Druga strana
Kako i zašto Srbija postaje veliki logistički centar severnoatlantske vojne alijanse

KOPLJE U TRNJE

Na kakav način je Srbija je i zvanično postala važna karika u lancu NATO zemalja, kako je režim Aleksandra Vučića o „formalizaciji“ odnosa sa severoatlanskom alijansom, šta je u Vučićevom kabinetu 21. juna 2024. godine radio general Vazduhoplovne komande NATO i komandant ratnog vazduhoplovstva SAD u Evropi i Aziji, na šta se obavezao režim srpskog diktatora i koliko bi to u skorijoj budućnosti moglo da košta Srbiju, u okolnostima znatno većih ratnih sukoba od ovih koje svet danas gleda.

Luka Mitrović

Prošle, 2023. godine, u novembru mesecu, sada već bivši premijer Holandije, danas novi generalni sekretar NATO pakta, Marko Rute, sastao se sa srpski tiraninom Aleksandrom Vučićem, pa je u razgovorima koje su vodili „u četiri oka“ potvrđena lojalnost njegovog režima severnoatlanskoj vojnoj alijansi. Neposredno nakon toga, Vojska Srbije je, u znak lojalnosti, održala i vojna vežbu sa pripadnicima oružanih snaga država članica NATO pakta.

Šef NATO vojne kancelarije za vezu u Beogradu, brigadni general Đanpjero Romano, pozvao se tada na činjenicu da je Srbija dugogodišnji partner NATO pakta još od 2006. godine. Naime, tadašnja vlada Srbije se i zvanično pridružila programu NATO programa Partnerstvo za mir, ali je uzgred potpisala i pristanak da NATO avijacija ima pravo preleta preko Srbije i da NATO jedinice obavljaju svoje administrativno obaveštajne poslove na teritoriji Srbije.

Brigadni general Romano je to nedavno još jasnije kazao: „Više od 17 godina, Srbija i NATO unapređuju saradnju na brojnim pitanjima i rade zajedno…Srbija je donela suverenu odluku da formalizuje svoj odnos s NATO-om“.

I, nakon  „više od 17 godina“, a posebno nakon Vučićevih 12 godina na vlasti, može se reći da je njegov režim ostvario i ono što je niko u sedištu NATO pakta u Briselu očekivao. Naime, sve što su Vučić i Mark Rute ugovorili pre nego je ovaj bivši premijer Holandije preuzeo funkciju generalnog sekretara NATO pakta, već je odavno u funkciji: avioni NATO pakta ovog leta 2024. imali su redovne prelete preko Srbije (uglavnom prema bazama u Rumuniji).

Pomoćnik generalnog sekretara NATO za politička pitanja i bezbednosnu politiku, Boris Ruge, došao je 28. juna 2024. godine u Beograd „da čestita“ Aleksandru Vučiću propalu paravojnu akciju njegovog glavnog mafijaša na Kosovu, Milana Radoičića, da mu stegne ruku i pohvali ga što je omogućio da se NATO pokaže istovremeno i kao „čuvar Kosova“ i prijatelj Vučićevog režima (jer je obezbedio nesmetano povlačenje Radoičićeve privatne vojske).

U NATO dokumentima o ovom slučaju stoje „top secret“, dakle, strogo poverljivi podaci o tome da je komanda ove vojne alijanse za Zapadni Balkan bila na stalnoj vezi sa Vučićem tokom Radoičićevog upada, koji mu je trebao kako bi kompromitovao svaku dalju akciju u korist Srba sa Kosova, a istovremeno predstavio sebe svoje kriminalce kao „borce za slobodu“.

Kosovo je postalo pretežak teret za njegove poslovne kombinacije, a NATO mu je navidno obećao da će umesto njega „čuvati mir“, šta god to značilo u daljem razvoju događaja.

Samo nedelju dana pre nego što je pomoćnik generalnog sekretara NATO za politička pitanja i bezbednosnu politiku, Boris Ruge izveo ovu „svečanost“ u Vučićevom kabinetu, u Beograd je (21. Juna 2024) došao general Vazduhoplovne komande NATO i komandant ratnog vazduhoplovstva SAD u Evropi i Aziji, general Džejms B. Heker, ali, iz sasvim drugih razloga.

Naime, general Heker je imao misiju da utvrdi spremnost i lojalnost Vojske Srbije u okolnostima kad će Srbija kao „saveznik“ u jednom znatno većem ratu od rusko-ukrajinskog biti „tranzitna zona“ i logistika za NATO i američko vazduhoplovstvo, njihive kopnene trupe, obaveštajne centre i sve drugo za šta je Srbija već predviđena. Vučić mu je i potpisao i „overio“ svaku spremnost za učešće na strani SAD u ratovima koji eventualno (ili, sasvim moguće) slede.

Prvih dana oktobra 2024., predsednik R.Hrvatske Zoran Milanović je odbio da potpiše slanje vojske u Ukrajinu (protivno volji premijera Plenkovića i „domovinskog“ lobija), dok je tih dana vojna industrija Vučićevog režima slala novi kontigent naoružanja i opreme režimu u Kijevu, prema dogovoru sa novim generalnim sekretarom NATO pakta. Američki i NATO plan da Srbija bude obezbeđena kao prostor preko koga može nesmetano da prebacuju trupe na istok, Vučićev režim sprovodi u potpunosti.

Prema danas važećim sporazumima sa Srbijom, NATO savez može da transportuje trupe preko nje u punom kapacitetu, onako kako je bilo predviđeno nikada potpisanim sporazumom u Rambujeu (zbog čega je kasnije ova alijansa bombardovala Srbiju i Crnu Goru). Dakle, ako srpskoj javnosti nije jasno ko je danas i ovde vrhovni veleizdajnik, dovoljno je da obrati pažnju na napred navedenu činjenicu.

Inače, preko Srbije se uz nove „lične sporazume“ sa Aleksandrom Vučićem vrše izviđačko-obaveštajne aktivnosti, a dogovor od prošle godine podrazumeva da se Srbija i BiH u NATO uključe „tiho“, kroz razne aktivnosti, kao što su vojne vežbe i saradnja.

Prema relevantnim izvorima MT, u samom sedištu NATO pakta u Briselu, postoji „frakcija“ čiji generali smatraju Srbiju indirektnom pretnjom zato što ne priznaje nezavisnost Kosova i Metohije. Neformalni vođa te frakcije, general Kristofer Kavoli, komandant američkih snaga u Evropi, poslao je Marku Ruteu skoro preteću poruku da se nada da će NATO nastaviti politiku koju je vodio i do sada, a koja podrazumeva i jačanje takozvanih Kosovskih bezbednosnih snaga i njihovo pretvaranje u vojsku.

U neposrednom „komšiluku“ Srbije, u Rumuniji, NATO pakt je ovog leta počeo izgradnju svoje najveće baze u Evropi, još veće i od sada najveće američke baze Ramštjan u Nemačkoj. Ta lokacija u Rumuniji već sada služi kao sedište NATO misija nadzora vazdušnog prostora nad Crnim morem, jer je strateški smeštena izvan Konstance, najveće rumunske luke na Crnom moru.

Veći deo svih preleta u tom pravcu odvija se preko Srbije ili uz samu granicu sa Srbijom, a uz potpunu saradnju režima Aleksandra Vučića, koji sebe odavno doživljava kao „vrhovnog komandanta“ i hvali se „politikom neutralnosti“, što je lažna predstava za domaću javnost ali ne i za obaveštajne zakjednice najvećih svetskih sila.

Za vreme mandata bivšeg holandskog premijera može se očekivati da NATO nastavi da oprema, finansira, pa možda i da šalje trupe u Ukrajinu, ali ono što je već sada sigurno, taj novi generalni sekretar NATO ima plan da Srbiju potpuno „zaposli“ kao zemlju logistike severnoatlanskih trupa, dakle, državu koja će eventualnim širenjem rata postati legitimni cilj ne samo Rusije, nego i drugih zemalja ukoliko se rat na Bliskom Istoku rasplamsa, a hoće, ukoliko SAD i zvanično uđu u rat sa Iranom.

NATO je nedavno sproveo vežbu „vojnog Šengena“ kroz formiranje evropskih vojnih koridora za brzi transport trupa, ratnog materijala i borbene tehnike na krajnji istok. Južni krak ovih koridora počinje od grčke luke Aleksandropolis, u kojoj je pre nekoliko godina formirana američka baza kao odskočna daska za transport trupa na istok Evrope, najviše u Rumuniju i Bugarsku, a jedan od koridora sa Zapada bi vodio Dunavom do Crnog mora, preciznije, preko Srbije. I to sve regularno, prema do sada potpisanim sporazumima, posebno u poslednjih 12 godina (neki od njih tokom mandata Aleksandra Vučića na poziciji ministra odbrane Srbije).

U pitanju je program razvoja „vojnog Šengena“, koji je nedavno testiran na relaciji luka Roterdam-Nemačka-Poljska, do Litvanije. Srbija treba da postane u najskorijem roku deo tog „vojnog Šengena“, i o tome postoji specijalan dokument o tome na kakav način se Srbija i BiH nalaze u tom projektu.

Većina medija na Zapadu smatra da bi ovakav razvoj događaja sprečila pobeda Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima i da bi ona mogla da predstavlja problem za NATO. Međutim, novi generalni sekretar NATO pakta Mark Rute tvrdi da će „sa Trampom imati odlične odnose jer su obojica desničari i dobro se poznaju, da njegov izbor za šefa Bele kuće neće ugroziti savez, kao i da će se nastaviti saradnja i sa državama koje nisu članice saveza“. Hoće li baš tako biti, to je drugo pitanje, jer svet velikom brzinom srlja u globalni sukob sa nesagledivim posledicama.

NATO je sam sebe, pre par godina „testirao“, koliko je spreman za razna iznenađenja i pokazalo se kako je „crvotočan“.

Naime, američka vojna obaveštajna služba poslala je mali avion „Bičkraft“ u pravcu jugoistoka, koji je bez dozvole preleteo pola Evrope.

Poleteo je iz Litvanije, prošao kroz sedam zemalja, uključujući Litvaniju, Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Rumuniju i Srbiju, pre nego što je sleteo u Bugarsku.

Sve ove zemlje, osim Srbije, članice su NATO pakta. Nijedna od njih nije reagovala.

Od Srbije se to nije ni očekivalo, jer njenim nebom se neometano transportuju NATO borbeni avioni, ratna tehnika, vojne jedinice, oprema, hrana i sve što je potrebno, zahvaljujući režimu Aleksandra Vučića koji je privatizovao Vojsku Srbije i „skinuo gaće“ pred severnoatlanskom alijansom.

Za razliku od njegovog režima, tužilaštvo u bugarskom gradu Trgovištu pokrenulo je istragu o tom malom američkom avionu tipa „Bičkraft“, mada su sasvim sigurno znali o čemu je reč i o kakvom „testiranju“ se radi.

Ali, od Vučićevih podaničkih i veleizdajničkih „opusa“, jedno pitanje je mnogo važnije: može li Srbija zaista da bude istovremeno i magacin kineske robe i hangar za američku i NATO armiju? 

Scroll to Top