Sloboda i istina
Profesor Lompar novom knjigom nastavlja borbu za srpski identitet (3)
Novi nemački pohod na Srbiju
U knjizi „Sloboda i istina“ Milo Lompar analizira promenu svesti srpskog društva i kulture. Autor istražuje teme kao što su sloboda, istina, promena srpske kulturne svesti u savremenom kontekstu, odnos Srbije prema globalnim silama, uloga intelektualca u formiranju javnog mnjenja i oblikovanju kulture, uzroci odustajanja srpskog naroda od sopstvenog identiteta pod pritiskom zapadnog liberalizma i načini na koje su nevladine organizacije i „drugosrbijanci“ nametnuli javni diskurs, često na štetu nacionalnih vrednosti.
Magazin Tabloid će u nekoliko sledećih brojeva objaviti delove iz trećeg, proširenog izdanja Lomparove knjige „Sloboda i istina“, koju je objavila izdavačka kuća Catena Mundi.
Prof. dr Milo Lompar
Ponekad se učini da formula o promeni svesti – kao treći nemački uslov za pristupanje Srbije Evropskoj uniji i kao magijska reč u govorima srpskog predsednika – predstavlja stereotipnu i retoričku poštapalicu koja je lišena kako namere tako i praktičnog dejstva.
Ovaj utisak se pojačava ako zapazimo da su zapadni (američki) činioci skloni da mnogi aspekt svakodnevnog života, rastući autoritarizam, smanjivanje demokratskih sadržaja u javnom prostoru, nezakonito ponašanje vlasti, zanemare u korist sistematskih postupaka naše državne politike kojima se Kosovo i Metohija – u skladu sa Briselskim sporazumom – izdvajaju iz Srbije i onih postupaka koji našu zemlju sistematski približavaju NATO-u. No, velika je zabluda verovati da promena u državno-pravnom pitanju ne povlači dalekosežne promene u mnogo manje uočljivim sadržajima svakodnevnog života. Jer, ono što promenu u presudnim pitanjima uopšte čini mogućom i dugotrajnom, ako ne i nepovratnom, svakako je promena kulturne podloge koja se ostvaruje nizom različitih mera: čije je središte jedan društveni inženjering koji se odvija iz dana u dan.
Promena svesti obuhvata i spomenike. Tako je u Bačkom Jarku podignut spomenik podunavskim Švabama: pobijeni nevini nemački svet – čiji su se preci doselili još za vreme Marije Terezije – pripada brojnim nevino pobijenim ljudima u poslednjim mesecima Drugog svetskog rata i prvim posleratnim mesecima. Kao što su mnogi pripadnici nemačkog naroda nepravedno podelili sudbinu svojih sunarodnika koji su ratovali i počinili zločine – poput divizije Princ Eugen – u borbama na tlu Jugoslavije, tako su mnogi pripadnici srpskog naroda pretrpeli odmazdu zato što su bili poražena strana u građanskom ratu. Tako je i u drugim ratovima: kako između država, tako i u građanskim ratovima. Nemački slučaj ima otud i komparativnu dimenziju: iz čeških i poljskih oblasti proterani su milioni Nemaca. Ne znam da li tamo ima nekakvih spomeničkih obeležja, ali sam u Libeku obišao muzej hanzeatskih gradova: prikazan je Dancig, koji se danas zove Gdanjsk i u kojem nema više Nemaca.
No, avgusta prošle godine članovi Nemačkog saveza za brigu o ratnim grobovima boravili su u Kragujevcu. Tom prilikom pomenuli su mogućnost da se na Starom vojničkom groblju obeleže grobovi nemačkih vojnika iz oba svetska rata. Kako su objasnili, to bi osim u Kragujevcu, trebalo da bude urađeno u Kraljevu i u još nekoliko mesta u Vojvodini, što bi se regulisalo bilateralnim sporazumom između Nemačke i Srbije. Takvo nastojanje – u procesu priključivanja Evropskoj uniji – pripada programiranoj tradiciji nemačke politike: i na Kritu ima spomenika poginulim nemačkim vojnicima koji su desantom osvojili grčko ostrvo. Komandovao je isti čovek koji je i bombardovao Beograd 1941. godine: general-pukovnik Aleksander Ler.
U samom predlogu ima više kontroverznih sadržaja. Reč je o pripadnicima vojske koja je počinila strašne ratne zločine upravo u mestima u kojima bi trebalo podići njihova spomenička obeležja: u Kraljevu i u Kragujevcu, gde su – u znak odmazde – streljali i školsku decu. No, sam predlog nas nehotično vraća jednoj našoj tradiciji. Ako su, naime, nemački vojnici zaslužili da dobiju – kao civilizacijsko dostignuće – obeleženo grobno mesto, zašto se ne utvrdi i obeleži mesto na kojem je ubijen Draža Mihailović? Čak i da je bio – kao što nije – „saradnik okupatora“, pa je zato streljan, kako to da okupator može da zasluži civilizacijsko obeležje, a „saradnik okupatora“ ne može? Kako možemo da se pomirimo sa stranim okupatorom, a ne možemo između sebe?
Da je tvrđenje o tome da je Draža Mihailović bio nešto drugo od ukorenjene predstave u nas sasvim u skladu sa osnovnim istorijskim činjenicama, koje su krivotvorene decenijskom komunističkom propagandom, i da ono pripada sasvim evropskom postavljanju stvari, pokazuju rečenice iz spisa poznatog engleskog istoričara Jana Keršoua: „Brutalnost nemačke okupacije u Jugoslaviji, masakri i ogromne akcije odmazde, zajedno sa odvratnim grozotama neiskazivih ustaša, pomagali su rast dva odvojena velika pobunjenička pokreta: četnika, vođenih nacionalističkim oficirima koji su želeli da obnove Veliku Srbiju
Pobunjenici su se, međutim, i međusobno borili, kao što su se borili i sa Nemcima, ustašama, bosanskim muslimanima, i crnogorskim i albanskim separatistima.“ (Ian Kershaw, To Hell and Back, Penguin Books, New York, 2016, 392.) Ovakav način poimanja istorijskih stvari pokazuje da je komunistička simetrija između četnika i ustaša potpuno istorijski neistinita, da ima propagandni cilj i da je usmerena u karakterističnom antisrpskom smeru titoističke Jugoslavije. Ako sekularno sveštenstvo po pravilu bespogovorno sledi zapadna (američka) obrazloženja raspada titoističke Jugoslavije, zašto ono odbija da prihvati na istinama utemeljen sud zapadnih istoričara o Drugom svetskom ratu? Zato što se – u tom času – stavlja u dejstvo komunistička podloga na kojoj je izrasla ideologija sekularnog sveštenstva u nas.
U kom svetu je manje sporno biti okupator od saradnika? U svetu koji određuje duh martovskih pregovora. To su oni pregovori na kojima je – marta 1943. godine u Zagrebu – komunističko vođstvo (Milovan Đilas, Koča Popović, Vladimir Velebit) ustvrdilo da „u nacionalnom četničkom pokretu mi vidimo našeg najvećeg i najopasnijeg neprijatelja“, pa „pod takvim okolnostima mi nemamo više nikakvog povoda da se borimo protiv nemačke vojske, niti da nanosimo štete nemačkim interesima u celoj zemlji, bili oni vojne ili privredne prirode“: „treba nam samo dati priliku da se borimo protiv četnika da bi ih uništili“.
Ovaj duh – i posle skoro osam decenija – vlada našom javnom svešću. I kada pomislimo da je ova ocena našeg stanja plod nekog davnog sveta, odjednom se pokaže da je ona sasvim skorašnja: otud nemački vojnici mogu imati obeleženo grobno mesto, ali Draža Mihailović – ne može. Zar to ne pokazuje koliko je kod nas živa i delatna titoistička tradicija?
Neophodno je otud uskladiti naše javno ponašanje sa istorijskim saznanjima. To nije nikakav revizionizam, pošto komunistička istoriografija nije bila ideološki neutralna. To ne znači da je bila bezvredna, već da je imala jasne ideološke granice. Zašto se to ne događa? Zato što je u dejstvu sasvim aktuelan momenat: ako promenimo odnos prema četnicima Draže Mihailovića, onda to pogađa obećanja naših vlasti u vezi sa obnovom regionalnih odnosa. Ako se oni moraju oblikovati u duhu titoističke tradicije, jer ona odgovara interesima ostalih učesnika u regionalnoj razmeni, onda proističe da je neminovan povratak titoizmu.
No, ukoliko su interesi postavljeni na ne-ideološku osnovu, ukoliko su oni stvar izmerivih sadržaja, odnosa obrazovanih na međusobnim proračunima, onda nema nikakve potrebe za njihovom ideološkom legitimacijom. Tada se obrazuju ravnopravni odnosi unutar sporazumno utvrđenih veličina i snaga. No, takvi odnosi suštinski ne odgovaraju ostalim regionalnim učesnicima, jer oni teže da zadrže materijalne i moralne prednosti koje im daje nametnuta predstava o srpskoj krivici za raspad titoističke Jugoslavije. Otud je neophodan povratak titoističkoj tradiciji kao nečemu što obezbeđuje vazda delotvoran izgovor za održavanje neravnopravnosti srpskih prava i interesa u regionu. U tome je smisao tvrdnje Volfganga Petriča – iznesene u Politici od 26. juna 2017. godine – da predsednik Srbije „integraciju regiona preuzima u svoje ruke“, što ovaj nekadašnji kolonijalni upravnik Bosne i Hercegovine vidi „u veoma pozitivnom svetlu“.
Veoma je teško raskriti prirodu modernih mitova koji se dugo i uporno pronose kroz razna vremena: održava ih čudan spoj namernog nastojanja da opstanu i bezobalnog neznanja koje ih prihvata kao gotovu činjenicu. Sam taj spoj – kao zaštitni znak javne svesti – čini njihovo opovrgavanje gotovo nemogućim. Tako je i sa titoističkim mitovima. Oslonjeni na sile koje ih još uvek čine delotvornim, na naizgled spontane sudove koji brižljivo kriju svoje ideološko poreklo, titoistički mitovi – kao plod spontanog prianjanja uz ustaljene predstave u javnoj svesti – tek nekim iznenada iskrslim saznanjem, dospelim u javnu svest iz neočekivanog pravca, utoliko nekontrolisanog, namah otkrivaju kakve je vrste laž od koje su sazdani.
Takva je – kao važan kamen mitskog mozaika o srpskim „liberalnim“ komunistima – mitska slika Koče Popovića. Šta sve nije u nju stalo: kolenović i bogataš, španski borac, natprosečno obrazovan i obdaren, legendarni komandant Prve proleterske brigade, dugogodišnji ministar spoljnih poslova titoističke Jugoslavije, u vreme kada je ona doživljavala „zlatno doba“ na svetskoistorijskoj pozornici, teniser u belom odelu, nekonvencionalan u diplomatskim uputstvima, naročito netrpeljiv prema glupostima, pun svetskog prezira prema našim plemenskim sukobima, uvek nekako iznad njih, ali duboko osetljiv i moralan, premda duhovit i namćorast cinik koji je – u dugim samoćama – ispisao tomove rukopisnih beležaka što čekaju da budu objavljene. Sve to ulazi u očaravajuću predstavu o šarmantnom i umnom kosmopoliti. (Olivera Milosavljević, „Jugoslavija je bila naša prva Evropa – razgovor sa Latinkom Perović“, Snaga lične odgovornosti, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd, 2008, 83-85.)
Kako nestaju naraštaji svedoka, kako dolazi do spiranja tamnih nanosa sa jednog sve daljeg vremena, kako niko ne zna više ništa o porodici koja se obogatila stavljajući pesak u brašno i prodajući to brašno vojsci u ratovima Srbije, kako je izostala svaka kritička rasprava o tome ko je pregovarao – u martu 1943. godine – sa nacistima u Zagrebu, kako sve manje ljudi pamti ko je zahtevao – sa vojnog stanovišta potpuno besmisleno – angloameričko bombardovanje gradova po Srbiji 1944. godine, ko se obradovao vaskršnjim bombama Beograd, kako sve manje ljudi pominje besudno pobijene u akcijama odmazde po Srbiji 1944. godine, kako nestaju zatočenici sa Golog otoka, kako je i raspad titoističke države natkrilila senka zaborava, ova pažljivo oblikovana predstava o Koči Popoviću ima sve šanse da se nametne novim naraštajima, odnegovanim i ideologizovanim u pravcu udobnosti i površnosti, beskrajno udaljenim od svakog osećanja patnje zbog načela, od svake spremnosti na žrtvu. Tu predstavu kao da ništa ne može opovrgnuti.
I onda iznenada nailazimo na neočekivano saznanje: „Za jedan maršalov rođendan kod mene je došao Koča Popović i rekao da maršalu Titu treba pokloniti nešto iz oblasti umetnosti, nešto vredno, značajno i napomenuo da će Titu iz kolekcije Muzeja savremene umetnosti darovati ni manje ni više nego čuveni ‘Pijani brod’ Save Šumanovića.“ („Misterija pisma Danice Barili“, Politika, Beograd, kulturni dodatak, 3. i 4. april 2010, 3.) Svi verbalni trikovi i dosetke, decenijama uvežbavana gluma, sve besede o revoluciji i klasnoj svesti, iščezavaju pred ovim nastojanjem koje tako plastično, tako uverljivo, tako neprolazno odslikava idealizovanu predstavu o titoizmu i ljudima u njoj.
Odakle uopšte ideja da se iz muzeja oduzme slika? Da se od hiljada posetilaca oduzme i prilika da vide sliku samo da bi je crveni kralj – kao poslednji Habzburg koji sedi na jugoslovenskom komunističkom tronu – mogao imati? To je zahtev koji nastaje u ime komunističkog društva: sa idejom jednakosti na usnama. Odakle uopšte takva poslušnička i lakejska ideja u pameti jednog tobožnjeg demistifikatora mitova? Kakav duhovni stav možemo rekonstruisati u ovoj ideji o poklonu? Kakav je cinizam uopšte moguć posle takve zamisli? Samo bezobzirni cinizam sile: to, međutim, nije nikakvo duhovno područje.
Kome se – sa brojnih fotografija – krevelji ostareli cinik? Komandantu jedne vojske u građanskom ratu, manekenu jednopartijske diktature koji se ne osvrće na ubijanja neistomišljenika? Čoveku vlasti koja ima koncentracione logore? Kako god da shvatimo grimasu sa brojnih fotografija, uvek možemo u njoj videti kako narodni heroj dolazi po muzejsku sliku da bi je poklonio kao da je njegova, da bi je uzeo kao što ratni liferant naplaćuje državne obveznice za vreće sa brašnom u kojima je bilo peska.
Iskustvo nam je kolonijalno. Zašto je to, ponekad, opasno i kažnjivo reći? Zašto to ne prija kolonijalnoj oholosti koja nam se godinama javno smeši? Zašto, pak, ponekad – iznenada i ne bez dubljih razloga – značenja ove reči postaju javno poželjna? Zašto sama reč poprima svojstva sudbinske? Jer, kolonija je – sugeriše nam misao i novih i starih vlasti – naša sudbina i naš zao udes. Ne samo da nema niti može da bude promene nego promenu ne smemo ni zamišljati ni priželjkivati ni osmišljavati. Duh kolonije, kao duh samoporicanja, jeste duh ukotvljen između duha sramotnog marionetstva, koji oličava sekularno sveštenstvo, i duha besciljnog otpora, koji uvek iznova opravdava nesputano kolonijalno nasilje.
Kada je umro Vojin Dimitrijević, dugogodišnji profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i višedecenijski kardinal sekularnog sveštenstva u nas, karikaturista Dušan Petričić nam je – iz Toronta – poslao nacrtan ugasli svetionik. Moglo se to shvatiti i kao lično poimanje borbe za ljudska prava i za istinu o ratu u kojem se raspala titoistička Jugoslavija. Nije uvek prikladno – niti prijatno – tragati za ishodišnim ljudskim motivima. Svako bira svoje uzore: odlučujemo vođeni davno usađenim strahom, usmeravani smo zapretanom no dejstvenom slabošću, katkad nas goni zlokobni pir strasti, često preovlađuju interesi kojih smo bolno ili cinično svesni, svet našeg raznorodnog nasleđa nije manje delotvoran od sveta oglašenih, suviše oglašenih vrednosti.
Odluka Politikinog uredništva da takva karikatura ugleda svetlost beogradskog sunca na prvoj stranici lista – 7. oktobra 2012. godine – kao njegova oznaka za taj dan, kao nešto što ne može promaći ni slučajnom prolazniku koji tek za tren baca pogled ka kiosku, imala je dalekosežniji domašaj. Ona je obeležavala programsko usmerenje vlasti: njenu lozinku i cilj, usvojenu platformu koja se ne menja, njenu ideološku legitimaciju. Bila je to jedna opšta, a ne pojedinačna politička poruka: obeležavala je katalog vrednosti koje su neizbrisiva šifra za budućnost.
Jer, nije svaki naš intelektualac zaslužio takvu pažnju i počast. Nisu sve političke orijentacije u našoj javnoj svesti – premda su imale i znatnijih intelektualnih i moralnih figura od vitezova sekularnog sveštenstva – na ovaj način bile oglašene u času kada bi se neki njihov uglednik rastao sa svetom iskušenja. Nije bilo davno kada je umro Mihailo Đurić. To je bio profesor Pravnog fakulteta koji je prorekao raspad titoističke Jugoslavije još 1971. godine, javno saopštivši razloge koji ga uslovljavaju, imenovavši i nacionalizam koji ga izaziva, javno se usprotivivši kako ustavnim amandmanima tako i rušenju Njegoševe kapele. On je – jedan i jedini – odrobijao svoje reči: devet meseci u kazamatima tadašnje države.
Ponekad možemo prepoznati tanane niti koje spajaju ljudske sudbine. Samo zato što su smatrali da postoji moralno uporište koje ih navodi da upute javni apel da Mihailo Đurić bude pomilovan, prevashodno zbog toga, nekoliko profesora i asistenata je – dobivši ocenu o moralno-političkoj nepodobnosti – isterano sa Pravnog fakulteta u Beogradu: u periodu između 1973. i 1975. godine. Jedan od nastavnika koji su glasali protiv njihovog ponovnog izbora u predavačko zvanje na Pravnom fakultetu, protiv čoveka za koga je pisalo da je stručan, ali da nije moralno-politički podoban da bude profesor, jedan od onih koji je prionuo uz ideološku diskriminaciju, bio je – časni Vojin Dimitrijević. (Kosta Čavoški, Anatomija jedne čistke – izgon sa Pravnog fakulteta u Beogradu 1973?1975, Službeni glasnik, Beograd, 2013, 78, 317.) Tako je čovek koji je – u jednopartijskoj diktaturi, u 1975. godini – prionuo uz višestruku diskriminaciju ljudi, samo zato što su oni nastojali da Mihailo Đurić bude pomilovan, postao – u novim okolnostima višepartijskog sveta, u 1990. godini – procenitelj političke korektnosti u nas: sada u ime demokratije i ljudskih prava. Zar to ne pokazuje kako se diskriminacija neprestano proteže iz jednog u drugi sistem, kako su njeni nosioci svagda isti ljudi, dok se samo menjaju ideološka obrazloženja?
Mihailo Đurić nije bio manje poznat u stručnim krugovima i u međunarodnoj naučnoj javnosti od instrumentalizovanih zatočnika međunarodnog prava: čak je i Politika objavila – 19. juna 2009. godine – da je dobio međunarodnu nagradu nacionalne akademije nauka Republike Italije za doprinos filozofiji i pravnim naukama. Ali, njegova smrt nije bila toliko važna stvar da bi nas Politika – 28. novembra 2011. godine – o njoj obavestila na naslovnoj strani. Dok su se ispod zaglavlja lista šepurile važne reči o „kontroli izborne kampanje“, o tome kako „nema nedodirljivih policajaca“, o „vršnjačkom nasilju u Srbiji“, dotle smo tek na desetoj strani mogli pročitati kako je „preminuo akademik Mihailo Đurić“. Otud je prirodno što nas tadašnja karikatura – objavljena 4. decembra 2011. godine – ne samo da nije podsetila na ugašenu svetlost svetionika nego ona ne donosi bilo kakvu naznaku o smrti čoveka koji je svojim studentima – i sa optuženičke klupe – poručivao da ljube istinu kao najvišu stvar uma i pravdu kao najznatniju crtu čovekovog karaktera.
Ova razlika u posmrtnim počastima nije slučajna nego politički profilisana stvar: čovekov ulog na tas srpskog stanovišta, koje je blistavo predstavljao Mihailo Đurić, jer je odslikavao njegovu univerzalnu komponentu, uvek je manjeg značaja u našoj javnoj svesti od neprestanog i privilegovanog pledoajea za jugoslovensko ili međunarodno ili – ima smisla da sada to ponovo kažemo – hrvatsko stanovište.
Jer, nedavno je Haški tribunal oslobodio hrvatske generale ikakve odgovornosti za progon, ubistva i nasilje prema hiljadama i stotinama hiljada Srba. Šta se dogodilo pošto smo obavešteni o veličanstvenim razmerama pravde u koju su nas godinama ubeđivali, u čiju neophodnost smo prisiljavani da verujemo, u čije sveto značenje niko nije smeo posumnjati? Jer, kako posumnjati u pravdu i pravo kojima nas je blagoslovio Haški tribunal?
Kako posumnjati posle svega što smo čuli o orkanima srpskih krivica i odgovornosti? Kako posumnjati posle svega što su nam saopštavali zastupnici univerzalnih vrednosti s podignutim obrvama i upozoravajuće podignutim prstom? Kako posumnjati posle svih verbalnih juriša – od pretećih do podsmešljivih – na predstavu o Haškom tribunalu kao devetoj rupi na svirali? Kako posumnjati posle likovanja što je njen zastupnik – na talasima voljnog ili nevoljnog oportunizma – od nje odstupio? Kako posumnjati posle jadikovanja da se kasno odstupilo od svega toga? Kako posumnjati posle neprestane nervoze usled neoprostivog i stalnog kašnjenja za neminovnim i opravdanim zahtevima haškog svetionika pravde? Kako, dakle, posumnjati u presudu koja je oslobodila hrvatsku državu i njene generale svake odgovornosti za progon 200.000 krajiških Srba? Nema razloga za bilo kakvu sumnju.
Ali, naš karikaturista je nacrtao – u Politici, 18. novembra 2012. godine – slepu boginju pravde kao klovna koji meri krivim terazijama. Možda bi to i imalo smisla: da je to učinio neko drugi. Možda bi sva sadašnja hitra, odviše hitra odmicanja od haških odluka, sav slap iznenada pobuđenog kriticizma, svu penu zabrinutih reči i glumljenih potresenosti, čovek mogao bez gađenja posmatrati: da to čine neki drugi ljudi. Nije tako. Jer, sve to čine oficiri i vojnici, kardinali i karikaturisti sekularnog sveštenstva koji su nas godinama uveravali u vrednosti Haškog tribunala. Zar Vojin Dimitrijević nije sav svoj pravni i moralni ulog stavio na smisao i vrednost Haškog tribunala? Da li je on problematizovao njegovu ulogu? Da li je javno sumnjao u njegovu nepristrasnost? Da li je ukazao na njegovu proizvoljnost? Da li je opozvao svoje nekadašnje bezuslovno poverenje? A potom: zar torontski karikaturista nije sav svoj moralni ulog stavio na Vojina Dimitrijevića?
Ako je sve to tako, onda treba biti dosledan. To znači: popiti lek makar bio i otrov. Jer, postoje istine na koje čovek izgubi svako pravo. Postoje istine na koje gubimo pravo da ih pominjemo i pravo da ih zastupamo. Da bismo ga povratili, neophodno je javno i obavezujuće mea culpa. Ništa takvo nismo čuli. Upravo sećanje na takve istine, upravo neophodnost obavezujućeg mea culpa i postupaka koji ga prate, poput voljne epitimije iz javnog područja, poput odlaska u samopreispitivanje bez svedoka, poput pronalaska tišine u svemu oko sebe, nastoji da ukloni – iz naše javne svesti – sekularno sveštenstvo.
Otud ono stvara privid da je zgroženo presudom Haškog tribunala. Jer, privid zgroženosti treba da očuva unutrašnju arhitektoniku uspostavljenog sistema medijskih moći i odnosa, da pruži odgovarajući odziv na rastuću spiralu narodnog nezadovoljstva. Kao što su titoisti u času epohalnog brodoloma komunizma odustali od ukrcavanja na krstaricu Potemkin, hitro odbacili crvenu zastavu sa srpom i čekićem i slavodobitno – po običaju bez stida – razvili zastavu evropskih zvezdica, kao da su se za to oduvek borili, tako njihovi naslednici, vrli komesari sekularnog sveštenstva, igraju neumorni javni striptiz: skidaju deo po deo sa pozlate kojom su premazivali hašku buktinju slobode. Jer, ko bi osim njih navodno bio pozvan za tako nešto?
Zašto je postao neophodan privid ovih javnih saglasnosti? Da bi se – iz dana u dan – razapinjala medijska mreža u kojoj postepeno raste broj neodgovarajućih simetrija, neopravdanih analogija, ogoljenih manipulacija, najrazličitijih i umreženih glasova, navodno objektivnih, direktnih učesnika, navodno nemoćnih, skrivenih i otvorenih relativizacija. Ta mreža – neumorno tkana poput paukove – nastoji da prekrije svako nebo javne svesti, da zatamni svako osećanje neuporedivosti, da održi i potisne u nerazabirljivost namah raskrivenu tamnu senku javnog života. Ona to čini zbog podsticanja umora, zasićenja i rezignacije kod osiromašenih i unesrećenih ljudi. Potom bi nas sekularno sveštenstvo – u skladu sa svojom hijerarhijom vrednosti i predstavom o svetionicima našeg vremena – vratilo namah zapostavljenoj stazi neprekinutog samoporicanja. Jer, sekularno sveštenstvo je večita i nepromenljiva mera svake egzistencijalne i istorijske nesreće: određuje dozvoljenu jačinu, dužinu i tonalitet svakog čovekovog bola.
Postoji jedan Molijerov junak koji, u kolopletu svojih bračnih nevolja, neprestano sebe krivi istim rečima: ti si to hteo, Žorž Danden. Otud bi bilo manje lažno od crtanja klovnovski iskreveljene slepe boginje pravde osvrnuti se na samog sebe. To bi značilo da bi bilo neophodno – u suočenju sa ovom zlokobnom presudom Haškog tribunala – nacrtati samog sebe. Kakvog? Zadovoljnog, osmehnutog i nimalo pogruženog. Mogle bi se pojaviti i čuvene Molijerove reči: ti si to hteo. Bila bi to – napokon – i autentična i istinita karikatura na naslovnoj strani Politike.
(U sledećem broju: Sve umire osim osrednjosti)