Izabrani predsednik SAD je rekao da želi da se dočepa Panamskog kanala i Grenlanda

Tramp pokazuje zube

Ako je neko pomislio da će Donald Tramp, kada u januarau sedne u predsedničku fotelju u Beloj kući, početi da vodi miroljubivu politiku i da će odustati od ekspanzionizma koji je uobičajen za Vašington, grdno se vara. Tramp, koji još čestito nije ni stupio na dužnost, već je objavio da ima nameru da se dočepa tuđih teritorija.

Igor Voromejev

Kako je nedavno preneo Njujork tajms, novoizabrani predsednik pozvao je da se ustanovi kontrola SAD nad Panamskim kanalom i Grenlandom, pokazujući tako da njegova filozofija „Amerika pre svega“ ima ekspanzionističku dimenziju.

Tramp je na društvenim mrežama napisao: „U cilju nacionalne bezbednosti i slobode u celom svetu, SAD smatraju da je apsolutno neophodno da poseduju i kontrolišu Grenland.“

On je okrivio Panamu zbog povećanja cena za prolazak američkih brodova kroz kanal i rekao da će se, ako se situacija ne promeni, SAD povući iz sporazuma koji je sklopljen još u vreme predsednika Džimija Kartera, koji je Panami vratio potpunu kontrolu nad Panamskim kanalom.

Takse koje naplaćuje Panama su neverovatne“, napisao je Tramp uoči njihovog povećanja za prolazak kroz kanal, koje je planirano 1. janura 2025. „Ta prevara naše zemlje biće odmah prekinuta“, oštro je dodao. Kako primećuje Njujork tamjs, takav preteći položaj novoizabranog predsednika povezana je sa zabrinutošću da kanal može da padne u „pogrešne ruke“. Očigledno je aludirao na Kinu, koja je drugi najveći korisnik Panamskog kanala. Kompanija iz Hongkonga već kontroliše dve luke u blizini Panamskog kanala, ali sam kanal Kina još uvek ne kontroliše.

Podsećamo da se Panamski kanal, koji povezuje Panamski zaliv u Tihom okeanu sa Karipskim morem i Atlantskim okeanom, nalazi na Panamskoj prevlaci koja se nalazi na teritoriji države Panama. Izgrađen je 1920. godine, uglavnom američkim novcem. Zato ga, bez obzira na to što je 1977. zvanično stavljen pod kontrolu Paname, u SAD do danas smatraju svojim vlasništvom. Američka vojska je 20. decembra 1989. godine ušla na teritoriju Paname, navodno da bi zaštitila prava svojih građana i, kao i uvek, „uspostavila demokratiju“ u ovoj zemlji. Međutim, stvarni cilj operacije bilo je uspostavljanje režima u Panami koji će biti lojalan Vašingtonu, kako bi se sačuvala kontrola nad tom, strateški važnom, vodenom arterijom. Ti događaji su se desili u trenutku kada je na vlast u Panami došao Manuel Norijega, koji je postavio kurs za stvaranje nezavisne države, što Amerikancima nije bilo po volji.

U nedavnom govoru, Tramp ne samo da je tražio od Paname da snizi tarife za prolazak brodova kroz Panamski kanal, već je i zapretio da će vratiti kanal pod kontrolu SAD, dodavši da je on od kritičnog značaja za operativno razmeštanje vojno-pomorskih snaga SAD.

Kao što je poznato, danas Panamski kanal ima ključnu ulogu u međunarodnoj trgovini, posebno za Rusiju u uslovima sankcija. Otvorenost Panamskog kanala nam omogucìava da održavamo trgovinske odnose, između ostalog i sa zemljama Latinske Amerike, odnosno zemljama kao što su Venecuela i Kuba, kao i sa nizom drugih, sa kojima imamo dobre ekonomske odnose.

„U tonu g. Trampa nema ni traga razigranom trolovanju (trolovanje je oblik neetičkog ponašanja na internetu) koje je okruživalo predloge koje je poslednjih nedelja više puta iznosio u javnost, o tome da Kanada treba da postane „51. američka država“, uključujući i to što je na društvenim mrežama kanadskog premijera, koji se nalazi u teškom političkom položaju, nazivao „guvernerom Džastinom Trudoom“, piše Njujork tajms.

Ali zašto je Trampu potreban i Grenland? Grenland je najveće ostrvo na svetu, a nalazi se između Severnog ledenog okeana i Atlantskog okeana, istočno od Arktičkog arhipelaga. Tri četvrtine ostrva pokriveno je trajnim ledenim pokrivačem, jedinim takvim izvan Antarktika. Grenland ima oko 60.000 stanovnika i ima najmanju gustinu naseljenosti na svetu. Gotovo da nema puteva između naseljenih mesta na ostrvu, a transportna komunikacija između njih uglavnom se obavlja morskim i vazdušnim putem. Ova teritorija je, međutim, bogata prirodnim resursima.

Grenland je 1814. godine postao danska kolonija i bio je priznat kao deo Danskog kraljevstva. A 1973. godine Grenland je ušao u EU zajedno sa Danskom. Međutim, na referendumu 1982. godine, većina stanovništva ostrva je glasala za izlazak iz Evropske ekonomske zajednice, do kojeg je došlo 1985. godine.

U skladu sa prvim referendumom od 1. maja 1979, Danska je prenela Grenlandu pravo na samoupravu, ali je za sebe zadržala kontrolu nad njegovom valutnom politikom i ona ostrvu daje godišnju subvenciju koja će se postepeno smanjivati.

Kako piše Njujork tajms, novi američki predsednik „želi Grenland kako zbog njegovog strateškog položaja, u trenutku kada topljenje arktičkog leda otvara nove mogucìnosti za komercijalnu upotrebu i pomorsku konkurenciju, tako i zbog njegovih rezervi retkih minerala, potrebnih za napredne tehnologije“.

Dejvid L. Goldvin, koji je radio u Stejt departmentu u vreme predsednika Bila Klintona i Baraka Obame, primetio je da Grenland ima ogromne neosvojene prirodne resurse, uključujući više od 43 od 50 tzv. kritičnih retkih elemenata koji se koriste za proizvodnju električnih automobila, vetroturbina i druge čiste tehnologije.

Osim toga, tamo ima i značajnih rezervi uglja, olova, bakra, cinka, volframa, vanadijuma i titanijuma. U oblasti Ivigut na krajnjem jugu osrtva kopa se kriolit – stena koja igra veliku ulogu u industriji aluminijuma i u proizvodnji emajla. Osim toga, na Grenlandu ima nedovoljno istraženih ležišta zlata, samorodnog gvožđa, treseta i grafita. Smatra se da grenlandske rezerve urana spadaju među najveće na svetu: samo jedno nalazište u Kvanefeldu ima 228.000 tona urana.

„Nesumnjivo, ako bi Grenland odlučio da razvija ove resurse, postao bi važna alternativa Kini, mada Kini sadašnju prednost daje sposobnost da prerađuje ove korisne minerale“, rekao je Goldvin.

Imenujući nedavno novog ambasadora u Danskoj, koja kontroliše spoljne i odbrambene poslove Grenlanda, Tramp je jasno stavio do znanja da njegov predlog o kupovini te teritorije, koji je dao još za vreme prvog mandata, u novom mandatu može da postane dogovor koji Danci neće moći da odbiju.

Naravno, kao odgovor na takvu izjavu, koja se ne može nazvati nikako drukčije nego arogantnom, vlada Grenlanda je Trampov predlog odmah odbila, isto kao i 2019. godine kada je prvi put izneo ovu ideju.

„Grenland je naš“, odlučno je izjavio premijer Mute B. Egede u svojoj izjavi. „Nismo na prodaju i nikada nećemo biti. Ne smemo da proigramo našu dugu borbu za slobodu.“

Kao da nije dovoljno što želi da „proguta“ Panamski kanal i Grenland, Tramp pokazuje zube čak i svojim saveznicima, i ne samo Kanadi, kojoj je predložio da postane američka država. On je zapretio i EU ako ne počne „masovnije da kupuje“ američku naftu i gas.

Prema pisanju agencije Blumberg, Trampa na taj korak tera „ogromni deficit“ u ekonomskim odnosima Vašingtona i Brisela, a povećanje uvoza energenata treba da poboljša situaciju.

„Tramp je poslao preteći signal Evropi“, smatra nemački politikolog Aleksandar Rar. Prema njegovom mišljenju, EU će se savijati pred Vašingtonom i uradiće sve što traži novi američki lider. Pritom, takav kurs će dovesti Evropljane do toga da će već kroz šest meseci početi da „urlaju“: na to će uticati nedostatak novca i visoka cena energenata.

Malo je verovatno da cìe se Tramp ponašati kao „golub“ i kada je reč o konfliktu u Ukrajini. Iako je obećao da će to „rešiti za jedan dan“, sada shvata da je to nerealno i već je obećao Zelenskom da će nastaviti da podržava Kijev. Ipak, po tom pitanju, pozicija novog američkog predsednika za sada nije najjasnija.

Kit Kelog, kojeg je Tramp postavio za specijalnog izaslanika za Ukrajinu, nedavno je izjavio da je potrebno da se izbegne tužno iskustvo prošlih mirovnih sporazuma, uključujući i sporazume iz Minska. „Prošli mirovni pregovori o Ukrajini, uključujući i Minski proces, propali su, i Tramp neće ići tim putem“, rekao je Kelog na TV kanalu Fox Business.

Pritom je zadatak da se „zaustave ubistva i donese mir u region“ nazvao glavnim međunarodnim prioritetom Donalda Trampa. Budući specijalni izaslanik je istakao da mir treba da bude „pošten, održiv i bezbedan“.

Takođe, Kit Kelog je primetio da Donald Tramp shvata važnost odnosa koje ima i sa saveznicima i sa ruskim liderom Vladimirom Putinom.

„On je taj čovek koji može da dovede to do kraja, i zaista verujem da će on to i učiniti u relativno bliskoj budućnosti“, smatra Kelog.

Kako su preneli mediji, Kit Kelog se sprema da poseti Kijev već početkom januara, pre Trampove inauguracije. Pritom je i sam Tramp rekao da se sprema za susret sa Vladimirom Putinom. Nedavno je predsednica Saveta Federacije Valentina Matvijenko rekla novinarima da će pregovori za rešenje konflikta u Ukrajini početi 2025. godine. Ona je primetila da će pregovori biti teški i da je Rusija spremna na kompromis, ali u skladu sa glavnim uslovima koji su ranije formulisani. Dakle, bez obzira koliko Tramp „naduvao obraze“, moraće da uzme u obzir ovu čvrstu poziciju Rusije.

Priča, koja je u početku više ličila na „trolovanje“, dobija ozbiljno značenje

Novo izdanje Monroove doktrine

Piše: Svjatoslav Knjazev

Novoizabrani američki predsednik Donald Tramp već je poveo napete diskusije s nacionalnim liderima drugih zemalja povodom potencijalnih nasrtaja na njihov suverenitet.

Tramp je izjavio da ne bi imao ništa protiv da Sjedinjenim Američkim Državama pridruži Kanadu, Meksiko i Grenland, kao i da ponovo upsostavi kontrolu nad Panamskim kanalom. Pokrecìucìi ovako provokativne teme, čini se da teži nekim dalekosežnim ciljevima.

Ideju da organizuje „paradu antisuverenosti“, Donald Tramp je stavio na javnu raspravu tokom večere sa kanadskim premijerom Džastinom Trudoom. Kanadski premijer je kritikovao ranije izjave novoizabranog američkog predsednika u vezi sa uvođenjem carina na trgovinu sa SAD i rekao da će to ubiti kanadsku privredu. Odgovarajući mu, Tramp mu je savetovao da „ne pljačkaju SAD za 100 milijardi dolara“ i da ako Kanada ne može sama da preživi, da se zvanično pridruži SAD. Trudou je ponudio položaj guvernera 51. države SAD.

U početku je to delovalo kao gruba šala i svetska zajednica to nije shvatila ozbiljno. Ipak, Tramp je odlučio da razvije ovu temu.

„Subvencionišemo Kanadu sa više od 100 milijardi dolara godišnje. Subvencionišemo Meksiko sa gotovo 300 milijradi dolara. Nismo dužni to da radimo. Zašto mi to radimo? Neka oni postanu naše države. Subvencionišemo i mnoge druge zemlje po celom svetu“, izjavio je novoizabrani predsednik u intervjuu za NBC.

On je nastavio da razvija ovu misao na društvenim mrežama i pažnju svoje publike usmerio na „neprihvatljivost“ stvaranja povoljnih uslova trgovanja za druge države na šetu SAD.

„To je besmisleno! Mnogi Kanađani žele da Kanada postane 51. američka država. Oni bi mnogo uštedeli na porezima i vojnoj zaštiti. Mislim da je to odlična ideja. 51. država!!!“, napisao je.

Kanada i Meksiko bili su samo „probni baloni“. Tramp je nastavio i objavio pretenzije na Panamski kanal, optuživši vlasti ove latinoameričke zemlje za saradnju sa Kinom i za nametanje „prekomernih“ dažbina američkim brodovima.

„Nikada  nećemo dozvoliti da padne u tuđe ruke! Kanal nije dat Panami zbog bilo čije koristi, nego jednostavno kao znak naše saradnje sa Panamom. Ako principi ovog velikodušnog gesta, kako moralni tako i pravni, ne budu poštovani, tražićemo da nam se Panamski kanal vrati u potpunosti i bez pitanja“, napisao je novoizabrani američki lider na svoj stranici na mreži Truth Social.

Pritom je Panamski kanal nazvao „nacionalnim dobrom od vitalnog značaja za SAD zbog njegove kritične uloge za ekonomiju i nacionalnu bezbednost Amerike“.

Na Trampove izjave odmah je burno reagovao predsednik Paname Hose Raul Mulino.

„Svaki kvadratni metar Panamskog kanala i okolnih teritorija pripadaju Panami i pripadaće joj i u budućnosti. Kanal, ni direktno, ni indirektno, ne kontrolišu ni Kina, ni EU, ni SAD, niti bilo koja druga država“, ogorčeno je napisao na društvenim mrežama.

Pritom, da bi malo izgladio situaciju, panamski lider je precizirao da njegova zemlja „teži da očuva i održi dobre odnose, pune poštovanja, sa novom vladom SAD“.

Tramp je prilično zlokobno na to odgovorio: „Videćemo“.

A „jagoda na šlagu“ je nedavna izjava američkog predsednika o potrebi za uspostavljanjem pune kontrole nad Grenlandom, koji danas pripada Danskoj. Po njegovom mišljenju, to za Vašington predstavlja „apsolutnu potrebu… u cilju nacionalne bezbednosti i slobode u celom svetu“.

Uzgred, kada je tokom svog prvog mandata Tramp govorio o mogućnosti „kupovine“ Grenlanda, nastao je diplomatski skandal s Kopenhagenom i predsednik SAD je zbog toga čak i otkazao posetu Danskoj.

Na fonu Trampove izjave, u Kanadi je već urađeno istraživanje javnog mnjenja o potencijalnoj spremnosti lokalnog stanovništva da postanu građani SAD. Istraživanje Legera je pokazalo da je to inspirativno za samo 13% Kanađana, dok 82% kaže da su kategorički protiv. Najviše protivnika ujedinjenja sa SAD živi u kanadskim atlanskim provincijama.

Istorija odnosa Kanade i SAD je, generalno, prilično složena. Amerikanci su pokušali da osvoje ovu, tada britansku koloniju, još u vreme Rata za nezavisnost i Anglo-američkog rata 1812. godine, ali su oba puta naišli na žestok otpor. I 1860-ih godina u Vašingtonu su se čuli predolozi o anektiranju Kanade, zbog toga što je Velika Britanija podržala snage Konfederacije tokom Građanskog rata, ali ovo pitanje je postepeno nestalo.

Tokom hladnog rata, pripadnici kanadskih snaga bezbednosti predano su izvršavali sve zahteve američkih specijalnih službi, ali su pokušaji određenih političara orijentisanih ka Vašingtonu da se postavi pitanje formalnog ujedinjenja stalno propadali. Tokom 2000-ih godina, prema anketama javnog mnjenja, broj pristalica „spajanja“ porastao je na 20%, ali danas je taj broj gotovo duplo manji – moguće i zbog grubog načina na koji je Tramp pokrenuo ovo pitanje.

Uzimajući u obzir kako novoizabrani predsednik SAD gura svoju ideju, nemoguće je samo je uzeti i obrisati. Tim pre što je formulisana strogo u skladu sa Monroovom doktrinom, koja je nedavno napunila 200 godina.

U prvoj četvrtini 19. veka u Latinskoj Americi dogodila se prava „parada suvereniteta“. Nezavisnost su dobile teritorije koje su se nalazile pod španskom i portugalskom kolonijalnom kontrolom. Evropske monarhije nisu htele da priznaju nezavisnost novih država i razmatrali su mogućnost njihove likvidacije, međutim SAD su u tome videle mogućnost za sebe i požurile su da proglase Zapadnu hemisferu zonom zatvorenom za politički pritisak Evropljana.

Predsednik SAD Džejms Monro je 2. decembra 1823. godine u poruci Kongresu zatražio da se svet podeli na evropski i američki sistem vladavine. Pri tome, zemlje Zapadne hemisfere su proglašene teritorijama od vitalnog značaja za interese SAD. Na kraju, Evropljani su odlučili da se „ne petljaju“ sa Vašingtonom.

A biznis iz SAD je, uz podršku vojske i flote, pokrenuo agresivnu ekspanziju prema drugim američkim državama, dobijajući od njih, po povoljnim cenama, poljoprivredne proizvode i rude. Neposredno nakon proglašenja Monroove doktrine, zvanični Vašington je izvršio invaziju na Portoriko, Kubu, Argentinu, Peru, Kolumbiju, Nikaragvu, Urugvaj i Panamu. A u Meksiku su, u okviru realizacije programskog dokumenta, SAD vojnim putem uzele polovinu teritorije. Potom su se Amerikanci instalirali u Panami, gde su preuzeli francusku inicijativu za izgradnju transkontinentalnog kanala.

Jedan od simbola Monroove doktrine u 20. veku postala je kompanija United Fruit Comapny (između ostalog, doprinela je nastanku termina „banana republika“), zbog interesa koje su američke specijalne službe imale u organizovanju državnih udara, dok su diplomate prisiljavale nacionalne vlade da sprovode kaznene operacije protiv sopstvenih građana, a vojska napadala suverene teritorije.

Nakon Drugog svetskog rata, politika SAD postala je „globalnija“, a u Latinskoj Americi su svoje interese imali SSSR i Kina, kojima  „Monroova doktrina nije bila namenjena“. U 21. veku, na fonu opšteg „mekog ustanka“ globalnog Juga protiv neokolonijalizma, u delu zemalja Latinske Amerike su uspostavljenje levičarske vlade sa većim ili manjim skepticizmom prema politici Vašingtona. I to, naravno, nije moglo da ne utiče na američki biznis u regionu. 

Danas, javno iskazane Trampove pretenzije mogu da se pokažu samo kao trolovanje ogromnih razmera. Međutim, ako on to pusti, to cìe neizbežno izazvati razočaranje među njegovim biračkim telom. U pricnipu, i sama informaciona kampanja je već suviše velika. Zato se trenutna situacija, najverovatnije, može razvijati po dva scenarija.

Prvi: Tramp planira da predloži ekspanziju, koja je svojevremeno postavljena u Monroovoj doktrini i da se fokusira na poslove Zapadne hemisfere, udaljavajući se od evropskih problema. Koliko će mu globalisti unutar SAD i prilično moćne nacionalne vlade u zemljama poput Brazila omogućiti da to uradi – otvoreno je pitanje.

Druga varijanta je mnogo gora. Ne treba isključiti mogućnost da novoizabrani predsednik SAD ozbiljno razmišlja o infrastrukturnim potencijalima zemalja Zapadne hemisfere. Kanada i Grenland na primer imaju veliki arktički šelf sa ogromnim rezervama minerala i potencijalnim transportnim rutama u slučaju globalnog zagrevanja. A kontrola nad Panamskim kanalom omogućila bi da se značajno „pokvari posao“ zemljama BRIKS-a, pogoršavanjem njihovih logističkih mougćnosti. U tom slučaju, sada je pravo vreme da se setimo alternativnog projekta kanala u Nikaragvi i o jačanju ruskog vojnog prisustva na Arktiku – iako neke strane zemlje ne priznaju viziju granica na Dalekom severu koju ima zvanična Moskva.

Bez obzira na ironične formulacije koje koristi Tramp u svojim diskusijama sa vlastima Kanade, Danske i Paname, bolje je ozbiljno shvatiti ono što se dešava, kako ne bismo propustili zvonce za uzbunu iza smeha.

Scroll to Top