Pad fašizma
Franko Bandini: Poslednjih 95 sati Benita Musolinija (2)

Strah od osvete

Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“.

Franko Bandini

Na pregovore u milanskoj nadbiskupiji Mussolini je stigao oko 17 sati, a članovi Odbora stigli su tek nešto prije 18 sati, uz jedan sat zakašnjenja koji je Mussolini iskoristio za lični razgovor s kardinalom Schusterom. Popio je čašicu maraskina, bio je veoma dirnut očinskim riječima nadbiskupa (ove informacije dolaze iz crkvenih izvora), pa mu se povjerio da će se povući u Valtellinu u namjeri da pruži kraći otpor, a kasnije će se predati.

U momentu koji je fiksirala sudbina, protivnici su ušli u salu u kojoj su spomenuta dvojica završavali posljednje riječi svog dijaloga. Iza Don Bicchieraia ulaze, razumije se u civilu, Cadorna, Marazza i Lombardi, general, advokat i jedan inženjer iz Regalbutoa, visok i mršav. Mussolini pokazuje trenutak neodlučnosti, zatim se odmah upućuje u smjeru Cadorne s ispruženom rukom. General mu pruža svoju ruku; „noblesa oblige“, te Marazza i Lombardi čine isto.

S njima su u salu ušli i Mussolinijevi savjetnici; prisutni su sjeli na male fotelje smještene u polukrugu oko otomana za dvije osobe, u kome sjede s desne strane Schuster a s lijeve Mussolini. U smjeru kretanja kazaljke na satu, od Mussolinija dalje uzimaju mjesta Lombardi, Cadorna, Marazza, Barracu, Zerbino, Graziani, Bassi. Advokat Giustino Artesani stiže sa zakašnjenjem, dovlači stolicu i sjeda između Cadorne i Lombardija.

Razgovor koji je uslijedio i koji je trajao najmanje jedan sat predstavlja materiju historije, ali bilo bi apsurdno povjerovati da je mali broj prisutnih osoba dao jedinstvenu verziju sastanka. Nevjerojatno je da nitko nije pomišljao da opravda veoma čudnu činjenicu da su sastanku prisustvovali samo članovi C.L.N.A.I-a, i to čak ne najvažniji članovi. Tko ih je izabrao i tko je eliminirao iz izbora, ako je do njega došlo, Luigija Longa i Sandra Pertinija? I, konačno, da li je uopće bilo izbora kad znademo da se Pertini ipak našao u Nadbiskupiji, iako u tolikom zakašnjenju da se nije ni sastao s Mussolinijem? Tadašnje teškoće u komunikacijama bez sumnje mnogo objašnjavaju. Ali ne sve.

U aprilu 1945. godine C.L.N.A.I. brojao mnoge ugledne ličnosti, od Matteia do Argentona, Pizzonija, Solarija, Serenija, a da niti ne govorimo o Parriju koji je bio najeminentnija ličnost za koga su saveznici gajili naročite simpatije. U krajnjoj liniji, general Cadorna bio je samo komandant C.V.L, komandant koji je dva mjeseca prije tog sastanka morao u službenom dokumentu priznati svoju podređenost Odboru, i to specifičnu, formalnu i suštinsku podređenost u svim političko-vojnim pitanjima oslobodilačke borbe, zbog kojih je u krilu C.L.N (Comitato Liberazione Nazionale) stvoren poseban komitet stručnjaka. A budući da su Cadornine funkcije bile čisto i jednostavno vojničke naravi, nije nikako jasno zašto je dužnost pregovaranja s Mussolinijem njemu delegirana, iako uz asistenciju Marazze, Arpesanija i Lombardija.

Očevidno je da je značenje sastanka u nadbiskupiji bilo sasvim drugačije za fašiste i za partizane. Prvi su otišli na sastanak s uvjerenjem da je potrebno poduzeti ekstremni korak koji je bitan za njihovu sudbinu; drugi nisu sastanku davali epohalno značenje, možda čak nisu ni shvatili korist tog sastanka, no bilo kako bilo, nisu se htjeli suviše angažirati. Na šahovskoj tabli postojala je samo jedna evidentna činjenica: šta se moglo učiniti u slučaju da se kao rezultat tih razgovora rodila fašistička odluka da pruže otpor u Milanu? S kojim snagama bi se reagiralo na fašistički otpor?

Prirodno je što su u nadbiskupiju išli najmanje reprezentativni i nablaži elementi ustaničke formacije: vojni komandant C.V. L, demokršćanski predstavni, te predstavnik liberala i Stranke akcije. Socijalisti su samo provirili, komunisti se nisu ni pojavili, jer kako kaže Riccardo Lombardi, iako je Longo bio informiran o sastanku, on i Leo Valiani odmah su zatražili bezuvjetnu predaju.

Razgovor u nadbiskupiji treba detaljno opisati, jer sadrži elemente koji su čak i danas sasvim nevjerojatni; čini se nemogućim da su osobe koje su bez sumnje bile nadležne da pregovaraju na širokom planu mogle u tom salonu toliko dugo dangubiti ne donoseći zaključke.

Kako priča Cadorna, Mussolini je otvorio vatru „tražeći da čuje koje uvjete smo mu odlučili postaviti“. General dodaje da je dao riječ Marazzi, delegatu Odbora, budući da se radilo o pitanju otvoreno političke prirode. Marraza je rekao da može ponuditi jedino predaju pod nekim uvjetima.

Lombardijeva sjećanja očevidno su drugačija: „Izjavili smo da smo nadbiskupov poziv interpretirali u smislu bezuvjetne predaje koju smo ovlašteni da prihvatimo. Mussolini koji je u početku bio odlučno protiv ideje predaje, prešao je na drugu temu tražeći informacije o svojoj sudbini. Bio je u fizičkom stanju potpune klonulosti.“ Paolo Monelli iako je veoma pažljiv u rekonstrukciji dalekih događaja, nedovoljno se udaljava od tih verzija kažući da su „članovi Odbora, iako su tražili bezuvjetnu predaju, garantirali protivniku poštovanje Haških konvencija za republikanske snage koje se predaju u zarobljeništvo…“

Čini se gotovo nemoguće da ne postoji neka verzija koja bi bila prihvatljivija od te ili koja bi bila vjerojatnija. Nedostaju – a da ne govorimo o drugome – bitni elementi uvodnih razgovora, koji su toliko važni da bi se ustanovila suštinsa stvarnost duševnih stanja prisutnih pregovarača: na primjer, normalno je da je došlo do upoznavanja, do opreznog ulaska u razgovor, do pipanja terena s jedne i druge strane, a sve to u izvještajima svjedoka ili nedostaje ili je spretno sakriveno. Konačno, evidentno je da između malog broja Lombardijevih riječi i suhog pripovijedanja Cadorne teče duboki ambis. Prema prvome, Mussolini se u početku odlučno protivio ideji predaje. Dalje Lombardi izjavljuje da su članovi Odbora „poziv“ nadbiskupa interpretirali u smislu bezuslovne predaje. Dakle, otpočetka je postojao nesporazum, što je i sasvim normalno, kojeg je slijedio pomirljiv stav Mussolinija koji se „odlučno“ neprijateljski odnosio prema predaji. Prema Cadorni stvari su bile jednostavnije, jer je Mussolini odmah zatražio uvjete koji su mu imali biti predočeni, a što je očevidno u slučaju traženja predaje.

Na planu vjerovatnoće potpuno je jesno da su se stvari razvijale na način koji citirane verzije ne objašnjavaju do kraja. Jasno je da je u početku došlo do serije predstavljanja i upoznavanja što je poslužilo za verifikaciju mandata: već u toj fazi Mussolini i njegovi suradnici mogli su primjetiti da u delegaciji koja se nalazila ispred njih nije bilo onih predstavnika koji su ih vjerojatno najviše zanimali, to jest socijalista i komunista. A ukoliko to nisu primijetili, ukoliko su se zadovoljili samo da čuju imena koja im nisu morala značiti nešto naročito, treba kazati da su nastupali prilično naivno. Čini se da to nije moguće jer se radi o ljudima koji dva decenija nisu radili ništa drugo već su ispitivali akreditive.

Budući da je nadbiskup tvrdoglavo šutio, netko je vjerojatno uzeo riječ u širokom smislu te fraze, ali već nakon prvih riječi mora da se rodila suštinska razlika. Mussolini je otišao na pregovore zbog „pregovora“, zbog čega je vjerojatno mogao misliti da raspolaže s još nekom igraćom kartom.

Karta na koju se najviše oslanjao bila je prijetnja opće socijalizacije, što bi saveznike dovelo u neugodan položaj nakon što pobijede u ratu i ostanu na pozicijama na Sjeveru. To je bila ideja Wolffa, generalnog komandanta SS trupa u italiji i bila je dostojna njegove oprezne inteligencije, uvijek spremne na ucjenu: general je o tome govorio Mussoliniju u Gargnanu, tačno 14. aprila, za vijeme jednog razgovora koji zaslužuje pažnju, a kojemu je prisustvovao Anfuso.

Tog poslijepodneva Mussolini je donio nekoliko važnih odluka a o drugima je šutio. Između prvih odluka bila je i ta da je prisiljen da prihvati ideju kraja rata, ideju poraza kroz najkraće vrijeme, te da se na to mora pripremiti. S Wolffom je izvršio iskrenu razmjenu mišljenja o posljednjim mogućnostima akcije njemačke armije, a general mu je rekao da nema mnogo tih mogućnosti, treba se pripremiti na najgore.

Zatim, kad se nastavilo diskutirati o onome što je moguće učiniti, Wolff je sugerirao kontroliranu socijalizaciju kao oruđje zamjene. Da je to stvarno bilo izvršeno bilo bi zaista teško za saveznike i talijanske kapitaliste da radnicima oduzmu ono što im je socijalizacija dala. Dakle moglo se pregovarati držeći u rukama vlastiti spas koji bi bio zamijenjen s tom neugodnošću koju je ipak trebalo nekako realizirati.

Kako je Wolff govorio tako se činilo da Mussolini uzima novi kisik: obratio se Anfusu koji je gotovo blistao, pitajući ga šta misli o toj ideji. On je bez sumnje već počeo da gradi stup svojih sutrašnjih nada.

Tog dana donesena je jedna važna odluka. Wolff je tražio od Mussolinija „koji je već od februara 1945. godine poduzeo kontakte sa saveznicima preko klera“, da prekine s tim pregovorima i da s povjerenjem očekuje rezultat onih koje on lično vodi. Svojom riječju garantirao je da će prava i propusnice za fašističke trupe biti identične s onima koje je zatražio za njemačke trupe. Mussolini je to obećao, kao što je i obećao da se neće udaljavati iz Gargnana. Ali čim je Wolff otišao u Njemačku, zaboravio je na oba obećanja: otišao je u Milano i sjeo za pregovarački stol s Oslobodilačkim odborom.

Suprotno od Mussolinija, članovi C.L.N.A.I-a otišli su u nadbiskupiju bez preciznog plana u političkom smislu te riječi, a sa željom pomiješanom s bojazni da zatraže bezuvjetnu predaju za koju su znali ne samo da je ne mogu predložiti, već čak niti održati je do krajnjih konsekvenci. Da je već 25. aprila poslije podne Mussolini stvarno potpisao akt o bezuvjetnoj predaji, može se postaviti pitanje kako bi ga opća komanda materijalno mogla prihvatiti; s kojim sredstvima kad se prošle noći morala obratiti Carinskoj legiji Milana sa zahtjevom da okupira zgrade prefekture, radio-stanica i listova. Treba samo zamisliti šta bi se desilo da je trebalo čuvati dvadeset ili trideset hiljada naoružanih ljudi u gradu.

Ta razmatranja dala su veliku težinu stavu delegacije Odbora, jer se drugi dio razgovora gotovo u cjelini odnosio na pitanje „garancije“. Izgovorio ih je Cadorna, pozivajući se na Hašku konvenciju, rekao ih je Lombardi, izrekao ih je Marazza. Jedino Cadorna, kako se čini, dodao je da je „razumljivo da se to ne odnosi napojedinačne ratne kriminalce“. Konačno, sasvim je jasno da bi svatko onaj koji se preda mogao računati na garancije saveznika i komande partizana, jer su to uobičajene garancije koje se daju ratnim zarobljenicima.

Nitko nije nikad zapitao članove Odbora da li je ta ponuda u njihovim očima bila zakonita, koja je imala za cilj da postigne na bilo koji način predaju neprijateljskih trupa, ili da li su oni stvarno znali kakva je bila situacija ali o njoj nisu htjeli voditi računa. Činjenica je da su raniji mjeseci prošli u diskusijama koje su bile gotovo divljačkog temperamenta, i to upravo u vezi s predajom, ali odluke su donesene samo sumarno i djelomično. Strašan nagovještaj fatalnih događaja koji su uslijedili u krvavim danima nakon oslobođenja dala je već februara 1945. godine partizanska komanda Torina, koja je objavila mjere za ispunjenje zahtjeva pravde kad za to dođe vrijeme. Te mjere su bile sadržane u „Planu oslobođenja Torina“ i u njima se govorilo od riječi do riječi: „Ministi i državni podsekretari koji su nakon 8. septembra 1943. ostali na dužnosti moraju biti smaknuti nakon jednostavnog ustanovljavanja njihovog fizičkog identiteta. U pogledu onih koji su nosili oružje u službi stranaca, kaznu smrti treba izreći bez njihova prava žalbe, pošto se ustanovi da je otpuđeni pripadao bilo kojoj dobrovoljnoj formaciji, Crnim brigadama, Mutima, X Mas, Lovcima Alpi i Apenina, talijanskim SS jedinicama, specijalnim milicijama koje nose crne košulje i članovima R.A.P.R.A.V.“

Kako komentira Cadorna, taj cirkular se čak i Longu učinio suviše oštrim a to djelovanje je bez sumnje izazvao u Generalnoj komandi. Sam Luigi Longo, nakon što je vidio da bi primjena te okružnice sankcionirala „zakonsko uklanjanje sa svijeta“ najmanje 200.000 osoba, uz taj dokument je uputio i svoje pismo u kome je specificirao: „U pogledu dispozicija u ovom dokumentu da se strijeljaju svi oni koji su nosili oružje protiv domovine, napominjemo da one ne odgovaraju stavu koji mi moramo imati u ovom problemu, stavu koji je preciziran u ovoj direktivi – Tko se preda treba mu potediti život ukoliko ne mora da odgovara za posebne zločine. Treba strijeljati svakog fašistu koji bude zarobljen s oružjem.“

Bez obzira na tu posljednju napomenu, koja je suviše uska gledajući s juridičkog stanovišta, ostaje činjenica da okružnica komande Torina nije bila ni derogirana niti joj je bilo tko protivuriječio, iako je postojalo jednstavno Longovo ograničenje. Osim toga i sam C.L.N.A.I. upravo je usvojio „Kodeks oslobođenja“, koji se u malo čemu razlikovao od onoga koji je donesen u Torinu.

Osim toga, postojalo je još jedno pritanje, veoma vađno, o smrtnim kaznama koje su donijeli veoma različiti pravni izvori, ukoliko je te izvore moguće smatrati pravnima. Gotovo svakog dana radio-stanica Bari emitirala bi smrtnu kaznu neke ličnosti ili grupe: te je informacije kasnije slijedio radio London. Postojali su i pojedinačni dekreti lokalnih odbora nacionalnog oslobođenja koji su vema rijetko imali priliku da ih saopće općoj komandi. A bilo je i smrtnih kazni samog C.L.N.A,I-a, koji je s njima htio odgovoriti na val terora koji su fašisti započeli naročito u oštroj zimi 1944/45. Lombardi se sjeća jedne koju je naredio Odbor u početku 1944. godine, a koja je bila odgovor na manifest Socijalne Republike, kojim se dekretiralo strijeljanje svakog partizana na temelju običnog prepoznavanja. Odbor je obznanio da će i potpisnike tog manifesta, koji su u stvari značili direkciju stranke na čelu s Mussolinijem, doživjeti identičnu sudbinu. Slična situacija desila se u vijeme pokolja u Piazzale Loreto, kada je petnaest partizana, 10. avgusta 1944., bilo izloženo milosti gomile. Strijeljanje je bilo propraćeno obznanom koju je potpisao priličan broj fašističkih ličnosti: i njih je Odbor osudio na smrt. Među njima se nalazio i Carlo Borsani, koji tom potpisu vjerojatno ima zahvaliti kraj svoje gorke i mukotrpne egzistencije.

Treba voditi računa i o jednom psihološkom elementu. I Cardorna i Marazza vrlo dobro poznaju nedavni partizanski rat pa znaju da nikakva okružnica Glavne komande u pogledu civiliziranog odnosa prema zarobljenim fašistima ne bi imala ni minimalnu mogućnost da bude poslušana, ne samo u brdima, već niti u Milanu. U stvari, opseg ponuda te dvojice delegata nije prelazio niti zidove nadbiskupije a vjerojatno ni njih; sam Graziani isprobao je to nakon nekoliko dana kad mu niti zaštita američke zastave nije poslužila kao efektina sigurnost, pa ga je trebalo zatvoriti u zatvor San Vittore.

Na kraju, Mussolini je u dubini svoje duše trebao jasno znati da stvari nisu mogle biti takve kako su bile predstavljene. Duševna napetost, dugi bratoubilački rat, teška njemačka ruka i okrutnost fašističkih odreda ostavili su brazgotine koje još nisu zacijelile. Osim toga, sasvim je nevjerojatno da bi potpis na jednom komadu papira bio dovoljan da odjednom bude zaboravljena prošlost: još je manje bilo vjerojatno da bi partizanski odredi koji su bili toliko progonjeni na planinama, u Longhima, Ossoli, području Venecije i Emilije, svuda, mogli pristati da tako jednostavno čuvaju fašističke kasarne u očekivanju saveznika. Bez obzira na predaju bilo je očevidno da će teći krv.

Ideja bezuvjetne predaje bila je odmah odbačena sa strane fašističkih predstavnika. Ferruccio Lanfranchi u svojoj knjizi „La resa degli ottocentomila“ („Predalo ih se osamsto hiljada“), koja ima jednu manu što je napisana 1947. godine i prema tome previše pod utiskom dogašaja, kaže da je na jednoj tačci razgovora „bačen u diskusciju prijedlog trokuta Milano-Como-Lecco“. Taj prijedlog je prošao razne putove prije negoli je stigao i mirni zeleni salončić nadbiskupije; rođen je u razgovorima generala Montagne, šefa Mussolinijeve poslicije, s advokatom Renzom Garbagnijem, šefom jedne slabije identificirane gradske brigade partizana. U biti razoružane fašističke snage trebale su se koncentrirati na tom području nešto većem od hiljadu kvadratnih kilometara i tamo čekati saveznike, a i očekivati da bude razmotren položaj svakog od njih. Budući da je Montagna o tome razgovarao s Grazianijem, ovaj je to spomenuo na razgovoru kao razuman prijedlog.

Sama činjenica da se počelo diskutirati o lokalitetima izvan Milana, o razoružanju, ali u očekivanju „da bude razmotren položaj svakog od njih“, pokazuje sasvim dovoljno da je razgovor već skrenuo, ukoliko se to nije već u početku desilo, s baze diskrecione predaje.

Tada je nastao već slavni incident: toliko slavan da nitko nije pokušao da primijeti nevjerojatnosti tog incidenta, te „historijska“ razmimoilaženja koja ga prate iako na prvi pogled izgledaju površinska. Općenito uzevši, znademo da kada se počelo govoriti o nužnosti da se Nijemce informira o pregovorima u toku i eventualno o predaji, da je na vidjelo izbila činjenica o kojoj prisutni fašisti nisu imali pojma: naime, ima već neko vrijeme da i Nijemci pregovaraju o predaji.

Ne posjedujemo autentičnu sliku pravog stanja i raspoloženja na tom sastanku. Cadorna kaže: „Tada je na scenu stupio maršal Graziani: Mi – rekao je – nećemo potpisati sporazum bez znanja Nijemaca, jer je vjernost savezniku stvar časti i opravdava naš prošli stav. Ta rečenica bačena oštro mogla je biti interpretirana i kao optužba protiv onih koji su izabrali drugi put. Mislio sam da li da na neki način reagiram, ali pretekao me Marazza, koji je odgovorio da u pitanju časti od nikoga ne očekujemo lekcije. Tada sam primijetio da je ta briga za Nijemse sasvim izlišna, jer oni ionako već dugo vremena pregovaraju s nama ne obavještavajući fašiste. Ta je vijest izazvala eksploziju čuđenja i srdžbe. Kardinal Schuster, koji se bio udaljio, vratio se s hrpom papira: dokumentacija pregovora s Nijemcima, mada pregovori još nisu bili zaključeni.“

Prema toj verziji, Graziani je postavio pitanje vjernosti savezniku, Marazza je odgovorio na svoj način, a Cadorna je objasnio ili, bolje rečeno, „otkrio“ činjenicu pregovora s Nijemcima. Prema Lombardiju, stvari su se drugačije razvijale: „Graziani, koji je već vjerojatno imao u vidu neki način za vlastiti spas, pobunio se protiv Mussolinija govorei da ne treba zaboraviti vjernost prema njemačkom savezniku. Nastupio je kardinal Schuster i kazao da možda nije svima poznato da Nijemci već za svoj račun vode pregovore o predaji. Tada je Mussolini pokazao svoj krajnji bijes…“

Ova druga verzija bitno se razlikuje od prve. Treću verziju iznio je stari Lav Neghellia u svojim memoarima: „U tom momentu shvatio sam da moram upoznati Mussolinija s onim što nam je rečeno o njemačkoj predaji. Jasno je da bi naša izjava o preventivnoj predaji dala njemačkoj strani, koja se pokazala tako nevjernom u skrivanju važnih događaja, još jedan izgovor da nas nazove izdajnicima. Mussolini nije mogao zatomiti svoje živo iznenađenje čuvši tu vijest; nadbiskup koji se osjećao neugodno zbog tog otkrića, rekao je da je indiskrecija sada otkrila taj novi aspekt situacije…“

Dakle, imamo čitavu seriju varijanata. U ovome ima velike važnosti: antifašisti stalno naglasašavaju da stvarni razlog zbog kojeg nije ugovorena predaja u Milanu leži u iznenađenju i bijesu fašista kad su u nadbiskupiji saznali za tok stvari. Naročito se uvrijeđenim smatrao Mussolini, koji je napustio salu rekavši da će dati izjavu preko radija i koja će već u toku idućeg sata unačiti njegov odgovor.

(U sledećem broju: Nacisti su izdali fašiste)

Scroll to Top