Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“.

Franko Bandini

Samo nekoliko stotina metara dijeli nadbiskupiju od milanske prefekture. Poslije pregovora s predstavnicima oslobodilačkih jedinica, mračan ali živahnih misli Mussolini tu razdaljinu prelazi u automobilu. Rekao je da je jasno da su ga „htjeli učahuriti u Milanu“; kasnije dodaje da bi prihvatio bilo koje rješenje osim da ga predaju saveznicima, te da tako iskusi još jednom zatvorenički život. Tu svoju misao izrazio je u „Povijesti jedne godine“ i ponavljao ju je svima koji bi mu se našli u društvu: čak je stvorio jednu frazu koja mu je često bila na usnama i koja mu se mnogo sviđala. Govorio je da bi mu bilo milije „tiho vješanje na londonskom Toweru nego zaglušni proces na Madison Squareu“.

Mašta mu je u pogledu njegove smrti pružala scene koje nisu lišene izvjesne zaokruženosti: hladna zora dana pravde u zatvoru koji je vidio Mariju Stuart, Botwella, Dragea i Cromwella. Ili javno pribijanje na križ ali ispred ogromnog gledališta pred kojim je moguće podinuti bradu, ne odgovarati na pitanja sudaca. I pojaviti se u novinama. Samo apstraktno je koketirao sa časnim smrtima, ali nije ih povezivao sa svojom osobom. Mašta mu nije govorila koju smrt on priprema svojim rukama i tako mu nije kazivala kako da joj pokuša izbjeći.

Bijesno se uspinjao stepeništem prefekture „s krajnje nabranim licem i blijed kao smrt“, kako opisuje George Zacharias, Nijemac i njegov lični liječnik. Sve je sazvao u reprezentativni salon i saopćio im da se polazi za Como. Nije pokazivao potrebu da razmisli, da zatraži bilo čiji savjet; odluka koju je donio pred više dana u nadbiskupiji mu se nekontrolirano utuvila u glavu onog trenutka kad je ustao kao čigra s divana na kome je nabrušena izgleda i s očima upravljenima na pod, sjedio pored biskupa. Prelazeći preko hodnika prefekture prve riječi koje je izgovorio još su odjekivale prisustvom i skrušenom atmosferom koja je okruživala visokog prelata. Okrenut Gravelliju koji je kao i ostali čekao, u prolazu mu je rekao bijesno: „Znadete li šta mi je rekao kardinal? Kajte se za vaše grijehe.“

Bilo bi nekorisno nijekati da su pregovori bili potopljeni i zbog krivnje kardinala Schustera. Taj čovjek nije bio prikladan da pregovora niti s jednima niti s drugima. Mussoliniju je ponudio čašicu maraskina i svoju ličnu interpretaciju tegoba talijanskog klera nakon Konkordata. Zatim mu je tutnuo u ruke neko svoje djelce, „Povijest svetog Benedetta“, iz kojega mu je objasnio centralnu radnju, to jest susret između tog sveca i kralja Totile: postupak koji je teško pomiriti sa čednom slikom o Schusteru koju su stvarali stanovnici Milana.

Govoreći Mussoliniju o svojim grijesima, „o patnji zbog vlastitih grijeha“, može biti da je Shuster u prvom redu htio poslužiti dostojanstvu crkve, ali time nikako nije poslužio stvari zbog koje su ljudi potražili njegovu zaštitu. Možda je u tom trenutku zaboravio da je Mussolini o njemu stekao drugačije mišljenje i to ne svojom krivnjom. Dokumenti o njemačkoj predaji, koje je kardinal poslije pokazao definitivno su spriječavali svaku mogućnost sporazuma; bilo je jasno da je milanska kurija već zauzela svoj stav.

Odlučivši da otputuje u Como, Mussolini je srušio sve mostove sa svojom prošlošću političara: on je smrtno razočaran u svemu, čak i u svoju djecu, vjerojatno i u sebe. Vanni Teodorani piše da su Mussolinijeve nakane „bile toliko lične i veoma teško shvatljive na bazi normalnog razmišljanja“. Treba kazati da su posljednji čini starog diktatora bili nejasni čak i onima koji su ga dobro poznavali. Ili koji su ga tako slabo poznavali da su ga gledali kao drugačiju ličnost.

Ne bi se moglo reći da su na njega djelovala razmišljanja koja su bila samo usko lična. Možda on nije mislio samo o tome da se sam potajice spasi: za to ne postoji neka biološka podloga, jer on nije bio plahe prirode. Može biti da je njegova hrabrost imala neku vezu s voljnim aktima duha ali u tome nije se razlikovao od Napoleona, koji je rijetko rizikovao svoj život i to samo onda kad je to bilo potpuno neizbježno.

Političkih nada nije mogao imati: gdje god otišao, govorio mu je njegov instinkt, mogao se uvjeriti da je fašizam propao. Rođen je povezujući se s pobjedom u ratu, završavao je svoje dane sa strahovito izgubljenim ratom; čak je i Schusteru primijetio da „vjeruje samo u antiknu povijest, tj. U onu koja je tek kasnije i bez strasti bila redigirana“. Govoreći to, kaže da osjeća da je „njegova povijest“ gotova, to je zatvorena knjiga koja će se otvoriti „nakon dugo vremena“.

Dakle, potajni bijeg ne dovodi ga u iskušenje: u Ghediju postoji eskadrila aviona s dugim radijusom djelovanja, koja je spremna da ga u punoj sigurnosti iskrca u Turskoj ili Španjolskoj. Drugi projakt predviđao je da ga se iskrca na Siciliji, u ruke vjernih prijatelja. Vittorio, njegov sin, dva puta insistira, prije i poslije sastanka u nadbiskupiji: „Jučer sam razgovarao s generalom Bonomijem (komandant republikanskog zrakoplovstva). Na aerodromu Ghedi postoji još nekoliko aparata S 79, koji su u stanju da polete. S njima možemo doći u Njemačku ili u Španjolsku. Prije noći možemo se naći u Ghediju radi polaska. Piloti i benzin stoje na raspolaganju.“

Mussolini, kaže njegov sin, oštro je odgovorio da ga to ne zanima. Ali uveče Vittorio se u žurbi ponovo vraća na temu: „Tata, moj automobil je u hodniku, nitko nas neće vidjeti niti će nas slijediti. Grad je još miran, sad upravo dolazim iz područja Monforte, tramvaji još voze, iako kažu da će uslijediti opći štrajk. Možemo izići kroz stražnja vrata prefekture. Mogao bi stanovati u stanu jednog mog prijatelja koji mi je ostavio ključeve. A ja bih održavao kontakte sve do dolaska Amerikanaca.“

Vittorio Mussolini smatra ovu svoju ideju „ingenioznom“: ipak nije to bilo baš tako ako ju procjenjujemo kroz uspjeh s kojim su se drugi primijenili, a među njima princ Junio Valerio Borghese. Samo je dlaka nedostajala pa da loše završi i Starace, koji je bio toliko neoprezan da je izišao iz jednog stana u kome bi se vjerojatno nalazio i danas.

Mussolini je odbio i to rješenje, kao što je i odbio da se s malim brojem sebi vjernih lica zabarikadira u prefekturi ili u kasarni odreda X Mas. Rekao je da se boji da bi Milano mogao doživjeti razarajuća bombardiranja, a tu bojazan iskazivao je i u Comu. Ali to nije bila njegova ideja niti je bila uvjerljiva ideja: bilo bi veoma nevjerojatno da bi saveznici razmišljali o takvim bombardiranjima u momentu kad se svakog trenutka očekivao partizanski ustanak u gradu. Samo minimum šestog političkog čula trebalo ga je navesti na sasvim obratno; bombardiranja nisu bila vjerojatna čak i u slučaju da partizanski ustanak nije imao odmah uslijediti.

Dakle i to je bilo komotno opravdanje. U stvari, Mussolini je htio da ode, ali sa svojom vladom, prelazeći granicu u automobilu kao što jedan kralj prihvata gorko izbjeglištvo, ali sa majordomusima i savjetnicima. Ne pobjeći, već otići. Na koncu konca, razmišljao je Mussolini, ja sam i dalje počasni građanin Lausanne.

Otpušta sve, rješava ih zakletve vjernosti preko Valerija Borghesea, uključujući i vojne formacije Republike. Osim tih dispozicija ne daje druge, čak niti ne telefonira u Gardone, gdje njegova lična straža očekuje naređenje da otputuje njemu u susret. Nose mu dokumente, a on ih odgurava rukom, odbija da ih potpiše i da ih pročita. Nose mu spisak jedinica koje bi mogle stići u Como, on ga niti ne gleda. Već je orijentiran u drugom pravcu, ništa od onoga što mu kažu ili mu sugeriraju nema veze sa sutrašnjicom koju on poznaje ili kojoj se nada.

Pokušava prekinuti odnose i sa sinom Vittorijem, zahtjevajući od njega da ostane u Milanu i govoreći mu da je od tog trenutka svako slobodan da čini ono što smatra najboljim. Budući da insistiraju, umorno imenuje ministra pravde Pisentija, koji je zabrinut zbog apstraktnih pravnih pitanja, kao predstavnika Republike u Milanu.

Nakon toga dolazi mu njemački general Wening, koji mu izjavljuje da je spremna njegova vojnička lična pratnja, međutim Mussolinija zahvaća bijes i on oštro napada generala s obzirom na temu predaje o kojoj general, uostalom, ne zna ama baš ništa. Graziani potvrđuje, ali ta njegova tvrdnja je sumnjiva, da je djelovao na Mussolinija da se okani svoje ideje da govori preko radija. To je apsurdna ideja: da bi dao tu objavu preko radija, Mussolini bi morao biti siguran u činjenice, a on nije niti pokušao da ih razjasni. U najboljem slučaju za to su trebali sati, a njegova odluka već je bila donesena: likvidirati sve.

U hodniku, u momentu kad je sjedao u automobil, došlo je do dramatičnih scena. Nastala je strahovita konfuzija od koje su bili odsutni samo Nijemci, nekolicina njih koji su se tamo nalazili. Hodnik je bio pun fašističkih glavešina i ministara od kojih je većina trebalo u nekoliko sekundi donijeti brzu odluku. Carlo Borsani, slijepac iz Albanije, digao je svoje nepomične oči prema Mussolinijevu automobilu, plačući i preklinjući ga da ne otputuje. Silvestri je naduvene riječi izvikivao u visokom tonu, i obećavao nemoguću obranu. Samo Bombacci, gledajući umirući fašizam nakon njegovih čudnih avantura, zadržao je zagrižljiv duh i jednu crtu gotovo okrutnog humora. Kad mu je netko rekao da je za putovanje premalo nositi jednostavni kovčežić, Bombacci, uredno obučen u crni sako i prugaste hlače, primijetio je da je on ekspert za bjegove. A zatim je ispričao kako je s Lenjinom promatrao prodiranje Judeničevih trupa na Petrograd: „Stakla su drhtala od topovskih pucnjeva, a situacija je bila gotovo ista kao i sada. Ali sada je gore.“

Zapravo, nitko ne zna zbog kojih je razloga Nicola Bombacci pristupio fašističkim redovima. Međutim, njegovo je objašnjenje Mussoliniju očevidno bilo dovoljno, jer ga je veoma jednostavno prihvatio. Ušao je s njim, samo s njim, u automobil koji im je bio određen. To je bio stari drug koji je prije nekoliko minuta svoju odluku opravdao riječima: „Gdje on ide, idem i ja“. Gotovo u istom trenutku Claretta je odgovorila nekome tko ju je molio da se spasi: „Gdje ide gospodar, ide i pas“. Iako ne na isti način, iako to vjerojatno nije bio isti osjećaj, bila je to ipak ista duševna situacija. Ostali, malo njih, također će ih slijediti, ali zbog kompliciranijih razloga.

U osam sati uvečer hodnik prefekture bio je napušten. Ostali su Valerio Borghese, koji će se kasnije priključiti svom odredu X Mas na Piazzale Fiume, prefekt Bassi, Pisenti, general Montagna, Borsani, Silvestri i možda još netko. Velika većina onih koji su tokom poslijepodneva bili tu prisutni, vratila se kući zabrinuta zbog ličnog spasa. S kolonom otputovalo je stotinjak osoba, odred njemačkih SS jedinica pod komandom poručnika Birzera, te jedan odred Muti s dva blindirana automobila.

Kolona se brzo uputila preko Corso Monforte, Corso del Littorio, ulicom Brera. Ispred sviju išao je otvoreni automobil specijalnog Mussolinijevog sekretara, prefekta Gattija koji je sjedio na složivom krovu automobila sa strojnicom položenom na kaput od crne kože. Lična Mussolinijeva „alfa“, također otvorena, po izlasku iz prefekture bila je druga po redu, ali kasnije je zauzela položaj kao peta. U njoj su sjedili uz šofera, Mussolini i Bombacci: prvi se sav skljokao na sjedištu kao da želi izbjeći struju zraka. Nosio je frontovsku uniformu bez oznaka i bez pasa. Na suknenoj šajkači također nije bilo oznaka.

Uzaludan je trud pokušati tačno rekonstruirati broj automobila koji su sačinjavali kolonu, a naročito broj ljudi. Mnogi ministri vodili su sa sobom, iako u drugim automobilima, žene, djecu i prijateljice. Po izlasku iz grada Mussoliniju se prikrpala ne samo Claretta Petacci već i njezin brat Marcello s prijateljicom Zitom Ritossa i dvoje djece. U drugim automobilima nalazile su se i osobe koje ćemo, začudno, kasnije naći u Dongu: Romanu, Zerbino, Mezzasoma, Liverani, Tarchi, Cassalinuovo, Vito Mussolini, Vanni Teodorani. Bio je i Graziani s nekoliko viših oficira.

Osim dvaju blindiranih automobila, na repu kolone, ali ispred autmobila Vittorija Mussolinija, koji je među posljednjima napustio prefekturu, nalazio se i kamionet „balilla“, na kojemu su bili jedan policijski agent, šofer i lična sobarica Mussolinijeve kuće, Maria Righini. Povijest tog kamioneta, koji se morao u visini Garbagnatea zaustaviti zbog kvara na motoru, opće je poznata. Dovoljno je da spomenemo da se u tim kolima nalazilo nekoliko sanduka dokumenata koje su u posljenje vrijeme sakupili Mussolini i njegov sekretar Luigi Gatti. Ti su dokumenti veoma važni za Mussolinija tako da je sekretaru ministra Paola Zerbina, Luigiju Zanonu, rekao da će se s tim dokumentima „moći razgovarati sa saveznicima“. Da nije imao sasvim krivo dokazano je putovanjem koje je Churchill obavio odmah nakon rata na umirujućim obalama jezera Como, da bi s novcem u rukama došao do dokumenata koji su za njega imali naročitu važnost.

Međutim, budući da je kamionet postao nepokretan, šofer ga je odgurao do neke osamljene kućice. Ali i sada je nejasno na kom mjestu se to desilo. Duilio Susmel, vrijedni kroničar tih događaja kaže da se incident desio „u visini Garbagnatea“. Ali Vittorio Mussolini vidio je mali kamion zaustavljen desetak kilometara od Milana, što je već razlika od 10 km. Njemu, koji u mraku nije prepoznao ženu što je bila sa šoferom, a mogao je ugledati veoma poznato lice jer je to bila sobarica njegova oca, isti šofer dao je znak da produži. Među mnogima koji su malo savjesti pokazali u tom malom incidentu, jedina koja je zaista brinutala za dragocjen sadržaj kamioneta bila je upravo sobarica. Vidjevši da se šofer uzaludno bavi oko motra, ona je nekoliko kilometara prešla pješke, zatim ju je neko uzeo u auto, stigla je u Como i sve je ispričala Mussoliniju. Ali tri automobila u kojima su se nalazili prefekt Gatti, pukovnik Vito Cassalinuovo, kapetan policije Mario Nudi, te agent Brosshi, uzalud su se svom brzinom vratila na to mjesto. Grupa demokršćanskih partizana već se domogla kamioneta i oni ga više nisu pronašli.

Sve je ekstravagantno u toj priči: nestali su i nikad više nisu pronađeni policijski agent i šofer koji je vozio ta kola; Mussolinijeva sobarica nije u stanju da se tačno sjeti mjesta i okolnosti tog događaja; nitko nikad niti direktno, niti indirektno nije više čuo za partizane koji su izvršili tu akciju (veoma je čudno što uvečer 25. aprila, na toj cesti nije bilo partizana koji bi se domogli tako dragocjena plijena); nemamo nijedan element koji bi nam dozvolio da lokaliziramo činjenice i slijedimo sudbinu tako čuvenih dokumenata. Prema riječima Duilija Susmela, uz dokumente nalazio se i Mussolinijev „mač islama“, zlatna britva, minijaturna borna kola, jedan Buda i rog koji nosi sreću, a sve to u platini. Kasnije se na svjetlu dana pojavila samo britva koju je netko – ne znamo tko – uručio prefektu Coma, a kasnije podsekretaru obrane, advokatu Virginiju Bertinelliju.

Čini se da drugi predmeti i dalje putuju tajnim tržištem fašističkih relikvija.

Taj događaj je to čudnovatiji i što je putovanje od Milana do Coma obavljeno u apsolutnoj tišini. Od prefekture do periferije organizacija Muti postavila je službu reda koja se zasnivala na dvostrukom kordonu brigadista koji su bili raspoređeni na svakom kilometru. Prema tome, bilo ih je svega tridesetak do dna Corso Sempione; odatle do Coma kolona i usamljeni automobili prolazili su bez ikakvih teškoća, čak niti minimalnih, o čemu uostalom svjedoči i brzina prolaska kolone. Mussolini i kolona automobila prošli su četrdeset osam kilometara udaljenosti između dva grada u nešto više od četrdeset minuta. Stigli su u 20.40. Vittorio, koji je praktički zatvarao kolonu stigao je oko 21 sat. Dok su svi oni stizali u Como, partizanski general Cadorna je iz nadbiskupije telefonirao u prefekturu da prenese svoj ultimatum.

Mussolini se u Comu zadržava sedam sati, za koje vrijeme ne spava stiješnjen okolnostima i sav ponesen svojom frenetičnom željom da ubrza stvari, kao da je iz minute u minutu bio u sve većoj žurbi. U prefekturi Coma dali su mu apartman prefekta Celija, koji je već više dana u kontaktu s lokalnim Oslobodilačkim odborom. Gradom prolaze njemačke kolone koje se upućuju prema Njemačkoj. Uglavnom iz Piemonta stalno dolaze fašistički odredi, gotovo sve crne brigade. Iz susjedne Švicarske već se mogu vidjeti neki pokreti jedinica u Italiji.

Supruga prefekta priredila je oko 10 sati prilično obilnu večeru. Afmosfera za vrijeme večere stalno se mijenja već prema onome koji uzima riječ u razgovoru. Ima pesimista, a ima i ratobornih optimista. Ipak čini se da je zavladao opći stav da se ostane u Comu i da se u njemu organizira obrana. Sutra treba da stigne Pavolinijeva kolona za koju se vjeruje da broji 3000 ljudi. Na stadionu je čitava njemačka regimenta s generalom Leyersom. Još se nigdje ne vide partizani. Dakle, čini se da je situacija stabilizirana. Tako misli Vittorio Mussolini, koji odmah nakon dolaska u prefekturu, opet odlazi i polazi na spavanje s Vitom, svojim rođakom i Vannijem Teodoranijem u susjednu vilu. Ostavlja svoj broj telefona svuda prisutnom Gattiju i baca se u san pravednika.

U Villi Mantero, vili koja se nalazi na brežuljku Brunate, već od 18 sati prethodnog dana nalazi se Mussolinijeva supruga Rachele s njihovom mlađom djecom. Uvečer saznaje za dolazak svog muža u Como i uskoro viđa u kući dvadesetak vojnika koje joj je on uputio radi zaštite. Od njih saznaje da u Milanu postoji Oslobodilački odbor i čuje prve alarmantne glasove.

Počinje tok fatalnih sati. Oko 11 sati iz Sondrija telefonira general Mischi, šef glavnog štaba republikanske armije, i Mussolini mu kaže neka opet dođe u Como, što general neće učiniti. Mezzasoma telefonira u Milano, u redakciju lista Corriere dela Sera, i saznaje da se list nalazi u rukama partizana; mada je to činjenica koje je potvrđena iz mnogih izvora, ne čini se jako vjerojatnom jer su prva „slobodna“ izdanja milanskih listova izišla tek kasno poslije podne 26. aprila.

Odmah nakon 11 sati uvečer (dan 25. aprila približava se svom kraju), održana je neka vrsta ratnog savjeta između vojnika i civila koji je završio ponižavajućim zaključkom. Mišljenje većine sastojalo se u tome da se više nema šta učiniti. Kvestor Coma, Pozzoli, počeo je govoriti da je situacija opasna jer sve brojnije mase partizana „gravitiraju prema Comu“, a jedan visoki oficir rekao je da je situacija „neizdrživa“. Bilo koji njemački general bio bi sretan zbog nesumnjivih prednosti koje pruža konfiguracija tog mjesta čiji je položaj gotovo inspiriran nekim priručnikom za borbene vježbe: zatvoren s obje strane s dva visoka lanca brda kojima ne mogu prolaziti mehanizirana sredstva niti bilo kakva velika automobilska formacija, Como gleda na jug, iza lanca brežuljaka s rijetkim prolazima koji se odlično mogu braniti. Osim toga, da li je jedan položaj obranjiv ili nije zavisi od snaga koje ga napadaju: dakle osnovno je koliko i kojih partizana ima u okolci. A budući da se ni jednog nije moglo vidjeti, izjaviti da je jedan položaj neobranjiv znači sa strahom anticipirati vrijeme koje dolazi. U stvari, živci su počeli popuštati, a naročito živci Buffarinija Guidija, čija fiksacija je bila Švicarska, bez obzira šta se ima desiti. Pokušao je za tu ideju pridobiti Rachelu Mussolini, prelazeći bezvoljno preko posljednjih godina divljeg neprijateljstva koje je vladalo između njega i nje, uglavnom zbog zaštite koju je tvrdoglavo pružao Claretti Petacci. Ali Rachele ga je izbacila iz Ville Mantero, pa je bivši ministar sklopljenih ruku i s molbom u glasu pokušavao s Mussolinijem.

Danas možemo otvoreno kazati da Buffarini nije uzalud molio.

Mussolinijeve uši bile su veoma otvorene na švicarsko rješenje, a to su bile već dugo vremena. Oko te teme stvorila se široka platforma činjenica koja bi bila nemoguća bez jedne pozitivne diktatove namjere, bez obzira koliko ona bila udaljena.

(U sledećem broju: Zbogom, sa mnom je svršeno)