Kalendar Sudnjih dana odlazećeg diktatora-Vučićevi “završni radovi”
SLOM SISTEMA KOGA NEMA
Srbija je ostala sama sa sobom. Na jednoj strani su narod, građani, studenti, radnici, poljoprivrednici, a na drugoj mafijaški režim spreman da batinama i dugim cevima ako treba udari na njih. Nema nikakve sumnje da će odlazeći diktator doći u iskušenje vrlo brzo da upotrebi tu silu. I to će biti njegov kraj. U suprotnom, paraliza njegovog režima je već na sceni, pa je taj kraj stigao na neki način. Kako god da se u 2025. godini stvari budu odvijale, Srbija nema izbora: ili će krenuti dalje, u promene, temeljne, ili je neće biti. Samo tako ozdravljena može da ponovo izađe na evropsku i svetsku scenu i pokaže svoje najbolje lice. Kako sve to izgleda iz perspektive “spoljnog sveta” i šta su Srbiji priredile domaće i strane “Službe” i duboke države”
Nikola Vlahović
Ambasadorka Srbije u Hrvatskoj Jelena Milić demonstrativno je na pravoslavni Božić 7. januara napustila tradicionalni prijem Srpskog narodnog veća iz Zagreba, zbog jedne rečenice u prigodnom govoru posvećenom dobitnicima nagrade “Svetozar Pribićević” otvoreno pruža podrška mladima u Srbiji.
Milićeva je u tome prepoznala podršku studentima u Srbiji koji su ustali protiv režima Aleksandra Vučića. U izjavi za medije, pred kamerama, iz nje je progovorila “Frojdova teorija omaške” pa je doslovno ovako rekla: “Ne dozvoljavam da se moj zloč…(verovatno je htela reći zločinački), moj režim u Srbiji proziva da ima krvave ruke”. Na You Tube se taj trenutak može videti u 0:35 sekundi priloga.
Dan kasnije, 8. januara 2024, nemačka fondacija Fridrih Nojman objavila je svoje istraživanje-analizu o Vučićevoj Srbiji u kome je jasno rečeno da je korupcija sveprisutna u ovoj balkanskoj državi
U vreme pravoslavnih božićnih praznika Briselski krivični sud osudio je na doživotni zatvor bivšeg agenta DB Božidara Spasića, te kriminalce Andriju Draškovića i Veselina Vukotića zbog ubistva Envera Hadrija, predsednika Komiteta za odbranu ljudskih prava na Kosovu, 1990. godine u Sen Žilu, o čemu je opširnije izvestio belgijski list „Brisel tajms“, jer se ubistvo dogodilo na tlu ove države.
Jedan bivši visoki funkcioner savezne državne bezbednosti, u vezi sa tim kazao je i ovako nešto: “Srbija je postala sprdnja od države. Zamislite bivšeg agenta Mosada kad bi na izraelskoj nacionalnoj TV pričao da je poslao ubice-kriminalce, da likvidiraju palestinskog političara koji živi u Malmeu (Švedska). A, ovaj naš se hvalio sa Vučićevih televizija, više puta!”
Prvih dana januara 2025. godine, novinar i univerzitetski profesor Tomas Brej (Thomas Brey) objavio je jednu svoju analizu pod naslovom „Rusija i pioniri autokratije”, gde je postavio pitanje kako je moguće da je Aleksandar Vučić 2019. godine u Moskvi dobio Orden Aleksandra Nevskog, kad je taj orden obično dodeljivan u prošlosti najvećim ličnostima Rusije, a retko nekoj stranoj ličnosti. “To je očito bio jedan od najsretnijih trenutaka u njegovoj političkoj karijeri“, piše u analizi Tomasa Breja i dalje otvara pitanje Vučićeve najbliskije saradnje sa NATO paktom, zapadnim obaveštajnim službama i Evropskoj uniji za koju tvrdi da mu je prioritet.
Istina je, u realnosti stvari ovako izgledaju: zamenik pomoćnika generalnog sekretara NATO pakta Džems Apatruja (James Appathurai) podsetio je prošle godine da je Srbija uključena u sve najvažnije NATO programe, između ostalog sa programima vezanim za takozvanu sajber (cyber) odbranu, borbu protiv širenja dezinformacija, te jačanje energetske bezbednosti i sve to na štetu odbrambenih i energetskih sporazuma koje je Vučićev režim potpisao sa vladom u Moskvi.
Koliko je pomoćnik ministra spoljnih poslova Srbije, Igor Kuželka, koji je u MIP došao sa “pozicije” agenta međunarodne špedicije, tokom protekle 2024. godine više puta je pred stranim diplomastama govorio kako postoji „negativan stav građana Srbije prema NATO paktu“.
Poslednji put kad se takvo nešto desilo, njegovo “izlaganje” je moglo da se svede na sledeće: “Ne smemo zaboraviti prošlost, ali trebamo da gledamo u budućnost”. Bio je to stav Vučićevog MIP-a, koji je Kuželka verno preneo a tiče se odnosa građana Srbije prema NATO paktu kao posledice četvoromesečnog bombardovanje 1999. godine, koje je dovelo do povlačenja vojske i policije sa Kosova, praktične vojne kapitulacije i okupacije dela države. Kuželka se pred NATO oficirima pohvalio navodnom vojnom neutralnošću, a odmah zatim kazao kako to „ne znači izolaciju, već priliku za saradnju povodom međunarodnih izazova“.
I, pred sam kraj 2024. godine, 17. decembra, skoro u potpunom odsustvu interesovanja lokalnih medija, desila se konferencija u Beogradu pod imenom „NATO i partneri 2024-poverenjem do trajnog mira, gde je rečeno da Srbija i NATO imaju veoma razvijenu saradnju, a tom prilikom je italijanski brigadni general Pjerluiđi Lodola preuzeo je dužnost šefa NATO vojne kancelarije za vezu u Beogradu od italijanskog brigadnog generala Đampjera Romana.
Čitav ovaj događaj organizovala je NATO kancelarija za vezu u Beogradu, a učestvovali su ambasadori Kristofer Hil (SAD), Edvard Ferguson (UK), Pjer Košar (Francuska), Fajez Mejbel S.F. Almutairi (Kuvajt) i ministar Kohei Nakamura (Japan), uz moderaciju ambasadorke Norveške, Kristin Melsom.
Deset meseci ranije, 19. februara 2024. godine, srpski diktator Aleksandar Vučić javno je priznao da drugi odlučuju o sudbini Srbije. Naime, tokom boravka na Bezbednosnom forumu u Minhenu, ovaj sumanuti tiranin pred brojnim novinskim izveštačima iz celog sveta, dao je izjavu da će imati važne sastanke sa predstavnicima američke „duboke države koji odlučuju o sudbini Srbije“. Ovakva izjava iznenadila je mnoge, imajući u vidu šta znači „duboka država“, ali i zbog toga što je predsednik jedne praktievropske države praktično priznao da drugi odlučuju o njenoj sudbini. Ali, i tu je morao da „dopuni“ svoju izjavu pa je kazao: “Mnogo je Evropljana koji donose odluke vezane za naš region. Večeras ćemo imati još značajnije razgovore za američkim predstavnicima, i iz duboke države koji odlučuju o sudbini Srbije i donose odluku za naš region“.
Jedan poznati srpski pravnik neupućenim novim generacijama ovako je objasnio o čemu se tu radi: „Pojam duboka država od kad je nastao do danas označava ilegalnu spregu ljudi iz vrhova vojske, službi bezbednosti, pravosuđa, čak i kriminala, a to je nekakva tajna vlast koja faktički vlada zemljom umesto demokratskih institucija“.
Može se sa pravom reći da Srbija drugu vrstu vlasti i ne poznaje, s tom razlikom što se tokom Vučićeve diktature u ovu mračnu zajednicu uključila još žešće i vrh crkve (SPC), inače krcate udbaškim „kadrovima“, pa je tako nastala jedna kleptokratska organizacija čiji je prioritet da prvo „namiri sebe“ pa tek onda da sprovodi svoje „nacionalne programe“ i razna „duhovna okrepljenja“, putem korupcije i kriminala, nasilja, medijske propagande i progona građanske kulture. Protekle godine, Vučić je kriminalnu narav svog režima do kraja otkrio, pokazao je svu njegovu lopovsku prirodu i nasilnički karakter, ali i čvrstu nameru da gazi Ustav do svog sudnjeg dana. Ovaj tiranin je bio u vrhovima vlasti kad su ubijeni Ivan Stambolić, Slavko Ćuruvija, Oliver Ivanović, Vladimir Cvijan…O tome šta sve zna u vezi sa poslednjom dvojicom nikada nije ispitan ni pred jednim tužilaštvom. A, imao bi, verovatno, nešto da kaže. Kad je ubijen Zoran Đinđić bio je „samo“ narodni poslanik, ali, jedan od glavnih i najglasnijih agitatora protiv njega lično, pa je slavio razne ratne zločince i „koketirao“ sa ordinarnim kriminalcima.
Jedan bivši šef nekadašnje Državne bezbednosti Srbije, još je 2016. godine definisao srpsku političku scenu u tri rečenice: „Kakvi izbori, stranke i parlament!? Sve je u Srbiji Služba. Ona je država.“ Biće da je ta i takva „država“ mnogo ranije regrutovala Aleksandra Vučića za razne prljave poslove, a onda ga „predala“ anglo-američkim službama, na „preoblikovanje“. Kad je i taj proces završen, stavljen je na čelo već kriminalizovanog sistema, kome parlament, Ustav, zakoni, mediji i reči „građanin“ i „građansko“ služe za sprdnju. Jer, Srbiju je trebalo kazniti, poraziti, a veće kazne i poraza od njega na čelu države nema.
Iz radikalsko-napredjačkog legla nastali su čopori mladih manijaka, zadojeni mržnjom, ksenofobijom, spremni da ubijaju po ulicama svakoga ko drukčije misli. Razni Zavetnici, SPS-ovci, DSS-ovci, Vulini, Šapići, Krkobabići, Vacići i ostali merkantilni neo-fašisti i klerošovinisti. Oni i svi njima slični, danas su „političko krilo“ takozvane Službe.
Da ne bi bilo zaboravljeno, valja na ovom mestu pomenuti i datum 7. februara 2024. godine, kad je ministar odbrane Savezne Republike Nemačke Boris Pistorijus izjavio u sred Beograda pred zatečenim novinarima da Nemačka naoružava svojim oružjem Kosovo kao zasebnu državu i Srbiju kao “susednu državu”, istim oružjem, po istoj ceni, ali i neke druge zemlje “kao njen doprinos u stabilizaciji regiona i kako bi ojačala odbrambene kapacitete svake države Zapadnog Balkana”.
Tog dana, na zajedničkoj konferenciji za medije sa Aleksandrom Vučićem u Predsedništvu Srbije, na pitanje na osnovu kog međunarodno-pravnog akta Nemačka naoružava takozvano Kosovo, Pistorijus je sasvim mirno kazao da “Nemačka isporučuje isključivo odbrambeno, a ne ofanzivno naoružanje”, te dodao da “iz perspektive Nemačke govorimo o suverenoj državi Kosovo”. Onda je pojasnio stavove svoje države pa rekao: „Mi smo priznali Kosovo, druge zemlje to nisu uradile, reč je o manjem broju zemalja na svetu. To je odluka svake zemlje, ali nezavisno od pitanja priznanja neke zemlje, zahtev ovom regionu mora da bude, kada imamo u vidu naš cilj, stabilnost u regionu kao preduslov za zajedničko približavanje Evropskoj uniji, važni su tu dobrosusedski odnosi i to sa obe strane. To je osnovni preduslov za stabilnost i ništa tu činjenicu neće promeniti“.
U prevodu sa jezika vojne diplomatije: Nemačka priznaje Kosovo a vi nemate čime da se suprotstavite tom stavu.
Iza zatvorenih vrata, neke druge nemačke diplomate svašta su kazale Vučiću u lice, pominjana su imena, od takozvanog Kapetana Dragana (Vasiljkovića), preko kriminalaca poput Saleta Mutavog, Veljka Belivuka, nekih prethodnika Milorada Ulemeka Legije, Zvezdana Jovanovića i kompletnog surčinskog klana, te pripadnika „Odreda smrti“ formiranog od srpske “duboke države”.
Svoju neprikosnovenu moć Služba je demonstrirala krajem 2014. kada je direktno iz Haškog zatvora ratnog huškača i svojevrsnoig zlotvora Vojislava Šešelja preselila u srpski parlament.
Drugog ratnog zločinca, Kapetana Dragana, Služba je rehabilitovala proglasivši ga počasnim članom Crvene zvezde, a letos mu je osnovala fondaciju za oslobađanje Đinđićevih ubica. Ali, to je tek vrh ledenog brega, jer kad se uskoro razotkrije ko je, kada i zbig čega izveo jednu do tada anonimnu osobu, Anu Brnabić, na veliku političku scenu, postaće jasno da Srbijom zaista upravljaju strane “duboke države” i takozvani “neformalne grupe” za likvidaciju čitavih država ili njihovog svođenja na kolonije.
U prilog tvrdnji da je ta bivša ministarka za državnu upravu i lokalnu samoupravu proizvod političkog Zapada i deo njegove dobro umrežene struktureu Srbiji, govori i činjenica da je neko vreme radila na raznim projektima u okviru USAID (tamo ne može baš svako da dođe!), dakle, u krilu jedne od najpoznatijih parapolitičkih ispostava Vašingtona na Balkanu.
Niko ne zna da objasni kako je ova žena sa umanjenim psihofizičkim i intelektualnim sposobnostima, kojoj treba logopet kao stalni pratilac, koja je sinonim svake perverzije, imenovana za direktora američke kompanije za razvoj vetroelektrana „Continental Wind Serbia“, inače jedne u nizu privatnih korporacija, kojima upravlja moćan lanac zapadnih lobista čiji je cilj, između ostalog, i promocija interesa Svetske trgovinske organizacije i legalizacija GMO koju forsira globalni gigant „Monsanto“.
Kako je ta Ana Brnabić, jedna personifikacija sveukupnog mraka Vučićevog režima i osoba koja je tokom sumnjivih studija u Londonu radila navodno za neki „Srpski informacioni centar“ (čiji je glavni zadatak bio da održava kontakt između tadašnjih reformističkih, dakle, proevropskih stranaka u Srbiji sa takozvanim civilnim medijima u Velikoj Britaniji), tako reći preko noći došla u poziciju da zauzme centralno mesto na političkoj sceni Srbije, najvažniju funkciju u ustavno-pravnom uređenju izvršne vlasti u državi.
Ta nekada marginalna ličnost i osoba koju je „delegirala“ anglo-američka obaveštajna zajednica i danas predstavlja potpunu nepoznanicu za veliku većinu srpske javnosti, ali je vrlo glasna kad treba da se narodu, građanima Srbije zapreti intervencijom parapolicijskih i paravojnih snaga, kao što je već na počletku 2025. godoine uradila rekavši da su Vučićevi “lojalisti” (plaćeni batinaši) značajno krilo Srpske napredne stranke, i da je jedino što su uradili, to je da su rekli da nikada ni pod kojim u uslovima neće na vlast sa „žutim ološem“, odnosno sa bivšom vlašću.
Ta ista osoba, Ana Brnabić, aktivni član “Komiteta 300” (učesnica konferencije ove neformalne svetske vlade u Beogradu pre nekoliko godina), dovedena je na čelo takođe mračne organizacije NALED koja je direktno odgovorna za sve što se u srpskim ministarstvima dešava, a da ima dobrog tužilaštva pohapšeni bi bili i oni koji su osnovali tog “supervajzera”, koji ne postoji nigde drugde u Evropi. Upravo nap omen te Evrope, skoro potpuno poraženi diktator je na Dan ljudskih prava (ironično) 10. decembra 2024. godine, na zajedničkoj konferenciji za medije sa nemačkim kancelarom Olafom Šolcem rekao da je „zahvalan Nemačkoj na podršci za otvaranje klastera 3 i za podršku Srbiji na evropskom putu“.
I onda kao grom iz vedra neba: na istoj konferenciji, komentarišući procesa pristupanja država Zapadnog Balkana Evropskoj uniji, Šolc nije spominjao otvaranje bilo kakvih klastera, već je rekao da na putu pristupanja treba voditi računa o mnogim stvarima: „Mi ćemo svakako pružati podršku koliko možemo, jer se radi o reformama za poboljšanje vladavine prava, slobode medija, i tako dalje”, rekao je.
Poslanik Bundestaga i izvestilac Liberalno-demokratske stranke (FDP) za zapadni Balkan Tomas Haker je posle Vučićeve posete Frajbergu demantovao njegovu da Nemačka podržava Srbiju u otvaranju Klastera
„I ta izjava pokazuje Vučićev težak odnos prema istini. Činjenica je da je Nemačka protiv otvaranja ove grupe pregovaračkih poglavlja, što je, s obzirom na loš napredak Srbije u fundamentalnim pitanjima, jedina ispravna odluka“, rekao je Haker.
Iako se najavljuje već nekoliko godina, Srbiji ponovo nije otvorila klaster 3 u pregovorima sa Evropskom unijom. Tako je još jednom potvrđeno da je srpski diktator Aleksandar Vučić obmanuo građane kada je izjavio da očekuje da do 2026. godine Srbija bude spremne za članstvo u EU. Rampa iz Unije ponovo je spuštena zbog nepostojanja vladavine prava, a da tu nema nikakve nade potvrđuju i dokumenta Vlade Republike Srbije u kojoj se 2026. godina ni ne pominje, kada je o članstvu reč.
Već tri puta zemlje članice Evropske unije pokušavaju da postignu dogovor da li Srbiji u pregovorima sa Evropskom unijom treba da otvori klaster 3. Odlazeći samodržac A. Vučić nedavno je izjavio da su ambasadori Švedske, Finske, Holandije, Hrvatske i Bugarske glasali protiv otvaranja ovog klastera. Šta se ustvari povde dešava?
Naime, uprkos svim Vučićevim udvaranjima Nemačkoj, Bruno Kal, predsednik Savezne obaveštajne službe za inostranstvo (BND), jasno je stavio do znanja da se Vučić lažno predstavlja i da je duboiko zaglibio u kriminalnim poslovima sa feudalnim deaspotijama u arapskom delu Azije, te da je ne slušajući šta mu EU kaže, otvorio vrata Kini preko Balkana.
I predsednica Vojne obaveštajne službe Nemačke (MAD), Martina Rozenberg, je nedavno govorila da je veliki broj pokušaja špijuniranja tzv. kritične infrastrukture u Nemačkoj, da su “Kinezi svugde uključeni u to” te da ih ima u Srbiji najviše, ali i drugde širom Evrope koiji rade tu špijunažu.
Nemačka ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fazer (SPD) na ARD-u izjavila je da se špijunaža i sabotaža od strane Rusije ne smeju potceniti, ali i ona ističe kinesku špijunažu kao najveću opasnost po Nemačku privredu i tehnološke inovacije, te pomenula “otvorena vrata” između Srbije i Kine, koja mpogu da koriste samo Kini.
Još jednu veleizdajničku rabotu je Vučić izveo. Potpisao je Francusko-nemački sporazum, a nije morao jer je prema Bečkoj konvenciji dovoljna usmena saglasnost da bi neki međunarodni ugovor imao pravno dejstvo. Ali, hteo je da se istakne. Posledice su katastrofalne.
Čim je Emanuel Makron pohvalio srpskog diktatora za implementaciju Francusko-nemačkog sporazuma, videlo se da stvari nisu kako treba. Jer, kad je ovaj posrnuli francuski predsednik napustio Srbiju, u još jednoj sinhronoj akciji bezbednosnih organa samoproglašenog Kosova, u sve četiri opštine na severu Kosova zatvoreni su svi objekti u kojima su radile preostale institucije Republike Srbije. Bio je to stvarni kraj nade da će Srbija ipak imati svoje prisustvo na Kosovu i Metohiji.
Direktna krivac za to je Aleksandar Vučić. Drugih razloga za njegovo svrgavanje ne treba, a ima ih na stotine. Nijedan sud na svetu ne mođe da kazni dovoljno adekvatno ovakvog veleizdajnika. Ali, zadovoljenje bi makar delimično moglo da bude javno suđenje u Srbiji, od strane nekog budućeg nezavisnog pravosuđa.