Društvo iz zadnjeg evropskog vagona: šta rade i čemu se nadaju srpski diktator i njegovi sledbenici u regionu

BRAĆA PO ZABLUDI

Odlazeći srpski diktator i njegov režim, sumanuti nastavljač pogubne politike samovlašća, kreće u poslednju ofanzivu protiv srpskog naroda, svih građana Srbije, te preostalih Srba u regionu koje pokušava da „potpali“ na nove mržnje i sukobe između sebe ili protiv drugih naroda. Samo tako diktator i može da opstane na vlasti. Na jedno je ipak zaboravio-udario je na većeg od sebe, a to je narod, to su nove generacije mladih ljudi željnih slobode, a protiv „zarobljenog uma“ i diktature. Ipak, jedna kriminalno-politička klika u Srbiji i Crnoj Gori još uvek živi u zabludi da će im nekakav velikodržani projekat doneti večnu vlast i večni život na grbači naroda.

Luka Mitrović

 Tokom Ekonomskom foruma u Davosu (Švajcarska), 22. januara 2024. godine,predsedik vlade samoproglašenog Kosova, Aljbin Kurti, „ispred nosa“ Aleksandru Vučiću, poptisao je Sporazum o slobodnoj trgovini sa zemljama članicama Evropskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) „kao prekretnicu u unapređenju ekonomskih odnosa i trgovinske saradnje sa državama članicama EFTA“.

„Sporazum koji danas potpisujemo uspostavlja okvir za trgovinske odnose između Kosova i zemalja EFTA-e i otvara nove mogućnosti, omogućavajući Kosovu pristup njihovim tržištima“, izjavio je tom prilikom Kurti.

Nije ovo ni prvo ni jedino poniženje koje je Srbija doživela od kako njome suvereno komanduje autokratski i kriminalni režim diktatora, koji, samo što nije objavio rat građanima države koju navodno predstavlja kao „lider“ kome Ustav i zakoni ove zemlje služe za sprdnju, a država za pljačku i nasilje.

Istog dana, u Zagrebu, novi-stari predsednik Hrvatske, Zoran Milanović, u jednom „stand up“ konferenciji za novinare, kazao je između ostalog da Vučić treba da se opredeli „na koju će stranu“, te da njegova politika čini štetu Srbiji, jer navodno stremi evropskim integracijama a sve čini da do njih ne dođe.

Milanović, takođe, samo nedelju dana ranije, otvoreno je kazao da je Kosovo „oteto od Srbije“, te da se sa Milorado Dodikom, predsednikom BiH entiteta Republika Srpska odlično razume, te da ne vidi šta je problem u tome.

Izgovorio je to neposredno nakon što je predsedničkog kandidata HDZ.a, Dragana Primorca, porazio sa maksimalnim brojem glasova, te najavio likvidaciju ove tri decenije duge vladavine nacionalističke „zajednice“ koja je opljačkala Hrvatsku tokom privatizacije i unazadila je uvođenjem teokratije, „partnerskom“ podelom vlasti sa katoličkom crkvom.

Navedene činjenice, koje obeležavaju političku sudbinu prostora nekadašnje Jugoslavije tokom poslednjih dve decenije novog veka, otvaraju niz pitanja i direktno ili indirektno utiču na sudbinu susednih zamalja, poput Bosne i Hercegovine, a posebno Crne Gore, kao najmanje i najosetljivije na sve što se oko nje dešava.

Vučićeva politika u Crnoj Gori preko njegovih „rezidenata“, ne čini ništa dobro. Naprotiv, može se argumentima lako dokazati da čini istu štetu kao što je čini u Srbiji, samo drugim sredstvima i metodama. U tome mu nesebično pomažu „delegati“ jednog krila SPC predvođenog patrijarhom Porfirijem Perićem. Nije to nikakvo čudo, tokom proteklih trideset godina vrh SPC je redovno bio uz svaku kriminalnu vlast u Srbiji, osim blaženopočivšeg patrijarha Pavla, poslednjeg stvarnog duhovnika, poslednjeg koji je bio personifikacija mira i razuma, poslednji koji je uživao nepodeljeno poštovanje i u Srbiji i van nje.

Od kako je Aleksandar Vučić drsko „ugazio“ na redovni majski sabor SPC (niko, nikada pre njega nije nepozvan to učinio) uoči izbora Porfirija Perića za patrijarha, stvari su krenule tako da je SPC postala „partnerska organizacija“ njegovom režimu i to u punom kapacitetu. Tako je organizovana i predstava „duhovne prirode“ kad je sva Crna Gora ustala na poziv u „odbranu svetinja“, a ispostavilo se da su branili poslovni interes jedne lukrativne zajednice, grupe opasnih manipulanata, koji su „delegirani“ od strane Vučićevog režima, a u saradnji sa ostacima bivšeg Đukanovićeg režima, „upregli“ nove vlasti da nastave sa podelama, sukobima, urušavanjem institucija, ličnim obračunima i blokadama rada pravne države.

Danas Crna Gora deli sudbinu zarobljene Srbije, trpi istog diktatora, plaća istu cenu te diktature, ali znatno teže, jer osim institucionalnog haosa pati i zbog nametnutih „identitetskih pitanja“, ko je Crnogorac, ko je Srbin, i slično.

U toj „ludačkoj košulji“ danas živi 650.000 građana ove male planinske i mediteranske zemlje, koja nikada u svojoj dugoj istoriji nije bila ovako zavađena, osim u doba plemenskih svađa i krvne osvete koju je ukinuo veliki Petar Petrović Njegoš, zgrožen zlom bratoubilaštva.

Danas, u novom veku i novom milenijumu, uz nesebičnu pomoć režima A. Vučića, Crna Gora je zablokirana u svakom smislu. Ne može da izglasa budžet, ne može da nastavi sa EU integracijama, ne može da isplati socijalna davanja, ne može da koristi novac iz predpristupnih fondova EU…Sve ono što je Vučićev režim hteo to je u Crnoj Gori ostvario. Najpodlija akcija koju je izveo je „getoizacija“ crnogorskih Srba, na isti način na koji je to rađeno sa Srbima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Čitav region čeka da padnu ratnohuškačke vlade u zemljama nekadašnje Jugoslavije, a pre svega ona Vučićeva, koja bi prema svim procenama izazvala lančani pad i preostalih nacionalističkih i klero-šovinističkih režima u okruženju.

Sudbina Srbije i Crne Gore povezana je na mnogo načina, stara je to priča o biblijskoj braći Kainu i Avelju, koja u današnjim uslovima izgleda tako da će zajedno isplivati ispod primitivne diktature koja u različitim formama (Od Miloševića i Đukanovića, do njihovih dadašnjih nastavljača) ili će zajedno vratiti točak istorije, kao Iran koji je se ekspresno vratio iz ozbiljne sekularne države u srednjovekovnu zaostalost i vladavinu islamskih imama.

Vučićev režim uz pomoć lokalnih „srpskih patriota“, a ustvari grupe njegovih dobro plaćenih agitatora, danas doslovno upravlja opštinsama Nikšić, Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, a vodi bitku da „preuzme“ i opštinu Budva. Prethodno su „odvojili“ deo Podgorice i „izglasali“ opštinu Zeta, a bila se i velika bitka oko opštine Šavnik (ni manje opštine ni veće bitke), kako bi stvorili neku novu „zajednicu srpski opština“, te tako dobili priliku za niove separatizme i nove sukobe. Stara je to taktika Šešeljevih radikala, tamo gde su oni stali nogom, tu SDrba više nema.

Davno jednom, ranih devedesetih, na Palama kod Sarajeva, uoči bombardovanja položaja VRS, kad je i pokojni srpski premijer Zoran Đinđić došao da podrži narod u RS (čuveno „pečenje vola na Palama“), jedna mlada novinarka iz Beograda, naivno je upitala poslanika iz stranke Radovana Karadžića (Borivoj Rašuo): „…Gospodine Rašuo, ima li ovde večeras predstavnika nekih građanskih stranaka“, na šta je on veselo odgovorio: „Nema ovde građana dušo moja, ovo su sve Srbi!“.

Kako tada, tako i danas, „radikalska“ filozofija- „jedan narod, jedna zemlja, jedan vođa“, pokušava da potpuno devastira Crnu Goru, bilo kao državu bilo kao društvo, a isto to, na deset puta većem broju stanovnika, u Srbiji, pokušavaju već decenijama da urade, samo iz razloga došivotne vladavine, pljačke i demontaže svega što je istinski vredno. Od ljudskih do materijalnih resursa.

Vučić očito kreće u poslednju ofanzivu protiv Srbije i njenih građana (od ishoda će zavisiti i sudbina Crne Gore, ali i srpskog entiteta u BiH). Srbija je ustala i sigurno će mu pružiti otpor, narod se diže i tamo gde je to najmanje za očekivati, u malim opštinama, od Šida na krajnjem zapadu, do Surdulice ma krajnjem jugu.

Diktator je u stanju panike i prepasti, pokušava na sve načine da shvati ko mu to radi „o glavi“. Da je u toj glavi imao malo više od idekje medijskih manipulacija i propaganda, sigiurno bi shvatio da je hladni vetar iz Moskve došao i njega da počisti. Ne može nosilac ordena Aleksandra Nevskog, da se sprda sa onim koji mu je tu „kolajnu“ okačio o rever, niti da se sprda sa velesilom kakva je Ruska federacija.

Šta je onda ostalo usamljenom balkanskom diktatoru, poslednjem u Evropi?

Javnosti u Srbiji ne zna za neki marginalni „Institut za političko umrežavanje“, zapravo jednu udbašku tvorevinu, ali, ta „tvorevina“ je ovih dana pokrenula „peticiju podrške pravu na život predsednika Srbije Aleksandra Vučića“, upozoravajući na navodno „rastuću dehumanizaciju i satanizaciju“ njegovog lika i dela, kao i na funkcije koju obavlja.

Među 35 potpisnika peticije – sve Vučićevih komrpomitovanih ministara u Vladi Srbije, ambasadora, političara i javnih ličnosti koje gotovo svakodnevno gostuju u režimskim medijima i slave Srpsku naprednu stranku i Vučića lično, a napadaju na svaki način one koji imaju druga politička mišljenja, nalazi se i par Crnogoraca koji Crnu Goru ne smatraju državom ali primaju njenu platu, uživaju poslaničke mandate i druge privilegije. U pitanju su vođa Demokratske narodne partije Milan Knežević i predsednik Opštine Nikšić Marko Kovačević (čovek koji se „proslavio“ tako što je digao srednju prst u vis, prilikom emitovanja državne himne Crne Gore).

U peticiji se tvrdi da su na sceni „otvoreni i do kraja ogoljeni pozivi na ubistvo“ Vučića, uključujući i „monstruozne pretnje bacanjem sa terase“.

„Nema nikakve sumnje da se protiv naše zemlje, spolja i iznutra, vodi specijalni hibridni rat koji ima za cilj potpunu delegitimizaciju državnih institucija, uključujući i instituciju predsjednika republike, iako je Aleksandar Vučić na predsjedničku funkciju izabran sa podrškom od 60% građana i kao takav uživa puni legitimitet“, piše u peticiji objavljenoj na sajtu Instituta.

Nije sporno da Knežević i Kovačević smatraju Srbiju svojom državom kao što nije sporno ni „poslednjim Jugoslovenima“ da se osećaju „kod kuće“ u svih šest bivših SFRJ republika. Nije sporno čak ni to da su to „žestoki Srbi iz Crne Gore“. Sporna je njihova podrška diktatoru koji je sve učinio da uništi srpski duh, satre Srbiju kao državu, proda Srbe sa Kosova samoproglašenoj državi i opljačka, rasproda i pokloni svaki resurs ove države. Podrška takvom diktatoru danas predstavlja najveći antisrpski akt.

 Jer, radikalska filozofija uvek ide „do poslednjeg Srbina“. Bilo gde, u Srbiji i na Kosovu, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini.

Scroll to Top