Dežurna

Opsada Vučićeve kule vlasti!

Mislim da posle dugo vremena građani Srbije imaju realnog razloga da veruju kako je kraj režima Aleksandra Vučića zaista blizu. U moru različitih pokazatelja, za mene je ključno to što se sada dešava nešto sa čime se vlast nikada nije suočila. Neodustajnost ljudi. To je dovelo do laganog uzmicanja režima i to do mere da su sada bukvalno ušli u sopstvenu kulu i sami se zaključali u njoj pokušavajući tako da se sačuvaju od poraza, zaključuje kolumnista dr ing. Miroslav Parović, predsednik Narodnog slobodarskog pokreta

Miroslav Parović

To se recimo vidi po tome što je u decembru prošle godine i u januaru ove, Aleksandar Vučić oborio sve svoje ranije rekorde u broju i dužini gostovanja na televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Pri tome se bukvalno sve vreme obraćao svojim biračima, čak bez bilo kakve želje da pokuša kao u ranijim godinama da komunicira i sa onima koji su neutralni ili pak protivnici. Ne pokušava jer je duboko svestan, a to mu i istraživanja pokazuju, da u Srbiji više nema neutralnih već da ima samo onih koje on drži poput talaca u svojoj kuli vlasti i svih nas drugih koji mu već mesecima tu kulu držimo pod opsadom.

Svaki dan Vučić na nas bljuje vatru, izliva vrelo ulje, gađa kamenicama, ispaljuje otrovne strele. Ali džaba, praktično da nema nikoga ko je odustao, a opet po prvi put, nema nikoga ko je u sred bitke promenio tabor. Pri tome, opsada koju u svakom smislu te reči predvode studenti, je takva da se svako bori sa onim što ima. A praktično, sem one neodustajnosti, niko od nas nema u rukama ništa što na prvi pogled može da izvrši završni čin rušenja zidina iza kojih se vlast trenutno krije.

Dakle, potrebni su nam oni veliki jarci kojima ćemo udarati po ulaznim vratima. Trebaju nam katapulti kojima ćemo gađati zidine. Otuda smo sada u jednom specifičnom trenutku u kojem niti mi možemo unutra niti Vučić i njegovi mogu napolje. I jasno je da se ovo neće moći završiti pat pozicijom ili remijem. Biće ili naša provala unutra ili njihov proboj napolje i tu treće opcije nema.

Otuda Vučićev politički pokret koji kreće da pravi predstavlja njegov pokušaj deblokade kako bi kasnije mogao da napadne. Sa druge strane, mi iz opsade možemo se ili nadati pomoći sa strane koja bi se ogledala u nekom spoljnopolitičkom lomu i teškom faulu u koji bi Vučić ušao ili pak u neku diverziju koju bi izveli delovi režima kojima je već muka od Vučića. Lično više očekujem ovu drugu opciju jer je nezadovoljstvo u vlasti ogromno, pogotovo nakon toga što se pročulo da Vučić i lojalisti prave spisak onih koje neće pustiti u novi pokret, kao i spisak žrtvenih jaraca koji će biti pohapšeni kako bi se narodu pokazala nekakva borba protiv korupcije.  Na ovaj način Vučić ulazi u situaciju u kojoj se našao Robespijer čije je okruženje postalo nesigurno, pa su onda odlučili da pre nego što on sve njih pošalje na giljotinu, oni to urade njemu.

Rečju, naša jedina opicija leži u nastavku protesta i u onoj neodustajnosti koja se ispostavila kao ključna snaga. U tom pogledu raduje i to što se različite društvene grupe lagano uključuju u proces opsade Vučićeve kule. Studenti već odavno nisu sami. Prosvetari su izdržali pritiske, napade, izdaje i i dalje drže moralni čas. IT sektor koji okuplja desetine hiljada visoko obrazovanih ljudi sa nadsprosečnim platama se takođe uključio. Poljoprivrednici su u pobuni, pogotovo proizvođači mleka. Ostaje da se još podogne javni sektor i državna uprava.

Otuda je svoje poslednje linije odbrane Vučić upravo i postavio da brani pozicije unutar birokratije. Pritisak na ljude je sve jači i to dvostruki. Sa jedne strane se ljudi sprečavaju da se pridruže protestima, dok se sa druge strane primoravaju da budu scenografija i dokaz snage Vučićevog novog pokreta. I tu treba tražiti priliku. Poznato je da ljudi posle nekog perioda prestaju da se plaše tlačitelja i kreću da se sa njima nemilosrdno obračunavaju. Zato je važno ohrabrivati državni sektor i svakog čoveka u njemu. Svako ko iz tog segmenta društva pređe a stranu naroda borji se kao dva jer mi dobijamo novog, a Vučić gubi onog kojeg već deceniju drži na spisku sigurnog.

Uglavnom, borba traje. Taktička prednost je na našoj strani. Ali rat još nije dobijen. Ako stanemo gubimo sve. Zato svi složno do konačne pobede!

Scroll to Top