EKSKLUZIVNO
Elegija Hilbili, autobiografija novog americkog potpredsenika, Džejmsa Dejvida Vansa (D.J.Vance) (5)
PREKO TRAUMA DO ČISTOG UMA
Potpredsednički kandidat Republikanske stranke na ovogodišnjim izborima, 39-godišnji J.D. Vance, radio je u razlicitim profesijama tokom svoje karijere, menjao je licna imena nekoliko puta, bio je kriticar Donalda Trumpa, a onda je postao njegov nepokolebljivi pristalica. Americkoj javnosti danas poznat kao James David Vance (J.D.Vance), roden je 2. avgusta 1984. godine pod imenom James Donald Bowman. Nakon što je završio srednju školu, prijavio se u marince, pa je noseci uniformu od 2003. do 2007. godine radio i kao vojni novinar. Služio je pola godine tokom rata u Iraku kao oficir za odnose sa javnošcu, a po povratku u domovinu upisao se na Državni univerzitet Ohajo i diplomirao 2009. godine iz politickih nauka i filozofije. Diplomirao je takode i na Pravnom fakultetu na prestižnom Univerzitetu Jejl 2013. godine, oženio se godinu dana kasnije, a 2016., objavio je bestseler knjigu Hillbilly Elegy, koja je kasnije pretvorena u scenario za holivudski film. Magazin Tabloid za svoje citaoce (prvi put na srpskom jeziku) objavljuje feljton u nekoliko nastavaka iz ove atraktivne autobiografske knjige, uz saglasnost autora.
Džejms Dejvid Vans
Bio sam treća generacija u porodici koja je bila u bekstvu od siromaštva. Bio sam u blizini Fordovog pozorišta, istorijske lokacije na kojoj je John Vilkes Booth pucao u Abrahama Lincolna.
Oko pola bloka od pozorišta nalazi se prodavnica na uglu koja prodaje Linkolnove suvenire. U njemu, velika Linkolnova lutka za naduvavanje sa izuzetno velikim osmehom gleda u one koji prolaze. Osecao sam se kao da mi se ovaj naduvavanje Linkoln ruga. Zašto se dodavola smeje?
Mislio sam. Linkoln je u pocetku bio melanholican, i, ako bi bilo koje mesto izazvalo osmeh, sigurno ne bi bilo ni na korak od mesta gde ga je neko upucao u glavu. Skrenuo sam na cošak i posle nekoliko koraka video Ušu kako sedi na stepenicama Fordovog pozorišta. Potrcala je za mnom, zabrinuta da cu biti sama. Tada sam shvatio da imam problem – da se moram suociti sa onim što je, generacijama, uzrokovalo da oni u mojoj porodici povrede one koje su voleli. Duboko sam se izvinjavao Uši.
Očekivao sam da ce mi reci da se jebem, da ce trebati dani da se iskupim za ono što sam uradio, da sam užasna osoba. Iskreno izvinjenje je predaja, a kada se neko preda, vi idete u ubistvo. Ali Uša nije bila zainteresovana za to. Mirno mi je rekla kroz suze da nikada nije prihvatljivo bežati, da je zabrinuta i da moram da naucim kako da razgovaram sa njom. A onda me je zagrlila i rekla mi da je prihvatila moje izvinjenje i da mi je drago što sam dobro. To je bio kraj.
Uša nije naucila kao ja kako da se bori u brdanskoj školi teških udaraca. Prvi put kad sam posetio njenu porodicu za Dan zahvalnosti, bio sam zapanjen nedostatkom drame. Ušina majka se nije žalila na oca iza njegovih leda. Nije bilo sugestija da su dobri porodicni prijatelji lažovi ili noževi u leda, nema ljutitih razmena izmedu covekove žene i sestre istog coveka. Cinilo se da su Ušini roditelji iskreno voleli njenu baku i govorili o svojoj braci i sestrama s ljubavlju. Kada sam pitao njenog oca o relativno otudenom clanu porodice, ocekivao sam da cujem buncanje o karakternim manama. Ono što sam cuo umesto toga bilo je saosecanje i malo tuge, ali pre svega životna lekcija: „I dalje ga redovno zovem i proveravam ga. Ne možete samo odbaciti clanove porodice jer izgledaju nezainteresovani za vas. Morate se potruditi, jer su oni porodica“.
Pokušao sam da odem kod savetnika, ali to je bilo previše cudno. Razgovor sa nekim strancem o mojim osecanjima naterao me je da povracam. Otišao sam u biblioteku i saznao sam da je ponašanje koje sam smatrao uobicajenim predmetom prilicno intenzivne akademske studije. Psiholozi nazivaju svakodnevne pojave mog i Lindsainog života „nepovoljnim iskustvima iz detinjstva“ ili ACE. ACE su traumaticni dogadaji iz detinjstva, a njihove posledice sežu daleko u odraslom dobu. Trauma ne mora biti fizicka.
Sledeći dogadaji ili osecanja su neki od najcešcih ACE-ova: psovanje, vredanje ili ponižavanje od strane roditelja, guranje, hvatanje ili bacanje necega na vas, osecaj da vaša porodica ne podržava jedni druge, roditelje koji su bili razdvojeni ili razvedeni, život sa alkoholicarem ili narkomanom, život sa nekim ko je bio depresivan ili je pokušao samoubistvo, gledanje kako se voljena osoba fizicki zlostavlja. ACE se dešavaju svuda, u svakoj zajednici. Ali studije su pokazale da su ACE-ovi daleko cešci u mom uglu demografskog sveta.
Izveštaj Fonda za decu u Viskonsinu pokazao je da je medu onima sa fakultetskom diplomom ili više (nezaposleni), manje od polovine doživelo ACE. Medu radnickom klasom, više od polovine je imalo najmanje jedan ACE, dok je oko 40 odsto imalo više ACE-a. Ovo je zaista zapanjujuce – cetiri od svakih deset ljudi iz radnicke klase suocilo se sa višestrukim slucajevima traume iz detinjstva. Za „neradnicku klasu“, taj broj je bio 29 odsto.
Potaknuo sam na jedan kviz za tetku Vee, ujaka Danu, Lindsi i Ushi koji psiholozi koriste za merenje broja ACE-ova sa kojima se osoba suocila. Tetka Bi je postigla sedmicu – više cak i od Lindzi i mene, koji smo postigli po šesticu.
Dan i Uša – dvoje ljudi cije su porodice izgledale fino do tacke neobicnosti – svaki je postigao nulu. Cudni ljudi su bili oni koji se nisu suocili sa traumom iz detinjstva. Deca sa više ACE imaju vecu verovatnocu da se bore sa anksioznošcu i depresijom, da pate od srcanih oboljenja i gojaznosti, i da se zaraze odredenim vrstama raka. Oni su takode vece šanse da slabije u školi i pate od nestabilnosti odnosa kao odrasli. Cak i preterano vikanje može oštetiti osecaj bezbednosti deteta i doprineti mentalnom zdravlju i problemima u ponašanju na putu.
Harvardski pedijatri su proucavali efekat koji trauma iz detinjstva ima na um. Pored kasnijih negativnih zdravstvenih posledica, lekari su otkrili da stalni stres zapravo može da promeni hemiju mozga deteta. Stres je, na kraju krajeva, izazvan fiziološkom reakcijom.
To je posledica adrenalina i drugih hormona koji preplavljuju naš sistem, obicno kao odgovor na neku vrstu stimulansa. Ovo je klasican odgovor borbe ili bekstva o kojem ucimo u osnovnoj školi. Ponekad proizvodi neverovatne podvige snage i hrabrosti od obicnih ljudi. To je kako majke mogu da podignu teške predmete kada su njihova deca zarobljena ispod, i kako nenaoružana starija žena može da se bori protiv planinskog lava golim rukama da spasi svog muža.
Nažalost, odgovor borbe ili bekstva je destruktivni stalni pratilac. Kao što je dr. Nadine Burke Harris rekao, odgovor je odlican „ako ste u šumi i tu je medved. Problem je kada se taj medved svake noci vrati kuci iz bara.“
Kad se to dogodi, otkrili su istraživaci sa Harvarda, sektor mozga koji se bavi visoko stresnim situacijama preuzima. „Znacajan stres u ranom detinjstvu“, pišu oni, pa kqažu dalje da on „. . . rezultira hiperresponzivnim ili hronicno aktiviranim fiziološkim odgovorom na stres, zajedno sa povecanim potencijalom za strah i anksioznost.“
Za decu poput mene, deo mozga koji se bavi stresom i konfliktom je uvek aktiviran – prekidac se okrece na neodredeno vreme. Stalno smo spremni da se borimo ili pobegnemo, jer postoji stalna izloženost medvedu, bilo da je taj medved otac alkoholicar ili poremecena mama. Postajemo spremni za sukob. I to ostaje, cak i kada više nema sukoba. To nije samo borba. Skoro svim merama, americke porodice radnicke klase doživljavaju nivo nestabilnosti neviden drugde u svetu. Razmotrite, na primer, mamina rotirajuca vrata ocinskih figura. Nijedna druga zemlja ne doživljava ništa slicno.
U Francuskoj, procenat dece izložene likovima tri ili više majcinskih partnera je 0,5 odsto – oko jedan od dve stotine. Drugi najveci udeo je 2,6 odsto, u Švedskoj, ili oko jedan od cetrdeset. U Sjedinjenim Americkim Državama, ta brojka je šokantnih 8,2 odsto – oko jedan od dvanaest – a brojka je još veca u radnickoj klasi. Najdepresivniji deo je da je nestabilnost odnosa, poput kucnog haosa, zacarani krug. Kao što su sociolozi Paula Fornbi i Andrev Cherlin otkrili, „rastuci korpus literature sugeriše da deca koja doživljavaju višestruke tranzicije u porodicnoj strukturi mogu proci lošije u razvoju od dece odgajane u stabilnim porodicama sa dva roditelja, a možda cak i od dece odgajane u stabilnim porodicama sa jednim roditeljem.
Za mnogu decu, prvi impuls je bekstvo, ali ljudi koji se krecu ka izlazu retko biraju prava vrata. Ovako se moja tetka udala u šesnaest godina za nasilnog muža. Tako je moja mama, pozdravljac njenog srednjoškolskog razreda, imala i bebu i razvod, ali ni jedan kredit za koledž ispod njenog pojasa pre nego što su njene tinejdžerske godine završene.
Iz tiganja u vatru. Haos rada haos. Nestabilnost rada nestabilnost. Dobrodošli u porodicni život americkog seljaka.
Za mene, razumevanje moje prošlosti i znajuci da nisam osuden na propast dao mi je nadu i hrabrost da se nosim sa demonima moje mladosti. I iako je to kliše, najbolji lek je razgovarao o tome sa ljudima koji su razumeli. Pitao sam tetku Vee da li je imala slicna iskustva u vezi, a ona je odgovorila gotovo refleksno: „Naravno. Uvek sam bila spremna za bitku sa Danom“, rekla mi je. „Ponekad bih se cak pripremio za veliku raspravu – kao što je fizicki stavljanje sebe u borbeni položaj – pre nego što je prestao da govori.“ Bio sam šokiran. Tetka Vee i Dan imaju najuspešniji brak koji sam video. Cak i posle dvadeset godina, oni komuniciraju kao da su poceli da se zabavljaju prošle godine. Njen brak je postao još bolji, rekla je, tek nakon što je shvatila da ne mora stalno da bude na oprezu.
Lindzi mi je rekla isto. „Kada sam se svadala sa Kevinom, vredala bih ga i rekao mu da uradi ono što sam znao da ionako želi da uradi – da ode. Uvek bi me pitao: ‘Šta nije u redu sa tobom? Zašto se boriš sa mnom kao da sam ti neprijatelj?'“ Odgovor je da je u našem domu često bilo teško razlikovati prijatelja od neprijatelja. Šesnaest godina kasnije, iako, i Lindzi je još uvek u braku.
Mnogo sam razmišljao o sebi, o emocionalnim okidacima koje sam naucio tokom osamnaest godina života kod kuce. Shvatio sam da nisam verovao izvinjenjima, jer su se cesto koristili da bi vas ubedili da smanjite gard. To je bilo „Žao mi je“ koji me je ubedio da se taj sudbonosni automobil vožnju sa mamom više od decenije ranije. I poceo sam da shvatam zašto sam koristio reci kao oružje: To je ono što su svi oko mene radili; Uradio sam to da bih preživeo. Neslaganja su bila rat, a vi ste igrali da biste pobedili. Nisam oducio ove lekcije preko noci. Nastavljam da se borim sa sukobom, da se borim protiv statistickih šansi koje ponekad izgleda da se spuštaju na mene.
Ponekad je lakše znajuci da statistika sugeriše da treba da budem u zatvoru ili otac mog cetvrtog vanbracnog deteta. A ponekad je teže – sukob i raspad porodice izgledaju kao sudbina od koje nikako ne mogu da pobegnem. U najgorim trenucima, ubedujem sebe da nema izlaza, i bez obzira koliko se borim protiv starih demona, oni su naslede koliko i moje plave oci i smeda kosa. Tužna cinjenica je da to ne bih mogao bez Ushe. Cak i u najboljem izdanju, ja sam odložena eksplozija – mogu se deaktivirati, ali samo sa veštinom i preciznošcu.
Ne radi se samo o tome da sam naucio da kontrolišem sebe, vec da je Uša naucio kako da upravlja mnome. Stavite me dva u istu kucu i imate pozitivno radioaktivnu situaciju. Nije iznenadenje da se svaka osoba u mojoj porodici koja je izgradila uspešan dom – tetka Vaj, Lindzi, moja rodaka Gejl – udala za nekoga izvan naše male kulture.
Ova spoznaja razbila je narativ koji sam ispricao o svom životu. U svojoj glavi, bio sam bolji od svoje prošlosti.
Bio sam jak. Napustio sam grad šim sam mogao, služio svoju zemlju u marincima, istakao se u državi Ohajo, i stigao do vrha pravnog fakulteta u zemlji. Nisam imao demone, nema karakternih mana, nema problema. Ali to jednostavno nije bila istina. Stvari koje sam najviše želela na celom svetu – srecan partner i srecan dom – zahtevale su stalnu mentalnu usredsredenost. Moja slika o sebi bila je gorcina maskirana u aroganciju. Nekoliko nedelja u mojoj drugoj godini pravnog fakulteta, Nisam razgovarao sa mamom mnogo meseci, duže nego u bilo kom trenutku u mom životu. Shvatila sam da od svih emocija koje sam osecala prema svojoj majci – ljubavi, sažaljenja, opraštanja, besa, mržnje i desetina drugih – nikada nisam probala saosecanje.
Nikada nisam pokušao da razumem svoju mamu. U mom najempaticnijem, shvatio sam da pati od nekog strašnog genetskog defekta, i nadao sam se da ga nisam nasledio. Kako sam sve više video mamino ponašanje u sebi, pokušao sam da je razumem. Cika Džimi mi je rekao da je, davno, ušao u razgovor izmedu mame i tate. Mama se uvalila u neku nevolju i morali su da je izvuku. Ovi spasavanja su bili uobicajeni, i uvek su dolazili sa teoretskim vezama. Morala je da budžetira, rekli bi joj, i stavili bi je na neki proizvoljni plan koji su sami osmislili. Plan je bio trošak njihove pomoci. Dok su sedeli i razgovarali o stvarima, Tata je zabio glavu u ruke i ucinio nešto što ga cika Džimi nikada nije video da radi: Plakao je. „Izneverio sam je“, uzviknuo je. Nastavio je da ponavlja: „Izneverio sam je; Izneverio sam je; Izneverio sam svoju devojcicu. „
Papav je imao redak dar da udara u srž važnog pitanja za brdane poput mene: Koliko od naših života, dobrih i loših, treba da pripišemo našim licnim odlukama, a koliko je samo naslede naše kulture, naše porodice i naši roditelji koji su izneverili svoju decu? Koliko je mamin život kriv? Gde se krivica zaustavlja i pocinje simpatija? A, svi mi imamo neko mišljenje o tome.
Ujak Džimi reaguje visceralno (iznutra) na ideju da bilo koji od krivice za mamine izbore može biti svaljen na noge Papav. „Nije je izneverio. Šta god da joj se desilo, to je njena prokleta krivica. “ Tetka Vee vidi stvari na isti nacin, i ko može da je krivi? Samo devetnaest meseci mlada od mame, videla je najgore od mame i tate i napravila svoj deo grešaka pre nego što je izašla na drugu stranu. Ako ona to može da uradi, onda bi trebalo i mama. Lindzi ima malo više simpatija i misli da baš kao što su nas naši životi ostavili sa demonima, mamin život mora da je uradio isto za nju. Ali u nekom trenutku, kaže Lindzi, morate prestati da pravite izgovore i preuzmete odgovornost. Moje mišljenje je pomešano. Šta god da se kaže o ulogama roditelja moje mame u mom životu, njihova stalna borba i alkoholizam mora da je uzeo danak na nju. Cak i kada su bili deca, borba je izgledala drugacije na moju tetku i majku.
Dok bi tetka Vir molila roditelje da se smire, ili da provocira oca kako bi skinula toplotu sa majke, mama bi se sakrila, ili pobegla, ili se srušila na pod sa rukama preko ušiju. Nije se nosila sa tim kao i njen brat i sestra. Na neki nacin, mama je Vance dete koje je izgubilo igru statistike. Ako ništa drugo, moja porodica je verovatno srecna što je samo jedan od njih izgubio tu utakmicu.
Ono što znam je da mama nije negativac. Ona voli Lindzi i mene. Ocajnicki se trudila da bude dobra majka. Ponekad je uspela; ponekad nije. Pokušala je da pronade srecu u ljubavi i poslu, ali je previše slušala pogrešan glas u svojoj glavi. Ali mama zaslužuje veliki deo krivice. Nijedno detinjstvo ne daje njemu ili njoj vecnu moralnu kartu za izlazak iz zatvora – ni Lindzi, ni tetka Vaj, ni ja, ni mama. Tokom mog života, niko nije mogao da inspiriše tako intenzivne emocije kao moja mama, cak ni mama.
Kada sam bio klinac, toliko sam je voleo da kada je školski drug iz vrtica ismevao njen kišobran, udario sam ga u lice. Kada sam je gledao kako iznova i iznova podlegne zavisnosti, mrzeo sam je i ponekad sam poželeo da uzme dovoljno narkotika da me i Lindzi oslobodi zauvek. Kada je ležala jecajuci u krevetu nakon još jedne propale veze, osetio sam bes koji me je mogao naterati da ubijem.
Pred kraj pravnog fakulteta, Lindzi me je pozvala da mi kaže da je mama uzela novu drogu – heroin – i da je odlucila da još jednom pokuša na rehabilitaciji. Nisam znao koliko puta je mama bila na rehabilitaciji, koliko noci je provela u bolnici jedva svesna zbog neke droge. Tako da ne bi trebalo da budem iznenaden ili sve to smeta, ali „heroin“ jednostavno ima odredeni prsten; to je kao Kentaki Derbi droge. Kada sam saznao za maminu najnoviju supstancu izbora, osetio sam oblak visi nad mnom nedeljama.
Možda sam konacno izgubio svaku nadu za nju. Emocija koju je mama tada inspirisala nije bila mržnja, ili ljubav, ili bes, vec strah. Strah za njenu bezbednost. Strah za Lindzi mora da se bavi još jednom sa problemima mame dok sam živeo stotinama kilometara daleko. Najviše od svega strah da nisam pobegao prokletu stvar.
Mesecima daleko od diplomiranja na Jejlu Prav, Trebalo je da se osecam na vrhu sveta. Umesto toga, zapitao sam se istu stvar koju sam se pitao tokom veceg dela prošle godine: da li ljudi poput nas mogu ikada zaista promeniti. Kada smo Uša i ja diplomirali, ekipa koja me je gledala kako hodam po bini brojala je osamnaest, ukljucujuci i moje rodake Deniz i Gejl, cerke, respektivno, mamine brace Dejvida i Ljubimca. Ušini roditelji i ujak, fantasticni ljudi, mada znatno manje bucni od naše posade, takode su putovali. To je bio prvi put da je njena porodica upoznala moju, i mi smo se ponašali. (Iako je Denise imala neke birane reci za modernu „umetnost“ u muzeju koji smo posetili!
Mamina borba sa zavisnošcu završila se kao i uvek – u nelagodnom primirju. Nije putovala da me vidi kako diplomiram, ali u tom trenutku nije koristila drogu, i to je bilo u redu sa mnom. Pravedna Sonja Sotomayor govorila je na našem pocetku i savetovala da je u redu da budemo sigurni šta želimo da uradimo sa sobom. Mislim da je govorila o našim karijerama, ali za mene je to imalo mnogo šire znacenje. Naučio sam mnogo o pravu na Jejlu. Ali takode sam naucio da ce mi ovaj novi svet uvek izgledati pomalo strano i da biti seljak ponekad znaci ne znati razliku izmedu ljubavi i rata. Kada smo diplomirali, to je ono u što sam bio najviše nesiguran.
(Nastavak u sledecem broju)