Analiza

Prelazna ili tehnička vlada?

Dragomir Anđelković

Vučić jako dobro zna da on i Srpska napredna stranka (SNS) ne pobeđuju na izborima, već ih svaki put bezočno pokradu.

Zato se očajnički plaši poštene izborne trke. Da nije tako odmah bi se dogovorio sa oponentima oko formiranja privremene vlade u kojoj bi i oni imali udeo, a koja bi sprovela izbore na kojima bi – ako je popularan kao što tvrdi (a nije) – ubedljivo pobedio. Tako bi lako razrešio krizu sa kojom se suočava i onda ponovo imao vladu koju sto posto kontroliše, a koja za razliku od sadašnje ima legitimitet.

Što bi mu, da je siguran u sebe, smetala „unutrašnja kontrola“ u predizbornom periodu? Ali pošto je svestan da vlada na osnovu otimanja glasova, histerično odbija dogovor oko istinskog nadzora izbornog procesa (što je, umnogome, funkcija tehničke vlade).

Deo opozicije – da sada ne ulazim i u druge stvari, već da se držim isključivo njihovih zahteva – u vezi sa tim mu ide na ruku. Naizgled radi se o finesama, ali one često obesmišljavaju suštinu. Konkretno, formuliše se ključni zahtev o kome ćemo govoriti, na nerealan način! 

Privremena ili provizorna vlada kako se često u svetu kaže (provisional government), može da ima dva karaktera: 1) da se radi o tzv. prelaznoj vladi (transitional government); 2) ili o tehničkoj vladi, odnosno kako se ona u dokumentima Ujedinjenih nacija obično imenuje caretaking government (vlada očuvanja, koja privremeno brine o tekućim i osnovnim poslovima, bez počinjanja ičeg novog).

Obe vlade na neko vreme preuzimaju obavljanje najosnovnijih nacionalnih poslova, bez kojih država i građani ne mogu da opstanu, dok se ne obrazuje regularna vlast. Razlika nastaje kod polazne tačke od koje mnogo toga zavisi.

U slučaju tzv. prelazne vlade – stari poredak je srušen pre njenog nastanka, a raznovrsne političke snage koje stoje iza toga (ili ih je neko iz inostranstva ko je okupirao zemlju i srušio stari režim, izvukao na površinu) zajednički obrazuju vlast dok se ne održe izbori i vidi koga narod (stvarno ili navodno ako su namešteni) želi.  Prelazne vlade tog tipa su obrazovane u Rumuniji posle rušenja Nikolaja Čaušeskua 1989, u Iraku po američkoj okupaciji 2003. ili ove godine u Siriji, posle bega Bašara el Asada.

Tehnička vlada je nešto drugo – ona se formira u jeku velikih kriza u nekoj zemlji ili pak totalnog  ali regularnog (parlamentarnog) raspada pređašnjih vladajućih koalicija, a ne posle urušavanja sistema.

Da krenemo od druge varijante tehničke vlade: kada iz nekog razloga vlada u ranijem sastavu ne može da opstane ni do izbora, a u okviru postojećeg sastava parlamenta nije realno da bude izabrana nova regularna izvršna vlast, onda se partije dogovore o formiranju vlade koja bi vodila zemlju samo nekoliko meseci i tokom njih sprovela skupštinske izbore (tu je akcenat na obavljanju nužnih poslova pre njih, a sam izborni proces se inače generalno smatra kao fer). 

U prvoj varijanti – kakvu smo mi imali posle 5. oktobra 2000. godine – stari vlastodršci i oni koji su pre toga bili opozicija zajednički formiraju vladu koja bi omogućila održavanje poštenih izbora (težište je na tome jer se smatra da ranije oni nisu bili takvi, odnosno da stara vlada i u tehničkom mandatu ne bi omogućila istinski demokratski izborni proces) kako bi velika politička kriza mirno i ustavno bila razrešena umesto da dođe do većeg krvoprolića. Stara vlast tu nije silom srušena do kraja, ali je izgubila suštinsku kontrolu nad zemljom.

Posle rečenog, da se vratimo Ustavu Srbije, odnosno aktuelnoj situaciji na našoj društveno-političkoj sceni, te onome što je polazeći od toga kod nas moguće. To je, ako se stvari do kraja ne radikalizuju, tehnička vlada proizašla iz mešavine oba prethodna modela. Akcenat je na održavanju fer izbora, ali režim, iako ranjen, nije još ozbiljno iskrvario, niti se vladajuća koalicija raspala.

Da rečeno malo razradimo. Prema Ustavu Srbije „vlada je izabrana ako je za njen izbor glasala većina narodnih poslanika“ (član 127). „Mandat vlade prestaje pre isteka vremena na koji je izabrana, izglasavanjem nepoverenja, raspuštanjem Narodne skupštine, ostavkom predsednika vlade i u drugim slučajevima utvrđenim Ustavom“ (član 128). „Predsednik Republike može, na obrazloženi predlog vlade, raspustiti Narodnu skupštinu“ (član 128). Kada se to desi, vladi je prestao mandat i ona „može da vrši samo poslove određene zakonom, do izbora nove vlade (član 128).

Što se tiče dešavanja na društveno-političkoj sceni, stvari stoje ovako: Vučićev režim je jako poljuljan i više nije u stanju da stvari vrati na staro, tj. na stanje samovlade Aleka bez Kosova. Opet, on je još u stanju da se grčevito drži na vrhu državne piramide pa i da na razne načine deluje protiv većine građana kojima je dosta njegove kartel-autokratske vladavine. To može da se pretvori i u građanski rat, a i bez njega zemlja nam polako ali sigurno ide ka bar delimičnoj paralizi.

Vučić i dalje ima ozbiljne poluge moći unutar  nje (deo državnog aparata je uz njega, raspolaže partijskom falangom, podržava ga veći deo dobro naoružanih i relativno brojnih kriminalnih grupa, skoncentrisao je veliko bogatstvo, ima brojne medije) i van nje (gotovo sve relevantne velike i regionalne sile nisu prestale da sa njim diluju). No, na oba polja odvija se erozija njegovih pozicija.

Oni koji su deo Alekove unutrašnje interesne zajednice, ako to ikako mogu, gledaju da iskoče iz njegovog već oštećenog broda. Njegovi protivnici raznih vrsta, s druge strane, sve su poletniji. Do juče pasivni građani se uz to bude i okreću protiv režima.

Ni spolja mu ne cvetaju ruže. Eksterna interesna zajednica (međunarodni faktori sa kojima pravi razne kombinacije) sve jasnije vide da više neće biti u stanju da joj isporučuje ono što je obećao. U okolnostima kada se narod digao nije za očekivati da budu realizovani raznorodni projekti: Jadar (Rio Tinto), Trampova kula, Bistrica, Đerdap 3, formalno priznanje Kosova, centralizacija Bosne i Hercegovine, ulazak Srbije u NATO i tome slično. Nešto od toga (iz domena energetike i građevinskih investicija) možda može i da prođe, ali samo na osnovu širokog nacionalnog konsenzusa (i oko potrebe da se sa nekim moćnim iz inostranstva nagodimo) koji je sada nemoguć zbog Vučićeve isključivosti.

Nema sumnje da je on početkom 2025. senka istog čoveka od pre godinu dana. Ali i dalje nije papirnati tigar (imaginacija moći), već je, besna i opasna, iako prilično olinjala i donekle krezuba,  neman. Od njega je u takvim okolnostima realno tražiti i posle uporne političke borbe, i dogovora sa stranim faktorima, najverovatnije, dobiti ono što je moguće bez većih ili manjih ali svakako krvavih sukoba. To je obrazovanje tehničke vlade koja bi sprovela poštene izbore.

To bi značilo da sadašnja vlada podnese ostavku a aktuelni sastav parlamenta izabere kabinet u kome bi bili i ljudi od poverenja opozicije, odnosno studentsko-građanskih aktivista. Podrazumeva se dogovor o zajedničkoj kontroli na taj način, od strane dosadašnjeg režima i njegovih oponenata, svega od čega zavisi održavanje poštenih izbora (policije, BIA, samog glasanja i brojanja glasova, budžeta kako ne bi u predizbornom periodu ponovo bio zloupotrebljen, medijskog prostora kako bi kampanja bila relativno ravnopravna).

Posle izbora, već zavisno od odnosa snaga, bila bi formirana  nečija (svakako koaliciona) „normalna“ vlada.

Vučić sve navedeno i dalje neće jer zna, kao što sam rekao na početku teksta, da na veliko krade na izborima. Pošto razume da ako ne bude mogao to da radi, koalicija oko SNS-a ne bi dobila više od 30-35 posto glasova, a predizborni i dosadašnji postizbornih partneri njegove stranke bili bi oslobođeni straha, pa nema dilemu oko toga da bi njegov režim na parlamentaran način bio urušen čak i kada bi oni koji ga sada čine zbirno imali oko 50 procenata poslanika.

Mlađi partner i sa njegove liste, a kamoli SPS (u kome bi Dačić tada preko noći završio na politikom otpadu) ili manjine koje su išle sa njim u prethodnom periodu, na političkom tržištu bi gledali da se što perspektivnije prodaju. Sigurno vladu ne bi formirao SNS, a kohabitacija (podela vlasti između predsednika i vlade koja proizlazi iz njemu oponentske parlamentarne većine), za egomanijaka Vučića je noćna mora.

Jer, „vlada je nosilac izvršne vlasti u Republici Srbiji“ (član 122), dok predsednik pre svega „izražava državno jedinstvo Republike Srbije“ (član 111). Njegove nadležnosti su skoro pa protokolarne (što se vidi iz člana 112). Druga stvar je što ih Aleksandar Vučić sada uzurpira, te deluje kao svemoćni gospodar Srbije. Ustavom ograničen predsednik to nije, a posle obrazovanja tehničke vlade i održavanja poštenih izbora Vučić bi, do isteka mandata 2027. godine, bio uteran u te okvire.

On to, naravno, ne želi, pa zasada agresivno odbacuje formiranje tehničke vlade. U tome mu pomažu, nesvesno ili nekada i svesno, i oni koji traže obrazovanje prelazne vlade. Jer nje za očekivati da se režim sam ukine, niti iko u svetu može da razume da to neko zahteva. A, podsetimo se, da bi do konstituisanja prelazne vlade došlo baš to treba da se desi. Ili da neko ima volju, hrabrost i snagu da stvarno silom sruši režim.

Drugačije stvari stoje, kao što smo videli, sa tehničkom vladom. Ona je, kako sa stanovišta našeg Ustava, tako i sve rasprostranjenijeg stava u bitnim međunarodnim strukturama, realno rešenje.

Tehnička vlada ne podrazumeva da je sadašnji režim izvršio samoubistvo, već da se u okolnostima kada je priteran u ćošak ali još može da puca i izazove krvoproliće, sa oponentima raznih vrsta – eventualno uz međunarodno posredovanje i garancije da će biti civilizovane kohabitacije te će se odgovornost za krivična dela tražiti u formi poštovanja zakona (koji se sada prenebregavaju) a ne tzv. lova na veštice – dogovori o poštovanju ustavne procedure za izlazak Srbije iz velike društveno-političke krize.

Takvu vladu će Vučić, pre ili kasnije, ako se istraje u pritiscima, verujem, morati da prihvati. Uostalom, videće da mu ona daje šansu da pokuša da pobegne iz zemlje i izbegne odgovornost za počinjena nedela. Znajući ga, u tom slučaju on neće čekati kraj mandata, već će tokom izbornog procesa ili ubrzo posle njega, kao što je uradio Asad, sesti u avio sa najbližima, i pobeći tamo gde su im pare. To je nepravedno ali bar će biti izbegnuto krvoproliće (a ne treba odbaciti opciju da posle nekog vremena bude i isporučen Srbiji).

Zato treba tražiti realnu tehničku a ne u ovim okolnostima nerealnu prelaznu vladu ili, ako se insistira na drugom, odnosno režim ne popusti ni posle daljih protesnih pritisaka, nužno je makar pokrenuti sveopšti, krajnje odlučni, građanski otpor, sa elementima kao što su generalni štrajk (ili bar niz velikih a povezanih štrajkova), povlačenje opozicije iz svih institucija i proglašavanje Vučića za nelegalnog i nelegitimnog diktatora. Poslednje nosi niz rizika ali, ako nema drugog, i sa njima ima smisla suočiti se, ali ono što je potpuno besmisleno, to je mirno, iz fotelje, tražiti prelaznu vladu.

Ona se, istorija nas tome uči, nameće a ne dobija!

Scroll to Top