Crvena ruka
Piter Švajcer otkriva kako su se američke elite obogatile pomažući Kini da pobedi Ameriku (7)
Sa Kinom protiv Rusije
Američki državnici, obaveštajci, biznismeni i mediji podržali su politički i privredni uspon Kine. U zamenu za poslove sa kineskim kompanijama i fondovima, stvorili su uslove za globalno širenje uticaja i moći Kine, koja je postala najveća pretnja Americi i celom svetu.
U knjizi „Crveno rukovanje“ („Red Handed“), autor Piter Švajcer je izneo brojne dokaze korupcije na koju su pristali mnogi američki političari, diplomate, vlasnici tehnoloških kompanija i medija. Magazin Tabloid će objaviti nekoliko delova iz te knjige, u kojoj je raskrinkana pozadina spornih političkih i poslovnih kombinacija porodice Bajden, Bila Gejtsa, Vorena Bafeta, Lerija Pejdža i ostalih američkih mogula sa komunističkim režimom u Pekingu.
Piter Švajcer
Ubrzo nakon što je postao šesnaesti predsednik Sjedinjenih Američkih Država, Abraham Linkon je imenovao Ansona Barlingejma, bivšeg kongresmena iz Masačusetsa, za specijalnog izaslanika na kineskom carskom dvoru. Barlingejm se toliko dobro snašao u Kini da mu je princ Gong predložio da napusti posao u američkoj vladi i počne da radi za Kinu. Barlingem je prihvatio ponudu. Kineski dvor je zastupao sve do smrti u Peterburgu 1870. godine.
Barlingejmova promena strane u 19. veku nije bila tako velika stvar. Kina je tada bila slaba, a na čelu je imala propadajuću dinastiju, koja nije predstavljala nikakvu pretnju ili izazov za Sjedinjene Države. Sve težnje Kine tada su se svodile na održavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Danas su, međutim, posledice igranja za drugi tim veoma zabrinjavajuće. Amerika angažuje svoje diplomate da štite i šire američke interese u inostranstvu. Diplomate se zaklinju da će braniti Ustav i zaštititi zemlju od „neprijatelja, stranih i domaćih“. Ali prečesto, kada napuste državnu službu, na kraju služe interesima stranih vlada i entiteta u zemljama domaćina, u kojima su bili plaćeni iz američkog budžeta da zastupaju Ameriku. Oni su savršena meta za uticaj. Diplomate smatraju da je povećanje ekonomske saradnje cilj sam po sebi, da je važno povećanje trgovine bez obzira s kim trguju. Zbog toga su međunarodnu saradnju u kineskom projektu „Pojas i put“ videli kao cilj vredan truda, nezavisno od promena koje on donosi na terenu. Zato su i kršenje ljudskih prava shvatili kao događaje koje treba rešavati mirno, bez uticaja na ekonomske odnose.
Najveći adut koji imaju diplomate – i ključna prednost za njihove klijente – to su odnosi koje su uspostavili sa američkim i stranim zvaničnicima. Kad odu sa funkcije, da bi održali te odnose, moraju lepo da govore o Pekingu kako ne bi izgubili pristup kineskim centrima moći. Njihovi odnosi sa zvaničnicima kineske vlade daju im moć, koju investiraju u poslove iz kojih izvlače profit. Istovremeno, mnogi penzionisani američki ambasadori pojavljuju se na nacionalnim telefizijama, pišu za političke publikacije, svedoče pred Kongresom i drže plaćene govore u kojima savetuju kakve odnose Amerika treba da gaji sa Kinom. Neki od njih će kritički govoriti o Kini, ali nikada neće izazvati zabrinutost u Pekingu, jer u svakoj prilicinaglašavaju neophodnost angažovanja i plasman američkog kapitala i tehnologije na kinesko tržište. Duh „velike pomoći sa malo teških reši“ održao se do danas.
Veliki broj američkih bivših diplomata pokrenuo je poslove koji zavise od milosti pekinškog režima. Neki su postali bogati zahvaljujući kineskoj vladi dok su radili na unapređivanju interesa Kine.
Henri Kisindžer, autoritet američkih diplomata, jednom kolegi je priznao da je zabrinut zbog izazova koje Peking predstavlja Sjedinjenim Državama: „Kad nas Kinezi ne budu trebali, biće veoma teško da izađemo na kraj s njima“.
Očigledno, i Kisindžer je smatrao da nema razloga da ne unovči odnose sa Kinom dok to vreme ne dođe. Kisindžer je bio pionir ideje o stvaranju profita koristeći veze koje je uspostavio dok je bio glavni američki diplomata. Kisindžer je bio savetnik za nacionalnu bezbednost predsednika Ričarda Niksona, a kasnije državni sekretar u administraciji Džeralda Forda. Najvažnije, imao je čvrste veze u Kini, kojoj je pomogao da se otvori prema svetu. Na kraju krajeva, on je vodio tajnu diplomatiju sa kineskim zvaničnicima počev od 1971, koja je dovela do ovnove diplomatskih odnosa dve države. Zbog toga je poštovan u vrhu kineskog režima. Kisindžer se divio kineskim liderima. „U ostatku sveta nema lidera koji imaju zamah i maštu kao Mao i Čou, niti kapacitet i volju da vode dugoročnu politiku“, rekao je Kisindžer Niksonu posle jednog sastanka u Pekingu. Kineski predsednik Mao očigledno nije bio toliko impresioniran. On je, navodno, rekao britanskom premijeru Edvardu Hitu da je Kisindžer „smešan mali čovek, svaki put kad dođe da me vidi sav se trese od nervoze“.
Kada je, 1977. godine, napustio državnu službu u kojoj je proveo celu svoju karijeru, Kisindžer je zaključio da je došlo vreme da zaradi nešto novca. „Zarađivanje novca je zapravo dosadno, čak i kad je neophodno“, rekao je sovjetskom ministru inostranih poslova na njihovom poslednjem sastanku.
U julu 1982. godine Kisindžer je pokrenuo biznis. Pošto nije imao pravničko obrazovanje niti iskustvo u finansijama, mogućnost da se pridruži nekoj moćnoj advokatskoj kancelariji ili investicionom fondu nisu bile opcije. Ali imao je nešto važnije: imao je veze bez premca u inostranstvu. Posebno su bile važne besprekorne veze z Pekingu, gde je imao status režimskog favorita. I nakon što je napustio državne funkcije, Kinezi su ga često zvali da ih poseti, a naročito često se sastajao sa Deng Sijaopingom.
Kina je početkom osamdesetih još uvek bila van utabanog puta mnogih zapadnih korporacija. Međutim, korporativni lideri su videli ogroman potencijal na tržištu od milijardu ljudi. Kisindžer i njegovi saradnici otvarali su vrata za strane klijente, ali njegova najvažnija i najunosnija uloga bila je prilagođavanje kineskih propisa interesima zapadnih investitora. Bez podrške i odobrenja kineske vlade, ulazak na njihovo tržište nije bio moguć.
U to vreme, Kisindžer je bio široko citirani komentator spoljnih poslova. Pojavljivao se na vodećim američkim televizijama, novinama i knjižarama. Činilo se da Kisindžer istovremeno jaše dva konja, američkog i kineskog. To je trajalo sve do juna 1989, kad ga tragični događaji u Pekingu nisu doveli u nezgodan položaj. Tada je kineska Narodnooslobodilačka armija na Trgu Tjenanmen usmrtila hiljade mirnih demonstranata. Kisindžer je ta dešavanja komentarisao na televiziji ABC News, koja mu je za te usluge plaćala 100.000 dolara godišnje. Na pitanje voditelja „šta bi Amerika trebalo da radi“, Kisindžer je mirno odgovorio da Amerika mora da održava bliske odnose sa Kinom i „da ne bi trebalo uvoditi nikakve sankcije“. Kisindžer je isti stav zauzeo i u kolumnama, koje je objavljivao u nekoliko novina, u kojima je objašnjavao da, iako je bio „šokiran brutalnošću“ onoga što se dogodilo na Tjenanmenu, to moramo da posmatramo kao „internu stvar Kine“.
Kisindžer je branio postupke kineske vlade, čudno tvrdeći: „Nijedna vlada na svetu ne bi tolerisala da glavni trg u njenoj prestonici bude okupiran osam nedelja“, i da je „sputavanje demonstracija bilo neizbežno“. Odbacivao je mogućnost uvođenja sankcija, sugerišući da je „ovo pitanje naše političke zrelosti, koja nam nalaže da prihvatimo činjenicu da ne možemo mnogo da uradimo“. Čak je tvrdio da ne bi bilo dobro „za američku nacionalnu bezbednost da rizikuje promenom odnosa prema Kini zbog ovih emotivnih trenutaka“.
Kisindžer tada nije otkrio da je, dok se predstavljao kao nepristrasni analitičar, istovremeno bio duboko u komercijalnim poslovima sa kineskom vladom. Kisindžer je sarađivao sa energentskom kompanijom Atlantic Richfield, u čije ime je pregovarao sa kineskim vlastima. Osim toga, Kisindžer je posredovao između američkih telekomunikacijskih i prehrambenih kompanija i režima u Pekingu. Kao predsednik međunarodnog savetodavnog odbora giganta American International Group (AIG) obezbedio je licence za otvaranje filijale u Šangaju, kao i probijanje kroz paučinu kineske birokratije.
Dakle, Kisindžer je imao reputaciju koja mu je omogućavala da dovodi klijente u Peking i obezbedi im sastanke sa najvišim kineskim zvaničnicima. Tu poziciju bi ugrozio kad bi se osvrtao na masakr na Trgu Tjenanmen, to bi ga skupo koštalo.
U stvari, u decembru 1988. godine, samo šest meseci pre užasnog događaja, Kisindžer je ušao u investiciono partnerstvo pod nazivom China Ventures. Planirano je da američke kompanije preko tog investicionog fonda ulažu u zajedničke projekte sa kineskim državnim firmama. Prema izuzetno unosnom dogovoru, Kisindžer je trebalo da dobija naknade za upravljanje koje bi bile više od milion dolara godišnje i 20 procenata profita koji bi ostvarili investitori.
Kisindžerov odnos sa režimom u Pekingu mnogo je ozbiljniji od pukih neformalnih konsultacija i pomoći njegovim klijentima. Kineska vlada imenovala je Kisindžera u međunarodni savet Kineske razvojne banke (CDB). Uz podršku kineske vlade, ta banka je osnovana da bi se takmičila sa zapadnim finansijskim institucijama poput Svetske banke.
Kad se pročulo da Kisindžer ima poslovne kombinacije u Pekingu, on je to priznao, ali istovremeno je tvrdio da to ne utiče na njegove stavove o masakru na Tjenanmenu. Bez obzira na osporenu reputaciju, tokom sledećih decenija Kisindžer je nastavio da radi na oblikovanju i upravljanju američkim političkim odnosima prema Kini.
Njut Gingrič, predsednik Kongresa, u februaru 1995. posetio je Tajpej, gde je tvrdio da Tajvan treba da bude primljen u Ujedinjene nacije. Peking je, naravno, bio ogorčen. Kina je smatrala Tajvan za svoju provinciju, a ne nezavisnu državu. Kisindžer je lično opomenuo Gingriča zbog tog predloga.
U to vreme, zvaničnici američkog Ministarstva pravde su optužili Kisindžera za korporativno lobiranje, kojim „nateže granice zakona o otkrivanju podataka i možda krši zakon o registraciji stranih agenata“. Ipak, on je nastavio da se u javnosti pojavljuje kao nepristrasni analitičar američko-kineskih odnosa. U raznim peruodima bio je plaćeni komentator ABC News-a, CBS-a i CNN-a. Nekoliko puta bio je primoran da otkrije svoje komercijalne veze sa Pekingom. U tekstu iz 2005. za Vašington post, on je objasnio da obuzdavanje Kine nije bilo potrebno i da ne bi uspelo: „Pre nego što se pozabavim potrebom da odnos prema Kine ne postane uslovljen recipročnim udarcima, moram da istaknem da konsultantska kompanija kojom predsedavam savetuje klijente sa poslovnim interesima širom sveta, uključujući Kinu. Takođe, nedavno sam proveo nedelju dana u Kini, uglavnom kao gost njihove vlade.“ U Vašingotonu je bilo mnogo zvaničnika koji su imali sluha za takve Kisindžerove note. Za vreme njenog mandata na funkciji državnog sekretara, Hilari Klinton je od njega tražila savete za kreiranje politike prema Kini.
Izbor Donald Džej Trampa za predsednika SAD-a, u novembru 2016, pretio je da poremeti odnose sa Kinom. Tramp je javno rekao da će ponovo pregovarati o trgovinskim sporazumima, osporiti kinesku vojnu ekspanziju u Južno kinesko more i baviti se drugim pitanjima mnogo odlučnije od njegovih prethodnika. Pokazujući oštriji pristup, Tramp je prihvatio čestitke na pobedi na predsedničkim izborima, koje mu je uputio predsednik Tajvana Cai Ing-Ven. To je izazvalo bes u Pekingu.
Kineski predsednik Si Đinping je želeo da sazna više o Trampu, pa se obratio Kisindžeru. Na sastanku u Pekingu, Kisindžer je smirivao Sija: „Sve u svemu, nadamo se da ćemo videti da odnos Amerike i Kine napreduje na održiv i stabilan način“.
Kineska vlada je 2009. godine osnovala Kineski centar za međunarodnu ekonomsku razmenu (CCIEE), koji nadgleda vladina centralna agencija za planiranje. Ta institucija je osnovana direktivom tadašnjeg premijera Ven Điabaoa. CCIEE je organizovao „veliku međunarodnu konfereciju“ sa Blumbergom, a Henri Kisindžer je bio predsednik savetodavnog odbora konferencije. Prema njegovim rečima, svrha tog samita bila je „kreiranje kompatibilnih nacionalnih ciljeva Kine i Sjedinjenih Država“.
Kisindžer je pristao na ulogu počasnog kopredsednika kineske fondacije Ekchange, koja je blisko povezana sa vladom u Pekingu. Takođe, dobio je počasnu titulu „starog prijatelja Kine“, kao onaj koji je „značajno pomogao razvoju Kine“.
Kada je kineska vlada osnovala trust mozgova u Vašingtonu, pod nazivom Institut za kinesko-američke studije, time je poslala jasnu poruku o pretenzijama Pekinga na Južno kinesko more. Peking potvrđuje teritorijalnu kontrolu nad ogromnim delovima okeana, bez obzira što se tome suprotstavljaju Filipini, Japan, Vijetnam i Sjedinjene Države. Ali Kisindžer je tom Institutu poslao video poruku u kojoj je podržao njegov program za širenje kineskog uticaja na Pacifiku.
Klajv Hamilton i Marike Ohlberg, autori značajne analize o odnosima Amerike i Kine, navode da je Kisindžer izuzetno poštovan u vrhu Komunističke partije Kine: „U Centralnoj partijskoj školi u Pekingu postoji slika samo jednog stranca. Kisindžerova.“ Na tom poštovanju i zahvalnosti izgrađeno je i Kisindžerovo nasleđe u Pekingu. Njegov posao nastavili su da obavljaju drugi poznati i moćni članovi američke političke i poslovne klase, među kojima je i Džon Brenan, koji je bio direktor CIA u vreme administracije Baraka Obame.
Osim Kisindžerovih saradnika, i drugi američki zvaničnici, od državnih sekretara do ambasadora i diplomata, profitirali su na sličnim poslovnim modelima. Svi su stekli velike naknade omogućavanjem svojim klijentima da pristupe najvišim nivoima vlasti u Pekingu. Istovremeno su nudili „objektivne savete“ o načinima na kojima SAD treba da vode spoljnu politiku, naročito u odnosu na Kinu. To predstavlja zabrinjavajući sukob interesa, koji zamagljuje našu procenu ugrožavanja nacionalne bezbednosti usled kineskih pretnji.
Aleksandar Hejg je imao dugu slavnu karijeru vojnog oficira i vladinog zvaničnika. Služio je kao glavni savetnik komandanta NATO snaga, a kasnije u Beloj kući u vreme Niksona, i nakratko kao državni sekretar predsednika Ronalda Regana. Kad je napustio javnu službu, Hejg se pridružio grupi onih koji rade za kompanije, koje podržava kineska vlada. Kao „počasni viši savetnik“ kineske kompanije „China Ocean Shipping Co“, poznate kao COSCO, Hejg je posredovao u kontaktima sa američkim političkim vrhom.
Državni sekretar Madlen Olbrajt je, u maju 1998, bila u Kini kako bi pripremila teren za kasniju posetu predsednika Bila Klintona. Jedan od najvažnijih događaja na tom putovanju bio je njen govor u Pekingu o vladavini prava. Istog dana kad je stigla u Peking, državne novine China Daily objavile su tekst o tome šta Kina treba da uradi kako bi poboljšala vladavinu prava. Kad je Olbrajtova izašla na podijum da održi govor, podigla je primerak tih novina i sa širokim osmehom izjavila da je to znak da Kina sve više napreduje po pitanju vladavine prava. „Jasno je da vaši lideri i vaši građani prepoznaju potrebu za jačanjem vladavine prava“, rekla je publici.
Kada je Bil Klinton imenovao Medlin Olbrajt za državnog sekretara, ušao je u istoriju: ona je bila prva žena koja je dobila priliku da predvodi američku diplomatiju. Kada je napustila funkciju, pokazala je da je jednako vešta kao i Kisindžer u unovčavanju svog statusa. Olbrajtova je, takođe, gledala na Peking kao na mesto na kome može najviše da zaradi.
Kao državni sekretar, Olbrajtova je odigrala ključnu ulogu u prosecu uključenja Kine u međunarodnu organizaciju STO. Ona je ponavljala stav da je „angažman Kine u STO ključ i za američki prosperitet i za otvaranje Kine prema svetu“. U svojim memoarima, Olbrajtova je zapisala: „Ulaskom u STO, Kina se obavezala da će se osloboditi tereta koji je ostao iza njenog predsednika Maoa“, uključujući državna preduzeća, institute za centralno planiranje, ogromne poljoprivredne zajednice i parazitske birokratije, kao i „više institucija i udruženja pod kontrolom Komunističke partije“. Olbrajtova je iznosila ružičaste procene budućih odnosa Amerike i Kine, uz tvrdnje da će „Sjedinjene Države dobiti veći pristup kineskom tržištu, povećaćemo izvoz, smanjiti trgovinski deficit i otvorićemo nova, dobro plaćena radna mesta“.
Ta procena je bila potpuno pogrešna. Nije bilo ozbiljnijeg tržišnog pomeranja van kontrole Komunističke partije Kine. I neravnoteža u trgovinskom odnosu između SAD i Kine nije se poremetila, Naprotiv. U 2000. godini, Kina je ostvarila trgovinski suficit od 70 milijardi dolara. Do kraja 2005. razlika u robnoj razmeni je porasla na 200 milijardi u korist Kine. Iako je Olbrajtova obećala, američki izvoz u Kinu nije procvetao, ali jeste njena konsultantska kuća, koju je otvorila u Pekingu nakon što je napustila Stejt department.
Bivša državna sekretarka je osnovala Olbrajt Grupu, koja je kasnije preimenovan a u Olbrajt Stonbridž Grupu. Kroz strateški konsalting naplaćivala je status koji je imala kao glavni američki diplomata. Američkim firmama je pružala pomoć za rad u stranim državama, naročito u Kini. Kao i u Kisindžerovom slučaju, njene komercijalne mogućnosti zavisile su od milosti stranih vlada, posebno one u Pekingu. Kao što kaže autorka Sara Čejs: „Njen poslovni model se sastoji oglavnom od iskorišćavanja reputacije i odnosa sa liderima zemalja u razvoju, koje je stekla kao državni sekretar“.
Olbrajtova je takođe osnovala hedž fond Albright Capital, uprkos nedostatku znanja i iskustva u svetu finansija. Gregori Bovs, njen zet, vodi taj investicioni fond. Olbrajtova je na kraju udružila snage sa Sendijem Bergerom, bivšim savetnikom za nacionalnu bezbednost Bila Klintona, koji je osnovao konsultantsku firmu u Pekingu. Po sopstvenom mišljenju, Berger je često dolazio u glavni grad Kine. Sastajao se sa vladinim zvaničnicima i predstavnicima kineskih državnih medija. „Ja sam konsultant koji daje političke i poslovne savete. Moja dva identiteta su kao dva šešira, ali oba predstavljaju most u razvoju američko-kineskih odnosa.“
Na sajtu konsultantske firme Medlin Olbrajt ASG navodi se da je „ASG u Kini angažovana na najvišem profesionalnom nivou. Više od 30 vrhunskih stručnjaka podržava naše klijente u širokom spektru poslova.“ Kompanija se čak hvali da u svom rukovodstvu ima dva bivša američka zvaničnika, kao i bivše visoke zvaničnike kineske vlade. „Mi radimo na stvaranju saveznika unutar kineskog sistema“, navodi se na sajtu te konsultantske kuće. Poslovne operacije ASG-a vodi Đin Ligang, koji je dvadeset godina proveo na funkcijama u kineskom ministarstvu trgovine. Ligang delu funkciju sa američkom koleginicom Ejmi Seliko, koja je u Stejt departmentu imala funkciju direktora odeljenja za odnose sa Kinom.
Seliko je bila vrlo kritična prema Trampovoj politici preispitivanja političkih i trgovinskih odnosa sa Kinom. Ona je tvrdila da Kinu „ne treba da gledamo kao pretnju, već kao izazov“. Kada su Trampova administracija i druge strane vlade preduzele akcije protiv Huaveija zbog njegovih veza sa bezbednosnim službama, Seliko je rekla da je to „veoma opasan trend, koji stvara utisak da Amerika želi da obori Kinu, a ne da se s njom takmiči“. Na listi zemalja koje su Huavei klasifikovale kao bezbednosnu pretnju između ostalih nalaze se Japan, Tajvan, Francuska, Velika Britanija, Australija, Nemačka i Sjedinjene Države.
Stavove kakve iznosi Seliko, u ime ASG-a, zastupa i Linda Tomas Grinfild, koja je vodila firmu Medlin Olbrajt u Africi pre nego što ju je predsednik Džo Bajden izmenovao za američku ambasadorku u Ujedinjenim nacijama 2021. godine. Tomas Grinfild je održala govor na kineskom Institutu Konfučije, a potom ga je ponovila na američkom državnom univerzitetu Savana u Džordžiji, u kome je istakla da bi „Sjedinjene Države i Kina mogle zajedno da rade u Africi na projektima koji se zasnivaju na vrednosima mira, prosperiteta, održivog ekonomskog rasta i razvoja, kao i čvrste posvećenosti dobroj upravi i rodnoj ravnopravnosti i vladavini prava“.
– Kina je u jedinstvenoj poziciji da širi ove ideale s obzirom na njen snažan uticaj na kontinentu – rekla je Tomas Grinfild, koja je tom prilikom pohvalila i kinesku inicijativu „Pojas i put“ u Africi. Za nju nije bilo vađno što je kinesni general-major Vang Vejšing na istoj konferenciji rekao da je projekat „Pojas i put“ deo vojnog plana koji ima globalni domet.
Henri Kisinžer je tvrdio da „otvaranje Kine prema svetu može da pomogne demokratskom Zapadu u pobedi nad Sovjetskim Savezom“. Hladni rat je, zaista, završio pobedom zapadnih saveznika, ali bez doprinosa Kine. Naprotiv, zahvaljujući Zapadu, odnosno Sjedinjenim Državama, Kina je postala glavna globalna pretnja.
(U sledećem broju: Kineske dinastije Buš i Trudo)