Maratonac Aleksandar Vučić trči počasni krug
A koliko je tiranin dugačak
Novom patološkom kampanjom, u kojoj izmišlja nove atentatore na sebe, Vučić optužuje studente za terorizam. Za mladiće i devojke, koji traže da se utvrdi odgovornost za masovno ubistvo u Novom Sadu, Vučić tvrdi da ih plaća Soroš da vode „obojenu revoluciju“, uništavaju Srbiju i ubijaju nevine ljude kao Hamas. Posle dva i po meseca protesta, Vučić je jedino rešenje našao u crtanju grafita sa krvavim srednjim prstom, kojim odgovara na parolu „ruke su vam krvave“. Istovremeno, tiranin priznaje da njemu i članovima njegove porodice o glavi rade pojedinci iz njegovog neposrednog okruženja. Iako još ne sme da javno udari na Bratislava Gašića, njega tajno optužuje da prikuplja kompromitujuće podatke o Andreju Vučiću.
Predrag Popović
Kad je čovek živ, onda je visok. Kad je mrtav, onda je dugačak. Bogdan Diklić, u ulozi Mirka Topalovića, objasnio je to grobarsko pravilo u prvoj sceni kultnog filma „Maratonci trče počasni krug“. U sceni sa protesta ispred Radio-televizije Srbije, jedan Beograđanin je na isti način ocenio političku sudbinu Aleksandra Vučića: „Gotov je! Bio je dugačak čovek, ako me razumete…“
Vučić je to razumeo onako kako je bilo potrebno za njegove propagandne prevare. Po ko zna koji put pokrenuo je patološku kampanju lelekanja nad samim sobom. Strane službe, zli tajkuni i njihove sluge iz opozicije, studenti i obični građani, baš svi hoće da ga vide hladnog i dugačkog. U nedostatku pravih dokaza, pa i zdravog razuma, iskoristio je repliku iz „Maratonaca“.
Nesposoban da obuzda podsvest, Vučić je ovom kampanjom sam sebe prepoznao kao statistu u crno-humornoj komediji sa tragičnim početkom i krajem. Kao pripadnik političke dinastije grobara (Šešelj-Nikolić), Vučić je decenijama živeo kao pogrebnik, od tuđe smrti. Prvo je, kao radikal, značajno uticao na širenje tog biznisa, huškanjem na rat i posledično povećanje broja pojedinačnih i masovnih grobnica od Virovitice do Prizrena. Potom je, kao naprednjak, nastavio s tom privrednom delatnošću. Za nekoliko poslednjih masovnih ubistava (u OŠ „Vladislav Ribnikar“, u Duboni i Malom Orašju, pa pod novosadskom nadstrešnicom i u staračkom domu u Barajevu) odgovorna je Vučićeva vlast. Njegov režim je odgovoran i za pojedinačne likvidacije, koje su u grobove strpale Olivera Ivanovića, Vladimira Cvijana, Dejana Jovića, Dragoslava Ognjanovića, Stanike Gligorijević, Miroslava Nikolića… Spisku nikad kraja… Nije moguće izračunati koliko su, ukupno, dugačke Vučićeve ratne i posleratne žrtve.
Baš zbog takvog grobarskog pedigrea, logična je Vučićeva namera da se identifikuje s nekim od likova iz „Maratonaca“. Ipak, čudi što je izabrao ulogu pokojnog gorostasa, koju je odigrao Milovan Tasić, 228 cantimetara visoki bivši košarkaš beogradskog Radničkog, inače omiljeni Šijanov epizodista. Pošto „Maratonci“ počinju dokumentarnim snimcima atentata u Marseju i sahrane kralja Aleksandra Karađorđevića u Beogradu, moglo je da se očekuje da se Vučić uživi u tu ulogu. Mogao je i da se poistoveti s drugim junacima tog filma.
On, kao i Bili Piton, ceo vek živi od krađe. Doduše, Bili Piton je krao samo po groblju, a Vučić to radi i u budžetu, na javnim resursima i tuđoj privatnoj imovini. Kad je organizovao i sproveo puč u Srpskoj radikalnoj stranci, Vučić se rukovodio motivima Mirka Topalovića, opsednut pitanjem: „Koliki je moj deo?“ Neko bi Vučića mogao da prepozna u liku Kristine, ne samo zbog pikantnih scena sa Đenkom, nego i zbog opsesivnog otpora napretku. Kao što je Kristina mrzela ton-film, pored koga ona više nije mogla da privlači pažnju soliranjem na klaviru, tako i Vučić ni po koju cenu ne dozvoljava višeglasje u medijima. Na kraju, Vučić možda malo liči i na Đenku, ali nećemo u ovoj temi da se bavimo Čukanovićem i ostalim nestašnim momcima iz tog miljea.
Bez obzira na Vučićeve sličnosti sa likovima iz „Maratonaca“, postoji suštinska razlika: svaki od njih ima i poneku šarmantnu crtu ljudskosti, što se ne može reći za aktuelnog tiranina, prestravljenog činjenicom da trči počasni krug, kojim će se okončati njegova grobarska karijera.
U svom morbidnom rimejku, Vučić je bio prinuđen na neuporedivo lošiji kasting od Šijanovog. Umesto vrhunskih glumaca, on mora da se osloni na diletante sa svoje političko-kriminalne deponije. No, i takvi, oni zadovoljavaju njegove ambicije. Nije potrebno da budu normalni. Naprotiv, važno je da uverljivo zastrašuju normalne ljude. Vučić je te uloge podelio svojim sablasno smešnim slugama svih sorti, od Marjana Rističevića do Vojislava Šešelja, od Dragana J. Vučićevića do Milomira Marića. Koliko god se razlikovali, oni poslušno i uporno prete studentima i ostalim građanima, koji traže pravdu za sve žrtve naprednjačkog kartela.
– I studenti i opozicione stranke saglasni su oko toga da treba likvidirati Aleksandra Vučića – rekao je Milomir Marić, nabacujući monstruozni šlagvort svom gazdi Vučiću za dvočasovno kukanje, skičanje i kmečanje u „Ćirilici“.
Marićeva tvrdnja da su studenti i opozicionari „saglasni da treba likvidirati“ Vučića, kao što je primetio Đorđe Vukadinović, dovoljna je da se Televiziji Hepi oduzme nacionalna frekvencija i pozove Marić na krivičnu odgovornost. Od toga, naravno, neće biti ništa. Tužilaštvo neće reagovati na Marićeve izjave, baš kao ni na Šešeljeve.
– Nije pendrek ukras policajcu. On ga zadužuje na osnovu zakona i mora da odbije svaki napad na sebe i na građane i na imovinu, i društvenu i privatnu. Ako ne može pendrekom, onda ima pištolj. Ako ne može pištolj, doći će sa automatskom puškom. Ali, red mora zavesti, a mi već mesecima ne zavodimo red u državi – objasnio je Šešelj na Pinku metode obračuna sa studentima, dokazujući da u Vučićevom lutkarskom pozorištu nije samo fizički, nego i mentalno najmonstruoznija marioneta.
Ipak, Vučić je podliji i pokvareniji čak i od Šešelja. Za razliku od bivšeg šefa, koji predlaže da policija prebija i ubija studente, Vučić za taj posao angažuje kriminalce iz stranačkih redova, kao i fanatike iz Pantelijine generacije. U strahu od budućnosti, koju simbolizuju đaci i studenti, Vučić iz svog poremećenog uma cedi najprljavije laži i uvrede.
On, koji godinama služi dinastiji Soroš, optužuje studente da sprovode „obojenu revoluciju“ po nalogu Soroša. Upravo po nalozima iz tog centra moći, Vučić je sproveo projekat „Otvoreni Balkan“, koji je naneo nesagledivu štetu srpskoj privredi. Omogućio je uvoz radne snage iz Makedonije i Albanije po povlašćenim uslovima, što je dovelo do pada cene rada i povećanja broja mladih, obrazovanih i sposobnih građana Srbije, koji beže u inostranstvo. Po Soroševom modelu, u zakone i propise su unete odredbe koje stimulišu zapošljavanje stranaca, za koje poslodavci plaćaju petostruko niže doprinose od onih koje su obavezni da plate za domaće radnike. Uvozom mesa, paradajza, krompira i sličnih proizvoda iz Albanije, takođe bez carinskih dažbina, naneta je šteta srpskim poljoprivrednicima. Vučića to ne zanima, on je zainteresovan samo za korist koju je imao od saradnje sa Sorošima, naročito sa Aleksandrom Sorošem.
Besmislene optužbe na račun studenata, koji tobože izvršavaju naređenja stranih centara moći, Vučiću služe kao repromaterijal za predstave, kojima laže i vara svoje nacionalno opredeljenje glasače. U interesu svojih zapadnih gospodara, Vučić je izdao, predao i prodao Kosovo i Metohiju. Sličan proces sada kreira u Republici Srpskoj. Podršku Vašingtona i Brisela, bez koje ne bi mogao da zavodi tiraniju u Srbiji, stekao je i prodajom naoružanja Ukrajini, kao i političkim odlukama, kojima je zastupao iste stavove kao Zelenski. Posle svega, sad tvrdi da njegove gazde ulažu „milijarde dolara i milijarde evra“ u njegovo svrgavanje.
No, Vučić ne može da se zaustavi ni na tom nivou laži. U nastupu ludila, studente je optužio da su teroristi: „Postupaju kao Hamas. Srbija je ozbiljan faktor na međunarodnoj sceni. Da bi se urušavala u srpskim sukobima, sada koriste metode kao Hamas.“
Decu, koja na 15 minuta blokiraju nekoliko ulica u Beogradu i drugim gradovima, i koja pevaju dečje pesmice „Deca su ukras sveta“ i „Zakleo se bumbar u cvet i u med“, Vučić naziva teroristima! Pripadnici Hamasa su, pre godinu i po dana izvršili napad na Izrael. Ubili su nekoliko desetina i oteli hiljadu Jevreja, što je pokrenulo genocidnu osvetu Izraela nad svim stanovnicima Gaze. Iz ovakvih optužbi promiče Vučićeva najava da će se sa studentima obračunati kao njegov ortak Bibi Netanjahu u Gazi.
– Da bi uništili Srbiju, potrebno je mene ubiti. Ja sam saglasan sa tim. Ja sam odavno gotov, odavno sam mrtav, ubijen, bačen sa terase – kaže Vučić, predstavljajući se kao žrtva srpskih studenata.
U to je uverena i Sandra Božić, najgrlatija naprednjačka kerberka. Kao i u svakoj morbidnoj medijskoj kampanji na temu ubistva tiranina, Božićka se opet istakla. Da bi dokazala koliko je ucveljena, unapred je sahranila svog bosa: „Vučić je dao život za Srbiju„. Nedostajalo je samo da obuče crninu, da deluje još uverljivije. No, možda je, dok je pisala tu tužnu rečenicu na Tviteru, nosila crni donji veš, onakav kakav se sviđa Bratislavu Gašiću. Ipak, ta vrsta analize izazvala bi distrakciju od mnogo važnije teme u kojoj istaknutu ulogu ima ministar odbrane.
Dok studente i ostale pobunjene građane optužuje za terorizam, Vučić zna da mu prava pretnja dolazi iz njegovog okruženja. Haos na ulicama pokrenuo je haos u Srpskoj naprednoj stranci. Čak i u vrhu kartela postoje pojedinci koji su shvatili da je masovno ubistvo pod nadstrešnicom novosadske Železničke stanice označilo početak kraja tiranije. Pametniji pripadnici kartela sada zavide Slaviši Kokezi. Do juče su mu se rugali – nepismen, primitivan, ovakav i onakav… – a danas bi voleli da su na njegovom mestu, sa 640 miliona evra na računu, daleko od Vučića, Srbije i pretnje krivičnim progonom zbog kriminala i korupcije, kojom su okrvavili ruke. Neki iz tog reda naprednjaka sada traže izlaz, sve s nadom da nije kasno. Kupuju nekretnine u inostranstvu, najviše u Grčkoj, Italiji i Francuskoj, a višak novca prebacuju na račune u stranim bankama. Transferi ogromnih suma novca iz Srbije nisu promakli evropskim finansijskim regulatornim telima. Građani koji putuju u evropske zemlje sve češće izveštavaju o kontrolama na graničnim prelazima. Carinike zanima koliko novca unose. Ako tako detaljno proveravaju srpske majstore koji se vraćaju na bauštele, može samo da se pretpostavi kakvim procedurama su izloženi naprednjački tajkuni, koji transferišu milione evra.
Iako se odvija tiho, ispod radara, bežanija je unela šum u mafijaški naprednjački sistem. Kao svaki vođa kriminalnog klana i Vučić se plaši mogućnosti da njegovi saradnici primete da je slab i nemoćan. Zato pokušava da sebe i njih ohrabri praznim pričama o novim unosnim projektima. Uzalud se trudi, svima je jasno da nema ništa od plena, koji su planirali da prigrabe kroz infrastrukturne poslove oko EXPO, Nacionalnog stadiona, novog Sajma, beogradskog metroa, hidroelektrana Đerdap 3 i Bistrica, vetroparkova i solarnih polja. Plan je propao, kao što propada i štetočinski režim.
Da sve bude gore po Vučića, u tom haosu ima i istaknutih naprednjaka, koji pokušavaju da se spase na drugi način. Umesto bekstva, neki od njih nameravaju da se operu od prljave prošlosti tako što će odgovornost za sve zlo, koje su zajedno vršili po Srbiji, prebace na vođu i njegove najbliže rođake, kumove i saradnike.
– I ranije su me najbliži saradnici, kojima sam poklonio poverenje, prisluškivali i pratili. Neki su te transkripte davali stranim službama. Neki su i pre nekoliko dana pokušavali da ulaze u podatke zaštićenih ličnost iz moje porodice. A to su radili neki od meni najbližih ljudi – požalio se Vučić na Televiziji Hepi.
I pre nego što je javno zakukao, u vrhu SNS-a se proneo glas da je Dijana Hrkalović angažovala svoje kadrove u Ministarstvu unutrašnih poslova da izvrše određene zadatke, ne samo mimo Vučićevog znanja, nego čak i suprotno njegovim interesima. Navodno, Hrkalovićka je saznala da će biti osuđenja zbog trgovine uticaja. Posle trogodišnje službe Vučiću, zaklinjanja u večnu ljubav i vernost, pa i učestvovanjem u najprljavijim i najagresivnijim kampanjama, ne može sportski da prihvati presudu, koja će je vratiti iza rešetaka. Iako se od nje, s takvim mentalnim sklopom, mogu očekivati osvetničke akcije, nije dovoljno izvoditi zaključke samo na osnovu toga što je ugasila svoje naloge na društvenim mrežama.
Od Dijane Hrkalović, po Vučića je mnogo opasniji Bratislav Gašić. Kakav god bio i bez obzira na njegov prvoborački staž u naprednjačkom kartelu, Gašić je uvek imao status stranog tela u tom zločinačkom udruženju. Iako je tretiran kao „krme u Teheranu“, nekoliko puta je pokazao da je mnogo ozbiljnija zverka. Da podsetimo, Gašić je sabotirao Vučićevu nameru da za premijera aktuelne vlade postavi Marka Đurića time što je u javnost plasirao fotografiju s njegovog sastanka sa Milanom Radoičićem. Gašić je, u to vreme, pokrenuo hajku na sinove Vučićevog kuma Petra Panića, a usput je obavestio špansku policiju o lokaciji na kojoj se skrivao odbegli novosadski kriminalac Slobodan Milutinović Snajper, bliski saradnik Miloša Vučevića.
Vučić je uzvratio medijskim udarom na Gašića. Preko dva primitivna pamfleta, koja je potpisao Vladimir Đukanović, bivši ministar policije i šef Bezbednosno informativne agencije je optužen za podrivačke akcije u interesu stranih službi. Uslovljen karakterom, Vučić nije mogao da se zadrži na medijskoj kompromitaciji, već je, opet preko Đukanovića, uvukao Gašića u aferu „Jovanjica“.
Advokat Predraga Koluvije pozvao je Gašića kao svedoka u sudskom postupku po optužnici, koja Koluviju tereti za organizovanje kriminalne grupe koja se bavila proizvodnjom droge. Takav potez ima osnove, poznato je da su Gašić i Koluvija bili u kontaktu, kao i da su, što je još važnije, pripadnici BIA, u vreme dok je Gašić bio na čelu te službe, obezbeđivali najveću plantažu marihuane u Evropi.
Gašić je, izgleda, prihvatio izazov. Ako Aleksandar Vučić njega uvlači u narko-aferu, on će uvući Andreja Vučića. To je razlog Vučićevih žalopojki o tome kako je „neki od najbližih ljudi pokušao da ulazi u podatke zaštićenih ličnosti“ iz vladarske porodice. Pritom, i Vučić zna da je Gašić, ako je „pokušao“, sigurno uspeo da prikupi podatke koji su mu potrebni za odbranu. Ne samo pred sudom, nego i pred Vučićima. Poznato je da se oni junače samo dok ne naiđu na tvrdo. Pretili su Slaviši Kokezi, Nebojši Stefanoviću, Saši Mirkoviću i mnogim drugim ortacima iz ganga, ali nisu smeli da idu do kraja. Da, do tužnog kraja je otišao Vladimir Cvijan, ali nema sumnje da je Gašić mnogo oprezniji i pametniji od kremiranog davljenika sa Lešća.
Šta je Gašić prikupio od podataka o braći Vučić, „Jovanjici“ i ostalim aferama, saznaće se uskoro, kad bude nastavljeno suđenje Predragu Koluviji i drugim članovima njegove OKG. Svi su izgledi da će se tada narušiti ravnoteža straha, pa će sporadični sukobi prerasti u otvoreni rat. To je, posredno i nezavnično, najavio Bratislav Gašić povodom Koluvijine tužbe protiv jednog korisnika društvene mreže X, bivšeg Tvitera.
Dejan Kulja, opozicioni poslanik u Skupštini Autonomne pokrajine Vojvodina, na X je napisao: „Ko ugrožava bezbednost inspektora Slobodana Milenkovića, i zašto nije u mogućnosti da primi nagradu ‘Vitez poziva’ nego to mora da uradi njegova majka. Jel to Vučićeva pravna i bezbedna država, dok Milenkoviću život visi o koncu, diler droge Predrag Koluvija uživa u raskoši.“ Potresen tom objavom na društvenoj mreži, Koluvija je osetio duševne bolove, koji će biti ublaženi ako sud prihvati optužni predlog po kome traži sto hiljada dinara. Koluvija u tužbi tvrdi da nije osuđivano lice i da se „ne može smatrati krivim bilo za dilovanje droge ili ugrožavanje bezbednosti osim ako to bude utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom“. Koluvija je do te teze, koja je apsolutno tačna, došao na osnovu pogrešnog tumačenja tvita.
Uostalom, vlasnik narko-plantaže podneo je nekoliko tužbi protiv raznih medija, koji su izveštavali o suđenju u kome je optužen za nezakonitu proizvodnju marihuane. Protiv Medijske mreže KRIK podneo je nekoliko tužbi, od kojih je jedna, prošlog juna, dobila pravosnažni epilog. Odlukom Apelacionog suda u Beogradu, KRIK je kažnjen zbog kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno korišćenja sintagme „optuženi narko-bos“ Predrag Koluvija. Redakcija KRIK-a je morala da plati Koluviji ukupno 89.000 dinara na ime duševnih bolova i troškova suđenja.
S obzirom na stanje u pravosuđu, koje je najznačajniji deo organizovanog kriminala, može se pretpostaviti da će Koluvija dobiti i spor po privatnoj tužbi protiv Kulje. No, tu stvari mogu da se otmu kontroli. Naime, Bratislav Gašić se, preko posrednika, ponudio da svedoči u toj parnici. Izgleda da Gašić na taj način želi da pošalje poruku Vučićima: ako oni njega uvlače u „Jovanjicu“, on će ih povući sa sobom.
Osim toga, rat se ne bi zadržao u granicama kartela, naročito kad je u pitanju „Jovanjica“. Ta afera nije otkrivena zahvaljujući srpskoj policiji, nego stranim službama, koje i sada nadgledaju sudski postupak. Europol i američka DEA imaju dovoljno dokaza o poslovanju „Jovanjice“, ali, po ustaljenoj proceduri, od lokalnog pravosuđa zahtevaju da nađu lokalne svedoke, a za tu ulogu nema boljeg od Gašića. Njegova odbrana od Vučića, zasniva se na kontranapadu.
Na isti način moraju da se brane Koluvija i ostali procesuirani pripadnici naprednjačkog kartela. Kao vlasnik „Jovanjice“, tako su medije tužili Veljko Belivuk i Marko Miljković, pa i Dijana Hrkalović i Nebojša Stefanović. Usput, u svakom svedočenju svi su uvlačili Vučiće, neki kao svedoke, a neki kao nalogodavce za razne zločine.
U tu grupu se udenula i Jelena Tanasković, bivša ministarska poljoprivrede i bivša direktorka Infrastrukture železnice. U ostavci, koju je podnela posle hapšenja i određivanja kućnog pritvora tokom istrage ubistva pod nadstrešnicom, Tanaskovićeva nijednom rečju nije pokazala ni trag empatije i saučešća sa porodicama 15 žrtava.
Umesto elementarne ljudskosti, prezentovala je samo ulizištvo voljenom vođi Vučiću. Emocije, i to negativne, proradile su kad je pročitala tekst u kome je KRIK naveo da je krivična prijava, koju je protiv nje podneo njen bivši poslodavac, odbačena posle izveštaja Ninoslava Cmolića, aktuelnog šefa Uprave kriminalističke policije i supruga njene najbolje prijateljice, ministarke Irene Vujović. Jelena Tanasković od KRIK-a traži milion dinara odštete za pretpljene duševne bolove.
Po toj računici, ako njeni duševni bolovi koštaju milion dinara, koliko stotina miliona evra bi trebalo da koštaju bolovi 15 unesrećenih porodica, čiji članovi su spljeskani pod nadstrešnicom za čiju rekonstrukciju je bilo odgovorno preduzeće u kome se ona nalazila na funkciji direktora? To će se saznati posle promene vlasti, kad se završi sudski postupak za ubistvo 15 ljudi u Novom Sadu, za šta se među optuženima nalazi i Tanaskovićeva.
U iščekivanju pravosnažnih presuda članovima Vučićevog kartela, koji su optuženi za ubistva, dilovanje droge, otmice, razbojništva, silovanja i slična krivična dela, tiranin nema dobrog rešenja za izaz iz krize. Dva i po meseca, otkad su se omasovili građanski i studentski protesti zbog masovnog ubistva, Vučić je pokušavao da pronađe izlaz iz krize.
Nudio je mito studentima, obećavajući olakšice prilikom uzimanja stambenih kredita. Lagao je da je ispunio sve zahteve. Pretio je oduzimanjem stipendija, izbacivanjem sa fakulteta i sudskim progonom. Pretio je i batinašima, onima u policijskim uniformama, kao i onima u civilu, pa i „lojalistima“ koji su se zakleli na krv da će ga braniti. Stimulisao je ludake da se automobilom zaleću u grupe koje blokiraju ulice na 15 minuta. Na kraju, porodični i stranački trust mozgova, kao najbolji odgovor na parolu „ruke su vam krvave“ smislio je grafit šake sa crvenim srednjim prstom.
Na zahtev studenata da se utvrdi odgovornost za masovno ubistvo, Vučić odgovara „krvavim kurcem“, koji su njegovi „lojalisti“ u tri sata posle ponoći crtali na stepenicama i zidovima fakulteta i osnovnih škola. Krvavi srednji prst, koji Vučić pokazuje normalnim ljudima, dokazuje da za njegovu bolest nema leka apoteka, a ni Crna Reka. No, problem je u tome što Vučić u svojoj bolesti uživa, dok od nje pate svi pristojni, čestiti građani Srbije. Njega baš briga za pristojne, oni ga samo nerviraju. Vučić je upućen samo na šljam, na društveni talog koji je digao na nivo vlasti. Malo je korisnih stvari koje je Vučić uradio za Srbiju, ali ovo je jedna od njih. Trajno je obeležio sve parazite i bednike, koji sad moraju da ga brane, a sutra će morati da odgovaraju za zločine koje su vršili pod njegovom komandom.
Admiral Horacije Nelson, krajem 18. veka, od britanske flote napravio je dominantnu pomorsku silu. Osim primene novih načina borbe na moru i modernih brodova, admiral Nelson je značajnu prednost stekao time što je posadu sastavljao od neplivača. Dobro je zaključio da će brodove žešće i odlučnije braniti mornari koji ne znaju da plivaju.
Do iste procene je došao naprednjački vrhovnik Vučić. Zato se okružio nesposobnim primitivcima, koji svim snagama pokušavaju da sačuvaju naprednjački Titanik kako ne bi potonuli s njim. Upravo su oni, takvi, prava mera Aleksandra Vučića. Oni svojom pohlepom i zlom pokazuju koliko je dugačak tiranin, koji trči svoj počasni krug iz koga ima samo jedan izlaz, koji vodi pravo na optuženičku klupu, a onda iza rešetaka.