Crvena ruka
Piter Švajcer otkriva kako su se američke elite obogatile pomažući Kini da pobedi Ameriku (6)

Diktatura na berzi

Američki državnici, obaveštajci, biznismeni i mediji podržali su politički i privredni uspon Kine. U zamenu za poslove sa kineskim kompanijama i fondovima, stvorili su uslove za globalno širenje uticaja i moći Kine, koja je postala najveća pretnja Americi i celom svetu.

U knjizi „Crveno rukovanje“ („Red Handed“), autor Piter Švajcer je izneo brojne dokaze korupcije na koju su pristali mnogi američki političari, diplomate, vlasnici tehnoloških kompanija i medija. Magazin Tabloid će objaviti nekoliko delova iz te knjige, u kojoj je raskrinkana pozadina spornih političkih i poslovnih kombinacija porodice Bajden, Bila Gejtsa, Vorena Bafeta, Lerija Pejdža i ostalih američkih mogula sa komunističkim režimom u Pekingu.

Piter Frenk Švajcer

Na raskošnom imanju u Palm Biču, u februaru 2017. godine, organizovana je proslava 70. rođendana jednog od titana sa Vol Strita. Tema zabave je bila „Put svile“, što je uključivalo nastupe kineskih akrobata, mongolskih vojnika, pa čak i nekoliko kamila.

Stiven Švarcman sigurno zna kako da napravi dobru žurku. Zna i kako se pravi novac, zato je jedan od najmoćnijih ljudi na Vol Stritu, što potvrđuje i titula „kralja Vol Strita“, koju mu je dodelio magazin Fortune. Švarcman je suosnivač Blackstone Grupe, koju je podigao do nivoa globalnog finansijskog giganta.

Tokom karijere, on je učestvovao u mnogim smelim poslovima, ali najviše rizika i brige je donelo njegovo partnerstvo sa kineskim komunističkim režimom. Kineska vlada je u njega uložila novčani i politički kapital. Istovremeno, Švarcman se, u šali, predstavljao kao posrednik između dve super-sile, koji sluši kao „nezvanični ambasador SAD u Kini“ i „nezvanični kineski ambasador u SAD-u“.

Peking je ogromnu korist sticao na osnovu bliskih odnosa sa Vol Stritom. A te odnose je gradio na načine koji su slični onima, koji su mu omogućili prodor u Vašington i Silikonsku dolinu, ali upotrebljavajući i drugačije metode. Titani sa Vol Strita, koji su tražili priliku za poslovanje u Kini, bili su zavedeni bogatstvom, veličinom tržišta, pa i priznanjima koja su im dodeljivana. To je dalo dobre rezultate za Kinu. Vodeći američki kapitalisti su hvalili komunistički diktatorski režim, logistički i finansijski su pomagali njegove poslovne, političke i propagandne operacije.

Ali, zašto Kina? Zar najbogatiji Amerikanci ne mogu da pronađu druge načine za razvijanje posla i dodatno sticanje bogatstvo. Kina nudi nekoliko stvari koje druge zemlje nemaju. Prvo, finansijeri imaju tendenciju da vide ogromnu većinu ljudi i propisa kao prepreku koja sprečava inovacije. Diktatura je privlačna i značajna, jer pomaže da se lako prevaziđu problemi te vrste. Drugo, među mešetarima sa Vol Strita ne postoji privlačnija reč od „rast“, a Kina već decenijama dokazuje kako to izgleda u praksi.

Švarcmanovi ogromni finansijski uspesi delom su rezultat njegovog bliskog poslovnog odnosa sa zvaničnicima Komunističke partije Kine. Duboke i trajne odnose sa vodećim kineskim komunistima počeo je da gradi tokom devedesetih godina prošlog veka, a Si Đinpinga, aktuelnog predsednika Kine, upoznao je još 2007. godine. „Ako želite da uradite bilo šta u Kini, to zavisi od snage odnosa sa njihovim zvaničnicima“, rekao je Švarcman.

Na kineski ekonomski uspon uticali su mnogi faktori, ali ne sme da se potceni ni uloga koju su imale finansije sa Vol Strita, pa i ljudi poput Švarcmana. Taj uspon su podstakle kapitalne investicije velikih igrača sa Vol Strita. Uticajne ličnosti sa Vol Strita su značajno doprinele da Kina postane finansijski, ekonomski i vojni rival Sjedinjenih Američkih Država. Dobro su naplatili tu podršku.

Čim je Blackstone izašao na berzu, 2007. godine, Švarcman je pronašao neobičnog poslovnog partnera – kinesku vladu, koja je, za tri milijarde dolara, kupila 9,9 odsto akcija u novonastaloj firmi. Iznenađujući potez je izvršen preko kineskog državnog fonda China Investment Corporation (CIC). Precizno je izabran i procenat udela u vlasništvu, jer je 10% određeno kao prag iznad koga su obavezne kontrole federalnih službi Sjedinjenih država.

Međutim, osim ulaganja novca, taj posao je bio jasan znak poverenja Pekinga. „To je dvostruka pobeda Blackstona, jer će ta saradnja omogućiti proširenje poslovanja u Kini. Peking sada ima sopstveni interes da kompanija napreduje“, objasnio je jedan bankar iz Hong Konga.

Transakcija kineske vlade sa Blackstone donela je Švarcmanu moćne saveznike. Lu Živei, šef CIC-a, posle realizacije te početne investicije, postao je ministar finansija. Usledili su novi dogovori između Pekinga i Blackstone. Švarcmanov hedž-fond je kupovao i prodavao kompanije u dogovoru sa Pekingom. Ubrzo je stekao imidž čoveka koji dovodi kineske kupce u Ameriku. Danas je Švarcman redovan učesnik na sastancima na visokom nivou koje organizuje CIC.

Medijske firme, koje su u vlasništvu Blackstone-a, cenzurišu priče koje bi mogle da naljute režim u Pekingu. Sa partnerom, Thomson-Reuters-om, kompanija poseduje veliki deo Refinitiva, servisa za finansijske vesti i analizu podataka. U junu 2019. godine, na tridesetu godišnjicu masakra na Trgu Tjenanmen, Refinitiv je na internetu cenzurisao i potisnuo priče o tom događaju na zahtev kineske administracije. Još je važnije što je Švarcman sprečavao kritike kineskog komunističkog režima, a u javnim nastupima je opravdavao njegove postupke: „Nikoga ne treba da iznenađuje to što je Kina pravila greške u procesu političke i društvene evolucije. I zapadni, razvijeni svet greši. Niko nema monopol na bezgrešnu, dobru politiku.“ Veliku kinesku krađu američke intelektualne svojine, on je okarakterisao kao „druge pristupe intelektualnoj svojini“. Dok su zvaničnici Obamine i Trampove administracije kinesku inicijativu „Pojas i put“ smatrali izazovom globalnoj poziciji Amerike, Švarcman ju je hvalio kao „divan program“.

Mediji pod kontrolom kineske vlade citiraju Švarcmana kako bi pokazali da Zapad prihvata i odobrava režim u Pekingu. „Reči američkog finansijera Stivena Švarcaman mogu da posluže kao direktno tumačenje osnovne misije CIC-a“, objasnila je kineska novinska agencija u izveštaju sa kongresa Komunističke partije 2012. godine. Kineska državna televizija naziva Švarcmana „kraljem Volstrita“.

Švarcmanova vezanost za Kinu je toliko velika da je 2013. godine pokrenuo ambiciozan plan od sto miliona dolara za stvaranje globalnog programa stipendija za obrazovanje u Kini, koji je konkurisao Roudsovim stipendijama, koje se nude na Oksfordu. Sesil Rouds je bio Južnoafrikanac britanskog porekla. Osnovao je čuveni program na Oksfordu kako bi obezbedio britansko obrazovanje za ljude širom sveta, sa namerom da promovišu naučne zasluge britanske civilizacije. Švarcman je, kao mladić, odbijen za Roudsovu stipendiju, pa mu je to možda dalo dodatnu motivaciju za finansiranje sličnog programa na univerzitetu Tcinghua, u kome se školovala kineska komunistička elita. (U okviru tog univerziteta postoji i „Institut za misao Si Đinpinga o socijalizmu za kineskim karakteristikama za novu eru“, koji je osnovan u saradnji sa Centralnim komitetom Komunističke partije Kine.) Stipendije su dodeljivane kandidatima iz celog sveta, a najviše iz Sjedinjenih Američkih Država, kako bi dobili priliku da se upoznaju sa karakteristikama kineskog komunističkog društva.

Švarcmanu su na tom projektu čestitali predsednici Si Đinping i Barak Obama. Si je objasnio vrednost programa „da neguje globalnu viziju i jači osećaj saradnje, kroz koju se zajedno trudimo da stvorimo bolju budućnost za čovečanstvo“. Američki predsednik je pohvalio program, za koji je rekao da predstavlja „ispunjavanje potrebe da se u sledeću generaciju usadi isti duh saradnje, koji vodi našu zajednicu nacija ka miru i napretku“. Nije jasno da li je Obamina administracija bila upoznata sa nastavnim planom i programom univerziteta Tsinghui.

Univerzitet je istakao jednog od kineskih studenata arhitekture, koji su učestvovali u Švarcmanovom programu, napominjući da „ima odlične rezultate u socijalnom radu, gde se istakao kao sekretar Saveza komunističke omladine“. Pa, šta to znači? Finansijer sa Vol Strita, vredan stotine milijardi dolara, koje je stekao zahvaljujući sistemu slobodnog tržišta, finansira kurseve o marksizmu i lenjinizmu, kao i nastavu u kojoj se propoveda superiornost kineskog komunizma nad američkim kapitalizmom.

Kineski predsednik Si Đinping se 2017. godine obratio grupi američkih korporativnih menažera u Tsinghui. Među prisutnima su bili Mark Zakerberg iz Fejsbuka, Tim Kuk iz Epla i Stiven Švarcman. Đinping im je objasnio da je nedavni Nacionalni kongres Komunističke partije Kine bio „veoma značajan za povećanje samopouzdanja Kine na putu socijalizma sa kineskim karakteristikama“. On je oštrim rečima predstavio svoje ideje o tome ko treba da se obrazuje u Kini: „Konstruktori i naslednici socijalizma sa kineskim karakteristikama, a ne posmatrači ili protivnici“. To je bila potvrda stavova, koji su insistirali na potpunoj režimskoj kontroli i nad obrazovnim sistemom. Kineski mediji navode da su Švarcman i ostali „bili duboko impresionirani rečima predsednika Sija“. Zapadni mediji su izveštavali o Švarcmanovom prihvatanju agende kineskog režima. Vol Strit Žurnal je naveo da je Švarcman „pohvalio vođstvo gospodina Sija u Kini“.

Dve godine kasnije, na ceremoniji koja je priređena u čast prve generacije „Švarcmanovih studenata“, specijalni gost je bio Tang Siaou, koga organizacije za zaštitu ljudskih prava smatraju najozloglašenijim čovekom na svetu. Tang je osnivač kineske visokotehnološke kompanije SenseTime, koja je kreirala softver za prepoznavanje lica, koji može da u većim masama identifikuje pripadnike etničkih manjina. Režim u Pekingu je koristio tehnologiju za identifikaciju ciljeva, odnosno predstavnika muslimanske manjine u provinciji Sinđang. Četiri meseca nakon njegovog govora „Švarcmanovim studentima“, SenseTime je stavljena na američku „crnu listu“ zbog umešanosti u kršenje ljudskih prava. Švarcman nije imao šta da javno kaže o tim kontroverznim potezima, u kojima on podržava vlasnika SenseTime dok Stejt department zabranjuje američkim firmama da posluju s tom kineskom kompanijom. Švarcman je ćutao o bezbrojnim primerima kršenja ljudskih prava u Kini. Međutim, govorio je o daleko manje brutalnim i manje rasprostranjenim rasnim pitanjima u Sjedinjenim Državama.

Kada nastanu diplomatske ili strateške nesuglasice između Vašingtona i Pekinga, Švarcman ih okarakteriše kao svađu roditelja, za koju su naizgled oboje podjednako odgovorni.

Tokom prve Trampove administracije, Švarcman je igrao važnu ulogu posrednika između dve sile. (Vašington Post ga je nazvao „šaptačem Kinezima“.) Ali, pisani izveštaji o njegovoj „šatl diplomatiji“ pokazuju da on više kritikuje Vašington, nego Peking, optužujući Trampovu administraciju da je u jednom trenutku „pojačala retoriku“, za razliku od Pekinga.

Blackstone je 2021. godine kupio značajan udeo u vlasništvu kineske kompanije pod nazivom JD Logistics, spin-off tehnološkog giganta JD. Firma sa Vol Strita je postala jedan od najvećih akcionara te kompanije, koja od 2017. ima sporazum o strateškoj saradnji sa Vaduhoplovstvom Narodnooslobodilačke vojske Kine, koji uključuje planove za „zajedničku izgradnju platforme za razmenu informacija“, kao i obezbeđivanje „kadrova za obuku i podršku Odeljenju za logistiku Vazduhoplovstva“. Ta strategija je namenjena daljem razvoju kineskih vazdušnih snaga nad Pacifikom, što predstavlja pretnju američkim vojnim snagama.

Švarcman je rekao predsedniku Tampu da je „predsednik Si sjajan momak“. Na Vol Stritu je uobičajeno da se čuju takve pohvale za Sija, koje ignorišu široko rasprostranjeno i brutalno suzbijanje političke opozicije i nacionalnih manjina u Kini.

Henk Polson, bivši šef Goldman Saksa i ministar finansija u vreme predsednika Džordža Buša, jednom je opisao Si Đinpinga kao „momka koji zaista zna kako da pređe gol-liniju“. Milijarder Majkl Blumberg je izjavio da Si „nije diktator“.

U januaru 2021. godine, Švarcman je bio glavni gost na gala večeri u Njujorku, koji je organizovala Centralna privredna komora Kine povodom kineske lunarne Nove godine pasa. Nakon kratkog govora kineskog ambasadora u SAD-u, na scenu je stupio Tung Chee-hva, predvodnik kineske lobi-grupe u Vašingtonu pod nazivom CUSEF. Tung se zahvalio Švarcmanu na pohvalama Kini, a zatim mu je uručio nagradu „Ambasador dobre volje“ za doprinos širenju odnosa Kine i SAD-a.

Švarcman i Blackstone nisu jedini igrači sa Vol Strita koji su uživali u toploj i prijatnoj, obostrano korisnoj vezi sa komunističkim režimom u Pekingu. Karl Volter i Frejzer Haui, u svojoj knjizi „Crveni kapitalizam“, objašnjavaju: „Nova Kina 21. veka je kreacija Goldman Saksa…“ Tokom devedesetih, ta investiciona kuća sa Vol Strita dobila je nadimak „Government Saks“, zbog svojih bliskih veza u Vašingtonu. Ali, još je čvršći zagrljaj sa Pekingom. Kao i Švarcman i Blackstone, Goldman je ostvario veliki finansijski uspeh kroz partnerstvo sa kineskom vladom i državnim preduzećima. Kineska kompanija Trust and Investment Corporation (CITIC), 1993. godine, izdala svoju prvu ponudu obveznica u Sjedinjenim Američkim Državama. Sledeće godine, kompanija Goldman Saks je otvorila svoju prvu kancelariju u Kini i dobila „posebno mesto“ na Šangajskoj berzi. Goldman je u narednim godinama enormno profitirao prodajom saveta o privatizaciji državnih firmi, uključujući China Telecom i PetroChina. Goldman je pronašao željene partnere među kineskom političkom i vojnom elitom. Osnovao je investicioni fond „rizičnog kapitala“ sa sinom tadašnjeg ministra zdravlja. Drugi ključni saveznik za Goldmanov ulazak na kinesko tržište bio je Fang Fenglei, sin bivšeg visokog zvaničnika u Narodnooslobodilačkoj vojsci. Goldman, očajnički želeći da nastavi sa širenjem uticaja u Kini, osnovao je zajedničko preduzeće sa Fengleijem. Kineske regionalne vlade takođe su angažovale tu firmu da im pomogne u restruktuiranju dugova. Poslovi su se akumulirali i pokazali su se izuzetno unosnim. Za samo šest meseci, 2006. godine, Goldman je zabeležio povećanje prihoda od skoro četiri milijarde dolara i to samo na jednoj investiciji u Kini.

Goldman je postao partner od poverenja zvaničnika kineske Komunističke partije. Džon Tornton, bivši šef azijskog odeljenja Goldman Saksa, ovako je objasnio delimičnu privatizaciju kineske nacionalne telekomunikacione kompanije Netcom: „U slučaju Netcom-a, fokusirali smo se na postavljanje pravih struktura, procesa i interakcija. Definisali smo posebne usluge za Komunističku partiju, a ostalo smo prepustili upravnom odboru. Na primer, partija učestvuje u odlučivanju i glasa o ključnim pitanjima preko imenovanih direktora u odboru Netcom-a, ali u njemu nema većinu. Jasno smo definisali granice partijskih mandata, razvoj strategije kompanije i ključne investicije. Dali smo ovlašćenje da imenujemo i odobravamo kandidate za generalne i finansijske investicije.“ Tornton je objasnio da ne postoji protivrečnost između interesa Komunističke partije Kine i korporativnih investitora. Možda niko u Godmanu nije odgovorniji za bliske veze koje firma ima u Pekingu od Torntona, koji je postao basnoslovno bogat upravo zbog tih veza. Tornton je dobio neželjenu pažnju američkih medija kada je otkriveno da je, tokom duge suše u Južnoj Floridi, njegovo imanje u Palm Biču potrošilo 8.698.492 galona vode u jednoj godini, što je znatno više od proseka običnih stanovnika, koji iznosi 108.000 galona.

Kao sin dvoje uticajnih advokata sa Menhetna, Tornton je pohađao školu u Hočkinsu pre nego što je otišao na Harvard, Oksford i Jejl. U kompaniju Goldman je ušao 1980. i stekao značajno iskustvo kao bankar specijalizovan za akvizicije, da bi 1996. preuzeo kontrolu nad azijskom kancelarijom u Hong Kongu. Iste godine okupio je grupu kineskih birokrata i zvaničnika iz vlade na kineskom ostrvskom letovalištu Hainan, gde su im prezentovani načini kako da privatizuju ogromne državne korporacije. Naravno, Goldman je, zahvaljujući zvaničnicima Komunističke partije Kine, dobio pozamašne finansijske naknade da im pomogne u procesu privatizacije. Takođe, trebalo je da postanu prvi investitori u kineske državne kompanije.

Tornton je naporno radio na negovanju poslovnih odnosa sa kineskom političkom elitom i vodećim kadrovima Komunističke partije. Tornton se sprijateljio sa Žijang Zeminom kada je bio gradonačelnik Šangaja, osamdesetih godina prošlog veka. Pošto je kasnije postao predsednik Kine, činilo se da je Goldman dobio mesto šofere u kineskoj lokomotivi.

Tornton se redovno sastajao sa gradonačelnicima velikih gradova i članovima Polit-biroa Komunističke partije Kine. Kroz te odnose, Torton je dao priliku Goldmanu da bude zastupnik kineskih državnih kompanija koje su počele da izlaze na berzu, uključujući China Telecom i PetroChina.

– Kineska vlada gleda na kompaniju Goldman Saks kao na veoma važnog i pouzdanog partnera – rekao je Fang Dženg, partner u Neonu.

Tornton je neobična roba. Nepokolebljivi zastupnik stavova, koji su naliki onima koje je promovisao Gordon Geko. „U Njujorku imamo nesputani kapitalizam, a on uključuje međusobno ubijanje. Pogledajte nadgrobne spomenike, koji su podignuti u poslednjih 15 godina! To je darvinistički model, koji eliminiše slabije, a jačima daje sve. Novac je krajnja roba. Dakle, ako želite najjeftinija sredstva što je brže moguće, onda postoje globalne institucije kao što smo mi, koji vam mogu naći novac. Ako radite na našem nivou, morate da budete veliki, podli i inteligentni. Na tom nivou, mi blistamo! Bavili smo se velikim brojem privatizacija u Kini: kineski Telecom u Hong Kongu, Bank of China, velika naftna kompanija PetroChina, sve u poslednjih pet godina. Svi su vredeli milijarde dolara“, ispričao je Tornton. 

Istovremeno, kao što ćemo videti, on je bio srećan što radi sa režimom u Pekingu, kome je bio pouzdan prijatelj, a možda čak i saveznik. Međutim, Tornton je 2003. godine iznenada napustio Goldman Saks da bi preuzeo mesto profesora na elitnom univerzitetu Tsinghua, istoj onoj instituciji u kojoj je Švarcman kasnije pokrenuo svoj program stipendiranja studenata iz celog sveta. Tornton je na tom univerzitetu bio prvi redovni strani profesor od komunističke revolucije 1949. godine.

Iako se napuštanje Goldmana činilo čudnim potezom, možda Tornton nije odustao od sticanja finansija, koje su mu omogućavale idiličan život u Kini. Tačnije, možda je prihvatio tu akademsku poziciju jer je video da Kina postaje novi planetarni centar gravitacije.

– Najvažnija stvar koja će se desiti u našem životu biće pojava Kine – rekao je preuzimajući posao na univerzitetu.

Tornton je stekao status „jednog od najvažnijih kontakata za bilo kog zapadnog biznismena koji razmišlja o investiranju u Narodnu republiku Kinu“. To su primetili i japanski mediji, koji su objavili da će „njegovo prisustvo u Kini, gde su lične veze ključni faktor poslovnog uspeha, verovatno obezbediti Goldman Saksu veliku polugu za njegovu buduću ekspanziju u zemlji.“

Zaista, Vol Strit je bio oružje koje je Peking koristio protiv Vašingtona. Kao što su Klajv Hamilton i Marike Okselberg istakli u svojoj knjizi o kineskim operacijama za sticanje globalnog uticaja: „Kad god su predsednici Klinton, Buš ili Obama zapretili da će zauzeti oštriji stav prema kineskom trgovinskom protekcionizmu, finansijskim manipulacijama ili krađi tehnologije, šefovi Vol Strita su koristili svoj uticaj da ih ubede da odustanu“. Zaključaj je jednostavan: finansijske institucije su bile najmoćniji zagovornici Pekinga u Vašingtonu.

(U sledećem broju: Sa Kinom protiv Rusije)

Scroll to Top