Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“.

(Prevod ove knjige, objavljene u Zagrebu, posvećujemo Aleksandru Vučiću, da je pročita i nauči kako se iz života može otići dostojanstveno, a ne kao sto je  to doživeo Duče).

Franko Bandini

Musolinijeva agonija traje 95 sati i 10 minuta: počinje 25. aprila u 17 sati u milanskoj nadbiskupskoj palači, a završava se pred gvozdenim rešetkastim vratima Ville Belmonte, odmah izvan Giulino di Mezzegra, 28. aprila u 16. 10.

Manje od stotinu sati bilo je dovoljno starom diktatoru da izgubi sve, pa i sama sebe, osim jedne žene, te da definitivno da shvati svoj potpuni poraz. S te tačke gledišta sudbina nije Mussoliniju ništa proštedela: zapalo ga je da silazi niz gorak obronak satkan od epizoda, fraza i osoba koje su postajale sve manje pa čak i kukavne. Njegove dimenzije čoveka i diktatora sve su se više prilagođavale onome što ga je okruživalo; činilo se da u kontaktu s banalnom realnošću otkriva svoju stalnu banalnu prirodu. Išlo je tako sve do krajnje sramote kad je s poslednjim pogledom ugledao jednu ženu čiji je glas stigao do granica histerije, kako ispred njega drži rukama cijev šmajsera iz koga će za nekoliko sekundi izići fatalni rafal: oružje koje je uperio knjigovođa u čudnovatoj uniformi kojem nije znao niti misiju, niti titule, čin, ništa osim namere da ga ubije.

Nakon bitke kod Zame, gdje ga smrt nije uzela, Hanibal se otrovao; u središtu divlje predstave, dok su mu uši ispunjene urlikom mase. Luj stavlja zauvek glavu na giljotinu. I tako, uvijek u skladu s historijskim dostojanstvom koji nije lišen razmetanja, umire Hitler; veličanstveno umiru Cezar i Pompej i mnoge druge velike figure koje nam sa svojim sudbinama dolaze iz istorije.

Ne i Mussolini. On umire lišen elegancije, čak vulgarno. Kad se priča o njegovim poslednjim satima, kad se istražuju detalji njegova dugačkog puta, kad se ređaju rečenice koje je rekao ili su mu bile rečene, osobe kojima je pristupao i koje su mu pristupale, u tim riječima, ličnostima, činjenicama lako se osjeća prisutnost jedne devijacije u odnosu na simetriju histerije, na estetiku histerije.

Iako neodlučan, iako s mačem koji gura ženska ruka, Neron se vraća u tu estetiku, ponovno stiče pravo građanstva svojim riječima „kasniš, vojniče…“; čak i riječi Napoleona, razrovanog od raka na zaboravljenom krevetu zaboravljenog otoka, znače riječi jednog epigrafa i tako su snažne da su provrtjele svijest već u sutonu, već iskidanu i zaboravljivu svijest smrti: „France, tete d’armee.“

Kako to, dakle, da u Mussolinijevoj smrti nema nikakvog sjaja, veličine, nikakve zlatne ploče, nikakve „beau geste“? Da li je zaista moguće da je taj događaj okupio samo epizode jedne boje, tvrdoglavo uporan u nastojanju da ne pruži nikakvu mogućnost diktatoru koji je bio na putu svoje duge noći? Da li to znači da u rušenju njegove zgrade nije bilo ničega što bi historija zabilježila s dostojanstvom, jedna rečenica, ličnost, epizoda?

Nije bilo; a veliki dio razloga što okrećemo oči od tog dalekog momenta, veliki dio naše patnje kad se svjesno vraćamo tim danima, tim osjećanjima, zavisi od činjenice što ne nalazimo veličinu, ili mogućnost da poštujemo nešto ili nekoga. Izvan egzaltacija, izvan ugodnih ćaskanja, duboko osjećamo suptilnu sramotu propalih prilika s jedne i druge strane: kad bismo mogli sve bi prepravili od početka i dodali bi koješta kao što se na nadgrobne ploče nanose životopisi umrlih. Trebalo je staviti samo jednu nulu, izreći jednu rečenicu, učiniti jednu gestu, pronaći trenutak uzvišenosti i sve bi bilo moguće u našim sutrašnjim udžbenicima historije.

U tim se knjigama ništa neće pojaviti, jer ništa nema da se upiše, ništa osim jednog datuma. Sve ostalo je sivilo, veliki prostor osrednjih stvari i osrednjih događaja čiji je najveći nedostatak u tome što očajno podsjeća na sve nas, što naliči našoj povijesti, monotonoj izmjeni naših dana u kojima se sve dešava, čak i nemoguće, a ništa ne ostaje za uspomene.

Jednom je Mussolini kazao da svatko završava onom smrću koju podnosi njegov karakter. Tko zna na koju je smrt mislio: da se zadržao na tim svojim razmatranjima možda bi i za se izabrao smrt jednog Talijana, teško je to kazati.

U ovih petnaest godina koje nas dijele od aprila 1945. Pojavilo se bezbroj priča o kralju Talijanske Socijalne  Republike (Repubblica Sociale Italiana) i njezinom vođi. Međutim, ni jednu priču nije dosad ispričala osoba koja nije sudjelovala u tim događajima. Čak i onaj koji nije direktno učestvovao bio je povezan s tim događajima ili sa svoje dobi ili zbog mentalne formacije, što mu nije dozvoljavalo da u svakom događaju vidi dvije suprotnosti. Zatim smo imali lažne priče kojima je jedna riječ bila dovoljna ili za oslobođenje ili za osudu; i, konačno, povijesne priče sudaca koji nisu patili od tog neugodnog ograničenja koje predstavljaju sjedenje na uskoj klupici svjedoka.

Čitajući ih stalno se osjeća da u njima nešto nedostaje i to nešto neophodno: to jest duh, prožimanje događaja, njihovo suštinsko – zašto. Iznad svega nedostaje osnovna iskrenost da se prizna ili barem ispriča kako su događaji tih dana bili mali i banalni, tako mali i banalni da ih još i danas ne poznajemo ili prisustvujemo njihovom nijekanju: slično kao što se poslije Visa, koji je značio poraz u borbi, radije govorilo o drugim stvarima, zaboravljajući ne samo Persano, već i razloge zbog kojih je došlo do jednog Persana, do flote Persana i do poraza kod Persana.

Isto tako i nakon Adue koja je značila barem poraz na frontu, radije se govorilo o hrabrim sicilijanskim artiljercima, a ne o suštinskim razlozima zbog kojih su neki generali koji su dobili te činove zbog svojih kartografskih talenata zamjenjivali tom prilikom jedno brdo za drugo.

Možda je došao momenat da mi sami pokušamo voditi proces Mussolinijevoj smrti u nastojanju da osvijetlimo zašto je umro tako, a ne drugačije, i kako su djelovale i koje su bile snage koje su izazvale te činjenice. Svima njima treba humani i stvarni profil priznavajući i jednima i drugima težinu jedne tipično talijanske fatalnosti, zbog koje nisu bile moguće, pa niti zamislive individualne i kolektivne hrabrosti, lijepe smrti, pa čak niti te okrutnosti nad živima koje ukrasuju, ako taj izraz odgovara, čak i španjolski građanski rat sa svojim milijunom ubijenih.

Došao je trenutak neugodne istine koja je pokopana u svima nama a koju treba iznijeti na površinu: ujedno je došao trenutak da se pozabavimo našim nacionalnim slabostima, barem tim posljednjima kako bi pronašli način liječenja ukoliko je liječenje moguće. To je momenat da pokopamo jednu prošlost koja nam ne služi na čast jer je to plebejska prošlost na kojoj nije moguće podignuti nikakav grb bilo koje boje.

To je ta ista prošlost koja je na identičnom planu Mussolinijeve smrti izazvala talijansku ratnu flotu pred topove Malte, objavu rata Francuskoj, 25. jula, primirje, Badoglia i njegovu frazu „maci taglieranno la gola“ („ali prerezat će nam vrat“), bijeg jednog malog kralja iz Pescare, nerealiziranu obranu Rima.

Prošlost podučava? Možda da, ali samo onda kad ta historijska priča ne zaboravlja da su činjenice djeca duševnih stanja zbog kojih one mogu biti ovakve a ne drugačije. I kad ne zaboravlja njihovu objektivnu stvarnost, kad ih ne deformira pod pritiskom polemike, i kad ne pokušava ponovno interpretirati na drugi način. Prema tome bitno je fiksirati u njihovoj historijskoj vjerovatnoći: nije svima dato da budu rođeni s djedom grofom ili gusarom pod kraljicom Elizabetom.

Mi smo imali mnogo manje slavne pretke čije se slike nikad neće pojaviti u našim obiteljskim galerijama. Ali treba barem toga biti svjestan i ne povoditi se za iluzijama; u osnovi „parvenus“ su upravo oni koji ne govore o djedovskim sirevima i salamama, ali osjećaju još njihov miris i utjecaj. Preći ćemo veliki korak naprijed kad budemo uvjereni da naša prošlost ne može utjecati na naš karakter. Sutra pripada mladima koji nemaju šta da nauče od onih koji su naciju doveli do njezina propadanja 1945.godine.

Kad je Mussolini došao u Milano, 18. aprila 1945. godine, u njegovoj svijesti postojala je skica plana.

Kazao ga je Racheli koja mu je oštro predbacila što je napustio mirnoću jezera Gardia, gdje se činilo da su svi prijatelji. A on odgovara da postoji „jedan plan“ dodavši da postoji mogućnost krajnjeg pokušaja otpora u Valtellini. Ali 15. aprila a naročito 18, u trenutku kad je otputovao u automobilu; neke stvari već su se promijenile: stalno u društvu svoje žene, Mussolini kaže povjerljivo da „treba donijeti prilično važne odluke u Milanu“. Spominje ime kardinala Schustera i dodaje da će se brzo vratiti, da će sve povesti sa sobom i odvesti ih na sigurno mjesto. Milano je 50 km udaljen od Švicarske, a Mussolini gotovo instiktivno povezuje veliki grad s krajnjim nadama koje grad može ponuditi njemu, obitelji i Claretti.

Pregovori sa Schusterom nastavljaju se i 24. aprila a Mussolini donosi neke odluke o članovima svoje obitelji: Rachele već 23. aprila dobija naređenje da pođe u Monzu, u Villa Reale, odakle će proslijediti za Como. Polazi odmah u prvim satima 23. iz Gargnana, a ujutru u osam sati, umorna i dotučena stiže na cilj.

Mladi sekretar Mussolinija, prefekt Luigi Gatti, obavještava ju da joj je suprug morao ostati u gradu zbog pregovora koje vodi preko kardinala, a Rachele nastavlja put za Como, kasno poslije podne jedan dan prije Musolinija. Dvadeset i petog aprila u 17 sati telefonira u milansku prefekturu, razgovara sa sinom Vittoriom i saznaje da se Mussolini nalazi u nadbiskupiji, u društvu kardinala. Dakle, s te strane čini se da je sve čisto: razvoj Mussolinijeva stava je prirodan i konačno vezan uz okolnosti. Trebalo bi biti slijepac pa ne vidjeti ono što se dešava oko njega: saveznici probili talijanski front na čitavoj liniji Apenina a podaci o njihovom napretku govore veoma značajno.

Četrnaestog aprila u 8,30 general Clark započinje opću ofanzivu, ali tek 18. aprila Poljaci mogu otvoriti vatru na Bolognu, dok njemačka obrana počinje pokazivati pukotine. Dvadesetog aprila američka planinska Deseta divizija udara s Apenina i dolazi na padovansku ravnicu; u zoru 21. aprila Bolognu okupiraju 91. i 34. američka divizija. Dvadesetdrugog aprila pada Ferrara, 23. Bondeno, dok kod San Benedetta Deseta američka divizija prelazi rijeku Pod. Dok Mussolini diskutira u nadbiskupiji sa članovima Oslobodilačkog odbora, savezničke trupe već su ušle u Cremonu, Bresciu, Veronu, Padovu i Veneciju.

Bez obzira na vjeru koja se u tim danima mogla hraniti nekakvim vijestima o ponovnom zbijanju njemačkih snaga, ipak je tu vjeru trebalo smanjiti pred jezikom činjenica, te činjenice su osim toga bile u svojoj monotonoj jednostavnosti vidljive na svim frontovima. Dvadeset i prvog aprila sovjetske prethodnice stigle su do Berlina a 24. iz Moskve je upućeno izvanredno saopćenje u kome se objavljuje da se u zoni rijeke Elbe svaki čas očekuje spajanje sovjetskih i savezničkih trupa koje su sada udaljene manje od 30 km. Dresden, Frankfurt, Šćećin, Brno, Pillau, Minchen, već su pali: Njemačka je svedena na mali otočić kojega brzo zahvaćuju valovi.

Postaje potpuno jasno da je kraj rata pitanje sati, ako ne minuta. Muzičari koji će imati zadatak da odsviraju himne pobjede već ugađaju svoje instrumente.

Sasvim je čudnovato da je ta slika, da je taj fatalni osjećaj poraza djelovao u svima, uključujući Mussolinija, ali čini se nije dopro do Oslobodilačkog odbora sa sjedištem u Milanu. General Cadorna koji je komandirao Oslobodilačkim korpusom slobode (Corpo Volontari deila Liberta) priča da je bio „gotovo iznenađen“ kad se našao u kancelariji advokata Merlinija, u ulici Telesio, „kad mi je došao monsinjor Cordella koji mi reče da ima zadatak da me odvede u nadbiskupiju kako bih uz advokata Marazzu prisustvovao razgovoru koji je Mussolini požurivao sa mnom“.

Cadorna se vratio u Milano nakon dugog puta po Jugu, preko Švicarske, tek 19. aprila kasno uveče. Dvadesetog aprila uspostavio je „neke veze“ sa svojim oficirima od kojih ga je jedan obavijestio o pregovorima koje je njemački general Lejers, komandant R.U.K. već pred neko vrijeme počeo da vodi s Talijanima predviđajući predaju. Poslijepodneva tog istog dana, Cadorna je o tom „glasu“ obavijestio advokata Artesanija koji ga je sa svoje strane upoznao s analognim pregovorima koji se vode posredstvom nadbiskupa.

Ne čini se, zaključujući na temelju kratkih uspomena Cadorne, da je donesena bilo koja odluka u pogledu sadržaja razgovora. Osim toga, veoma su nejasne u svojim uspomenama druge ličnosti koje su učestvovale u tom događaju: Riccardo Lombardi, koji je zastupao Stranku akcije u C.L.N.A.I, koji priča uz čudesne nepreciznosti: „U podne 25. aprila periferija grada već se nalazila u rukama radnika, dok je centar grada bio u fašističkim rukama. Službeno naređenje za ustanak još nije bilo objavljeno.

Primili smo u 10 sati iujutra naređenje za okupaciju javnih zgrada, a u podne je to bilo već završeno. Poslije podne sastali smo se s Luigi Longom, Leom Valianijem i nekim drugima kako bi ispitali i složili se oko odgovora koji smo imali dati na poziv nadbiskupa u vezi s pregovorima s fašistima o obustavljanju neprijateljstava. Zaključeno je da se traži bezuslovna predaja i da pregovori ni u kom slučaju ne mogu trajati nakon 20 sati, kako se ne bi vojne komande spriječile u svojim operacijama. U palači nadbiskupa, u 17 sati, došlo je do susreta.“

Kad je 20. aprila srušen njemački front u iltaiji, četiri iduća dana nisu bila dovoljna da se izmijeni duševno raspoloženje članova antifašističke koalicije C.I.N.A.I. U stvari, to je bila nekolicina ljudi koji su znali da se za njima traga, koji su mijenjali mjesta s mnogo pažnje, koji nisu imali ni efektivnu komandu niti dovoljnosigurne i brze veze. Između hapšenja, naglih oslobođenja, promjena i povratka, sastav Odbora neprekidno se mijenjao, tako da nisu bili niti u prilici da se upoznaju i kako eufemistički kaže Cadorna da „prodube probleme“. U stvari ništa se nije činilo, osim što se čekalo na razvoj događaja: čak i ogromni problemi kao šta će biti s gradom Milanom, s fašističkim i njemačkim zarobljenicima i njihovim obiteljima, ne samo da nisu bili riješeni, već nisu bili ni postavljani.

Prvi problem koji nije bio riješen sastojao se u tome šta da se kaže Mussoliniju onog časa kad se nađu s njim lice u lice. Lombardi uvjerava, a rekao je to i lično autoru ove knjige, da je donesena odluka o ultimatumu prije sastnka u nadbiskupiji. Ali to sigurno nije bilo tako: nemoguće je objaviti ultimatum i to s tako kratkim rokom ukoliko ne postoji nešto sa čim ga se može poduprijeti i učiniti da bude poštovan.

Osim toga, Lombardi nije mogao biti baš tako siguran da će se Mussolini predati i to još u trenutku kad nije bila poduzeta nikakva vojnička akcija koja bi barem maskirala neku akcionu snagu ili snagu koja je spremna da uđe u grad. Milano je bio savršeno miran i nikakvo naređenje za ustanak nije bilo dato čitavog dana 25. aprila: apsolutno je neistinito da su javne zgrade bile okupirane u oodne tog dana, kao što i ne odgovara istini da je periferija grada bila osvojena od radnika.

Radnici su svakog jutra normalno odlazili na posao, pa i ujutro 25. aprila: u tvornicama Borletti, Breda, Marelli kasno ujutro došlo je do komešanja i radnici su napustili posao. Ali fašističke i njemačke kolone nastavile su da neometano prolaze u pravcu Sesta i Monze; barem prividno život u i izvan tvornica naličio je onome drugih dana, osm što je temperatura bila neznatno povišena. Tek kasno poslije podne doći će do prvog čvršćeg simptoma: štrajka tramvajaca. Ali tek nakon što su započeli razgovori o predaji.

Bez obzira na garancije koje je dao nadbiskup, misao koja je najviše zaokupljala predstavnike Odbora koji su otišli u nadbiskupiju, ticala se njihove vlastite sigurnosti. Gledajući na taj način, to je bio akt znatne hrabrosti i nema razloga da ga se umanji tvrdnjom da je situacija bila tako jasna da je čak dopuštala i ultimativno ponašanje.

Sastanak je fiksiran za 17 sati; Mussolini je došao tamo na vrijeme u društvu sa Grazianijem, Barracuom, Zerbinom, prefektom Milana, Bassijem, industrijalcem Cellom i malom naoružanom pratnjom koja je ostala na ulazu u zgradu. Zapravo i s jedne i s druge strane sastanku je prisustvovalo više osoba negoli su bile predviđene. Riccardo Cella, to jest onaj kojeg je Marazza zamolio da posluži kao veza između Odbora i Mussolinija za taj sastanak koji je sada ostvaren, priča da se sastanak u nadbiskupiji direktno ticao samo triju osoba: Mussolinija, koji je obećao da će doći nenaoružan („naturalmente, naturalmente“, progunđao je na taj zahtjev Celle), nadbiskup Schuster i Cadorna.

(U sledećem broju: Strah od osvete)