Javni i tajni sastanci Aleksandra Vučića: šta je ponudio u zamenu za opstanak na vlasti
DUGOVI VISOKI, PROPADANJE DUBOKO
Ulaskom u poslednji krug Vučićevog ludila, Srbija bi mogla da izgubi i ovo što danas još uvek ima. Svoju državu i svoje resurse. Sa kim je ovaj tiranin razgovarao i o čemu tokom poslednjih godinu dana, a posebno tokom proleća i leta 2024. godine, koga je molio za pomoć tokom poslednjeg zasedanja Generalne skupštine UN, šta je sve obećao raznim državnicima, sekretarima i podsekretarima svetskih država i vlada, u zamenu za sopstveno spasenje, kako sprema „odstupnicu“ i na kakav način je Srbiju stavio „u zalog“ kako bi sačuvao kriminalnu imperiju kojom više ne ume da rukovodi.
Nikola Vlahović
Pred kraj avgusta meseca ove godine (20.08.2024), srpski diktator Aleksandar Vučić sastao se sa pomoćnikom za politička pitanja i bezbednosnu politiku generalnog sekretara NATO pakta Borisom Rugeom.
Ruge je bio glavni politički savetnik dvojici komandanta snaga NATO pakta na Kosovu i Metohiji, a bio je i šef političkog odeljenja u Kancelariji visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. U ministarstvu spoljnih poslova Nemačke u Berlinu bio je zamenik šefa odeljenja za evropsku bezbednosnu i odbrambenu politiku.
Ovaj dobro upućeni vojni obaveštajac i diplomata, došao je sa važnim zadatkom, da utvrdi načine na koji bi Vojska Srbije, u skorijoj budućnosti, mogla da postane „partnerska“ sa oružanim snagama Kosova u slučaju potrebe ove već anahrone, problematične i duboko kompromitovane vojne alijanse. Bio je to jedan pod poslednjih sastanaka koje je Vučić tokom proleća i leta 2024. godine vodio sa raznim diplomatskim i obaveštajnim „oficirima za vezu“ evroatlantske i angloameričke politike.
Mesec dana kasnije, u palati Ujedinjenih nacija u Njujorku, 24, septembra ove 2024. godine, tokom zasedanja Generalne skupštine UN, jedan od govornika bio je i srpski diktator, čovek koji je pre 12 godina zaveo vanredno stanje u državi koju je u međuvremenu preoblikovao u svoje privatno preduzeće.
To njegovo privatno, političko-mafijaško preduzeće ima svoju vojsku, policiju, obaveštajne službe i svoj budžet. Pravila ponašanja u tom preduzeću diktira on lično, kao i kazne za neposlušnost i nagrade za lojalne. Međutim, njegovo mafijaško „preduzetništvo“ našlo se konačno pred provalijom iz koje nema povratka, a njegova panična potraga za spašavanjem vlasti ušla je u fazu kad više ne bira sredstva i načine do to tog cilja.
Nije Vučić prvi diktator koji je imao svoju redovnu „minutažu“ na zasedanjima Generalne skupštine UN, a verovatno ni poslednji, međutim, retko kad je neko od takvih belosvetskih satrapa bio izolovan kao što je on bio ovom prilikom.
Ipak, stigao je da obavi nekoliko diskretnih razgovora sa predstavnicima strateški važnih zemalja, tražeći od njih zaštitu, negde i novac, a za uzvrat je nudio jedino što može da ponudi, preostale državne i privatne resurse Srbije, čitav jedan narod i njegovu imovinu.
Za govornicom, navodno ljut i razočaran, optužio je zapadne zemlje za rušenje normi UN i kršenje Rezolucije 1244 SB UN i izjavio da u ovom momentu „za Srbe na Kosovu nema pravde“. Pa je kazao kako njegov režim „izdržava u odbrani principa povelje Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava„.
Iza govornice, druga priča…Molio je zaštitu i tražio saveznike. Podlac i licemer, kakav zapravo jeste, Vučić je tamo došao sa jednom sasvim drugom idejom, a ne da „odbrani Kosovo“. A, dobio je i neke striktne zadatke od svojih angloameričkih šefova…
Neobično za sadašnje prilike, ali, srpski diktator se sastao sa tek izabranim predsednikom Islamske Republike Iran Masudom Pezeškijanom, a još tokom zasedanja 79. Generalne skupštine UN, a u zvaničnom izveštaju je pisalo kako je posebna tema razgovora bio je „težak položaj Srba na Kosovu“.
Nezvanično, razgovor je bio vođen na sasvim drugu temu, ticao se oružja i energenata, iranskih dronova i iranske nafte. Naime, Pezeškijan je pripadnik jedne sasvim druge frakcije iranskih političara, koji se, po svemu sudeći, neće mešati u rat Izraela i Hamasa, mada bi „stara garda islamske revolucije“ u Teheranu žarko želela da odmah uđe u rat.
Zapad u Pezeškijanu vidi „uzdržanost“ a Vučić je bio od „delegiranih“ marginalaca, za potrebe zapadnih obaveštajnih službi i diplomatija, da „testira“ njegovo raspoloženja tako što bi zatražio od Irana pomoć maloj balkanskoj državi Srbiji, kako u energentima, tako i u naoružanju.
Ukoliko je sasvim tačna informacija izvora koji tvrde da je Pezeškijan saglasan da tu pomoć isporuči, bio bi to još jedan dokaz da „novi Iran“ pravi otklon od saradnje sa Putinovom Rusijom i pomaže sad već otvorenu „zapadnu orijentaciju“ Vučićevog režima. Izvori tvrde da je Pezeškijan ponudio „mali znak pažnje“ srpskom diktatoru vredan blizu milijardu dolara, ali ne u vidu poklona nego preko kreditnog aranžmana kojim bi se Srbija zadužila (preliminarno ugovorenog sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima još pre konferencije u Njujorku!), kojim bi uglavnom bila kupovana iranska nafta ali i iranski dronovi.
Neobično ili ne, srpski diktator se u tom kratkom roku u Njujorku sastao i sa premijerom Izraela, Netanjahuom.
„Dobar razgovor sa premijerom Izraela Benjaminom Netanjahuom o aktuelnim geopolitičkim dešavanjima, situaciji na Kosovu i Metohiji i u Izraelu, kao i o daljem razvoju naših bilateralnih odnosa„, piše Vučić na svom Instragram profilu, a iza tog sastanka se krije njegova mračna „diplomatska misija“ za tuđe interese, pre svega za interese vlade samoproglašenog Kosova koja sa Izraelom ima odlične diplomatske odnose kojima je Vučić mnogo ranije „kumovao“. Oružje iz srpskih fabrika ide na sve strane sveta, pa i u Izrael (i preko Izraela dalje), o čemu su takođe razgovarali, pa je Vučić iskoristio priliku da ugovori nove kontigente preko „trećih zemalja“.
Jedan sasvim drugi razgovor u Njujorku, Vučić je vodio sa nemačkim kancelarom Olafom Šolcom, oko „kompenzacije“ koju bi njegov režim dobio ukoliko „slomi“ srpsku javnost u vezi otkopavanja Litijuma za potrebe posrnule nemačke auto industrije.
Izvor iz jedne zemlje regiona nekadašnje Jugoslavije, tvrdi da je Vučić otvoreno zatražio podršku Šolcovog kabineta za sve akcije koje bude sproveo u tom pravcu, čak i one „nepopularne“, od daljih pritisaka na javnost, do sprovođenja „mera zaštite“ njegovog režima od „unutrašnjeg neprijatelja“, te da je tvrdio pred Šolcom da je on lično ugrožen od „ruskog faktora“, da se nalazi u nezavidnom položaju i da mu je potreban „brzi odgovor“ na nekoliko zahteva vezanih za opstanak njegovog režima i njega lično, navodno zbog sprovođenja plana daljih evroatlantskih planova o zaštiti Balkana u slučaju opšteg ratnog sukoba.
U danu kad je ovaj „neformalni razgovor“ vođen, države članice UN usvojile su takozvani Pakt za budućnost, „Vodič za izazove 21. veka“, a Rusija je u poslednjem trenutku podnela predlog za izmenu teksta tog Pakta (predlog nije usvojen!).
Naime, taj Pakt za budućnost je sporazum zemalja članica UN u pet poglavlja, kroz ukupno 56 tačaka, gde se navodi kako treba ojačati multilateralizam i unaprediti međunarodnu saradnju radi rešavanja globalnih kriza i sukoba. Vučićeva delegacija je glasala za njega, što je ruska diplomatija shvatila kako treba, pa njen odgovor treba očekivati uskoro.
Posebno je interesantan bio i razgovor Aleksandra Vučića sa specijalnim predstavnikom EU za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja Zapadnog Balkana, Miroslavom Lajčakom tokom zasedanja 79. Generalne skupštine UN. Naime, van radnog sastanka, Vučić se Lajčaku požalio da „nešto mora da uradi“ zbog srpske javnosti, „jer više nema argumenata“, te da će makar formalno proglasiti „okupaciju Kosova“, kao način da se njegov režim stavi u nemoguću poziciju i da će on lično preko svoje propagande morati „to“ da uradi, kako bi opravdao potpuni gubitak svih institucionalnih uticaja Srbije na ovu svoju istorijsku i državnu (ustavnu) teritoriju.
Lajčak ga je u tom neformalnom razgovoru vođenom na srpskom jeziku podsetio da je Kosovska policija osnovana još 1999. godine i trenutno broji oko 10.000 pripadnika, te da on tu ništa ne može da učini ili da bilo šta komentariše, a takođe i da su Kosovske bezbednosne snage, osnovane nakon proglašenja nezavisnosti 2009. godine, da su započele proces transformacije u vojsku 2018. godine, te da takozvani Kosovski zaštitni korpus trenutno ima blizu 5.000 pripadnika (pola aktivno, pola u rezervi), da se NATO navodno protivio odluci Skupštine Kosova da transformiše taj korpus u vojsku, ali da su SAD podržale ovaj proces, posebno razvoj kapaciteta, u vidu dopremanja vojne opreme ili pružanju obuke, da osim SAD i Velike Britanije, Turska vodi glavnu reč u tome.
Lajčak je, kažu izvori, „uputio“ Vučića da razgovara sa turskim predsednikom Erdoganom, čiji je uticaj na kosovske oružane snage veliki, tim pre što je čak i jedna od turskih firmi koja posluje u Beogradu (Kent Kart), transparentni donator oružanih snaga Kosova.
Lajčak, naravno, zna za sve Vučićeve tajne poslove sa Erdoganom. U avgustu 2023. srpski diktator se sastao sa turskim predsednikom kad se pohvalio da su odnosi Republike Turske i Srbije dostigli najviši nivo u istoriji.
Tom sastanku su prisustvovali još i turski ministar spoljnih poslova Hakan Fidan, ministar energetike i prirodnih resursa Alparslan Bayraktar, ministar omladine i sporta Osman Askin Bak, ministar industrije i tehnologije Mehmet Fatih Kacir, ministar trgovine Omer Bolat, direktor za komunikacije predsedničke kancelarije Turske Fahrettin Altun, te Erdoganovi glavni savetnici, Akif Cagatay Kilic i Sabri Demir.
Svi oni danas preko svojih operativaca u Srbiji, „na terenu“, vode velike poslove i ubiraju velike profite za svoju državu i svoju privatnu finansijsku elitu. Svakodnevno dva aviona iz Ankare i Istambula dovoze nove „poslovne ljude“ na Surčin, te na aerodrome u Nišu i Podgorici, čitave familije dolaze i trajno ostaju ovde, širi se turski biznis u Srbiji bolje nego ikada ranije, bolje nego bilo kojoj zemlji u Evropi. Toliko dobro da je mađarski premijer Viktor Orban pozvao oba ova diktatora u Budimpeštu da prisustvuju proslavi Dana osnivanja Mađarske. Ni to ne treba zaobići: na predlog Vučićevog režima, osnovano je Veće za saradnju na visokom nivou Turske i Srbije još 2017. godine.
Sve poslove koje je na ovim i ovakvim sastancima sklapao, Vučić je „začinio“ pričom o sopstevnoj ugroženosti, tražio savezništvo, razmatrao i druge poslove kod „trećih zemalja“, što udaljenijih od Balkana, gde bi mogao da se skloni i on i njegova mala kriminalna zajednica, te „sigurne kuće“ za deponovanje opljačkanih miliona, kad dođe čas za bekstvo.
Od novembra meseca 2023. godine, Aleksandar Vučić je imao više razgovora sa predstavnicima Evropske unije, na odvojenim sastancima, zatvorenim za javnost, gde je takođe stalno isticao sosptvenu ugroženost ali i spremnost da uprkos tome učini sve kako bi Srbija stala na stranu „evropskih potreba“, kako u poslova oko iskopavanja Litijuma tako i u vojno diplomatskoj aktivnosti naslonjenoj na NATO pakt i anturusku vojnu strategiju.
U međuvremenu (decembar 2023. i jun 2024 godine) desila su se dva izborna procesa u kojima je brutalno pokrao ili korumpirao glasače, dok su evropske vlade sve to mirno posmatrale, pa čak i tvrdile da su u pitanju samo sporadični incidenti.
Zanimljiv je, takođe, i način na koji Aleksandar Vučić drži „na uzdi“ Milorada Dodika u BiH entitetu Republika Srpska. Naime, prema izvorima iz diplomatske kolonije u Beču, ima više indikatora u kom pravcu i kako on sprovodi diktat Zapada lažnim patriotizmom i slično. Zapravo, tvrde da je takozvanim Svesrpskim saborom ove godine, Vučić praktično „ukinuo“ Dan Republike Srpske koji se održava 9. januara, a koji je bio „prst u oko“ Zapadu. Ovo je moguće pročitati i u nekim diplomatskim komentarima u ozbiljnim magazinima (Foreigne Policy, na primer).
Samo krajnje neupućeni u Vučićeve petokolonaške akcije ne mogu da shvate zašto je sa predsednikom Izraela doslovno dogovorio da Izrael prizna Kosovo, ili, zašto je „na noge“ u Oslu stao jedva pokretni norveški kralj, kad se ugovorala predaja elektroenergetskog sistema Srbije.
Vučić je čovek koji je „skinuo“ i razoružao srpske policajce na Kosovu, prepustio kosovskoj vladi sve srpske institucije, predao im poštu, Telekom, jezero Gazivode, a sve to „overio“ Ohridskim i ranije Briselskim sporazumom, čime je konačno priznao Kosovo!
Sad srpski diktator hoće da zvanično proglasi okupaciju Kosova koju je lično omogućio svojim veleizdajničkim aktivnostima u dužem vremenskom periodu!
Još je neverovatnije da se do sada niko iz bezbednosnog sistema Srbije nije pobunio niti progovorio o dramatičnom narušavanju nacionalne bezbednosti, i predložio mere protiv onoga ko to sprovodi.
Vučićevi politički „učitelji“ nisu prihvatili takozvani Ahtisarijev plan i predlog sporazuma u Rambujeu kod Pariza, uoči bombardovanja 1999., (koji jeste bio najgori mogući, ali je bombardovanje bilo gore od toga), potom su ti njegovi „učitelji“ potpisali takozvani „vojno tehničlki sporazum“ (kapitulaciju). Poučen greškom svojih „učitelja“, Vučić potpisuje sve, pristaje na sve, rasparčava Srbiju i spašava sopstveni režim.
Njegova potraga za zaštitom ušla je fazu kad očajnički traži bilo kakvu garanciju da produži svoju tiraniju, i ne pita koliko to košta. Spreman je na sve, pa i na eskalaciju unutrašnjih sukoba u državi.
Pre samo godinu dana, 22. septembra 2023. godine, Aleksandar Vučić je bio gost na prijemu kod američkom predsednika Džozefa Bajdena, kojim povodom je izdato kratko saopštenje u kome se kaže: „Potvrdili smo privrženost unapređenju odnosa SAD i Srbije„.
Godinu dana kasnije, može se sa punim pravom reći da je srpski diktator dokazao tu privrženost u svakom smislu, a najviše kad je u pitanju ostvarenje američkih vojno političkih interesa na Balkanu, a posebno onih koji nanose direktnu štetu Republici Srbiji i njenom građanima, štetu koja se meri milijardama evra i dolara. Jer, svaku takvu „privrženost“ Srbija je u prošlosti skupo plaćala, kao što je platila i svoje prijateljstvo sa Francuskom u Prvom svetskom ratu, kad je ova „saveznica“ isporučila nakon tog rata kompletan „troškovnik“ svojeg ratnog partnerstva, do poslednjeg centa.
Gladni i osakaćeni srpski narod je kreditima i to vratio, pa još i spomenik digao u slavu ljubavi prema Francuskoj.
Uzgred, ne treba zaboraviti ni to da je Vučićev režim u ime Srbije potpisao i Deklaraciju u 12 tačaka, u kojoj se, između ostalog, poručuje da ruska vojna agresija na Ukrajinu predstavlja najveću pretnju evropskoj sigurnosti, kršenje međunarodnog prava, kao i da predstavlja zločin protiv ukrajinskog naroda.
Takođe i da se Vučić sastao sa šefom režima u Kijevu Zelenskim, u Februaru prošle 2023. godine (Zelenski je tom prilikom rekao: „Sastao sam se sa predsednikom Aleksandrom Vučićem i zahvalio Srbiji na podršci suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine, kao i humanitarnoj i finansijskoj pomoći i dobrodošlici Ukrajincima koji su pobegli od rata. Primetio sam značaj učešća Srbije u primeni Formule mira. Usaglasili smo dalje kontakte u cilju širenja globalne podrške Formuli. Obavestio sam predsednika Vučića o trenutnoj situaciji na frontu. Razgovarali smo i o bezbednosnim i političkim izazovima u istočnoj Evropi„.
Nakon ovoga susreta Ukrajini je isporučen veliki kontigent naoružanja i opreme, što je odjednom „utišalo“ pritisak EU da Srbija uvede sankcije Rusiji.
Godina 2024. počela je za Vučićev kabinet sastankom sa predstavnicima (ambasadorima) zemalja takozvane Kvinte, Velike Britanije, Francuske, Italije i Nemačke, kao i sa šefom delegacije Evropske unije i predstavnikom Ambasade SAD u Beogradu. Tu je odgovarao na niz pitanja o bezbednosti, tražene su mu garancije da će držati „distancu“ prema Rusiji, pa i to da sa sastanka neće biti nikakvih saopštenja te je zamoljen da se ne pojavljuje pred novinarima, čak ni „njegovim“ propagandnim timovima iz medija. „Svaka formalna reč bila bi suvišna“, naveo je on u kratkom saopštenju.
Tokom godine usledili su sastanci sa ambasadorom Francuske Pjerom Košarom koji mu je preneo „instrukcije“ Emanuela Makrona o sastanku koji su tada ugovorali u vezi šest milijardi vrednog međudržavnog sporazuma o kupovini aviona „Rafal“ i drugih poslova, koji će Srbiju dodatno ukopati u dugove.
Sastao se Vučić u tom periodu u Briselu sa generalnim direktorom Direktorijata Evropske komisije za susedstvo i pregovore o proširenju Gertom Janom Kopmanom, koji mu je jasno stavio do znanja da ukoliko javno, pred srpskom javnošću prizna Kosovo, ulazak u Evropsku uniju je izvestan.
Na red je došao i sastanak sa specijalnim izaslanikom Savezne Republike Nemačke za Zapadni Balkan Emanuelom Saracinom, koji mu je preneo poruku kancelara Šolca da se nada „dobroj saradnji“ oko iskopavanja Litijuma, a za uzvrat bi bio „nagrađen“ dolaskom još nemačkih kompanija u Srbiju i tolerancijom na njegovu autokratsku vlast.
Sezona je nastavljena razgovorom sa austrijskim ministrom unutrašnjih poslova Gerhardom Karnerom, koji je imao samo dve teme: srpska mafija u Austriji i pitanje migranata koji dolaze preko Balkana u ovu državu, jer se Austrija dodatno „suočava sa značajnim bezbednosnim izazovima koji su pogoršani ratom i sukobima u okruženju“.
Vučića je posetila i državna podsekretarka za javnu diplomatiju i javne poslove SAD, Elizabet Alen, koja mu je saopštila da je njena vlada nezadovoljna „ruskim uticajem u Srbiji“, i tražila od njega da se „više ne pretvara“ već da otvoreno kaže da je Kosovo nezavisna država.
U Pragu, u Češkoj, Vučić se sastao sa visokom predstavnikom međunarodne zajednice u BIH, Kristijanom Šmitom, koji mu je sugerisao da „vidi šta će sa Miloradom Dodikom„, a potom i sa federalnim ministrom pravde i policije Švajcarske Konfederacije Beatom Jansom, koji mu je stavio na sto podatke o kriminalnim poslovima njegovog „tima“ te računima koje taj njegov „tim“ ima u Švajcarskoj, te kako Švajcarska neće dozvoliti bilo kakve dalje njihove aktivnosti u ovoj zemlji.
Da malo „odahne“ upriličio je i sastanak sa predstavnicima kineskog multinacionalnog konglomerata Zhejiang Geely Holding, sa kojima je razgovarao o razvoju srpske automobilske industrije i kineskim ulaganjima u srpsku privredu, gde je rečeno da je „razvoj automobilske industrije jedan je od ključnih elemenata naše ekonomske strategije i jedan od glavnih pokazatelja posvećenosti modernizaciji i jačanju ovog sektora, što će privući dodatne strane investiticije“.
To je odmah izazvalo za Vučića neprijatnu reakciju iz Nemačke i administracije Evropske unije koji se svim silama bore protiv velikog uvoza kineskih automobila na evropski kontinent. Uprkos tome izjavio je da će „Srbija postati regionalni centar za automobilsku industriju uz pomoć modernih tehnologija i međunarodnih partnerstava, a mi ćemo nastaviti da radimo na stvaranju povoljnog poslovnog okruženja i privlačenju novih investicija koje će doprineti rastu i razvoju naše ekonomije“.
Da bi odobrovoljio EU i Nemačku, „čvrsto je obećao“ da će litijum potreban za automobilsku industriju u Nemačkoj, biti baš u Srbiji iskopavan, po svaku cenu.
Samo ovaj kraći pregled njegovih sastanaka u 2024. godini do početka oktobra, jasno govori u kakvo bezandežno stanje je doveo državu Srbiju i njene građane, uveren da je Mesija, da može na sve četiri strane sveta da radi šta god hoće.
Njegova dalja sudbina je njegov problem, ali dalja sudbina Srbije i njenih građana više ne bi smela biti u njegovim rukama, jer je krajnji čas da se te dve sudbine odvoje jedna od druge.

