Pad fašizma
Franko Bandini: Poslednjih 95 sati Benita Musolinija (3)
Nacisti su izdali fašiste
Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“. Ovaj feljton posvećujemo Aleksandru Vučiću
Franko Bandini
Pregovori između Mussolinija i predstavnika nekoliko pobedničkih frakcija počeli su u večernjim satima 25. aprila 1945. godine. U tom čudnom pokeru u milanskoj nadbiskupiji čini se da je jedini koji je imao i pokazao sigurno poznavanje situacije bio Mussolini. Bio je bolje informiran od bilo koga ali to nije hteo pokazati: igrao je svoju ulogu starog i istrošenog političara.
Još tokom jutra, u prefekturi, razgovarao je sa sinom Vittorijem, više ili manje o istim pitanjima. Kad je Vittorio primieetio da malo Nijemaca viđa bilo u prefekturi bilo u gradu i dodao: „Gdje su nestali Nijemci? Malo ih se viđa, a Wolff i Rahn su neuvativi“, Mussolini je odgovorio: „ima neko vrijeme da ih niti ja ne vidim, a tko zna da li ćemo ih ponovo vidjeti.“Nešto kasnije Vittorio se vratio na istu temu: „Tata, rat je završen, barem u Italiji. Nijemci se povlače, gdje su Rahn i Wolff? Ostavili su nas našoj sudbini. To su divljaci.“ „Njihov položaj nije bolji od našega“, odgovorio je Mussolini, „a ne postoje samo među Talijanima ljudi koji provode dvostruku igru. Bio si sa mnom kad smo u Hitlerov generalštab stigli odmah nakon atentata od 20. jula, pa se sjećaš kako su se odvijali događaji…“
Ukoliko su te riječi zaista autentične, ne predstavljaju više od jednog dijela Mussolinijevih misli. Znademo da mu je već 14. aprila obergruppenfihrer Karl Wolff izričito govorio o „svojim“ pregovorima, moleći ga da se uzdrži od sličnih inicijativa. A Mussolini je obećao i odmah zaboravio na putu za Milano gdje je znao da će razgovarati sa nadbiskupom Shusterom: dakle mogao se samo uvrijediti zbog načina s kojim su Nijemci vodili, ili se činilo da vode, te pregovore, a ne zbog činjenice što je bilo pregovora. Nesumnjivo je da je on bio upućen u tok tih događaja, a bilo je i drugih znakova koji su oko njega stvarali atmosferu velikih odluka. Nije se mogao varati. I nije se prevario.
U biti, Mussolini je odglumio nepoznavanje situacije jer mu je tako bilo komotnije: ukoliko su drugi bili iskreni, a naročito njegov sin Vittorio, on nije bio. Htio se odijeliti od Nijemaca, raskinuti svoju sudbinu od njihove; on je situaciju imao pred očima sve preciznije kako su sati prolazili. Bila je to sudbina, projekat na koji Nijemci nikad ne bi pristali: prema tome s njima je trebalo prekinuti.
Uvjereni smo da je stari diktator već od tog časa izvršio svoj izbor i da se taj izbor zove – Švicarska. Njegov plan razjasnit će se u idućim danima, kako ćemo pokazati, ali već je bio aktivan 24. aprila.
Kad je otputovao iz Gargnana, 17. aprila, Mussolini je obećao da će se vratiti da članove obitelji odvede „na sigurno mjesto“: vjerojatno već znade koje je to sigurno mjesto. Ipak to ne govori niti o tome ostavlja neki nagovještaj. Vjerojatno računa da pred sobom ima vremena, pa čak svojoj njemačkoj pratnji najavljuje da će se u Gardu vratiti idućeg ponedjeljka, tj. 23. aprila.
Potrebno se ovog trenutka zaustaviti na odnosima između Mussolinija i te pratnje, jer se u tome nalazi značajan dio istine.
Od 1943. u Gargnanu je stacioniran 2. bataljon SS Falk, kojega je sam Hitler odijelio od Vrhovne komande: to je bio odred od 700 ljudi obučen u borbi protiv padobranaca, partizana i sabotera. Osim tog odreda u službu „zaštite ličnosti“ gotovo u isto vrijeme došao je snažni odred SD (Sicherei Dienst – Služba sigurnosti) pod komandom unterstrumfihrera, tj. Kapetana Otta Kisnatta. Stvoren je i „organ za vezu“ između Nijemaca i Talijana kojim je komandirao kapetan Joost; pukovnik Jandl bio je posebno pridodan linosti Mussolinija.
Već 8. aprila kapetan Joost dobio je predalarm iz Mussolinijeve kancelarije: on je želio da preduzme „kratko putovanje“ od nekoliko dana, vjerojatno u zoni fronta, pa mu je potrebno pripremiti laganu pratnju sastavljenu iz članova bataljona SS Falk. Određeno je da će četiri oficira te jedinice biti stalno spremni, te da će idućih dana stražariti u turnusima. Komandant pratećeg odreda bit će onaj koji će tog dana biti na straži.
Između četiri oficira sudbina je izabrala mršavu figuru poručnika Fritza Birzera, mladića s melankoličnim očima i tijelom lagana nagnutim prema naprijed, ali hrabrim i inteligentnim. Mussolinijeva sudbina, njegov kraj, našli su u njemu jednu od većih slučajnosti. Bez Birzera stvari bi bile znatno drugačije.
Odlazak iz Gargnana fiksiran je za četvrtak 18. aprila, kao što je već rečeno: kad je to postalo sigurno, kapetan je pozvao Birzera i hladno mu rekao da od ishoda te misije zavisi glava obojice: prema tome treba da izbliza čuva Mussolinija i da ga niti jednog časa ne gubi iz vida.
U 18 sati otputovala je prva kolona s najvećim dijelom Birzerovih ljudi, koji su se nalazili u četiri kamiona. U drugim automobilima uzeli su mjesta neki fašistički oficiri, zatim pukovnik Jandl i kapetan Joost; ustvario bio je običaj da veći dio kolone ide naprijed.
U 19 sati otputovao je Mussolini u maloj koloni od pet automobila. Put je otvarao kamionet s italijanskim oficirima i vojnicima iza kojeg je odmah slijedio Birzerov auto. U njemu je bio poručnik SS jedinica Ginther, Mussolinijev liječnik, pukovnik George Zacharias i šofer.
Zatim je slijedio Mussolinijev automobil u kome se uz njega nalazio njegov sekretar i šofer. Konačno, slijedio je automobil SD s Kisnattom i četiri vojnika. Kolonu je zatvarao automobil s Birzerovim mitraljescima.
Idućih dana u Milanu poručnik je iz sata u sat očekivao naređenje o povratku u Gargnano, ali shvaćao je da se atmosfera jako izmijenila. Sada se činilo da se nikada neće vratiti na obalu jezera. Događaji su se grozničavo kotrljali i Birzer je osjećao da je potrebno da se pripremi na novo putovanje, ali u drugom smjeru. Već je kružio glas da će se vlada premjestiti u Milano ili u Como.
Stvari su se ovako odvijale: ujutro 25. aprila u 10 sati Birzera je talijanski major, koji je s njim održavao funkciju veze, obavijestio da u 17 sati treba da kao i svi ostali otputuje za Como. Uz veliki trud uspio je da ga Mussolini primi u 11 sati, a koji mu je s velikim poštovanjem i na njemačkom jeziku obećao da neće otputovati prije Kisnattova povratka. Činilo se da se Mussolini jako uzbuđuje, a kasnije je rekao da se „situacija jako izmijenila“ i da treba što prije otputovati.
Prema tome, postoji sigurnost da je putovanje za Como odlučeno prije razgovora u nadbiskupiji: ono što je tamo rečeno, takozvana „otkrića“, Mussoliniju su samo povoljno poslužila da bi maskirao odluku koju je već ranije donio. Činilo mu se da je izvrsna prilika da ponovno postane slobodan u svojim akcijama i da ode gdje želi. Zbog toga je već prije više dana odredio da u Como otputuje njegova žena. Zbog toga je isto učinio i sa Clarettom. Zbog toga je zahtijevao još prethodnog oktobra da mu 75 milijuna lira od prodaje lista Popolo d’ Italia budu plaćeni u švicarskim francima, kako priča industrijalac Riccardo Cella, koji je imao nesreću to je to kupio.
Nećemo biti nepravedni prema Mussoliniju nijekajući u njegovoj duši još jednu komponentu dublje prirode koja je povezana za mnoge i gorke događaje koji su se akumulirali u glavi tog starog i umornog čovjeka: to je želja za suptilnim ali preciznim revanšom u odnosu na Nijemce.
Imamo brojna direktna svjedočanstva koja nam opisuju kako se Mussolini odmah nakon razgovora s nadbiskupom gotovo čudesno podmladio. U oči mu se vratio sjaj, glavu je držao drugačije. Dok je ujutro izgledao apatičan i lišen svake volje osim da do dna popije kalež koji mu je sudbina pritiskala na usne – sada, kada je počela padati večer na početku jednog putovanja koje mu je njegova svijest predstavljala bez mnogo teškoća, ako ne i s tajnim nadama, činilo se da je ponovno stekao odvažnost iz ranijeg vremena. Po posljednji put odavao je utisak osobe koja je cijelosti arbitar vlastite sudbine, bez obzira kakva će ona biti.
Možemo mirno prihvatiti tezu da je u Mussoliniju izgrala suptilna i stalna averzija prema Nijemcima: izvukli su ga iz prašine (to je fraza koju će upotrebiti na kraju svog dana), dali su mu vladu, oruđje, novac, a u jednom momentu, kad se činilo da se ofenziva na Rim 1944. godine uplela u teškoće koje su se svakome činile nesavladivim, čak i novi prestiž.
Ali sa svim tim, Nijemci nisu mogli dati Mussoliniju niti drugom Talijanu osjećaj izgubljena dostojanstva ili im ukloniti iz svijesti osjećaj da su izgubili rat bez obzira na to da li će ga Njemačka dobiti ili izgubiti. A taj osjećaj, osjećaj da je moguće ostati na nogama ne zato što je riječ „čast“ ispisana na vlastitim zastavama, već zbog čudesne i konfuzne igre okolnosti, bio je naročito jak u redovima republikanskog fašizma koji je intimno bio svjestan da stoji na nogama zahvaljujući njemačkim bajonetama koje je mrzio i kojih se libio: sve je to bilo kao očev novac, prezren i fatalan jer je od njega zavisio život.
Mussolini je kao Talijan više od sviju osjećao tu žensku dilemu: zarobljen od partizana naveliko će govoriti o „njemačkom jarmu“ i o tome da nikad nije bio slobodan da djeluje onako kako želi. U stvari, nije tražio niti nudio lagana opravdanja već je pokušao da svoj duh oslobodi jedne veze koju je u mraku svoje intimnosti smatrao sramotnom i čak lažnom; u tome se zaista ne razlikuje od nas ostalih koji nismo mogli i još ne možemo da se otarasimo pomisli da je Nijemac stariji brat, bolji i ozbiljniji od nas, drug iz škole i to s najboljim ocijenama.
U momentu krize, u kaljuži koja ljigavo prima pad svih, zajednička sudbina zrcali iste akcije u istim pokretima s istim rezultatima kako za jedne, tako i za druge: Mussolini odijeljuje svoju sudbinu od sudbine njemačkih „izdajnika“, gnušajući se i odbijajući svoju jučerašnju heterogenu ljubav prema njima. Oslobodilački pokret „Nova Italija“, koja je gotovo 20 mjeseci gorila na vatri mržnje prema invazoru, odbija taj toliko virilni i krvni osjećaj, te ga s dvostrukim bijesom okreće prema manjim krivcima ili barem drugorazrednim krivcima. Danima i danima borci „Nove Italije“, koja je izašla ispod njemačke pete, promatrat će nepromijenjeni korak straža u čeličnim šljemovima u srcima njihovih oslobođenih gradova. Nitko neće podignuti niti prst: na Nijemce se ne puca čak niti kad uništavaju polja Alessandrije, čak kad teroriziraju Novaru, čak iako vješaju i strijeljaju lokalne članove „Nove Italije“ koji im dolaze kao parlamentarci.
U tom stavu ima mnogo više nego što je politička računica ili vojnička nemogućnost, ili procjena zajedničkih mogućnosti, nacionalnih mogućnosti; u svemu tome se osjeća podsvijest javne duše, „genije“ jedne rase. Poljske regimente napadaju s konjima i mačevima njemačke pancere i Varšava će biti potpuno uništena u pobuni koja traje 40 dana; u Italiji nismo imali konje, već samo mitraljeze i ručne bombe. A jedini put kad je ime Varšava bilo izgovoreno, to je učinjeno samo stoga da se Varšava ne bi ponovila. Bilo je i onih koji su još 25. aprila, dok su se savezničke divizije kretale padovanskom ravnicom, definitivno odbacivali svaku mogućnost nacionalnog iskupljenja, makar u krvi, govoreći: „Ne smijemo dozvoliti rizik druge Varšave“. Nismo se izložili riziku, zato nismo dobili premiju.
Vittorio Mussolini čini nam se kao najautoritativniji svjedok tog duševnog stanja, na fašističkoj strani, razumije se. Ostao je da čeka oca u prefekturi u Milanu i ovako opisuje njegov povratak: „Čekanje je bilo kratko, ali nervozno. Jedan sat kasnije moj otac se uspinjao stepeništem prefakture. Lice mu je bilo tamno i govorilo je o dubokoj indignaciji. Sakupio je prisutne ministre, glavešine i funkcionere i ispitujući zemljopisnu kartu koju je imao na stolu, rekao je da se Milano odmah napušta, smjer Como. Tog časa nitko nije imao šta da kaže. Jedino sam ja zapitao: ‘A Nijemci’? Tko je učestvovao u razgovorima sa Schusterom već je znao, ali mi nismo bili obaviješteni. Več su se predali i ima već nekoliko dana da su pristali na uvjete predaje.“
„Na našim licima čitalo se iznenađenje: kako se činilo nitko nije bio dovoljno pošten da o tim pregvorima izvijesti našu vladu. Wolff, general SS i vjerni Hitlerov čovjek, pregovarao je s Amerikancima o predaji njemačkih snaga odlazivši čak u Švicarsku a da to nismo znali ni mi niti Hitler. Wolff, čovjek koji nam je dvije godine davao neprekidne lekcije vjernosti nacističkom režimu i svom šefu! Nije bilo naročito utješno misliti na to da čak u redovima SS jedinica postoje ljudi dvostruke igre. Pored mene, pukovnik Wehrmachta, Jandl, oficir pridodan zaštiti ličnosti mog oca problijedio je: promrmljao je neke riječi i nešto kasnije je otišao. Kao u začaranom svijetu težina 25. jula razbila je sramotu 8. septembra i osjetili smo duboki osjećaj slobode. Nevezani savezništvom s Nijemcima mogli smo s Anglo-Amerikancima pregovarati o časnoj predaji snaga Talijanske Socijalne Republike, kao što nikad ranije nismo pokušavali, jer bi nam se to učinilo kao nepoštivanje naših obaveza prema Trećem Teichu. Da bi spasio svoju kožu, Wolff je o tome već mjesecima razmišljao! Krug nepovjerenja, sumnje, nečasnosti nastavlja se i dalje.“
Bez obzira na to da li bi htjeli zaboraviti svjedočenja Wolffa i Birzera, ovim riječima nije moguće u potpunosti pokloniti vjeru: Carlo Silvestri sjeća se da je Mussolini još nekoliko minuta prije sastanka u nadbiskupiji telefonski razgovarao s Rauffom, pukovnikom njemačkih SS jedinica, zanimajući se koliko istine ima u glasinama da se sprema predaja njemačkih trupa u Italiji. On je, prirodno, zanijekao, vjerojatno držeći se filozofije da njegov demanti neće bogzna šta vrijediti u ušima onoga koje je i te kako praktičan u tehnici demantija, i kao novinar i kao šef vlade.
Osim toga ne mogu se zaboraviti riječi Alberta Mellini Ponce de Leona, koji je u tim danima još držao konce sudbine kao ministar vanjskih poslova Saloa; 24. aprila ujutro on je ambasadoru Rahnu u Fasanu, koji je služio kao glavni štav komande SS jedinica u Italiji sve do tog časa, povjerio da „postoje pregovori koji mnogo obećavaju“ sa saveznicima. Istovremeno njemački brbljivac preporučio je da se o tome Mussoliniju ništa ne govori. Mellini se toga držao kad je tokom poslijepodneva istog dana po posljednji put s njim razgovarao. Međutim, on se toga nije sasvim držao, tako da je Mussolini postao veoma sumnjičav naročito kad je čuo da je glavni štab SS na brzinu složio šatore u namjeri da ode u Bolzano, što znači iza vidljivog horizonta. On je postao toliko sumnjičav da je idućeg jutra mogao mirno kazati svom sinu: „Wolff i Rahn! Imam predosjećaj da ih više nećemo vidjeti.“Kao što se pokazalo, bio je to više nego predosjećaj.
Prema tome, moguće je prihvatiti da je u pregovorima s nadbiskupijom njemačka „izdaja“ odigrala važnu ulogu: ona je svima olakšala posao, od kardinala koji ju je ventilirao kao akciju koju je crkva diplomatski vodila, do Odbora koji je u njoj vidio izvrsno sredstvo pritiska na fašiste, koji su se tako na sreću mogli odijeliti od Nijemaca; do fašista a naročito Mussolinija, koji su mogli dobro odigrati svoju ulogu zavedenih i napuštenih zrelih usidjelica. Ipak nešto nisu odigrali za publiku, već sami za sebe, jedan s drugim u kratkom hodniku prefekture držeći se za mitraljeze koji nikad neće pucati i napunivši džepove ručnim bombama koje će se vratiti u Milano u džepovima partizana.
Nakon Mussolinijeva reagiranja u nadbiskupiji, uslijedilo je konfuzno brbljanje. Prema Cadorni, Mussolini je uzeo učešća i to prilično dugo. Ali general je jedini koji nam govori o „repu“ tog sastanka koji je zaista trebao biti dugačak u tom sudbinskom momentu kad je eksplodirala bomba njemačke predaje.
„Konverzacija se kasnije uopćila“, priča Raffaele Cadorna. „Ja sam naglasio važnost njemačke predaje od koje je zavisila i predaja fašista. Mussolini je rekao da se raspala i njemačka armija. Kardinal Schuster opet je uputio poziv da se pronađe zajednička tačka kako bi se stanovništvo poštedjelo od nepotrebnih patnji. Graziani je govorio o ekscesima koje su tomože izvršili partizani a o čemu je on nosio sa sobom dokumentaciju: bila mu je namjera da ublaži odgovornost za objavljene represalije. Mi smo naglašavali da se treba odlučiti jer je situacija kritična, mase su izgubile strpljivost i napetost bi se mogla iz trenutka u trenutak pretvoriti u akte nasilja. Bassi, prefekt Milana, negirao je da bi se mase mogle pokrenuti ukoliko ne budu umjetno izazvane, na šta je Mussolini odgovorio: ‘Što se toga tiče, nemam nikakvih iluzija… Kad jednom odjekne prvi metak…’ I tu rečenicu je propratio gestom tupog mirenja. Opet smo ga požurivali da donese odluku. Na kraju je rekao da će razgovarati s Wolffom te da će nam u 20 sati dati odgovor.“
Te kratke rečenice u stvarnosti uzimaju vrijeme od najmanje pola sata. Kad Mussolini ustaje na povratak za prefekturu već je 19 sati, minut više ili manje. Razgovor je počeo u 18 sati i govorilo se čitav sat. Već ova jednostavna računica pokazuje jasno da je pitanje njemačke izdaje bilo bačeno u kut. U biti, ako pregovori nisu doveli do rezultata, krivnja nije u tome. Ako je potreban još jedan dokaz dovoljno je citirati činjenicu da je Mussolini, kad se vratio u prefekturu, na sve mislio samo ne na to da stvarno uspostavi kontakt s Wolffom ili s bilo kojim drugim odgovornim Nijemcem. Znao je da ga je uz pregovore ili bez njih, samo nekoliko sati dijelilo od kraja svega. Trebalo se žuriti.
Vanni Teodorani govori o nekoj „skici uvjeta“, očevidno službenoj, koju je Mussolini odnio sa sobom u nadbiskupiju. I industrijalac Federico Cella siguran je da je postojao mali dosije u kome se između ostalog nalazilo nekoliko tipkanih stranica s desetak klauzula. Tu se imala nalaziti i mapa s elementima famoznog trokuta u kome su se trebale koncentrirati trupe, zatim popis naoružanih republikanskih snaga. Vanni Teodroani kaže da je jedna od klauzula koje su odnesene u nadbiskupiju govorila jasno da se „u pregovorima neće postavljati pitanje lične sigurnosti Mussolinija“. Stari diktator nije htio da njegovo ime spriječi mogući spas ostalih. I Vittorio Mussolini i svi njegovi haziografi posljednih trenutaka fašizma više ili manje aludiraju na tu bazu pregovora.
Predstavnici Odbora (svih partizanskih i ostalih frakcija) nisu uradili ono što se očekivalo. Njihov odgovor je mogao biti samo jedan: predaja bez postavljanja uvjeta, neodložna predaja oružja, demobilizacija sprovedena istog trenutka. No, budući da nisu imali materijalnu snagu da nametnu bilo šta, bili su prisiljeni da traže sve. Ipak, to je bila jedinstvena prilika. Mussolini je došao spreman da se pokloni, da zatraži mir i propusnice. Bio je spreman da učini sve što nitko nije predvidio ili očekivao čak niti u najluđim snovima. Trideset hiljada ljudi samo u Milanu očekivalo je kraj tog razgovora kako bi se, ako je moguće, vratili svojim kućama, kako bi skinuli razne oznake i barjačiće, kako bi izvan borbe utopili deset mjeseci bezočnosti i monstruoznih prijetnji. S tog mjesta i uz privolu samih fašista, bilo koji partizan mogao je doći u Corso Sempione i objaviti Talijanima: „Danas u 18 sati vlada Talijanske Socijalne Republike predala se predstavnicima Oslobodilačkog odbora. Italija je slobodna.“
Nedostajalo je hrabrosti da se ima hrabrosti. Nije bilo duševne elegancije, nedostajala je muževna indiferentnost prema posljedicama vlastitih činova. Vjerojatno se mislilo da bi spontano polaganje oružja s fašističke strane izazvalo neizbježan pokolj. Ali to je bilo neizbježno bez obzira na propusnice koje su bile izdavane, bez obzira na tucete lokalnih sporazuma koji su bili stipulirani. Prema tome, bilo je razloga za pregovaranje, za demaskiranje početne slabosti onoga s kojim se stajalo licem u lice, jer je to bio put za poboljšanje vlastitih prednosti. Primiti predaju organiziranih i naoružanih ljudi značilo bi čast, značilo bi lijepo krunisanje dvadesetomjesečne borbe u brdima. Odbijanje zbog toga što nije bilo jasno kako da se to sprovede u praksi, značilo je bezlično se ponašati u toj velikoj strahovitoj igri u kojoj će sutrašnji mrtvaci, krv budućih dana na ovaj ili onaj način pritiskivati godinama i godinama.
(U sledećem broju: Plan za bekstvo u Tursu ili Španiju)
Pad fašizma
Franko Bandini: Poslednjih 95 sati Benita Musolinija (3.deo)
Nacisti su izdali fašiste
Događaje iz aprila 1945. godine, kad su se urušavali ostaci nacističkog Trećeg Rajha i fašističke Socijalne Republike Italije, detaljno je opisao italijanski novinar i publicista Franko Bandini. U knjizi „Poslednjih 95 sati Benita Musolinija“, koja je u Italiji objavljena 1960, a u SFR Jugoslaviji 1965. godine, u izdanju zagrebačke kuće „Epoha“, Bandini je izneo svedočenja mnogih učesnika pregovora, zarobljavanja i streljanja „Dučea“. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti delove ove knjige, koju istoričari smatraju „najpotpunijom i najobjektivnijom slikom događaja koji su označili kraj Drugog svetskog rata u Italiji“.
Pregovori između Mussolinija i predstavnika nekoliko pobjedničkih frakcija počeli su u večernjim satima 25. aprila 1945. godine. U tom čudnom pokeru u milanskoj nadbiskupiji čini se da je jedini koji je imao i pokazao sigurno poznavanje situacije bio Mussolini. Bio je bolje informiran od bilo koga ali to nije htio pokazati: igrao je svoju ulogu starog i istrošenog političara.
Još tokom jutra, u prefekturi, razgovarao je sa sinom Vittorijem, više ili manje o istim pitanjima. Kad je Vittorio primijetio da malo Nijemaca viđa bilo u prefekturi bilo u gradu i dodao: „Gdje su nestali Nijemci? Malo ih se viđa, a Wolff i Rahn su neuvativi“, Mussolini je odgovorio: „ima neko vrijeme da ih niti ja ne vidim, a tko zna da li ćemo ih ponovo vidjeti.“Nešto kasnije Vittorio se vratio na istu temu: „Tata, rat je završen barem u Italiji. Nijemci se povlače, gdje su Rahn i Wolff? Ostavili su nas našoj sudbini. To su divljaci.“ „Njihov položaj nije bolji od našega“, odgovorio je Mussolini, „a ne postoje samo među Talijanima ljudi koji provode dvostruku igru. Bio si sa mnom kad smo u Hitlerov generalštab stigli odmah nakon atentata od 20. jula, pa se sjećaš kako su se odvijali događaji…“
Ukoliko su te riječi zaista autentične, ne predstavljaju više od jednog dijela Mussolinijevih misli. Znademo da mu je već 14. aprila obergruppenfihrer Karl Wolff izričito govorio o „svojim“ pregovorima, moleći ga da se uzdrži od sličnih inicijativa. A Mussolini je obećao i odmah zaboravio na putu za Milano gdje je znao da će razgovarati sa nadbiskupom Shusterom: dakle mogao se samo uvrijediti zbog načina s kojim su Nijemci vodili, ili se činilo da vode, te pregovore, a ne zbog činjenice što je bilo pregovora. Nesumnjivo je da je on bio upućen u tok tih događaja, a bilo je i drugih znakova koji su oko njega stvarali atmosferu velikih odluka. Nije se mogao varati. I nije se prevario.
U biti, Mussolini je odglumio nepoznavanje situacije jer mu je tako bilo komotnije: ukoliko su drugi bili iskreni, a naročito njegov sin Vittorio, on nije bio. Htio se odijeliti od Nijemaca, raskinuti svoju sudbinu od njihove; on je situaciju imao pred očima sve preciznije kako su sati prolazili. Bila je to sudbina, projekat na koji Nijemci nikad ne bi pristali: prema tome s njima je trebalo prekinuti.
Uvjereni smo da je stari diktator već od tog časa izvršio svoj izbor i da se taj izbor zove – Švicarska. Njegov plan razjasnit će se u idućim danima, kako ćemo pokazati, ali već je bio aktivan 24. aprila.
Kad je otputovao iz Gargnana, 17. aprila, Mussolini je obećao da će se vratiti da članove obitelji odvede „na sigurno mjesto“: vjerojatno već znade koje je to sigurno mjesto. Ipak to ne govori niti o tome ostavlja neki nagovještaj. Vjerojatno računa da pred sobom ima vremena, pa čak svojoj njemačkoj pratnji najavljuje da će se u Gardu vratiti idućeg ponedjeljka, tj. 23. aprila.
Potrebno se ovog trenutka zaustaviti na odnosima između Mussolinija i te pratnje, jer se u tome nalazi značajan dio istine.
Od 1943. u Gargnanu je stacioniran 2. bataljon SS Falk, kojega je sam Hitler odijelio od Vrhovne komande: to je bio odred od 700 ljudi obučen u borbi protiv padobranaca, partizana i sabotera. Osim tog odreda u službu „zaštite ličnosti“ gotovo u isto vrijeme došao je snažni odred SD (Sicherei Dienst – Služba sigurnosti) pod komandom unterstrumfihrera, tj. Kapetana Otta Kisnatta. Stvoren je i „organ za vezu“ između Nijemaca i Talijana kojim je komandirao kapetan Joost; pukovnik Jandl bio je posebno pridodan linosti Mussolinija.
Već 8. aprila kapetan Joost dobio je predalarm iz Mussolinijeve kancelarije: on je želio da preduzme „kratko putovanje“ od nekoliko dana, vjerojatno u zoni fronta, pa mu je potrebno pripremiti laganu pratnju sastavljenu iz članova bataljona SS Falk. Određeno je da će četiri oficira te jedinice biti stalno spremni, te da će idućih dana stražariti u turnusima. Komandant pratećeg odreda bit će onaj koji će tog dana biti na straži.
Između četiri oficira sudbina je izabrala mršavu figuru poručnika Fritza Birzera, mladića s melankoličnim očima i tijelom lagana nagnutim prema naprijed, ali hrabrim i inteligentnim. Mussolinijeva sudbina, njegov kraj, našli su u njemu jednu od većih slučajnosti. Bez Birzera stvari bi bile znatno drugačije.
Odlazak iz Gargnana fiksiran je za četvrtak 18. aprila, kao što je već rečeno: kad je to postalo sigurno, kapetan je pozvao Birzera i hladno mu rekao da od ishoda te misije zavisi glava obojice: prema tome treba da izbliza čuva Mussolinija i da ga niti jednog časa ne gubi iz vida.
U 18 sati otputovala je prva kolona s najvećim dijelom Birzerovih ljudi, koji su se nalazili u četiri kamiona. U drugim automobilima uzeli su mjesta neki fašistički oficiri, zatim pukovnik Jandl i kapetan Joost; ustvario bio je običaj da veći dio kolone ide naprijed.
U 19 sati otputovao je Mussolini u maloj koloni od pet automobila. Put je otvarao kamionet s italijanskim oficirima i vojnicima iza kojeg je odmah slijedio Birzerov auto. U njemu je bio poručnik SS jedinica Ginther, Mussolinijev liječnik, pukovnik George Zacharias i šofer.
Zatim je slijedio Mussolinijev automobil u kome se uz njega nalazio njegov sekretar i šofer. Konačno, slijedio je automobil SD s Kisnattom i četiri vojnika. Kolonu je zatvarao automobil s Birzerovim mitraljescima.
Idućih dana u Milanu poručnik je iz sata u sat očekivao naređenje o povratku u Gargnano, ali shvaćao je da se atmosfera jako izmijenila. Sada se činilo da se nikada neće vratiti na obalu jezera. Događaji su se grozničavo kotrljali i Birzer je osjećao da je potrebno da se pripremi na novo putovanje, ali u drugom smjeru. Već je kružio glas da će se vlada premjestiti u Milano ili u Como.
Stvari su se ovako odvijale: ujutro 25. aprila u 10 sati Birzera je talijanski major, koji je s njim održavao funkciju veze, obavijestio da u 17 sati treba da kao i svi ostali otputuje za Como. Uz veliki trud uspio je da ga Mussolini primi u 11 sati, a koji mu je s velikim poštovanjem i na njemačkom jeziku obećao da neće otputovati prije Kisnattova povratka. Činilo se da se Mussolini jako uzbuđuje, a kasnije je rekao da se „situacija jako izmijenila“ i da treba što prije otputovati.
Prema tome, postoji sigurnost da je putovanje za Como odlučeno prije razgovora u nadbiskupiji: ono što je tamo rečeno, takozvana „otkrića“, Mussoliniju su samo povoljno poslužila da bi maskirao odluku koju je već ranije donio. Činilo mu se da je izvrsna prilika da ponovno postane slobodan u svojim akcijama i da ode gdje želi. Zbog toga je već prije više dana odredio da u Como otputuje njegova žena. Zbog toga je isto učinio i sa Clarettom. Zbog toga je zahtijevao još prethodnog oktobra da mu 75 milijuna lira od prodaje lista Popolo d’ Italia budu plaćeni u švicarskim francima, kako priča industrijalac Riccardo Cella, koji je imao nesreću to je to kupio.
Nećemo biti nepravedni prema Mussoliniju nijekajući u njegovoj duši još jednu komponentu dublje prirode koja je povezana za mnoge i gorke događaje koji su se akumulirali u glavi tog starog i umornog čovjeka: to je želja za suptilnim ali preciznim revanšom u odnosu na Nijemce.
Imamo brojna direktna svjedočanstva koja nam opisuju kako se Mussolini odmah nakon razgovora s nadbiskupom gotovo čudesno podmladio. U oči mu se vratio sjaj, glavu je držao drugačije. Dok je ujutro izgledao apatičan i lišen svake volje osim da do dna popije kalež koji mu je sudbina pritiskala na usne – sada, kada je počela padati večer na početku jednog putovanja koje mu je njegova svijest predstavljala bez mnogo teškoća, ako ne i s tajnim nadama, činilo se da je ponovno stekao odvažnost iz ranijeg vremena. Po posljednji put odavao je utisak osobe koja je cijelosti arbitar vlastite sudbine, bez obzira kakva će ona biti.
Možemo mirno prihvatiti tezu da je u Mussoliniju izgrala suptilna i stalna averzija prema Nijemcima: izvukli su ga iz prašine (to je fraza koju će upotrebiti na kraju svog dana), dali su mu vladu, oruđje, novac, a u jednom momentu, kad se činilo da se ofenziva na Rim 1944. godine uplela u teškoće koje su se svakome činile nesavladivim, čak i novi prestiž.
Ali sa svim tim, Nijemci nisu mogli dati Mussoliniju niti drugom Talijanu osjećaj izgubljena dostojanstva ili im ukloniti iz svijesti osjećaj da su izgubili rat bez obzira na to da li će ga Njemačka dobiti ili izgubiti. A taj osjećaj, osjećaj da je moguće ostati na nogama ne zato što je riječ „čast“ ispisana na vlastitim zastavama, već zbog čudesne i konfuzne igre okolnosti, bio je naročito jak u redovima republikanskog fašizma koji je intimno bio svjestan da stoji na nogama zahvaljujući njemačkim bajonetama koje je mrzio i kojih se libio: sve je to bilo kao očev novac, prezren i fatalan jer je od njega zavisio život.
Mussolini je kao Talijan više od sviju osjećao tu žensku dilemu: zarobljen od partizana naveliko će govoriti o „njemačkom jarmu“ i o tome da nikad nije bio slobodan da djeluje onako kako želi. U stvari, nije tražio niti nudio lagana opravdanja već je pokušao da svoj duh oslobodi jedne veze koju je u mraku svoje intimnosti smatrao sramotnom i čak lažnom; u tome se zaista ne razlikuje od nas ostalih koji nismo mogli i još ne možemo da se otarasimo pomisli da je Nijemac stariji brat, bolji i ozbiljniji od nas, drug iz škole i to s najboljim ocijenama.
U momentu krize, u kaljuži koja ljigavo prima pad svih, zajednička sudbina zrcali iste akcije u istim pokretima s istim rezultatima kako za jedne, tako i za druge: Mussolini odijeljuje svoju sudbinu od sudbine njemačkih „izdajnika“, gnušajući se i odbijajući svoju jučerašnju heterogenu ljubav prema njima. Oslobodilački pokret „Nova Italija“, koja je gotovo 20 mjeseci gorila na vatri mržnje prema invazoru, odbija taj toliko virilni i krvni osjećaj, te ga s dvostrukim bijesom okreće prema manjim krivcima ili barem drugorazrednim krivcima. Danima i danima borci „Nove Italije“, koja je izašla ispod njemačke pete, promatrat će nepromijenjeni korak straža u čeličnim šljemovima u srcima njihovih oslobođenih gradova. Nitko neće podignuti niti prst: na Nijemce se ne puca čak niti kad uništavaju polja Alessandrije, čak kad teroriziraju Novaru, čak iako vješaju i strijeljaju lokalne članove „Nove Italije“ koji im dolaze kao parlamentarci.
U tom stavu ima mnogo više nego što je politička računica ili vojnička nemogućnost, ili procjena zajedničkih mogućnosti, nacionalnih mogućnosti; u svemu tome se osjeća podsvijest javne duše, „genije“ jedne rase. Poljske regimente napadaju s konjima i mačevima njemačke pancere i Varšava će biti potpuno uništena u pobuni koja traje 40 dana; u Italiji nismo imali konje, već samo mitraljeze i ručne bombe. A jedini put kad je ime Varšava bilo izgovoreno, to je učinjeno samo stoga da se Varšava ne bi ponovila. Bilo je i onih koji su još 25. aprila, dok su se savezničke divizije kretale padovanskom ravnicom, definitivno odbacivali svaku mogućnost nacionalnog iskupljenja, makar u krvi, govoreći: „Ne smijemo dozvoliti rizik druge Varšave“. Nismo se izložili riziku, zato nismo dobili premiju.
Vittorio Mussolini čini nam se kao najautoritativniji svjedok tog duševnog stanja, na fašističkoj strani, razumije se. Ostao je da čeka oca u prefekturi u Milanu i ovako opisuje njegov povratak: „Čekanje je bilo kratko, ali nervozno. Jedan sat kasnije moj otac se uspinjao stepeništem prefakture. Lice mu je bilo tamno i govorilo je o dubokoj indignaciji. Sakupio je prisutne ministre, glavešine i funkcionere i ispitujući zemljopisnu kartu koju je imao na stolu, rekao je da se Milano odmah napušta, smjer Como. Tog časa nitko nije imao šta da kaže. Jedino sam ja zapitao: ‘A Nijemci’? Tko je učestvovao u razgovorima sa Schusterom već je znao, ali mi nismo bili obaviješteni. Več su se predali i ima već nekoliko dana da su pristali na uvjete predaje.“
„Na našim licima čitalo se iznenađenje: kako se činilo nitko nije bio dovoljno pošten da o tim pregvorima izvijesti našu vladu. Wolff, general SS i vjerni Hitlerov čovjek, pregovarao je s Amerikancima o predaji njemačkih snaga odlazivši čak u Švicarsku a da to nismo znali ni mi niti Hitler. Wolff, čovjek koji nam je dvije godine davao neprekidne lekcije vjernosti nacističkom režimu i svom šefu! Nije bilo naročito utješno misliti na to da čak u redovima SS jedinica postoje ljudi dvostruke igre. Pored mene, pukovnik Wehrmachta, Jandl, oficir pridodan zaštiti ličnosti mog oca problijedio je: promrmljao je neke riječi i nešto kasnije je otišao. Kao u začaranom svijetu težina 25. jula razbila je sramotu 8. septembra i osjetili smo duboki osjećaj slobode. Nevezani savezništvom s Nijemcima mogli smo s Anglo-Amerikancima pregovarati o časnoj predaji snaga Talijanske Socijalne Republike, kao što nikad ranije nismo pokušavali, jer bi nam se to učinilo kao nepoštivanje naših obaveza prema Trećem Teichu. Da bi spasio svoju kožu, Wolff je o tome već mjesecima razmišljao! Krug nepovjerenja, sumnje, nečasnosti nastavlja se i dalje.“
Bez obzira na to da li bi htjeli zaboraviti svjedočenja Wolffa i Birzera, ovim riječima nije moguće u potpunosti pokloniti vjeru: Carlo Silvestri sjeća se da je Mussolini još nekoliko minuta prije sastanka u nadbiskupiji telefonski razgovarao s Rauffom, pukovnikom njemačkih SS jedinica, zanimajući se koliko istine ima u glasinama da se sprema predaja njemačkih trupa u Italiji. On je, prirodno, zanijekao, vjerojatno držeći se filozofije da njegov demanti neće bogzna šta vrijediti u ušima onoga koje je i te kako praktičan u tehnici demantija, i kao novinar i kao šef vlade.
Osim toga ne mogu se zaboraviti riječi Alberta Mellini Ponce de Leona, koji je u tim danima još držao konce sudbine kao ministar vanjskih poslova Saloa; 24. aprila ujutro on je ambasadoru Rahnu u Fasanu, koji je služio kao glavni štav komande SS jedinica u Italiji sve do tog časa, povjerio da „postoje pregovori koji mnogo obećavaju“ sa saveznicima. Istovremeno njemački brbljivac preporučio je da se o tome Mussoliniju ništa ne govori. Mellini se toga držao kad je tokom poslijepodneva istog dana po posljednji put s njim razgovarao. Međutim, on se toga nije sasvim držao, tako da je Mussolini postao veoma sumnjičav naročito kad je čuo da je glavni štab SS na brzinu složio šatore u namjeri da ode u Bolzano, što znači iza vidljivog horizonta. On je postao toliko sumnjičav da je idućeg jutra mogao mirno kazati svom sinu: „Wolff i Rahn! Imam predosjećaj da ih više nećemo vidjeti.“Kao što se pokazalo, bio je to više nego predosjećaj.
Prema tome, moguće je prihvatiti da je u pregovorima s nadbiskupijom njemačka „izdaja“ odigrala važnu ulogu: ona je svima olakšala posao, od kardinala koji ju je ventilirao kao akciju koju je crkva diplomatski vodila, do Odbora koji je u njoj vidio izvrsno sredstvo pritiska na fašiste, koji su se tako na sreću mogli odijeliti od Nijemaca; do fašista a naročito Mussolinija, koji su mogli dobro odigrati svoju ulogu zavedenih i napuštenih zrelih usidjelica. Ipak nešto nisu odigrali za publiku, već sami za sebe, jedan s drugim u kratkom hodniku prefekture držeći se za mitraljeze koji nikad neće pucati i napunivši džepove ručnim bombama koje će se vratiti u Milano u džepovima partizana.
Nakon Mussolinijeva reagiranja u nadbiskupiji, uslijedilo je konfuzno brbljanje. Prema Cadorni, Mussolini je uzeo učešća i to prilično dugo. Ali general je jedini koji nam govori o „repu“ tog sastanka koji je zaista trebao biti dugačak u tom sudbinskom momentu kad je eksplodirala bomba njemačke predaje.
„Konverzacija se kasnije uopćila“, priča Raffaele Cadorna. „Ja sam naglasio važnost njemačke predaje od koje je zavisila i predaja fašista. Mussolini je rekao da se raspala i njemačka armija. Kardinal Schuster opet je uputio poziv da se pronađe zajednička tačka kako bi se stanovništvo poštedjelo od nepotrebnih patnji. Graziani je govorio o ekscesima koje su tomože izvršili partizani a o čemu je on nosio sa sobom dokumentaciju: bila mu je namjera da ublaži odgovornost za objavljene represalije. Mi smo naglašavali da se treba odlučiti jer je situacija kritična, mase su izgubile strpljivost i napetost bi se mogla iz trenutka u trenutak pretvoriti u akte nasilja. Bassi, prefekt Milana, negirao je da bi se mase mogle pokrenuti ukoliko ne budu umjetno izazvane, na šta je Mussolini odgovorio: ‘Što se toga tiče, nemam nikakvih iluzija… Kad jednom odjekne prvi metak…’ I tu rečenicu je propratio gestom tupog mirenja. Opet smo ga požurivali da donese odluku. Na kraju je rekao da će razgovarati s Wolffom te da će nam u 20 sati dati odgovor.“
Te kratke rečenice u stvarnosti uzimaju vrijeme od najmanje pola sata. Kad Mussolini ustaje na povratak za prefekturu već je 19 sati, minut više ili manje. Razgovor je počeo u 18 sati i govorilo se čitav sat. Već ova jednostavna računica pokazuje jasno da je pitanje njemačke izdaje bilo bačeno u kut. U biti, ako pregovori nisu doveli do rezultata, krivnja nije u tome. Ako je potreban još jedan dokaz dovoljno je citirati činjenicu da je Mussolini, kad se vratio u prefekturu, na sve mislio samo ne na to da stvarno uspostavi kontakt s Wolffom ili s bilo kojim drugim odgovornim Nijemcem. Znao je da ga je uz pregovore ili bez njih, samo nekoliko sati dijelilo od kraja svega. Trebalo se žuriti.
Vanni Teodorani govori o nekoj „skici uvjeta“, očevidno službenoj, koju je Mussolini odnio sa sobom u nadbiskupiju. I industrijalac Federico Cella siguran je da je postojao mali dosije u kome se između ostalog nalazilo nekoliko tipkanih stranica s desetak klauzula. Tu se imala nalaziti i mapa s elementima famoznog trokuta u kome su se trebale koncentrirati trupe, zatim popis naoružanih republikanskih snaga. Vanni Teodroani kaže da je jedna od klauzula koje su odnesene u nadbiskupiju govorila jasno da se „u pregovorima neće postavljati pitanje lične sigurnosti Mussolinija“. Stari diktator nije htio da njegovo ime spriječi mogući spas ostalih. I Vittorio Mussolini i svi njegovi haziografi posljednih trenutaka fašizma više ili manje aludiraju na tu bazu pregovora.
Predstavnici Odbora (svih partizanskih i ostalih frakcija) nisu uradili ono što se očekivalo. Njihov odgovor je mogao biti samo jedan: predaja bez postavljanja uvjeta, neodložna predaja oružja, demobilizacija sprovedena istog trenutka. No, budući da nisu imali materijalnu snagu da nametnu bilo šta, bili su prisiljeni da traže sve. Ipak, to je bila jedinstvena prilika. Mussolini je došao spreman da se pokloni, da zatraži mir i propusnice. Bio je spreman da učini sve što nitko nije predvidio ili očekivao čak niti u najluđim snovima. Trideset hiljada ljudi samo u Milanu očekivalo je kraj tog razgovora kako bi se, ako je moguće, vratili svojim kućama, kako bi skinuli razne oznake i barjačiće, kako bi izvan borbe utopili deset mjeseci bezočnosti i monstruoznih prijetnji. S tog mjesta i uz privolu samih fašista, bilo koji partizan mogao je doći u Corso Sempione i objaviti Talijanima: „Danas u 18 sati vlada Talijanske Socijalne Republike predala se predstavnicima Oslobodilačkog odbora. Italija je slobodna.“
Nedostajalo je hrabrosti da se ima hrabrosti. Nije bilo duševne elegancije, nedostajala je muževna indiferentnost prema posljedicama vlastitih činova. Vjerojatno se mislilo da bi spontano polaganje oružja s fašističke strane izazvalo neizbježan pokolj. Ali to je bilo neizbježno bez obzira na propusnice koje su bile izdavane, bez obzira na tucete lokalnih sporazuma koji su bili stipulirani. Prema tome, bilo je razloga za pregovaranje, za demaskiranje početne slabosti onoga s kojim se stajalo licem u lice, jer je to bio put za poboljšanje vlastitih prednosti. Primiti predaju organiziranih i naoružanih ljudi značilo bi čast, značilo bi lijepo krunisanje dvadesetomjesečne borbe u brdima. Odbijanje zbog toga što nije bilo jasno kako da se to sprovede u praksi, značilo je bezlično se ponašati u toj velikoj strahovitoj igri u kojoj će sutrašnji mrtvaci, krv budućih dana na ovaj ili onaj način pritiskivati godinama i godinama.
(U sledećem broju: Plan za bekstvo u Tursku ili Španiju)