Staljinova ćerka
Rozmeri Salivan: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve (6. deo)
Paranoja iza Gvozdene zavese
Svetlana Alilujeva je najpoznatiji prebeg iz Sovjetskog Saveza u Sjedinjene Američke Države. Kada je, u svojoj 41. godini, odlučila da pobegne iz senke imena svog oca, komunističkog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina, iza sebe je ostavila tragičnu prošlost. Majka Nadežda je izvršila samoubistvo, jedan polubrat je ubijen u Drugom svetskom ratu, drugi je umro od alkoholizma, u progonima su stradali i ostali njeni rođaci i prijatelji. Nadala se da će na Zapadu moći da izgradi miran život, ali nije uspela.
Kanadska profesorka književnosti Rozmeri Salivan najveću međunarodnu pažnju je privukla knjigom „Staljinova ćerka: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve“. Opsežna biografija je nastala na osnovu višegodišnjeg istraživanja, uz korišćenje arhiva CIA, KGB i sovjetskih državnih fondova, kao i intervjua sa članovima porodice, uključujući i Svetlaninu ćerku. Za ovo delo, Salivan je dobila više prestižnih nagrada, među kojima su RBC Taylor Prize, Plutarch Award i Hilary Weston Writers Trust Prize. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije delove knjige o Svetlani Alilujevoj.
Rozmeri Salivan
Do 1949. godine, Svetlana je živela u stanu u Kremlju, a njen otac Staljin u svojoj dači u Kuncevu.
Posle rata, Staljin je uveo režim testiranja hrane. Izabrani lekari su hemijski analizirali svaki komadić hrane koju su mu donosili iz kuhinje. Sve namirnice su dolazile sa zvaničnim pečatom: „Nisu pronađeni otrovni elementi“. S vremena na vreme, vojni hemijski eksperti su uzimali uzorke vazduha u Staljinovim sobama. Svetlana je tu paranoju prokomentarisala: „Pošto su čistačice ostale žive, mora biti da je sve bilo u redu“.
Posle razvoda, Svetlana je u Kremlju živela sama. O njenom sinu Josifu brinule su se dadilje u dači u Zubalovu. Tog proleća, Staljin je prvi put posetio Zubalovo, da upozna unuka. Pošto je Staljin odbio da upozna njenog bivšeg muža Grigorija Morozova, Svetlana se brinula kako će reagovati kad vidi unuka. Svetlana je opisala koliko se plašila tog susreta. „Moj sin je bio veoma simpatičan dečak, malo grčkog ili gruzijskog izgleda, sa ogromnim sjajnim jevrejskim očima i dugim trepavicama. Bila sam sigurna da će ga moj otac odbaciti.“
Ipak, Staljin je toplo prihvatio dete, igrao se s njim u šumi. Pohvalio je malog Josifa: „On je lep dečak, ima lepe oči“. Staljin je još samo dva puta video svog unuka. Ironično, godinama kasnije Josif se sećao svog dede sa ljubavlju, uvek je držao Staljinovu fotografiju na stolu.
Svetlana je diplomirala na Moskovskom univerzitetu u junu 1949, a tri meseca kasnije njen otac je sredio da se uda za Jurija Ždanova, sina pokojnog predsednika Vrhovnog sovjeta i njegovog bivšeg zamenika, Andreja Ždanova, koji je umro prethodnog leta. U Kremlju je vladalo uverenje da je Staljin najviše voleo i cenio Andreja Ždanova, koji je bio duhovit i skroman, pa nije predstavljao pretnju. Staljin ga je postavio za ideološkog komesara, zaduženog za sprovođenje represivne kampanje protiv umetnika i intelektualaca. U tom poslu, Ždanov je bio toliko nemilosrdan da je tortura nazvana njegovim imenom – ždanovština. Suzbijao je muziku Prokofjeva, Hačaturijana i Šostakoviča kao „stranu sovjetskom narodu i njegovom umetničkom ukusu“ i zabranio je rad mnogih pisaca, uključujući pesnikinju Anu Ahmatovu. O njoj je rekao: „Ahvatova je polu-monahinja i polu-bludnica, ili bolje rečeno bludnica-monahinja čiji je greh pomešan sa molitvom“. Hronični alkoholičar, Ždanov je dobio srčani udar. Na lečenje je poslat u sanatorijum u Valdaju, ali krajem avgusta je umro od masivne koronarne tromboze.
Staljin je bio podjednako vezan za Ždanovljevog sina Jurija, koji je imao samo 28 godina i jedva završen hemijski fakultet kada ga je Staljin imenovao za šefa Naučnog odeljenja Centralnog komiteta. Jurij je kasnije rekao Svetlani da nije želeo taj posao: „Znaš kako to ide… Ulaz je besplatan, ali plaća se na izlazu“. Jurij nije hteo taj posao, ali nije smeo da odbije Staljina.
Staljin je preuzeo ulogu provodadžije. Svetlani je rekao: „Sviđa mi se Jurij. On ima budućnost i voli te. Udaj se za njega.“ U dnevniku, Svetlana je zapisala da je popustila i pristala na očev predlog jer je bila umorna od otpora njegovim zahtevima. Staljin je čak podigao drugi sprat na svojoj dači u Kuncevu, očekujući da mladi par živi s njim. Kako su se oboje opirali toj ideji, sprat je preuredio u bioskopsku salu.
Staljin nije prisustvovao njihovom raskošnom venčanju, ali vlada je organizovala njihov medeni mesec na Crnom moru. Prošlo je loše. Ona je volela more, on je imao morsku bolest. On je voleo planine, ona je patila od visinske bolesti.
Jurij je odmah usvojio Svetlaninog sina Josifa, pa su se uselili u prostrani stan porodice Ždanov u Kremlju. Stan je bio pun ratnog plena: vaza, tepiha, umetničkih dela donetih iz Nemačke posle rata. „U toj kući je vladala tvrda partijska atmosfera, ali sve je bilo licemerno, obična karikatura“, govorila je Svetlana.
Kao i licemerje, ona je prezirala i svoju svekrvu, koja je „svog sina držala kanapom vezanog za njene kecelje“. Jurij je svoju mamu nazivao „mudrom starom sovom“.
Svetlana je ubrzo ponovo zatrudnela. Teško je podnela drugo stanje. Tokom cele zime bila je veoma bolesna, a u proleće 1950. ostala je u bolnici mesec i po dana. Ispostavilo se da ona i njen muž imaju nekompatibilne krvne grupe, što je dovelo do toksikoze, koja je uticala na njene bubrege.
U maju, rodila je ćerku Jekatarinu (Kaću), dva meseca pre termina. Posle porođaja, još mesec dana je ostala u bolnici. Usamljena, požalila se svom ocu. On joj je odgovorio u pismu: „Draga Svetočka! Drago mi je što si prevazišla probleme sa bubrezima, to je bio ozbiljan problem. Da ne govorim o tome da imaš dete. Čuvaj se. Čuvaj i svoju ćerku. Državi su potrebni ljudi, čak i oni koji su rođeni prerano. Budi još malo strpljiva, videćemo se uskoro. Ljubim svoju Svetočku. Tvoj mali tata.“
Iako je otac nije posetio u bolnici, Svetlana je bila srećna što je dobila njegovo pismo. Ali nije mogla da mu ne zameri što je napisao da je državi potrebna i njena prevremeno rođena beba, koja se tada još borila za život.
Brak je trajao još godinu dana, ali oboma – Svetlani i Juriju – bilo je očigledno da je osuđen na propast. Svetlana je imala probleme sa svekrvom, a Jurij se osećao u Centranom komitetu kao da mu se steže omča oko vrata. Umesto da se zbliže, oboje su se povukli u svoje nevolje.
Znajući da im je za razvod potrebna Staljinova dozvola, Svetlana je pisala ocu. „Dragi papočka, veoma bih volela da te vidim da bih te obavestila o tome kako živim. U vezi sa Jurijem Andrejevičem Ždanovim, odlučili smo da se konačno rastanemo. Već dve godine ne živimo kao muž i žena. On mi je – ne rečima, već delima – dokazao da mu nimalo nisam draga i da mu nisam potrebna. Nekoliko puta je ponovio da treba da ostavim ćerku sa njim. Apsolutno ne. Dosta mi je tog suvog bezdušnog erudite. On je zakopan pod svojim knjigama, porodica i žena mu uopšte nisu potrebni. Zato tata, molim te, nemoj se ljutiti na mene što te o ovim događajima obaveštavam naknadno. Toga si bio svetan i ranije. Ljubim te“, napisala je Svetlana.
Očevu dozvolu da se razvede dobila je u leto 1952. godine. I Jurij je želeo razvod, ali ostao je prijateljski raspoložen prema njoj i njenom sinu Josifu, koga nije odvajao od svoje ćerke Kaće, zajedno ih je vodio na svoje planinarske i arheološke ekspedicije.
U svojoj 26. godini, Svetlana je privodila kraju master studije. Otac ju je pitao od čega će živeti. Nakon što je napustila Ždanova, nije imala pravo na državnu daču i automobil sa vozačem. Zakon iz 1947. godine propisao je da rođaci članova vlade više neće dobijati hranu i odeću o državnom trošku. Staljin je planuo na ćerku: „Šta si ti, uopšte? Parazit? Živiš od onoga što ti se da? Stanovi, vikendice, automobili… Nemoj da misliš da je to tvoje. Ništa od toga ne pripada tebi.“
Objasnila mu je da joj ne trebaju dača i šofer. Studentska stipencija joj je bila dovoljna za stan i hranu za nju i njenu decu. Staljin se smirio. Misleći da je to impresivna suma, dao joj je nekoliko hiljada rublja, kao da nije znao da je valuta toliko devalvirala da je taj iznos mogao da pokrije troškove života za samo nekoliko dana. Međutim, Staljin joj je ponudio da joj kupi automobil kad dobije vozačku dozvolu. Taj znak pažnje postao je jedno od njenih najlepših sećanja na oca.
Svetlana je 8. novembra 1952. godine odvela svoju decu u Kuncevo, u posetu Staljinu. Tada je prvi put video dvoipogodišnju unuku Kaću i jedini put kada su on, njegova ćerka i njegovo dvoje unučadi bili zajedno. Takođe, tog dana je bila dvadeseta godišnjica smrti Staljinove žene i Svetlanine majke Nađe, koja nijednom rečju nije pomenuta.
Svetlana se loše osećala u očevoj dači. Sa gađenjem je posmatrala ogromne fotografije isečene iz časopisa Ogonjok u jeftinim ramovima okačene na zidove: devojčica sa teletom, nekoliko dece koja sede na mostu… Deca tuđih ljudi. Nijedna fotografija njegove unučadi.
Mala zabava je prošla dobro, ali Svetlana je shvatila da je njen otac potpuno ravnodušan prema njenoj ćerki Kaći. Samo jednom joj se obratio i nasmejao. Kada je maštala o sebi i deci kako žive pod istim krovom sa njim, Svetlana je shvatila da se on navikao na slobodu svoje samoće, koju je, kako je sam govorio, počeo da ceni tokom svojih dugih sibirskih iznanstava. „Nikada ne bismo mogli da stvorimo ni privid porodice, zajedničkog postojanja, čak i da smo to oboje želeli. Pretpostavljam da on to zaista nije želeo“, zapisala je Svetlana.
Sama i bez poklona, otišla je na proslavu njegovog 73. rođendana 21. decembra 1952. godine. Na zabavi su bili prisutni Berija, Maljenkov, Bulganjin i Mikojan, a Hruščov je stalno ulazio i izlazio. Molotov je bio napoželjan. Staljin ga je proglasio nepodobnim jer je Molotovljeva žena Polina na zvaničnom koktelu posle partijskog kongresa nepromišljeno, i to na jidišu, izjavila da je „ćerka jevrejskog naroda“. Zbog toga je deportovana u Kazahstan.
Staljin je bio dobro raspoložen. Kuvari su pripremili gruzijsku gozbu. Čak i uz testiranje hrane, koje je sprovedeno u kuhinji, Staljin se pobrinuo da uvek neko pre njega nešto pojede. Hruščov je kasnije opisivao kako ga je Staljin nudio: „Vidi iznutrice, Nikita. Jesi li ih već probao? Video sam da i on želi da uzme malo, ali plašio se. Tek kada sam ih ja probao, on bi počeo da jede.“
Staljin je birao muziku. Na gramafonu je puštao ruske i gruzijske narodne pesme. Svi su morali da igraju. Hruščov je u memoarima zapisao kako je Staljin grubo terao i Svetlanu da pleše: „Čim je stigla ta mlada žena, on ju je terao da igra. Video sam da je umorna. Igrala je kratko vreme. Pokušala je da se odmori, ali on je i dalje insistirao. Prišao je i zgrabio joj pramen kose. Povukao ju je. Mogao sam da vidim kako joj se lice crveni i suze naviru na oči. Još jače ju je povukao i odvukao na plesni podijum.“ Svetlana je demantovala te tvrdnje Hruščova.
Ta rođendanska zabava je, ispostavilo se, bila njen poslednji susret sa ocem. Tri meseca kasnije, u jeku svoje poslednje i najstrašnije kampanje terora sovjetskim intelektualcima, 5. marta 1953. godine, Staljin je umro.
(Kraj))
