Plikovi
Studenti ne odustaju od zahteva za utvrđivanjem istine, pravde i odgovornosti
Ubica je među nama
Dok studenti pevaju: „Zakleo se student u cvet i u med da će u državi da napravi red. Neće tu da vršlja od sad bilo ko, ni Aca, ni Brnaba, ni Đuka vo“, naprednjački kartel, kao izlaznu varijantu iz tromesečne krize, priprema nove vanredne izbore. Da bi izbegao odgovornost za korupciju, koja je dovela do masovnog ubistva u Novom Sadu, Aleksandar Vučić pokušava da podmiti studente i penzionere, a usput i da sve zaplaši pretnjom nepostojećih terorističkih napada. Policija i tužilaštvo ne reaguju na nasilje naprednjačkog kartela nad običnim građanima, pa ni nad Emirom Kusturicom, koji javno optužuje Vučića i Zagorku Dolovac. Trikove, kojima se služi tiranin, opisuje zamenik glavnog urednika Magazina Tabloid, Predrag Popović, bivši urednik u Dnevnom telegrafu, Nacionalu i Pravdi, nekada blizak Vučićev saradnik i prijatelj.
Predrag Popović
Aleksandar Vučić je, u protekla dva i po meseca, potrošio sve političko-mafijaške trikove ne bi li ugušio pobunu studenata i građana i, istovremeno, izbegao odgovornost za masovno ubistvo petnaestoro ljudi pod nadstrešnicom novosadske Železničke stanice.
Pokušao je da prevari studente igrokazom sa registratorima u kojima se, tobože, nalaze svi dokumenti vezani za rekonstrukciju pruge Beograd-Budimpešta. Usput, hteo je da ih podmiti „povoljnim“ stambenim kreditima. Optuživao ih je da rade za zapadne obaveštajne službe, pa i hrvatsku, koje nameravaju da izazovu nasilnu smenu vlasti. Dok im je obećavao sve i svašta, slao je stranačke kriminalce da ih vređaju, tuku i gaze automobilima. Pretio je odredima svojih „lojalista“, koji su se u crkvi zakleli krvlju da će ga braniti. Vučić je tvrdio da, sa svojim „kobrama“, može da razbaca studente za 6-7 sekundi, a Vladimir Đukanović da ih naprednjaci mogu „polomiti kao slamčice“.
Sve, uzalud. Na monstruoznu kampanju, studenti su odgovorili pesmom: „Zakleo se student u cvet i u med da će u državi da napravi red. Neće tu da vršlja od sad bilo ko, ni Aca, ni Brnaba, ni Đuka vo“. Još konkretnija poruka napisana je na novosadskom asfaltu, ispred zgrade Bezbednosno-informativne agencije: „Ubica je među nama“!
– Ja nisam nikoga ubio – kaže Vučić.
Lično, svojom rukom nikoga nije ubio ni Hitler. Nisu ubijali ni Pavelić, Tuđman, Izetbegović, pa ni Vučićev politički i poslovni partner Aljbin Kurti. Čak ni Šešelj, dok se predstavljao kao crveni vojvoda, nije ubijao. No to ne umanjuje njihovu odgovornost za mnoge tragedije koje su izazivali, svako u meri svojih mogućnosti.
Svojim političkim porukama, ratnohuškačkim parolama i radikalski primitivnim šovinizmom, Vučić je stimulisao ljude, bolje od sebe, da ubijaju i ginu. Oni su dobili rake, razbacane od Virovitice do Prizrena, a on nekoliko hektara stambenog prostora, od Jajinaca i „Yu biznis centra“, do Belvila i Krunske ulice. Na drugi način, mnogo profitabilniji – korupcijom – Vučić je stekao pune džepove, sefove i račune, a stotine porodica su ostale bez svojih članova; svejedno da li u smrskanom helikopteru na surčinskoj ledini, u ritopečkoj klanici naprednjačkog predatora Velje Nevolje, ili pod 300 tona betona novosadske Železničke stanice.
Za svo zlo, koje tri decenije širi Srbijom i komšijskim državama, Vučić nikada nije odgovarao. Sad pokušava da se izvuče od odgovornosti za masovno ubistvo u Novom Sadu.
Isti dan, 1. novembra 2024, kad je pala nadstrešnica, Vučić je imao samo jedan način da zaustavi lavinu, koja se tada pokrenula niz ulice Novog Sada, Beograda i ostalih srpskih gradova, naročito sa univerziteta i srednjih škola. Pobune građana ne bi bilo da je tada imao dovoljno snage i inteligencije da kaže: „Policija, tužilaštvo i sudovi moraju hitno da utvrde ko je odgovoran za ovo masovno ubistvo, niko neće biti zaštićen, ni projektanti, izvođači radova i političari“.
No, istina nikad nije bila Vučićeva prva opcija. Uslovljen karakterom hulje i brnabićevskom inteligencijom, odmah je plasirao laž da je cela stanična zgrada renovirana, sve osim nadstrešnice. Vučić i njegovi saučesnici Vesić i Dačić počeli su da šire tu laž i pre nego što se znalo koliko ljudi se nalazi pod nadstrešnicom, koliko je poginulo, a koliko povređeno. Nisu imati te informacije, ali znali su da je tragedija izazvana njihovim koruptivnim sistemom.
Od tada do danas, Vučić pokušava da sakrije svoju odgovornost u tom zločinu. Tužilačku istragu je usmerio prema arhitektima i ostalim građevinskim stručnjacima. Iz korupsa političkih štetočina, na optuženičku klupu je poslao Vesića, njegovu pomoćnicu Anitu Dimoski i bivšu ministarku i direktorku Infrastrukture železnice Jelenu Tanasković. U ovoj fazi postupka, tužilaštvo se nije bavilo Tomom Momirovićem, Majom Gojković i Milošem Vučevićem. Nije, jer Vučić zna da oni, a naročito Gojkovićka, ne bi časa časili sa priznanjem da ih je on uvukao u koruptivne kombinacije.
Kao i u svim prethodnim slučajevima, Zagorka Dolovac je i ovom prilikom dokazala spremnost da bude Vučiću na usluzi. Dopustila je da istragu vodi novosadsko Više javno tužilaštvo, iako je nadležno Tužilaštvo za organizovani kriminal, s obzirom na vrstu krivičnog dela, broj žrtava i osumnjičenih. Takođe, nije dala obavezujuće uputstvo postupajućim tužiocima da istraže tokove novca. Za nesreću su, možda, zaista krivi projektanti i izvođači, ali nema sumnje da su oni samo izvršioci naloga politikanata iz vrha režima. Samo oni su mogli da nadavaju cenu radova sa osam na 65 miliona. Međutim, ova istraga se nije bavila tom temom. Nije, jer bi krvavi trag doveo do Vučića. A gde je Vučić, tu je i republička javna tužiteljka Dolovac. To znaju i pobunjeni studenti, koji su joj predali zahtev da postupa u skladu sa zakonom, a ne u interesu kriminalaca iz vlasti.
Koliko je njeno postupanje groteskno, pokazuje i primer Emira Kusturice. Dva meseca pre masovnog ubistva u Novom Sadu, naprednjačke sajber-ubice osudile su Kusturicu na smrt. Na sajtu „kopacemo.com“ objavljena je ilustracija nadgrobnog spomenika sa slikom i imenom Kusturice, kao i najavljenim vremenom smrti – 2027. godine. Zbog objavljivanja lažnih čitulja i karikatura sa upokojenim Vučićem, tužioci pod kontrolom Zagorke Dolovac sprovodili su na desetine istraga i podnosili isto toliko optužnica, po kojima su osuđivani normalni građani. Međutim, pošto je Kusturica „osuđen na smrt“ zbog protivljenja Vučićevom projektu eksploatacije litijuma, u saradnji sa Rio Tintom, Dolovac nije reagovala. Kusturica je pre nekoliko dana objasnio razloge njenog izbora meta za odstrel.
– Po jednom starom paganskom morbidnom principu, mene su osudili na smrt, a nisam dobio zaštitu države. Kako je moguće da jedna država može da dozvoli da jedan od javnih radnika, koji je napravio dva grada, deset filmova i da ne opisujem više šta sam sve u životu radio, da budem osuđen na smrt od neke tajne organizacije, koja ne može bit’ a da nije vezana za institucije koje trenutno vladaju Srbijom? Kako je to moguće? Samo zbog toga što sam rekao da je zlokobno ulaziti u bilo kakav savez sa Rio Tintom. Nije reagovali ni tužilaštvo, a ni Aleksandar Vučić, što ne mora da znači da je on direktno uključen u to, ali ćutao je. Ovim nadgrobnim spomenikom mi je poslata poruka šta vladajuća elita misli o meni i kako me doživljava – rekao je Kusturica u svom podkastu „Moj život“, koji se emituje na You Tube kanalu Sputnjik.
Kusturica je istakao da je Republičko javno tužilaštvo trebalo da reaguje na ugrožavanje života „građanina koji je, kad je došao ovde, Srbiji doneo u miraz kamere i odličja, kao i sve ostalo što je tada bilo značajno u Evropi, a sve je bilo vezano za njegovo ime“. No, miraz i stare zasluge nisu bitne kad je brakorazvodna parnica izazvana suprotstavljanjem projektu od koga Vučić očekuje ogromnu proviziju.
Da bi objasnio uzroke postupanja Zagorke Dolovac, Kusturica je opisao njihov prvi susret. U avionu, na letu iz Beograda u Bukurešt, sedeli su jedno pored drugog. Kusturica je u Rumuniju išao da održi koncert, a Dolovac na međunarodni samit predstavnika pravosudnih organa.
– Pored mene je sedela debeljuca dobronamernog izgleda. Kada mi je plastična flaša ispala iz ruke, ona se istegla, uzela je i dodala mi je. Rekla je: „Ja sam Zagorka Dolovac, a vi ste Emir Kusturica“. „Da, ja sam taj! Kojom nevoljom vi idete u Rumuniju? Ja idem da sviram“, rekao sam. Ona kaže: „Znate, ja sam u jednom višem telu, koje preoblikuje zakone u čitavom svetu i koje dovodi do usklađivanja lokalnih zakona.“ Pitala me kako mi se sviđa Čurug. Rekao sam da je Čurug divan, miran je i ima lekovitu vodu. Avion je sleteo. Na pisti se pojavio BMW sa rotacijama, u koji je ušla pomenuta javna tužiteljka i tako otišla na neki sastanak. Ja sa odsvirao koncert, ona je završila taj sastanak i istim avionom smo se vraćali u Beograd. Šta je ona saznala o meni u Rumuniji, ja nemam pojma. Šta su njoj ljudi rekla za moja opredeljenja, takođe ne znam. Uglavnom, isti BMW, sa njenom pratnjom, doveo ju je na aerodrom i ona je, prečicom, ušla u avion. Opet smo sedeli u redovima jedno pored drugog, samo ovog puta gospođa javni tužilac – za koju smo utvrdili da imamo zajedničke prijatelje i da nas vezuje lepota i neobičnost te oblasti, tihe Tise, gde je moja žena napravila kuću – nije htela da progovori ni reč. Kao pokvareni televizor: ima sliku, nema ton. Ne samo da se trudila da ne pogleda u mom pravcu, nego je čak i simulirala da spava. Uglavnom, na rastanku, kad smo izlazili, kad nije imala kud, pogledi su nam se sreli. Jasam rekao: „Nadam se da se vidimo u Čurugu“. Ona je kazala „da, da, u Čurugu“ i nestala. Ne znam šta je saznala ona o meni, ali šta sam ja, u međuvremenu, saznao o Zagorki Dolovac? Moji izvori u „dubokoj državi“ govore da je Zagorka Dolovac bila obavezni amblem za svaku vlast. Počelo je negde za vreme Bojana Pajtića, a završilo je u svim mandatima i vladama, kojima je upravljao Aleksandar Vučić. Uslov Stejt departmenta za formiranje svake vlasti bila je ona. Bila je i ostala do dana današnjeg siva eminencija jedne vrste prilagodljivosti – rekao je Emir Kusturica.
Dolovac nije reagovala ni kad je Željko Mitrović napravio i sto puta emitovao na Pinku i pratećim režimskim medijima prilog u kome je, pomoću veštačke inteligencije, montirao Kusturičin lik koji, njegovim glasom, priznaje da mu je otac Murat bio masovni ubica. Pošto je Kusturica i tom prilikom izabran za metu iz istog razloga, koji je naveo „kopaćemo.com“ da objavi njegov nadgrobni spomenik, jasno je da nalog potiče iz istog centra moći, koji Dolovac štiti već 13 godina.
Po istom principu, kao što je na Kusturicu udario najjačim režimskim močugama, Pinkom i fantomskim sajber-gangovima, Vučić je pokušao da se obračuna sa studentima. U njegovom bolesnom umu kreirana je prljava kampanja protiv dva brata, Lazara i Luke Stojakovića. Kao dokaz da su „hrvatski špijuni“, Vučićevi mediji su objavili da imaju hrvatsko državljanstvo, što su „dokazali“ fotografijama hrvatskih pasoša. Kao i dvesta hiljada drugih izbeglica i dece rođene u izbeglištvu, tako su i Stojakovići, pored srpskog, uzeli i hrvatsko državljanstvo. Ako su studenti, rođeni u Srbiji, sumnjivi zbog hrvatskog državljanstva, još su opasniji najviši funkcioneri naprednjačke vlasti, koji imaju takav pasoš.
Na Vučićevo insistiranje, hrvatska državljanka Ana Brnabić je imala tri premijerska mandata, a danas je predsednica Narodne skupštine. U Poslaničkoj grupi SNS-a ima nekoliko hrvatskih državljana, kao što su Marko Atlagić i Miodrag Linta. Hrvatski pasoš ima i Vučićev privatni patrijarh Porfirije.
Da nije monsturozan, ovaj besmisleni Vučićev pokušaj da kompromituje sve studente, preko braće Stojaković, ne bi zavređivao ni pomen. No, to je samo deo arsenala, kojim se tiranin brani od odgovornosti za masovno ubistvo pod novosadskom nadstrešnicom. Pored toga što je bolestan, ovaj Vučićev pokušaj da diskredituje srpske studente pokazuje koliko je licemeran, jer mu nije nikakav problem da sarađuje sa najistaknutijim funkcionerima Hrvatske demokratske zajednice. Za promociju svog najvećeg koruptivnog projekta, EXPO, Vučić je angažovao Dragana Primorca, HDZ-ovog predsedničkog kandidata na izborima koji su održani pre nekoliko dana. U organizaciji Privredne komore Republike Srpske održan je Jahorinski ekonomski samit, na kome je Primorac hvalio Vučićev uspeh da Beograd dobije EXPO. S druge strane, taj HDZ-ovac iznosi najteže optužbe protiv „srbo-četnika koji su izvršili agresiju na Hrvatsku“. Primorac ističe da Hrvatska treba da podrži Srbiju u procesu priključivanja Evropskoj uniji, ali tek nakon što odgovara za sve ratne zločine, pa i njihovo prikrivanje, „u čemu su učestvovali članovi srpskog Generalštaba i Vojno-medicinske akademije“. Takvog hrvatskog državljanina Vučić plaća novcem građana Srbije, a progoni decu srpskih izbeglica.
Nesposoban da nađe normalno rešenje za izlazak iz političke krize, koja je pokrenuta masovnim ubistvom u Novom Sadu, a produbljena studentskim protestima, Vučić doliva ulje na vatru. Kao što normalnim građanima preti svojim SS-odredima, od milja nazvanim „lojalistima“, tako zastrašuje celu Srbiju čak i terorističkim napadima.
– Razmatrana je i pojava koja je uočena u prvoj nedelji ove godine u bolnicama na jugu Srbije i u Šumadiji da su se osobe van zdravstvenog sistema raspitivale kod zaposlenih u ovim bolnicama kakav bi akcident mogao da se isprovocira kako bi došlo do žrtava među pacijentima što bi izazvalo nesaglediv osećaj straha i uznemirenosti kod građana Srbije. Doneta je odluka o hitnom sastanku sa direktorima svih zdravstvenih ustanova ovim povodom, kao i da se u svim zdravstvenim ustanovama organizuju pojačane kontrole – navodi se u saopštenju Ministarstva zdravlja, koje je objavljeno 9. januara 2025.
Nesaglediv osećaj straha i uznemirenosti proističe već iz sramne činjenice da se na čelu Ministrastva zdravlja nalazi čovek sa mafijaškim nadimkom Doktor Smrt. Taj specijalista sa bazena u Šilerovoj, Zlatibor Lončar, u vreme pandemije korona virusa donosio je odluke, koje su dovele do smrti 48.000 ljudi više od godišnjeg proseka. Međutim, on nikada ni za šta nije odgovarao, ni za saradnju sa Dušanom Spasojevićem i ostalim članovima Zemunskog klana, ni za korupcionaške afere, kakva je ona iz vremena izgradnje Kliničkog centra Niš, pa ni za tragične posledice pandemije. Sa nadimkom, koji je opravdao na sto načina, Lončar sada širi paniku ne bi li stvorio utisak da pobunjeni građani, koji zahtevaju kaznu za sve odgovorne u slučaju novosadskog ubistva, blokadama ulica i protestima stvaraju uslove za terorističke napade u bolnicama.
Naravno, Zagorka Dolovac nije reagovala ni u tom slučaju. Nije, jer je to krivično delo, širenje panike, izvršeno s predumišljajem njenog šefa, don Vučića.
Uporedo sa zastrašivanjem ljudi, Vučić primenjuje i drugu prevarnu strategiju, svojstvenu njegovom karakteru. Uz pretnje, nudi mito, i to svima. Studente pokušava da podmiti obećanjem „jeftinih, izuzetno povoljnih stambenih kredita“. U tu prevaru, Vučić je ugradio nekoliko segmenata. Pre svega, iz budžeta mora da se izdvoji oko 480 miliona evra za subvencije u tom projektu. Taj novac neće stići iz buđelara kraljice majke Angeline, nego iz džepa normalnih građana. Drugo, još važnije, ovim trikom Vučić će pomoći svojim tajkunima, koji su podigli cela naselja u Beogradu, Novom Sadu i drugim gradovima, da prodaju stanove. I treće, cena stanova neće biti ni dinar povoljnija od tržišne. Iako je, u prvi mah, Vučić obećao smanjenje učešća za kredite na 2.500 evra, kasnije je i to smanjio na samo hiljadu evra. Dakle, mesečna rata za kredit od, recimo, 100.000 evra, u prvoj godini bi iznosila 124 evra. Od druge do šeste godine, rata bi bila 234 evra, a sledeće 34 godine, ukupno 408 meseci, čak 453 evra. Prema toj kalkulaciji, „jeftin i izuzetno povoljan kredit“ od 100.000 evra, studenti bi morali da plate 201.352 evra.
Istim novcem, iz budžeta, Vučić podmićuje i penzionere. Neposredno pred Novu godinu, Vlada Srbije je obradovala penzionere obaveštenjem da će u sledećkih deset meseci, do novembra 2025, minimalna penzija iznositi 65.000 dinara. Radost je trajala nekoliko dana, dok prevaranti iz Vlade nisu shvatili da su preterali. Naprosto, u budžetu nema toliko novca, a nema ni mogućnosti da se uzmu krediti za takvu finansijsku egzibiciju. U novom saopštenju, Vlada je objasnila da će „dodatak“ biti isplaćen penzionerima koji primanju manje od 65.716 dinara. Uredbom Vlade, penzije neće biti nivelisane, već samo ograničava penzionere koji imaju pravo na dodatak.
Kad se tome pridoda i odluka beogradskog gradonačelnika Aleksandra Šapića da javni prevoz bude besplatan, jasno je na kolikoj muci se nalaze Vučić i njegov kartel. Vučić je spreman da, kao u pandemiji korona virusa, očerupa budžet. Deo plena će zadržati za sebe i svoje ortake, a deo će podeliti sirotinji, ne bi li mu oprostili brojne prethodne krađe i povremena ubistva.
Ako mu propadne i taj plan, pa se nastave protesti studenata, Vučić će izlaz iz krize potražiti u izborima. Kao što je radio i pre, raspustiće Skupštinu i raspisati nove vanredne izbore. S obzirom da uslovi nisu promenjeni, da kartel i dalje drži medijski i finansijski monopol, da traje kapilarno uterivanje terora, Vučić se nada izbornoj pobedi, koja će ga abolirati od odgovornosti za sve prethodne zločine i omogućiti da nastavi sa istom koruptivnom i smrtonosnom praksom.
Za uspeh te predstave neophodno je učešće tzv. opozicionih stranaka. Na prošlogodišnje ponovljene beogradske izbore uspeo je da izvede dovoljno opozicionara, koji su mu obezbedili legitimitet. Po starom pravilu – ko hoće da prevari, uvek će naći nekoga ko želi da bude prevaren – Vučić se nada reprizi tog procesa. Nažalost, to će mu poći za rukom. Neki tzv. Opozicionari, poput onih iz Zeleno-levog fronta, već su se ponudili da tom tiranosaurusu daju veštačko disanje.
Jedini problem predstavljaju studenti. Oni remete kombinacije naprednjačke vlasti i lažne opozicije. Na taj način, studenti izvlače Srbiju iz mulja, u koji su je uvukli svi politikanti koji su prodefilovali scenom tokom poslednje tri decenije. Ako oni ne uspeju, neće biti važni ni rezultati sledećih izbora, ni EXPO, ni dužničko ropstvo, pa ni sve ostale nevolje sa kojima će se suočiti Srbija.