Kako je nastao paralelni univerzum naprednjačkih politikanata, tajkuna i ostalih kriminalaca
Vučić sa onoga sveta
Kasta naprednjačkih novobogataša vlada sirotinjom, koju nemilosrdno pljačka. Dok na sebi nosi luksuznu odeću, obuću i satove, ukupne vrednosti od stotinak hiljada evra, Vučić radnicima „Jure“ poručuje da treba da nose pelene, jer je to deo radne uniforme. On pije vino od 18.000 dolara, a građanima predlaže da jedu parizer. Svet naprednjačkog kartela, ogrezao u dekadenciju, nastao je na razvalinama Srbije, koju je opljačkao i ponizio. Vučić pokušava da se održi na vlasti uz pomoć stranačkih parazita, kriminalnih klanova i podmićenih medija i navijača. Te laži i prevare finansira novcem koji izvlači iz Radio-televizije Srbije, Gradskog zavoda za veštačenje i svih drugih javnih preduzeća. Ipak, sve je bliži sudar ta dva sveta, Vučićevog i normalnog.
Predrag Popović
Srbija je uvek bila opterećena svim vrstama podela: nacionalnim, verskim, političkim, statusnim, finansijskim, sportskim, kulturološkim… Čak i unutar istih društvenih slojeva postojale su podele na karađorđevićevce i obrenovićevce, partizane i četnike, staljiniste i titoiste, delije i grobare, rokere i narodnjake… Ipak, tek u vreme vladavine naprednjačkog kartela Srbija je podeljena na dva dela, po svemu različita.
Aleksandar Vučić je stvorio kastu kriminalizovanih evro-milijardera i multimilionera, koji vladaju opljačkanim i osiromašenim narodom. Javne resurse i tuđu privatnu imovinu dao je na raspolaganje svojim saradnicima, izniklim iz radikalskog mulja i lopovskog sistema bivšeg DOS-a. Posle pobede nad istinom, pravdom i zdravim razumom, s uverenjem da imaju pravo na ratni plen, pripadnici nekoliko bioloških i mafijaških porodica zgrnuli su sve što su mogli. Stvorili su vlastiti univerzum, koji nema ništa zajedničko sa realnim životom na koji su prinuđene njihove žrtve.
Neopterećeni moralom i stidom, čelnici naprednjačkog kartela prepustili su se dekadenciji. Uselili su se i raskomotili u državnim rezidencijama, voze se u limuzinama, čuvaju ih policijske i privatne gorile, zabavljaju ih nestašne televizijske voditeljke, manekenke i slične elitne prostitutke, a u trenucima dokolice, umorni od celodnevnih i svakodnevnih čerupanja budžeta, organizuju bahanalije kakvih bi se posramio i Kaligula. Taj stil je, naravno, nametnuo lično Vučić.
Uz priče o „zlatnom dobu“ i najvećim platama i penzijama u istoriji Srbije, u kojoj se nikada nije živelo bolje nego sada, pod njegovom tiranijom, Vučić ne vidi ništa sporno da pre podne snimi spot u kome podanicima preporučuje da jedu parizer i majonez, a uveče da pošalje avion u Sloveniju po kuvara Gvida ili u Veneciju po Enrikea, za koga Željko Mitrović tvrdi da je „najbolji svetski kuvar, nekada je bio kuvar kraljice Elizabete, a sada vodi kuhinju Bele kuće“. U Enrikeovom specijalnom rižotu uživali su Anđelina Džoli, Bred Pit i Džordž Kluni, pa sada mogu i braća Vučić, Aca Rošavi, Novak Nedić i ostali učesnici u žurkama u vili Bokeljka.
Vučić ne vidi ništa sporno u tome što Novosađanima predlaže da piju vodu iz gradskog vodovoda, u kojoj su pronađeni crvi, dok on uživa u najskupljim svetskim vinima. Vučić se sam hvalio kako je u jednom njujorškom restoranu vratio butelju Chateau Petrus Pomerola, koji je plaćen 18.000 dolara. Njegovom iskusnom somelijerskom nepcu zasmetao je opori ukus pomorandže, pa je naručio drugu vrstu istog vina, ali s ukusom duda, koji raste samo na zapadnim padinama marokanskog peščanog nanosa El Raba.
U istom stilu, kao što je promovisao parizer i crvljivu vodu, samo još energičnije, s dozom besa, Vučić je radnicima u leskovačkoj fabrici „Jura“ poručio da se ne bune što ih korejski vlasnici teraju da nose pelene. Nedostajalo je samo da prizna da i on nosi pelene, pa šta mu fali? Međutim, razlika postoji. Radnici preko pelena nose radne uniforme, a on farmerke „Stefano Ricci“, koje koštaju 205.000 dinara, kao tri plate u „Juri“. Iznad farmerki, Vučić nosi preskupe „Taji“ sakoe, jakne Loro Piana i odela „Brunello Cucinelli“, a ispod patike Zegna. Dok mu se na ruci blista „Hublot“ sat od 80.000 evra, cezar iz Čipuljića laže da svu odeću i obuću dobija iz „predsedničkog fundusa“, koji ne postoji.
Uzroke Vučićeve potrebe za luksuzom, skupom odećom, jelima i pićima, dobro je objasnio njegov bivši politikantski stvoritelj, a sadašnji sluga.
– Pravio ga gladan kurac – kaže Vojislav Šešelj.
Ako Šešelj nije mislio na Fahriju Musliua, nego na Anđelka Vučića, možda je u pravu. Iako je Anđelko, zvanični rodonačelnik dinastije Vučić, imao solidnu birokratsku karijeru u Turističkom savezu Jugoslavije i Narodnoj banci Jugoslavije, a njegova supruga, kraljica majka Angelina, na Radio-televiziji Beograd, porodica je živela skromno, u skladu s prosekom koji je karakterističan za socijalistički srednji stalež. U malom stanu, u novobeogradskom bloku 45, ništa nije bilo za bacanje, čak ni pokvarena pašteta. Ne ova pašteta, od 37 dinara, koju sada reklamira Aleksandar Vučić, nego ona u crevu, koja je u Srbiju stizala kao humanitarna pomoć izbeglicama. Sad, dok uživa u maminim lignjama u belom sosu i Enrikovom kraljevskom rižotu, Vučić rado prepričava anegdote s pokvarenom paštetom.
– Nismo odrastali u svili i kadifi. Za razliku od majke, koja nas je pazila, Anđelko je bio izuzetno strog. Jedanput se desilo, a on joj je to zamerio, da ona nije ostavila ručak. Kada je on došao s posla, oko pola četiri, nervozan što ga ručak nije čekao, da nama dvojici da da jedemo, a imali smo, ja 10 a Andrej 8 godina, stavio je pred nas tu paštetu. Mi jedemo, a ona se oseća na kilometar. Ne možete da dišete, a ne da je jedete! Ne možemo da jedemo, a moramo. Naučeni smo da pojedemo sve, ništa ne sme da ostane u tanjiru. On se vraća i pita: Šta je, što ne jedete? Pa ne možemo… On uzme, kao da proba, pa jede na silu. Kaže: ništa joj ne fali, divna pašteta! U tom trenutku ulazi majka i pita šta je bilo. Ne može da se jede, pogledaj na šta liči pašteta! Ona uzme, pogleda etiketu. Otprilike pre dve godine istekao rok trajanja! – ispričao je Vučić u emisiji „Ćirilica“ u martu 2017. godine, kad je u prvoj predsedničkoj kampanji doveo roditelje u studio Hepi televizije.
Mama Angelina tada mu je rekla da je preterao, a zvanični tata Anđelko vidno šokiran, samo je u pola glasa promrmljao: „Ja verujem mojoj deci, ali ja se ovoga ne sećam“.
Otkad je Aleksandar Vučić doveden na vlast, svi Vučići su uskočili u svilu i kadifu. Čak je i tata Anđelko uskočio u „Brioni“ odela, i to samo one modele koji koštaju preko 20.000 evra.
Vučić je ekspresno postao najbogatiji političar u Evropi. Procenjuje se da je zgrnuo više od 20 milijardi evra. Novac je deponovan u stranim bankama, od Pekinga i Hong Konga do Moskve, Ženeve i Londona. Ne zna se koliko imaju nekretnina u Srbiji, Americi i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Takođe, skriveni su podaci o njihovom učešću u vlasničkoj strukturi mnogih kompanija, koje su u srpskoj javnosti predstavljene kao strani investitori.
– Gde ste, junačine? Dođite pred Predsedništvo, da meni blokirate ulaz, da mi ne date da radim! Videćete kako ćete proći! – urlao je Vučić u studiju Pinka, ljut na paore koji su pretili blokadom Nemanjine ulice.
Usled kongnitivnih ograničenja i karakternih devijacija, Vučić, i kad bi hteo, ne bi mogao da shvati junaštvo svih paora i proletera, koji svakog jutra ustaju i kreću na posao, da, za razliku od njega, pošteno zarade hleb za sebe i svoje porodice. Za razliku od normalnih ljudi, tih koje posprdno naziva „junačinama“, Vučić je sve što ima stekao politikantskim prevarama, lažima i nasiljem.
Vučićeva politička karijera i privatna biografija kao da prate scenario opere Milana Begovića i Jakova Gotovca „Ero s onoga svijeta„. Dramski zaplet nastaje kad Mića, momak iz susednog sela, sa plasta sena pada među devojke, koje su tu pevale posle vršidbe. Mića fascinira praznoverne devojke pričom da je stigao sa onog sveta, da im prenese poruke pokojnika o tome kako da žive i šta da rade. Isto tako, Vučić s onog sveta svakodnevno iz televizora pada među normalan svet, koji zamajava lažima o svojim uspesima.
Zajedno s Vučićem, u naprednjačkom svetu nalazi se cela kasta đilkoša u skupim odelima, koji voze skupa kola, žive u skupim apartmanima, jedu skupa jela i piju skupa pića, a drogiraju se najskupljim kokainom, „londonskom devetkom“.
Jefitne su im samo starlete, koje prebacuju s kolena na koleno, i fakultetske diplome, kojih imaju više nego pročitanih knjiga. U svom univerzumu, oni mogu da, poput Vučićevog kuma Nikole Petrovića, organizuju rođendanske žurke u Veneciji, gde avionima transportuju čopor sebi sličnih pripadnika dvorske svite.
O tom kumu Nikoli uporno govori i Dragan Đilas, predsednik Stranke slobode i pravde.
– Nikola Petrović je imao pljeskavičarnicu na Zelenom vencu, i to ne sam, već sa partnerom. Danas ima avio kompaniju, vilu na Dedinju, rođendan slavi u Veneciji uz trošak od miliona evra, najmanje – rekao je Đilas u Skupštini, dodavši da je sporno to što se Petrović obogatio otkad je njegov kum Vučić došao na vlast.
Obogatili su se i mnogi drugi Vučićevi kumovi i politički i poslovni ortaci. Bez znanja i adekvatnog obrazovanja, većina ih se obogatila samo zahvaljujući spremnosti da izvršavaju svako tiraninovo naređenje. Kako to izgleda u praksi, vidi se na primeru Ane Brnabić. Polupismena i poluusmena, Brnabićka je, za vernost u službi, nagrađena najvišim državnim funkcijama, koje stostruko prevazilaze njen nivo kompetencija. Nagrađena je i desetinama miliona evra, koje je usisala iz budžeta preko firme koje je kontrolisao njen brat Igor Brnabić. No, Brnabićki je i to malo. Sad hoće da privatizuje i „Jovankinu vilu“.
Vlada Srbije je, dok je Brnabićka bila na njenom čelu, u renoviranje velelepnog objekta u Bulevaru kneza Aleksandra Karađorđevića na Dedinju, uložila nešto više od šest miliona evra. Suprotno propisima, Brnabićka je ostala u toj rezidenciji i nakon što je napustila mesto predsednika Vlade. Državne rezidencije mogu da koriste samo predsednik Republike i predsednik Vlade, dok se ostali reprezentativni objekti mogu ustupiti na korišćenje drugim visokim funkcionerima.
Međutim, propisi koji važe za normalne građane, nisu bitni za pripadnike Vučićevog univerzuma. Vodeći naprednjaci ne mare za zakone i propise, ili ih ignorišu, ili ih menjaju i prilagođavaju svojim interesima. Na taj način stvorene su okolnosti koje su omogućile Tomislavu Nikoliću da ostane u predsedničkoj rezidenciji u Užičkoj 23. Kad mu je istekao petogodišnji mandat na funkciji predsednika države, Nikolić je odbio da se iseli iz te vile na Dedinju. Neko vreme je u njoj živeo nezakonito, sve dok Vlada nije donela uredbu, kojom je ta vila određena za „boravak i reprezentativne potrebe predsednika Nacionalnog saveta za koordinaciju saradnje sa Rusijom i Kinom i prijem i boravak stranih gostiju Republike Srbije u okviru te saradnje“.
Po tom modelu, uskoro će Vlada Srbije da donese uredbu kojom će omogućiti Ani Brnabić da ostane u vili u kojoj je do smrti bila Jovanka Broz. Kad se obavi taj prljavi posao, preći će se u sledeću fazu otimačine državne rezidencije. Vučićev razbojnički sistem vladavine već je smislio i primenio način i za to, kao što se videlo na primeru Kluba poslanika.
Vlada Srbije je prošle godine platila rekonstrukciju i nadogradnju tog objekta u Tolstojevoj ulici 5,1 milion evra, plus još 853.000 evra za kuhinjsku i ostalu opremu i nameštaj. Zgrada Kluba poslanika ima 1.568 kvadrata, a na parceli od 1,5 hektara nalaze se dva teniska terena i pomoćni objekat sa teretanom i svlačionicom. Nakon što je završeno renoviranje o trošku građana, Vlada je, u martu ove godine izmenila Uredbu o nepokretnostima, Klubu poslanika je ukinula status ugostiteljko-rezidencijalnog objekta i skinula ga sa liste reprezentativnih zdanja. Istom odlukom, Klub je upisan u fond Društva za iznajmljivanje nekretnina DIPOS.
Ukratko, građani su platili renoviranje objekta, koji je potom iznajmljen Aleksandru Kajmakoviću, zvanom Aca Bosanac. Kajmaković se, u stilu drugog Ace Bosanca – Vučića, preko medija narugao normalnim ljudima, koji pune budžet: „Ne znam da li sam preuzeo Klub poslanika. Zakupljujem niz lokala od države. Ne bih da otkrivam nikakav ekskluzivitet.“
U saradnji sa državom, Kajmaković je preuzeo sve kultne kafane u Beogradu: „Tri šešira“, „Dva goluba“, „Zlatni bokal“ i „Poslednja šansa“, kao i hotel „Casina“ na Terazijama, dok se u njegovom vlasništvu nalaze „Caffe Theatre“ i „Boutique“ na Trgu Republike, zatim restoran „Temperament“ i noćni klub klub „La Fayette“. Kajmakovićeva firma „Eureka bar“ prošle godine je kupila „Geneks“ za 2,4 milijarde dinara.
Aca Bosanac je pažnju javnosti privukao u proleće 2021. godine, kad je uhapšen zbog saradnje sa Veljkom Belivukom. Kao u sportskom ribolovu – uhvaćen je, slikan i pušten nazad u baru punu Vučićevih krokodila. Izgleda da se dobro snalazi u mutnom, tako da neće biti iznenađenje kad, uskoro, bude objavljeno da je mu DIPOS prodao Klub poslanika.
Bez obzira na razlike u nijansama, može da se očekuje da po istom principu državne vile otkupe Tomislav Nikolić i Ana Brnabić, dve sablasno smešne kreature iz Vučićevog univerzuma.
Uveren da je on vanknjižni vlasnik Srbije, Vučić izvlači novac iz državnih institucija kako bi finansirao privatne poslove svojih kumova i poslovnih ortaka, ali i njemu značajnih medija i sportskih klubova, koje koristi kao oruđe u borbi za opstanak na vlasti. U procesu naprednjačke transformacije Srbije, Vučić je pored zakonodavne, izvršne i sudske vlasti instalirao i novu, najmoćniju granu vlasti – medijsku. Pod svoju kontrolu je stavio sve televizije s nacionalnom pokrivenošću, kao i većinu štampanih dnevnih biltena. Medijsku mrežu koristi za progon političkih protivnika, nepodobnih javnih ličnosti i svih kritičara njegove tiranije. Pritom, Vučićeva medijska artiljerija se finansira novcem građana, žrtava režimskih laži i prevara.
Vučić je napravio prevarnu šemu za finansiranje Informera, Kurira, Alo i ostalih njegovih blatoida preko Radio-televizije Srbije. Građani moraju da, uz račun za struju, plate 349 dinara takse za pretplatu na RTS, čak i ako ne gledaju njihove programe, ali imaju električno brojilo. Onda RTS deo tog plena uplaćuje Vučićevim tzv. novinama na ime oglasa. Samo u poslednjih godinu i po dana, Javni servis je, u tri tranše od po 250.000 do 350.000 evra, upumpao skoro milion evra u Informer, Alo i Kurir.
Generalni direktor RTS-a Dragan Bujošević, večiti glavni urednik Informativnog programa Nenad Lj. Stefanović, pa i autovani i prikriveni pederi iz Upravnog odbora ne mogu da objasne šta će RTS-u oglasi u tim i takvim „novinama“. Ne mogu da objasne ni visinu cene, koju su pristali da plate, a koja je stostruko veća od realne vrednosti oglasnog prostora u štampanim izdanjima s tim tiražima. Takođe, nema objašnjenja ni zašto RTS krši Zakon o javnim nabavkama, pa neposrednom pogodbom plaća po 27 miliona dinara.
Javni servis se finansira na tri načina: iz budžeta i iz takse, kao i od marketinga. Dakle, skoro svaki dinar koji stigne u RTS, stiže iz džepa građana, koji u programima te televizije ne mogu da vide opozicione političare, kritičare režima, pa ni teme iz realnog života, kao što je izdaja Kosova i Metohije, pljačkaška privatizacija, prekomerno zaduživanje, korupcija kroz infrastrukturne projekte, kriminal u vrhu vlasti… Penzioneri Bujošević i Stefanović stavili su RTS na raspolaganje Vučiću, da plasira laži kojima hipnotiše lakoverne žrtve režimskih prevara. Vučiću ni to nije dovoljno, pa koristi RTS za finansiranje svojih prljavih i krvavih močuga poput Informera.
No, čak i kad bi se zanemarila koruptivna pozadina ovog načina preusmeravanja novca građana na račune Vučićevih medija, poslovanje RTS-a nema osnova u logici, nego samo u kriminalu.
– Dug građana prema RTS-u od oko 500 miliona evra, o kojem se obično govori i piše, nastao je u periodu od 2005. do 2014. godine. Sadašnje rukovodstvo RTS-a je pokušalo da u dogovoru sa Ministarstvom finansija pronađe način da reši problem 500 miliona evra nenaplaćenog duga krajem 2018. godine. Naš predlog je bio da se „isknjiže nenaplaćena dugovanja“, odnosno da se oprosti dug. Da je RTS sam odlučio o otpisu duga morao bi da plati porez od oko 100 miliona evra. U Ministarstvu su rekli RTS-u da postojeći propisi ne dozvoljavaju ovaj način rešenja problema. Drugi je način da RTS pojedinačno oslobađa neke od dužnika, ali opet dolazimo u situaciju da je u tom slučaju trošak RTS-a veći od duga građana – navodi se u saopštenju, koje je rukovodstvo Javnog servisa objavilo prošle godine.
Ako je tačno da postoji dug od 500 miliona evra, nema objašnjenja zašto se poslovanje RTS-a dodatno opterećuje milionskim izdacima za reklame u Informeru, Kuriru i sličnim Vučićevim novinama. Rukovodstvo RTS-a, očigledno, nije sposobno da na održiv način vodi svoj poslovni sistem. Samo jedna petina novca, kojim se finansira poslovanje Javnog servisa, stiže iz komercijale, prihodima od marketinga. A i to se troši na sporan način, koji bi, u normalnoj državi, bio podložan istrazi nadležnog tužilaštva, a potom i optužnici i sudskom postupku.
Tužilaštvo nije pokrenulo istragu ni kad je Branko Klanšček, predsednik Upravnog odbora RTS-a, otkrio koruptivnu mrežu u koju su upleteni mnogi urednici i voditelji emisija. U šemi za isisavanje ogromnih svota novca iz RTS-a učestvovali su Aneta Ivanović, Dragana Kosjerina, Jovan Memedović, Kristina Radenković i,naravno, Olivera Kovačević. Iako su zaposleni na RTS-u, oni su RTS-u prodavali program privatnih produkcijskih kuća u kojima su bili vlasnici ili autori emisija. Pritom, RTS im je plaćao po naduvanim cenama. Recimo, jedna emisija „Slagalice“, koja se pravi u produkciji RTS-a, košta 500 evra, a emisije koje su pravili Memedović i Radenković RTS je plaćao po 20.000 evra. Šampionska titula u toj vrsti isisavanja novca pripala je Oliveri Kovačević, tadašnjoj urednici Zabavnog programa. RTS joj je, samo tokom 2020. godine, isplatio 14 miliona dinara za emisiju „Jedan dobar dan“. Tim novcem plaćeni su voditelji, scenografija i sve ostalo. U izveštajima RTS-a taj program je knjižen kao da postoji, kao da se emituje svakog radnog dana.
Olivera Kovačević je dobila 120.000 evra za ništa. Taj novac je stigao iz džepa normalnih građana, a ne iz buđelara Milorada Vučelića ili Borka Stefanovića. Ipak, treba priznati da je njoj novac potreban, da ne hoda okolo gola, iako to voli. Klanšček je najavio krivičnu prijavu i na tome je završena cela afera. Voditelji RTS-a su demantovali tvrdnje o spornom poslovanju, zloupotrebama i kršenju zakona. Kovačevićka je kasnije počela da pravi tu emisiju, RTS je nastavio da joj plaća, tužilaštvo nije reagovalo, a građani nisu bitni, Javni servis ih se seti samo kad podnosi tužbe za neplaćanje pretplate.
Kao što koristi RTS za finansiranje svojih štampanih biltena, Vučić preusmerava novac iz državnih ustanova u svoj omiljeni sportski klub, u Crvenu zvezdu, kako bi kupio podršku navijača. Veći deo novca, kojim se finansiraju fudbalski i košarkaški klubovi, stiže iz sponzorstva stranih kompanija, koje rade u Srbiji. Ruski „Gasprom“ sponzoriše Zvezdu, kineski „Zi Đin“ Partizan, a određeni novac se sliva i u kase ostalih klubova. Takav način poslovanja je uobičajen u celom svetu, ali samo je u Vučićevoj Srbiji moguće da sponzor jednog profesionalnog sportskog kluba bude Gradski zavod za veštačenje!
Beogradski Gradski zavod za veštačenje je prošle godine, na ime sponzorstva, uplatio 5,5 miliona dinara Košarkaškom klubu Crvena zvezda. U prvom ugovoru, kojim je Gradski zavod isplatio Zvezdi 3,5 miliona dinara, navodi se obaveza kluba da na utakmicama Evrolige i ABA lige, uz teren, celom dužinom led-reklame, objavi logo sponzora. Beogradski advokat Stevan Damnjanović je Gradskom zavodu za veštačenje, krajem juna ove godine, poslao zahtev za slobodan pristup informacijama od javnog značaja, u kome je pitao koji je razlog za sponzorstvo Košarkaškog kluba Crvena zvezda. Tri i po meseca kasnije, Gradski zavod je odgovorio da „ova informacija nije sadržana u dokumentima Gradskog zavoda za veštačenje“. U to treba verovati, novac te javne ustanove uplaćen je košarkaškom klubu bez razloga. Zdrav razum ne može da objasni potrebu takve ustanove da se reklamira na košarkaškim utakmicama.
Gde prestaje zdrav razum, tu počinje Vučić s onoga sveta. U njegovom univerzumu savim je logično da prisvoji i tih 5,5 miliona dinara iz ustanove na budžetu. Logično mu je i da se okruži bogatašima, koji mu pomažu u čerupanju naroda, koji balansira na ivici egzistencije.
Em pljačkaju, em se sprdaju sa žrtvama. Vučićev glavni računovođa, ministar finansija Siniša Mali, dao je pun doprinos u procesu guranja Srbije u dužničko ropstvo. Mali je kreirao ugovore sa stranim bankama i fondovima za kredite, koje će otplaćivati sledeće generacije. I sve to s objašnjenjem: „Da nismo uzeli kredite, morali bismo da se zadužimo“.
U istom stilu, logikom Alana Forda, ministar trgovine Tomislav Momirović, dizajniran kao pakistanski migrant s poremećajem u razvoju, uz šeretski osmeh poručio je građanima da se zadovolje sa dva jajeta dnevno, „to je nutritivno kvalitetna hrana, koja može da zasiti čoveka za ceo dan“. Možda i postoje tako nutritivno kvalitetna jaja, ali samo ako ih snese Nada Momirović, ministrova gospođa mama, koja je poslovnu i političku veštinu dokazala time što je u vreme Slobodana Miloševića napravila moćnu kompaniju „Mona„, a potom je bez problema nastavila razvoj pod vlastima DOS-a i njegovih derivata. Na kraju, gospođa mama je snela dva jajeta. Pametnijem jajetu, sinu Urošu, dala je da rukovodi poslovnim sistemom „Mona“, u kome se nalazi industrija mode, hoteli i sve ostalo. Drugo jaje, ministra Tomu, ubacila je u Vučićevu korpu, nek tamo smrducka s drugim mućkovima.
Kao seljak Mića, iz Gotovčeve opere, Vučić obmanjuje lakovernu sirotinju s ovog sveta. Ipak, sve je bliži trenutak kad će se sučeliti ta dva univerzuma – njegov, ogrezao u kriminalu i dekadenciji, i svet normalnih ljudi.

