Poslednji krug tiraninovog maratona: Vođa u paničnoj potrazi za novim prijateljima

ZADNJA POŠTA JAJINCI

Usled masovnih antirežimskih protesta u Srbiji, čak i tamo gde ranije nikada nisu bili masovni, poput nekoih opština na jugu države, Aleksandar Vučić nestrpljivo očekuje predsedničku inauguraciju Donalda Trampa u SAD, gde će svakako i lično prisustvovati, ne bi li nekoga od vodećih ljudi iz Trampovog štama „povukao za rukav“ i to odmah proglasio „velikim uspehom za Srbiju“. Vučićeva pozicija na početku 2025. godine nikada nije bila nezavidnija, „loše mu se piše“ na svim frontovima: državu je doveo do kolapsa, diplomatiju nema, navodne prijatelje je „potrošio“ (ili, ustvari, oni njega), a čeka ga i Evropsko tužilaštvo, koje će u ovoj godini sasvim sigurno napraviti svoju prvu veću akciju na Zapadnom Balkanu, a pre svega u Srbiji. Sve češće govori kako „neće bežati“, a sve manje ističe kako je moćan  siguran u ono što radi. Kraj je došao, vidi ga čak i on. Ali, u ovom času, sve bi dao da zna u kom pravcu ide istraga Evropskog tužilaštva protiv njega i njegovih ljudi.

Nikola Vlahović

Režim srpskog diktatora Aleksandra Vučića deli samo dve godine od početka EXPO 2027., svetske izložbe, popularno nazvane „Ekonomska olimpijada“.  Male su šanse da taj režim dočeka otvaranje pomenutog događaja, a pitanje je hoće li ga zaista i biti. Vučićeva fantazija da do 2027. godine postigne BDP od 100 milijardi evra, a da u to uloži za sada (ne)predviđenih 30 milijardi evra (duplo više od prvobitno pomenutih troškova), čak i potpunom laiku izgleda mnogo opasnije od najluđe fantazije.

 Istina je tu mnogo mračnija: na sceni je smišljeno sadističko zaduživanje sledećih generacija u Srbiji, pa će posledice divljanja ovog režima osećati i praunuci današnjih dvadesetogodišnjaka.

Realnost je takva a biće još gora ukoliko režim poludelog diktatora ne bude zaustavljen u što skorije vreme. Unutrašnje snage za takvo nešto u Srbiji postoje, ali one nisu dovoljne. Jedna druga „logistika“ je potrebna da bi režim Aleksandra Vučića bio demontiran, još efikasnije.

U vezi sa tim vredi podsetiti na jedan događaj od pre četiri godine, a koji je svakako povezan sa onim što sledi u 2025. godini, a tiče se sudbine Srbije i njenih građana, još uvek porobljenih jednom kriminalnom, diktatorskom samovlašću…

Bilo je to na jednom seminaru koji je pre pune četiri godine, 30. novembra 2020. godine, organizovala Evropska investiciona banka povodom obeležavanja Međunarodnog antikorupcijskog dana, negde oko podne, u pauzi za ručak, tamo prisutnirepublički javni tužilac Srbije, Zagorka Dolovac, prišla je bojažljivo sada već legendarnoj evropskoj tužiteljki Lauri Koveši, u nadi da će u razgovoru sa njom saznati kakvu lošu vest o istragama protiv srpske političko-poslovne mafije, i o tome hitno obavestiti svoga „nadređenog“, Aleksandra Vučića.

Samo tri dana ranije, Dolovac je u stavu „mirno“ slušala je Vučićeve direktive, kako treba da se tokom tog seminara ponaša, kako da se „približi“ Lauri Koveši i šta treba da je pita.

Ali, ta markantna Rumunka, bivša košarkašica, svojom visinom, stavom i kamenim izrazom lica, potpuno je paralizivala „koleginicu“ Dolovac, pa je ova Vučićeva „Prokleta Jerina“, navikla da ćuti i živi između četiri zida, tom prilikom jedva izustila par reči…

O tome je sama Laura Koveši kasnije svedočila,  pa je na pitanje evropskog dopisnika jednog elektronskog medija o navodnim sastanku sa Dolovac, doslovno rekla: „Ako me pitate za glavnu tužiteljku iz Srbije, nije to bio sastanak između nas dve, samo slučaja susret“…

I zaista, prema opisu jednog od tu prisutnih delegate iz Srbije, sve je trajalo „manje od jedne minute“, i to „u prolazu“, gde se evropska tužiteljka osećala „neprijatno“ i tražila naćžčina da je „zaobiđe u hodniku“

Ali, evo kakvo je „saopštenje“ Dolovac dala u vezi sa tim „sastankom“ i kako je to ona „predstavila“ svome „vođi“ i javnosti:

„Ona (Koveši) je tamo bila prisutna u svojstvu novoimenovanog Evropskog javnog tužioca i tokom sastanka smo imali i razgovor na temu saradnje između Republičkog javnog tužilaštva i Evropskog javnog tužilaštva kao organa Evropske unije. Tom prilikom sam uputila poziv koleginici Koveši da poseti našu zemlju i tužilaštvo, što je ona načelno prihvatila. Mislim da će saradnja s njom i Evropskim javnim tužilaštvom biti od izuzetnog značaja za dalje podizanje kapaciteta srpskih javnih tužilaštava, kao i za napredovanje naše zemlje u procesu pridruživanja EU“.

Ako je Vučić video zgodnu priliku da te, 2020. godine sazna šta Evropsko tužilaštvo radi po pitanju njegove kriminalne vladavine Srbijom, onda je u Dolovac našao lošeg „operativca“. Naime, opet prema svedočenju pomenutog delegate iz Srbije, stigla je da se predstavi i da pita tužiteljku Koveši kad će doći u Srbiju.  A, ispostaviće se, to i jeste „majka svih pitanja“, kad se govori o radu Evropskog tužilaštva na ovom delu Balkana.

Međutim, jedan od ozbiljnih razloga zašto Laura Koveši izbegava dolazak u Srbiju je taj što ona i njen tim intenzivno rade već nekoliko godina na prikupljanju svih relevantnih dokaza koji će Aleksandra Vučića i čitav bataljon njegovih saradnika odvesti u zatvor. A, tužioci, u normalnim okolnostima, ne prave sastanke sa mafijašima koji su pod istragom.

To važi i za Zagorku Dolovac koja je slagala srpsku javnost da je imala „sastanak“, a zapravo je doslovno zaskočila Lauru Koveši u prolazu.

Kako danas stvari izgledaju, prema saznanjima MT iz krugova bliskih Evropskom tužilaštvu, jedna od osoba koja će „u paketu“ zajedno sa Aleksandrom Vučićem sigurno sesti na optuženičku klupu je svakako Zagorka Dolovac, na osnovu „nečinjenja“, odnosno nepostupanja po najkrupnijim kriminalnim aferama AV režima.

Dolovac je, kako tvrde izvori, još od januara 2022. godine predmet interesovanja Evropskog tužilaštva i može biti optužena kao „saučesnik“, tačnije kao nadležna ličnost na kojoj je sva odgovornost za mirno gledanje pljačke evropskih fondova, saradnje sa narko kartelima, šverca oružja, pranje novca, te uopšte, kao odgovorna ličnost koja je geldala kako kriminal satire Srbiju kao državu, uprkos dostavljenim dokazima o tome u nizi različitih predmeta (koji su i danas „mrtvi“ u fiokoma republičkog tužilaštva).

Isti izvori smatraju da bi Dolovac ipak mogla biti na neki način „amnestirana“ pod okolnostima da je Evropsko tužilaštvo angažuje da hapsi svoje dojučerašnje nalogodavce i obezbedi joj zaštitu. U drugoj varijanti, da na nekom budućem suđenju svrgnutom diktatoru bude „svedok saradnik“, umesto da ode na dužu robiju.  

Vučić svakako dobro zna da je ova žena od 2013. do 2018. godine kroz antikorupcijsku istragu strpala u zatvor više hiljada članova političko-kriminalne mreže u Rumuniji, preko trideset gradonačelnika (skoro svi važniji gradonačelnici u ovoj zemlji), skoro jednu kompletnu vladu sa premijerom na čelu, desetak bivših ministara, 12 članova parlamenta, blizu dvadeset sudija i niz „preduzetnika“, multimilionera i milijardera koji su to postali pljačkom države  i predstavljali se kao „nova klasa“. Podsećanja tradi, Koveši je još pre deset godina (2014) obezbedila dokaze protiv tadašnkjeg premijera Rumunije, Adriana Nastasea koji je na osnovu toga osuđen na četiri godne zatvora.

Inače, otac joj je takođe bio javni tužilac. Studije prava upisala je 1991., pet godina kasnije diplomirala je na temi korupcije i organizovanog kriminala, pa je od početka je profesionalnu karijeru gradila u tužilaštvu.  Sve to je kasnije preporučilo tužiteljku Koveši da postane prva ličnost Evropskog tužilaštva. Ove, 2025. godine, rad Evropskog tužilaštva u Srbiji i drugim zemljama takozvanog Zapadnog Balkana, pokazaće svima koji su sumnjali u njegovu moć, da pravde ipak ima.

Jer, kako odlično upućeni izvori MT iz Brisela kažu, istraga koju nezavisno Evropsko tužilaštvo danas vodi protiv nekoliko evropskih komesara i protiv same predsednice Evropske komisije u drugom mandate, Ursule fon Der Lajen, može da odjekne kao politička atomska bomba u čitavoj EU, a još više u zemljasma kandidatima za članstvo u ovoj zajednici, koje su već decenijama u mreži plajčke i korupcije zakočene u razvoju i uvođenju pravne države.

Za javnost u Srbiji ovo je važno da se zna jer su gotovo svi koji su predmet gore pomenute istrage, povezani između ostalog i sa političko-kriminalnim kartelom Aleksandra Vučića, i to kroz donošenje niza raznih „političkih odluka“ a zapravo „ustupaka“ koji su  mu dali odrešene ruke za pljačku. U pitanju je, ustvari „političko krilo“ jedne korupcionaške mafije na vrhu administracije u Briselu.

Hoće li u vezi sa tim Evropsko tužilaštvo najpre udariti „zmiju u glavu“ ili će putem hapšenja balkanskih satrapa i kreatura poput onih iz režima A. Vučića u Srbiiji (i njega lično) doći do vrha EU mafije, videće se tokom ove 2025. godine.

Jedno je sigurno: hapšenja će biti, Europol je zvanično i najavio takvo nešto „u zemljama Zapadnog Balkana“, a, kako je to jedna odvojena organizacija, ali postupa vrlo često po istragama Evropskog tužilaštva, onda nema sumnje da će hapšenja korumpiranih „vođa“ i „lidera“ i biti.

Vučićeva Srbija, dakle, njegova mafijaška zajednica sa strankom od preko pola miliona članova (istraživanja kažu da se „osula“ da ih nema „ni pola“ od prvobitnog broja), jeste formalni kandidat za EU, ali je vladajući režim najozbiljniji kandidat za ubrzani nestanak, a njegov vođe za optuženičku klupu.

Poslednja nada srpskog diktatora je dolazak Donalda Trampa na predsedničku funkciju u SAD, krajem januara ove 2025. godine. Tako to tvrde njegovi „glasnogovornici“ i razni režimski politički teoretičari.

 Ali, Tramp vrlo lako može da opet smesti Vučića u „magareću klupu“, kao što je već jednom, u svim prethopdnom mandate uradio sa njim u sred Ovalnog kabineta u Vašingtonu. Ovaj put, u nekoj drugoj formi. Recimo, kako izvori iz Čikaga kažu, „Tramp sprema jednu osobu sa neograničenim ovlaštenjima   iz njegovog najbližeg okruženja, neku vrstu namesnika koja bi samo njemu odgovarala, koja će upravljati procesima u Srbiji (dakle, i Vučićem, koga bi mogao da „udalji iz politike“ kad god bude hteo), a sedište te osobe nadležne za čitav Zapadni Balkan bilo bi u Beogradu“

U koga onda Vučić i njegov režim  polažu sve nade?

Na dan 9. decembra, prošle 2024. Godine, ministar spoljnih poslova Srbije, Marko Đurić, „ocenio je“ da bi Donald Tramp posetom Srbiji napravio „veliki gest dobre volje srpskom narodu koji bi, pokazao da je Vašington partner kome se može verovati“.

„Voleli bismo da još jedan predsednik SAD, osim Džimija Kartera, poseti Beograd u narednom periodu. Uveren sam da bi prijem za predsednika SAD u Beogradu bio bez premca u ovom delu sveta“, naglasio je Đurić.

Međutim, ovaj Vučićev „diplomata“ zaboravlja ili ne zna da je Džimi Karter bio već odavno bivši predsednik SAD, kad je došao u već raspalu i ratim zapaljenu Jugoslaviju devedesetih godina uoči potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, te da je poslednji američki predsednik (na funkciji) koji je posetio Jugoslaviju (dakle i Beograd) bio Ričard Nikson.  Trampov dolazak sigurno može biti samo deo neke veće turneje po Evropi, a kakav će ishod te posete biti, to još niko ne može da predvidi.

Jedna Vučićeva opasna udvorica, crnogorske provinijencije, izvesni Mihailo Rabrenović, ekonomista, hvalio je nedavno diktatora „na sva usta“ rekavši da on čini „izuzetne pomake u spoljnoj politici“, te da je „ličnim ugledom i diplomatskim naporima doprineo da naša zemlja bude sve više prepoznata na međunarodnoj sceni“.

I još je dodao da „odlične veze koje Vučić ima sa svetskim liderima poput Trampa i Maska nisu samo politički uspeh, već i bitan faktor za unapređenje položaja Srbije u svetu. Veze koje gradi s najmoćnijim ljudima na svetu otvaraju nam mnoga vrata, bilo da se radi o trgovini, tehnologiji, investicijama ili obrazovanju. Ovi susreti predstavljaju ozbiljnu potvrdu da Srbija nije više samo balkanska zemlja u usponu već važan globalni akter, te da svetski lideri prepoznaju značaj Srbije i da su voljni da sarađuju s našom zemljom“.

Ova ljigava i mizerna udvaranja diktatoru nisu ništa posebno što već nije viđeno bezbroj puta u 12 godina Vučićeve samovlasti. Ali, taj izveni Rabrenović ovde pominje danas najbogatijeg čoveka na svetu, Ilona Maska, sada najbliskijeg saradnika Donalda Trampa, a tu već počinje jedna druga priča…

Kako piše u evropskom izdanju elektronskog magazine „Politico“, o Ilonu Masku će se tek pričati…Dalje, „Politico“ kaže: „Dok su evropski lideri godinama pokušavali da drže Maska na distanci, sada im je jasno da je on postao ključni igrač u svetskoj politici. Njegovi potezi mogu oblikovati odnose SAD i Evrope, podrivati autoritet vlada i stvoriti potpuno novi poredak u međunarodnim odnosima“…

I to je danas činjenica: evropski liberalistički krugovi i njihove veođe su u ozbiljnoj dilemi, jer ne znaju kako da odgovore na Maskov uticaj, ali ga istovremeno ne mogu ignorisati. Njegova platforma X postala je najjači alat medijske moći, kroz koji on direktno utiče na političke tokove i javno mnjenje. Naime, „ako Mask nekoga napadne, posledice su nesagledive“ i to tvrdi nemački  kancelar Šolc (u odlasku sa funkcije). Da je to zaista tako, vidi se i po tome što je Ilon Mask, kao vlasnik auto giganta „Tesla“, društvene mreže X, SpejsEks i drugih kompanija, svojom novom objavom napao je nemačkog predsednika Frank-Valtera Štajnmajera, nazvavši ga tiraninom.

Naime, ovaj američki milijarder i bliski savetnik novoizabranog američkog predsednika Donalda Trampa je na svojoj platformi X napisao: „Štajnmajer je antidemokratski tiranin! Sram ga bilo.“

Tipično nemački, iz Štajnmajerovog kabineta poručili su da je „predsednik video objavu, ali je neće komentarisati“.

Maskov komentar odnosi se na objavu influensera bliskog krajnje desničarskoj stranci Alternativa za Nemačku (AfD), koji je kritikovao Štajnmajera nakon što je on kao predsednik govorio protiv stranog uticaja na predstojećim izborima. Štajnmajer je u parlamentu eksplicitno pomenuo društvenu mrežu X, koja je u Maskovom vlasništvu. Mask, poznat po čestom objavljivanju provokativnih poruka na svojoj platformi, izaziva burne reakcije u nemačkoj politici dok se zemlja priprema za izbore 23. februara.

Tokom novogodišnjih praznika ponovo je promovisao AfD u kolumni za list Welt am Sonntag. Nakon raspada tročlane koalicione vlade u novembru, šef „Tesle“ je o kancelaru Olafu Šolcu napisao na nemačkom: „Olaf ist ein Narr“ (Olaf je budala).

Napao je Mask i britanskog premijera nakon što je sa takve funkcije „zamerio“ svojim sunarodnicima da su „islamofobi“ (u Britaniji koju je Islam već porobio!)

Tim povodom je Mask  postavio pitanje: da li bi SAD trebalo da „oslobode“ Veliku Britaniju od njene sadašnje vlade i njenog premijera Kira Stramera.

Međutim, velika je trka u Evropi ko će se približiti Ilonu Masku, mnogo vreća nego ona ko će biti bliže Trampu. Jer, Mask jeste najveća Trampova poluga, oslonac koji će u narednim godinama biti ključnu za svetsku politiku, ekonomiju i temeljnu promenu pravca Četvrte industrijske revolucije koja je u toku. U tom smislu svet ide u susret neočekivanom, a kakvi će rezultati tog eksperimenta biti, teško je zamisliti, jer mogu biti i spasonosni i pogubni, kao što je slučaj sa posledicama svake revolucije.

Među prvima koji je pomislio da bi Ilon Mask moga da mu pomogne, bio je i potpredsednik italijanske vlade, ministar saobraćaja i lider desničarske partije Liga, Mateo Salvini, koji je nedavno izjavio da bi sporazum sa milijarderom Ilonom Maskom o jačanju bezbednosti italijanskih telekomunikacija predstavljao pre dobru priliku nego pretnju. Takođe, Salvini je to rekao dok traje spor oko toga da bi Maskov satelitski program „Starlink“  mogao da preuzme upravljanje nad bezbednošću italijanskog sektora telekomunikacija, (o čemu je danima obaveštavala njihova nacionalna novinska agencija agencija Ansa).

„Mask je danas najveći promoter inovacija na globalnom nivou, pa bi potencijalni sporazum sa njim garantovao dobre veze i najmoderniju tehniku širom Italije, i ne bi bio opasnost već šansa“, govori i italijanska premijerka Đorđa Meloni, inače velika prijateljica vlasnika kompanija „Tesla“, „SpejsIks“ i društvene mreže X.

Koliko je Ilon Mask u ovom trenutku važan Aleksandru Vučiću? Sigurno mnogo, ali kako stići do njega i šta bi mu uopšte tražio? Kaže, pričali su. Najpre sa Trampom krajem prošle 2024: „Razgovarali smo lepo. Tramp dosta poznaje Srbiju, možda više od njega zna Ilon Mask, koji je bio sa njim. Bio sam među prvih deset, petnaest zvaničnika koji se čuo sa njim. Mi ćemo se truditi da Srbiji bude bolje, ovo nije neki moj lični uspeh, već uspeh naše zemlje“.

A, onda je sve ponovio ali malo drukčije: „Dakle pričali smo, i predsednik Tramp odlično poznaje Srbiju. Posebno je dobro poznaje Ilon Mask, koji je bio zajedno sa njim. I Kris Rudik isto. Bio sam u prvih 10 ili 15 lidera sa kojima je pričao, to je velika čast za našu zemlju. To je veliki uspeh za našu zemlju, ne za mene lično! Sve što radimo radimo za Srbiju. Predsednik prezadovoljan razgovorom sa jednim od najbogatijih ljudi na svetu. Bili smo na dodeljivanju nagrade koju deli Atlantik kansl. Tu sam razgovarao sa Ilonom Maskom. Čovek je znao o Srbiji sve  i mnogo više nego što sam očekivao. Bio sam u prvih 10 do 15 lidera iz sveta sa kojima su oni razgovarali. To je velika čast za našu malu zemlju, veliki uspeh!“

Izgleda da se Vučić prerano raduje. Naime, Vašington post (Washington Post) je prve nedelje nakon  Nove 2025. godine objavio, pozivajući se na tri anonimna upućena izvora, da saradnici Donalda Trampa razmatraju varijantu po kojoj bi se planovi za uvođenje američkih carina odnosili na svaku zemlju, ali istovremeno pokrivali samo određene sektore koji se smatraju ključnim za nacionalnu ili ekonomsku bezbednost. Srbija je na Trampovom spisku zemalja gde Kina ima najveći uticaj, pa treba očekivati da će prvi uskov da Amerika uradi nešto dobro za Srbiju, biti „redukcija Kineza“ u ovoj balkanskoj državi. A, to je praktično nemoguće, jer je Vučićev ugovor sa Kinom o slobodnoj trgovini između dve zamlje takav da ga samo globalni rat može  raskinuti. Uostalo, Vučić se hvalio „čeličnim prijateljstvim“ sa Kinom, kao i dvoje bivših kinskeih ambasadora u Beogradu, svakom značajnijom prilikom.

Tramp je prvobitno u predsedničkoj kampanji najavio da će uvesti carine od deset odsto na sav uvoz u SAD, a zatim je to povećao na 20 odsto, dok bi na robu iz Kine bila uvedena carina od 60 odsto. Tako bi mogući „reeksport“ kineske robe u Ameriku bio u startu osujećen. Međutim, nije tu samo Srbija ugrožena, jer bi evropska roba sa ovakvim carinama u tom slučaju odmah drastično poskupela, a Kina bi mogla da zbog nemogućnosti izvoza u SAD preplavila svojom robom evropsko tržište. Kome je stvarno stalo do Evrope, to je drugo pitanje…

A, da je srpski diktator potpuno pogubljen u ovim okolnostima, videlo se prilikom završnice prošlogodišnjih predsedničkih izbira u SAD, gde nije znao „na koju će stranu“ pa se sastajao sa Erikom Solvelom (jedan od bliskih prijatelja bivše potpredsednice SAD Kamale Haris), sa Ričardom Grenelom („startim prijateljem“), sa arapskim vođama iz UAE, šefom mađarske diplomatije Peterom Sijartom, sa levima i desnima, crnima i crvenima. Tako to izgleda kad dođe poslednji krug diktatorovog maratona, 12 godina pljačke i propagande. Sad će njemu dolaziti na vrata, da ga traže. Zadnja pošta Jajinci

Scroll to Top