Satira
Ko se boji Radoja Domanovića dobiće Aleksandra Vučića (14)

Kontrolisanje države preko partije

Ovo je moj poslednji beletristički rad. SATIRA. Sa satirom sam ušao u književnost („Crveni kralj“), sa satirom izlazim iz nje. Opšte je poznato kako je prošao prvi rad, zabranjen je od komunističkih vlasti. Očekujem da se to ne ponovi sa poslednjim, mada se sa vlašću nikad ne zna šta radi. Vampiri su najopasniji kad spavaju! U situaciji sam Juvenala, satiričara koji se plašio da ga ne uhvate. Stoga iznosim svoju poslednju odbranu iako nisam optužen, kao što je uradio i Drainac, moj prethodni književni junak. Politika je prolazna, umetnost je večna! Branio sam Drainca, branim Domanovića! Ne plašim se vampira, kao što ga se nije bojao Milovan Glišić. Inače, između ova dva rada je pola veka i 60 mojih naslova. Premnogo za prognanika iz zavičaja i države.   

Ivan Ivanović

10.

   Taman sam pomislio da sam se „otreznio“, da više ne sanjam život nego ga doživljavam, desili su se izbori od 17. decembra 2023. godine koji su me u potpunosti vratili u košmar. Pošto će u „istoriji beščašća“ (termin je Borhesov) ovi izbori da budu zabeleženi kao najveća srpska blamaža, nemoćan da ih racionalno analiziram, vratio sam  Domanovića na nebo, da pomoću njega objasnim neobjašnjivo, da kroz san shvatim javu. Pri tom još jednom nisam u stanju da odvojim san od jave, kao što nije mogao ni Laza Kostić.

   Novi Domanović je u svojoj Stradiji propao kao Isus Hristos u Sevilji, pa ga je Gospod vratio na nebo, kao što je u priči vratio Marka Kraljevića, da ne bi doživeo sudbinu Božjeg sina, koji je po Bibliji razapet na krstu a po Dostojevskom, kad se vratio na Zemlju, spaljen na lomači. Konačno je i Bog shvatio da je sa stvaranjem sveta na Zemlji promašio, jer ljudska stvorenja  koja je stvorio nisu dorasla da nose njegovo jevanđelje.

   Elem, evo nas ponovo u Nebeskoj biblioteci, u srpskoj čitaonici, iz koje je Domnovićeva duša, inkarnirana Svetim Petrom u telo, otišla u Srbiju da izvidi šta se dešava u ovoj „čudnoj zemlji kakve nema nigde na svetu“. U čitaonici zatičemo celu moju Satiričku čitanku.

   Branko Radičević, Stevan Vladislav Kaćanski, Milan Kujundžić Aberdar, Jovan Jovanović Zmaj, Vojislav Ilić, Laza Kostić, Milorad Mitrović, Branislav Nušić, Vladislav Petković Dis, Dušan Vasiljev, Danilo Kiš, Milovan Vitezović, Srboljub Mitić, Alek Marjano,  Aleksandar Sekulić, Petar Pajić, Rastko Zakić, Miodrag Stnisavljević, Rade Jović, Dragan Radović… od mrtvih. 

    Ljubomir Simović, Gojko Đogo, Predrag Čudić, Tihomir Rosić, Bora Đorđević, Vlasta Mladenović, Ana Stjelja, Rok grupa Beogradski sindikat,  Aleksandra Bogdanović, Jovana Popović… od živih. Za žive su pripremljene stolice sa njihovim imenima. Sa ponosom ističem da je tu i stolica za antologičara!

   Da vidimo šta je sve Radoje Domanović rekao Svetom Petru u Nebeskoj biblioteci o svom drugom boravku među Srbima.

   Na pitanje Svetog Petra šta je zatekao u svojoj Srbiji, Domanović je zamolio Sveca da mu dozvoli literarni odgovor, odnosno da kroz druge kaže svoje viđenje sadašnje Srbije. Neka mu bude dozvoljeno da kroz druge kaže šta misli, Svetac se sa tim složio.

   Domanović je najpre razgovarao sa novinarom iz Crne Gore Željkom Ivanovićem,  da napravim kroki tog razgovora.

   Novinar je rekao da je savremena Srbija i danas jednopartijska država, samo su komuniste zamenili nacionalisti.  

   Partijska država je promovisala neznanje, nepotizam, korupciju, kriminal, strah i mržnju. I proizvela potpunu kontrolu nad politikom, pravosuđem, biznisom, policijom, tajnim službama, obrazovanjem, zdravstvom, kulturom, dakle – celokupnim društvom. Partijska država podrzumeva svemoćnog vođu, koji vlada autokratski i diktatorski. Srbija je takvog vođu dobila u liku Aleksandra Vučića, o kome ćemo posle.

   Srbija je danas država sa „endemskom“ korupcijom,  koja je poklopila društvo, stigla i do repa, a krenula je od glave. To jest od od Tita, preko Miloševića, do Vučića. Današnju Srbiju su podelili između sebe Vučićevi partijski prijatelji, sledbenici, rođaci, kumovi. Ovladali svim njenim resursima, poslovima, institucijama, načinili od nje totalitarnu državu. Predsednik Vučić je u njoj vođa, apsolutni gospodar, kralj, car, diktator.

   U takvoj državi nužno vlada kriminal. Kriminal sprovodi mafija, a kontroliše ga  država. Između mafije i države su izbrisane granice,  nasilje je postalo deo srpske svakodnevice, a šefovi mafije ljudi od ugleda i primera. Vođa države je u isto vreme i šef mafije.

   Vođe Srbije guše slobodu, kritiku, mišljenje…  uništavju NVO sektor, slobodne medije doživljavaju kao strano telo, dok kod građana razvijaju njihove najgore, iz tradicije nasleđene i preuzete, obrasce ponašanja, zasnovane na strepnji, neizvesnosti i pokornosti. Narod je prestrašen, slomljen i iznuren podelama i svađama. Političari u vlasti umesto da služe ponižavaju građane.

    Savremena Srbija se u potpunosti odslikva u Vladinim Medijima. Obrisi današnje okupacije nisu samo politički, već kulturološki. Zato su dublji i dugoročno opasniji. Pink kultura, kič i treš zabava prete da pokore  srpsko društvo ali i čitav region. Česte slike nasilja na ulicama srpskih gradova, ono što se prošle godine desilo u Beogradu i Mladenovcu, upravo su produkt „ružičaste“ pošasti, zvezda i zvezdica, nasilja i nemorala kojima se svakodnevno zasipa srpska i regionalna javnost. Neznanje, kič, neukus, kriminal, laži koje promovišu režimski mediji razaraju temeljne vrednosti građana Srbije. Informer, Alo, Blic, Hepi, Pink i ostala mnogobrojna rodbina služe Vučiću kao toljaga za ućutkivanje i diskreditovanje oponenata iz političkog i javnog života. Svaka različitost, nacionalna, verska, rasna, ideološka ili politička tretira se na najvulgarniji i najnasilniji način od vojske SNS poslanika, analitičara i ministara.

   Željko Ivanović je rekao Domanoviću: „Samo ako se Aleksndar Vučić povuče, Srbija može biti spasena od ovakvog stradanja“.

   Srbija civilizacijski nazaduje, razapeta između Istoka i Zapada, diktature i demokratije. Već tri decenije, sa kratkom pauzom nakon pada Miloševića, kradu se izbori, zloupotrebljavaju državni resursi, kupuju glasovi, ucenjuju birači, linčuje opozicija i satanizuje nevladin sektor i slobodni pojedinci. Zato najbolji mladi ljudi odlaze. Ne zbog rata ili gladi kao 90-ih, već zbog nepravde i obesti aktuelne vlasti.

   Rečju, uvaženi Svetitelju, Srbija je danas „đavolja država“. Ja sam još u „Kralju Aleksandru…“ rekao da je kraljica Draga Mašin, kraljeva demonka, uspela po dospeću u ove prostore da se „spanđa“ sa vođom đavola Mefistofelom i isporuči mu Srbiju da je oblikuje po uzoru na đavolje države koje je dotle stvorio. Vučićeva Srbija se otela od Boga i pokorila Đavolu.

   Domanović je ovde kroki Srbije, načinjen od novinara Željka Ivanovića, poentirao sa dve pesme najmlađe srpske generacije.

   Jedna sasvim mlada pesnikinja, još srednjoškolka, Aleksandra Bogdanović iz Trgovišta na jugu Srbije, videla je svoju zemlju kao Apoklipsu. Evo te pesme.

Aleksandra BOGDANOVIĆ

APOKALIPSA

O, gde si pošla, državo mila?

Seti se nekad što si bila

Šta se ovo danas zbiva

Čemu su deca tvoja kriva?

Čovek se ubio zbog kredita

Šef radnika ništa ne pita

Otkazi lete na sve strane

Kada će bolje jutro da svane?

Nije bitna diploma fakulteta,

Važno je da si silikonska starleta.

To što si učio, nikog ne zanima,

Više se tako na posao ne prima.

Danas se cene drugi kvaliteti,

Zato avionom što pre odleti,

Dok svuda vlada siromaštvo i beda,

Na stolovima nema ni hleba.

Cene visoke, a plate male,

Svakoga dana svi se žale.

I gde su deca posle škole?

Odlaze, ovde ih niko ne zove.

I zašto ovde da se vrate?

Oni nemaju mame i tate.

Sve ovo danas nema smisla,

Ovo je velika apokalipsa.

   Druga mlada pesnikinja je rokerka Jovana Popović iz Kikinde. Ona je  zbog pesme uhapšena i držana u zatvoru Zabela kod Požarevca.

¬¬¬¬¬¬¬Jovana POPOVIĆ

BAGRA

Banda ote zemlju celu

drvo, kuću, travu, reku,

povratnici u zlodelu,

kradu, lažu, ruše, seku.

Slika ružna, mladost tužna

stoka pamet bedom seli.

Bagra ova jes’ nam dužna,

znanje valja, narod deli.

Refren

Nikad više čizme tvoje,

kako gaze srce moje,

srce moje ponosno je

veliko je, slobodno je!

Otpor čuva zemlju celu,

drvo, kuću, travu, reku.

imamo ih sve „na delu“

rat u šteku, suze teku.

Slika ružna, mladost tužna,

hulja rulju mržnjom truje.

Bagra ova jes’ nam dužna,

„svi smo isti“, kupljeno je.

Refren

Slika ružna, mladost tužna,

zlatno doba bojkotuje,

bagra ova jes’ nam dužna,

moj je izbor, gotovo je!

moj je izbor, gotovo je!

11.

   Pošto je Srbiju (Stradiju) poetski oživeo kroz pesme poetesa najmlađe generacije,  Domanović je dobio od Svetog Petra blagoslov da načini portret aktuelnog srpskog vođe Aleksandra Vučića. Kako on vidi novog srpskog diktatora?

   Uvaženi Svetitelju, meni je data uloga da Srbiju sagledam kroz dva Aleksandra, jednog sam doživeo za života  a drugog sagledao sad kad ste me poslali da budem po drugi put među Srbima. Mogu da Vam kažem da su dva Aleksandra, onaj koga sam ostavio i ovaj koga sam zatekao u Srbiji, u suštini jedno biće! Razlike su samo istorijske prirode, prvi je bio kralj, vođa rođenjem, a drugi je predsednik, vođa izborom. Obojica vladaju na isti način, autokratski, diktatorski. Ne priznaju ustav i zakon, bezobzirno nameću svoju volju. Prvi je menjao ustav kad mu se prohte, a drugi ga uopšte ne primenjuje. Jedino što se Obrenović obraćao narodu sa balkona Starog dvora, a Vučić putem televizije. Vladavinu prvog sam opisao u „Stradiji“, vladvinu drugog prepuštam svojim naslednicima. U suštini je to ista vladavina.

   Dozvolite mi da ovo izlaganje poentiram replikom jednog evropskog političara, koji se našao u Jugoslaviji u vreme njenog raspada.

   Malo ko se seća Dejvida Ovena, jednog od naivnih i dobronamernih izaslanika međunarodne zajednice koji su početkom 90-ih pokušavali spasiti tadašnju zemlju (Jugoslaviju) od krvavog raspada i tragičnih posledica. Još manji je broj onih koji znaju da je Oven po profesiji bio neuropsihijatar. I da je u svom naučnom radu došao do definicije takozvanog hubris sindroma, poremećaja koji karakterišu „stečene promene ličnosti usled konzumiranja vlasti“.

   Dr Oven kao glavne karakteristike ovog sindroma navodi „nepokolebljivu samouverenost u ispravnost svojih odluka, identifikaciju nacije sa sopstvenom ličnošću, prikazivanje akcija koje imaju za cilj promociju svog imidža kao opštekorisne, suštinsku nekompetentnost koja se pokriva izraženom samouverenošću, osetljivost na kritiku, gubitak odnosa sa realnošću…“ Nakon Đukanovića, Erdogana, Gruevskog, Dodika, Rame, Orbana, predsednik Srbije Aleksandar Vučić ulazi u taj elitni krug regionalnih autokrata koje je pokosio pomenuti hubris.

   Svetitelju, dozvolite mi da ponovo pokrenem literarni argument. U listu Tabloid objavljena je pesma nepoznatog autora pod naslovom Jajarska, ona izvanredno dočarava portret Aleksandra Vučića. Ja ću da istrgnem iz nje neke fragmente.

   NEPOZNATI AUTOR (ANONIM)

            JAJARSKA

   JA  najlepši… JA najbolji…

   JA sam svima baš po volji,

   Sa mnom bolje se ne kači,

   JA  najbrži, JA najjači…

   ———————————–

   JA na mesto sve stavljam,

   Respiratore  nabavljam,

   JA rešavam, JA spašavam,

   JA ne jedem, JA ne spavam.

   ———————————–

   JA sam uzor… JA sam primer,

   JA maestro… JA i štimer,

   JA sam vredan kao mrav,

   JA sam jedan strašan AV.

   Pošto je Anonim istakao da AV sve sređuje i sve obavlja, sve smenjuje   i sve postavlja u Srbiji, načnio je njegovo poređenje sa savremenicima:

   Pametniji sam ja od Tome,

   Sve su prave mi diplome.

   JA sam voćka sorte retke,

   JA fakultet sve desetke.

   JA ispunjena sam želja,

   JA  sam bolji od Šešelja,

   JA  sam lepši od Borisa,

   Jači čak od Čak Norisa.

   JA na pravo mesto smešten,

   JA na vreme obavešten.

   Meni čita se sa lica,

   Bolji nego Koštunica.

   JA vam nisam onaj Sloba,

   JA sam vaše zlatno doba.

   JA sam čovek čvrste vere,

   Bolji sam od kralja Pere,

   Miloša i Karađorđa…

   JA najbolji sam vaš vođa.

   JA  sam rođen, bre, za cara

   JA sam časniji od Lazara.

   Ja sam, čoveče, sav bez mana,

   JA sam silniji od Dušana.

   Zlu svakom JA sam brana,

   JA sam venčan pre Stevana.

   Evo dajem i na znanje,

   JA sam mudriji od Nemanje.

   Najzad:

   I ako vas neko pita,

   JA sam bolji i od Tita.

   11.

   Na kraju, Sveti Petar je postavio ključno pitanje mom Domanoviću: Ima li mesta za satiričara u Vučićevoj Srbiji? Još na početku ove rasprave ja sam takođe postavio to pitanje, kako čitocima tako i samom sebi. Kao profesor anlizirao sam Domanovićev doprinos srpskoj književnosti i kulturi, uopšte srpskoj civilizaciji, što znači da sam uvažio stav da Srbija bez Domanovića ne bi imala svoj civilizcijski identitet. U predgovoru „Čitanke srpske političke poezije“ (u kooperciji sa Marinkom Arsićem Ivkovim) rekao sam da se vrednost jednog naroda ne ceni prema njegovoj vlasti nego prema njegovom stvaralaštvu, dakle, ne prema udvoričkim nego prema satiričkim piscima. Rekli smo: Satira je ogledalo naroda! Udvorički pisci daju lažnu a satirički pisci istinitu sliku o svom narodu.

   Mogu da dodam da ova misao vredi samo u društvenom obliku vlasti koji se još od antike naziva demokratija (Demokrtija – vladavina naroda; Autokratija – vladavina jednog čoveka). Što znači da u svremenoj Srbiji  pod autokratskim režimom Aleksandra Vučića nema mesta za Domanovića. Radoje Domanović je danas suvišan pisac u državi Srbiji! To je odgovor mog Domanovića Svetom Petru po povratku iz Srbije. U istoriji bi još i mogao nešto da znači, u sadašnjosti je u poziciji Džordža Orvela u Parizu i Londonu (naslov Orvelovog romna  glasi: „Kako sam doživeo krah u Parizu i Londonu“).

   Ostalo mi je još samo da pomoć potražim u literaturi, sadašnjost Srbije je nerazumljiva i Bogu! Ukazujem čitaocu na studiju „Spin diktatori“, koju su napisali i objavili 2021. godine dvojica ruskih socijalnih teoretičara, profesori na Zapadu, Sergej Gurijev i Danijel Tajsman (prvi je profesor ekonomije na Institutu političkih nauka u Parizu, a drugi profesor političkih nauka na Kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu).

Studija obuhvata najveći broj ovovremenih diktatora, koji su na svetsku političku pozornicu došli posle Hitlera i Staljina.

Pisci diktatore dele u dve kategorije: otvorene diktatore koji vladaju pomoću nasilja i prikrivene diktatore koji vladaju pomoću lukavstva. Prve nazivaju diktatori straha, druge diktatori spina. Težište je na Putinu, Staljinovom nasledniku, koji je počeo kao diktator spina a napadom na Ukrajinu postao diktator straha. Što znači da je napustio put Jeljcina, koji ga je oktroisao na vlast, i vratio se putu Staljina, koji mu je kao pripadniku tajnih službi (pukovnik KGB-a) bio uzor. Za to su  bile potrebne dvadeset četiri godine neprekidne vlasti.

Da vidimo gde je tu mesto srpskom diktatoru Aleksandru Vučiću.

Autori su Vučuća dopisali u predgovoru drugom izdanju knjige, 2022. godine, prvim ga nisu obuhvatili. Evo šta su za njega rekli. „Aleksandar Vučić je svoje umeće brusio kao ministar informisanja u Vladi Slobodana Miloševića tokom 1990-ih. Mada se Srbija uopšteno klasifikuje kao demokrtija, ona ispoljava karakteristične znake degeneracije. Vučićeva stranka kontroliše većinu velikih televizijskih stanica i tabloida, od kojih mnogi profitiraju od reklama i dotacija iz javnog sektora.Ti mediji redovno dovode u pitanje patriotizam opozicije. Kritički mediji suočavaju se s lažnim tužbama sa ogromnim odštetnim zahtevima i učestalim kontrolama od strane poreskih revizora.“

To znači da su autori srpskog predsednika svrstali u kategoriju spin diktatora. Vladaoca  koji koristi više spin nego silu za rukovođenje narodom.

Autori smatraju da je diktatura straha pogubnija, ali da je diktatura spina efiksnija. Prva ipak izaziva otpor, a druga beznađe i mrtvilo. Živeti u diktaturi spina znači nemati volju na život. Ljudi se predaju vlasti kao marva na klanici. Da upotrebim literarni simbol, čovek postaje Jozef K.

Ako pogledamo strukturu vlasti u Srbiji, blizu smo uverenju da prihvtimo zaključak ruskih autora da je  Aleksandar Vučić diktator u Srbiji, kao što je to Vladimir Putin u Rusiji.

Vučić u potpunosti kontroliše sva tri elementa „monteskijeovske“ vlasti, državu, sudstvo i štampu.

Državu kontroliše preko partije, Radikalne stranke preimenovane u Naprednjačku.

Iako je Srbija formalno višepartijska država, u suštini je jednopartijska, jer je u njoj Srpska napredna stranka jedina orgnizovana partija, dok su opozicione stranke samo dekoracija. Ova partija odlučuje o svemu, od zapošljavanja do investicija. Danas gotovo niko ne može da se zaposli ako nije član vladajuće stranke. To stvara podanički mentalitet kod građana, posao se čuva kao najveće bogatstvo, jer većina Srba je zavisna od držvne službe. Najveći broj malih privrednika je vezan za državu.     Aleksandar Vučić je na čelu vladajuće stranke, odnosno njen glavni čovek, „šef“ kako ga oslovljavaju njegovi potčinjeni. Njegova reč je odlučujuća o svemu. Sa tog mesta izabran je za predsednika države u dva mandata. Spojio je partiju i državu.       

Kao šef stranke on praktično sastavlja Vladu. Vlada je pod njegovom kontrolom, on preko nje realizuje svoju diktaturu. Stoga već treći put postavlja za premijerku pripadnicu LGBT populacije, koja je tu samo figura, fikus, kako je stalno crta karikaturista Koraks. Više od toga, Vučić preko slepo mu odane premijerke zadovoljava evropske standarde: premijerka Srbije Ana Brnabić je em žena, em pripadnica gej populacije, em Hrvatica! Koja još evropska država ispoljava tako visoke evropske standarde o ravnopravnosti?

Na sličan način, pomoću spina, Vučić je zavladao i drugim elementom vlasti, pravnim  segmentom, tužilaštvom i sudstvom. To mu je bilo još lakše, jer je većina tužilaca i suduja došla iz Miloševićeve vlasti, pošto je demokratska reforma pravnog sistema propala. Sudije i tužioce postavlja parlament, parlamentom vlada Vučićeva stranka, strankom diktira Aleksandar Vučić.

To se ne slaže sa važećim ustavom Srbije, ali Vučić je taj ustav odbacio, prilagodio ga uslovima svoje autokratije. Diktator je privatizovao ustav, kao što je Sula u starom Rimu ukinuo republiku.

Tako, mi  danas u Srbiji imamo situaciju da država ima formalno sve institucije demokratskog društva, ali da je u suštini totalitaristička, jer te institucije nisu u funkciji, nisu za upotrebu. Ne znam drugi atribut za ovakvu državu do fašizam.

Postavlja se pitanje šta je sa „nevladinim sektorom“, ima li ko da kontroliše fašističku državu? U demokratskim uslovima takvu ulogu imaju nevladine organizacije i mediji. Ne može se reći da Srbija nema ove mehanizme kontrole vlasti. Međutim, Vučićeva vlast ih je spinovala. Nije ih ukinula, ali ih je prisvojila.

Vlast u Srbiji  gotovo u potpunosti kontroliše javni život, kao u vreme komunističkog Agitpropa. Nevladine organizacije su van sistema, nisu na državnoj pomoći, ne utiču na odluke. Ono nekoliko slobodnih organizacija snalazi se zahvaljujući pomoći iz inostranstva, stalno se pominje nekakav Dragan Šolak, biznismen koji iz Luksemburga pomaže javni život u Srbiji. (Ne znam ko je to, ima jedan šahista Dragan Šolak?) Srpski biznismen Dragan Đilas mu je navodno desna ruka. Mi u Sremčici imamo tu privilegiju da čujemo njihove medije (N 1 i  Nova), ostalom delu Srbije su nedostupni. Posebno regulaciono telo (REM) određuje ko će šta da gleda i čuje u Srbiji, kao u vreme Agitpropa. A kakvo je to telo najbolje se vidi po njegovoj predsednici Oliveri Zekić, koja j obukla uniformu SS firera i tu fotografiju prikačila na društvenoj mreži. Ženski Gebels! Srpski predsednik, kad god je na medijima, a to je stalno, neprekidno napada Šolak/Đilasa, kao što vepar Napoleon u Orvelovoj „Životinjskoj farmi“ napada svog rivala vepra Snoubola. Srbiju pritiska medijski smog, ona je u crnoj rupi.

Nema sumnje da su dva slobodna medija dozvoljena da bi se simulirala slobodna reč. Potpisnik je bio dugogodišnji saradnik magazina  protiv diktature Tabloida, i izbliza je gledao kako država svim sredstvima uništava slobodnu reč.  Dok ovo beleži, urednik Tabloida Milovan Brkić je pod osudom od 14 meseci zatvora. Pretpostavljam da će Tabloid da se ugasi iz finansijskih razloga, u prvom udaru je iz Novog Sada prebačen u Podgoricu, njegova proizvodnja je preskupa.

Držim da je ova moja analiza „Spin diktatora“ jasno pokazala da je Srbija obolela od diktature i da ne ide putem demokratije. Zašto su je, onda, autori svrstali u spin a ne u strah? Valjda zato što u odnosu na Putinovu Rusiju izgleda civilizovano i umiveno: nije u ratu i nema koncntracione logore za protivnike. Ali od spinovanog mira do otvoenog rata samo je jedan korak, pa je centralno pitanje da li će nas diktatura uvesti u nove balkanske ratove?

Scroll to Top