Satira
Ko se boji Radoja Domanovića dobiće Aleksandra Vučića (14)

Srpski kralj Ibi

Ovo je moj poslednji beletristički rad. SATIRA. Sa satirom sam ušao u književnost („Crveni kralj“), sa satirom izlazim iz nje. Opšte je poznato kako je prošao prvi rad, zabranjen je od komunističkih vlasti. Očekujem da se to ne ponovi sa poslednjim, mada se sa vlašću nikad ne zna šta radi. Vampiri su najopasniji kad spavaju! U situaciji sam Juvenala, satiričara koji se plašio da ga ne uhvate. Stoga iznosim svoju poslednju odbranu iako nisam optužen, kao što je uradio i Drainac, moj prethodni književni junak. Politika je prolazna, umetnost je večna! Branio sam Drainca, branim Domanovića! Ne plašim se vampira, kao što ga se nije bojao Milovan Glišić. Inače, između ova dva rada je pola veka i 60 mojih naslova. Premnogo za prognanika iz zavičaja i države.   

Ivan Ivanović

Drugo pitanje koje „Spin diktatori“ pokreću je odnos Srbije prema Zapadu, tačnije da li je Srbija na evropskom putu?

„Spin diktatori nastavljaju da neguju korisne prijatelje na Zapadu. Čak i kada je bio prisan s Putinom, Orban je bio zapanjujuće uspešan u udvorištvu prema američkim konzervativcima. Maja 2022. Konferencija konzervtivne političke akcije održala je skup u Budimpešti, a u avgustu je mađarski predsednik pobrao ovacije govorom na Konvenciji te iste Konferencije  u Dalasu, pošto se prethodno video s bivšim predsednikom Donaldom Trampom na terenu za golf u Nju Džersiju. Kao i Orban, srpski predsednik Vučić željno očekuje za uzvrat izvesnu dobit ukoliko pristane na izolaciju Rusije od strane EU zbog Ukrajine“.

Iz ovoga jasno prizlazi koja država je Vučićeva kula svetilja: to je Orbanova Mađarska. Mađarska je članica Evropske unije (primljena  u paketu sa državama koje su se oslobodile sovjetske (ruske) čizme), ali ne prihvata evropske vrednosti. Mađarski diktator nije otvoreno protiv Unije, ali je u njoj trojanski konj, nastoji da je mađarizuje. U stvari, Orban „sanja“ Austro-Ugarsku, u kojoj je u carevini Mađarska bila kraljevina; da stvori paralelni centar Unije, u kojoj bi i Srbija bila važan igrač. Otud tolika bliskost Mađarske i Srbije, kao i diktatora Orbana i Vučića. Spolja gledano, Srbija sedi ne „dve stolice“, jedna je u Evropskoj uniji a druga u Rusiji, iznutra viđeno, Srbija opslužuje „mađarski sto“ za mesto u budućem savezu. To podrazumeva da će ovi diktatori ostati dugovečno na evropskoj političkoj sceni, kao što je bio maršal Tito. Pošto je Putin raznim spin smicalicama obezbedio sebi doživotnu vlast, proruski evropski lideri bore se da budu što bliže njegovom stolu. Otud Šešeljeve nebuloze (kazuje ih njegov sin) o tome da će Zapad da prođe kao stari Rim, onosno da će pojesti samog sebe, a da će Rusija da sija večito kao sunce. (Radikali su na izborima nastupili sa parolom Srbija otadžbina, Rusija majka!, ali su potpuno propali, možda Srbi još uvek nisu sasvim propali?)

Interesntno je da se autori ne bave Titom. Ne znam da li Tita ne vide kao diktatora, ili nasedaju pogrešnoj oceni Zapada o Titu kao vladaocu koji je „Staljinu rekao: Ne!“ U stvarnosti, Staljin je Titu rekao „Ne“, ali se preračunao u proceni da će Tito sam po sebi da padne. A prevideo je i da će Zapad da mu dobaci uže spasa, kako bi ga držao na tom užetu.

Autori pravilno zaključuju da je Putin proizišao iz Staljina, ali izostaje zaključak da je Vučić proizišao iz Tita. Da pokušam da to sam zaključim.

Iako Vučić nije mogao da bude titoista (zakasnio je za to piće kojim su se napijale generacije komunista), a političku školu izučio kod čoveka koji je stupio na scenu kao neprijatelj Tita (pseudo četničkog vojvode Vojislava Šešelja), doživotni diktator druge Jugoslavije mu je bio i ostao vladalački uzor. Tako, Vučić vlada po uzoru na Tita, drži sve funkcije u državi koje je imao Tito, egzistira na klackalici između Zapada i Istoka, kolokvijalno, „sedi na dve stolice“. Može li to da izdrži, da bude klonirani Tito? Mislim da ne može, ne što je Tito jednostavno neponovljiv, nego što su istorijske prilike sasvim drugačije. No to nije tema ovoga rada, rekao sam uzgred. 

U trećem segmentu  autori se dotiču ličnosti Aleksandra Vučića, meni je to najzanimljivije.

U Srbiji je Vučić otišao još dalje u osvajanju simptija javnosti, optužujući svoje protivnike da pokušavaju da ga ubiju. U mnogo navrta lokalni mediji izveštvali su o zaverama radi atentata. Pa ipak, retko kad dolazi do hapšenja i podizanja optužnice.“

Jedan drugi autor, psihijatar Vladimir Adamović, studiozno se bavio temom diktatora u knjizi „Tri diktatora“. Reč je o Hitleru, Staljinu i Titu. Doktor Adamović objašnjava njihov fenomen po Frojdu  „kompleksom oca“: sva tri diktatora imali su problem u ranom detinjstvu sa očevima koji su bili ili alkoholičari ili psihički bolesnici. Njihova patološka „volja za moći“ proizišla iz „kompleksa oca“ rezultirala je mizogenijom i brutalnom diktaturom.

Nemam psihoanalitička znanja da bih Aleksandra Vučića postavio na frojdistički sto. To je uradio novinar Predrag Popović, imam utisak veoma precizno i znalački. I drugi novinari su analitički pisali o novom srpskom diktatoru. Ja ću ovde da ukažem samo na Vučićevu patološku potrebu da neprekidno bude u javnosti.

Pri tom Vučić priča svašta, uglavnom su to nebuloze. Najčešće se hvališe, prikazuje sebe kao spasioca Srbije, da nije njega ne bi bilo nas. Nije mu dovoljno što ima svoje plaćene hvalioce, mora da udari svoj pečat.

Evo, dok ovo pišem, hvališe se na 88 kanala kako je sve pobedio u Davosu, kako mu se ceo svet divi i klanja, samo što neki domaći izrodi (opozicija) to neće da vide. Najavljuje posebnu emisiju Skok u budućnost u kojoj će da pokaže celom svetu šta je sve Srbija spremna da uradi da bi organizovala tej svetski Ekspo. U stvari, najavljuje novo zaduženje od 17,5 milijardi evra! Plautov Hvalisavi vojnik!

Teško je objasniti zašto sve to radi. Nije dovoljno reći da ga tako savetuju plaćeni savetnici, ona čuvena ekipa iz Izraela koja radi za sve diktatore. Otuda ta priča o njegovom stalnom prisluškivanju, neprestanoj špijunaži, pretnji atentatom, koju apostrofiraju autori „Spin diktatora“. Valjda je ideja da se prikaže da je supermen, čovek koji sve pobeđuje uprkos mnogobrojnim preprekama.

Zar nije svestan da iznoseći svoj privatni život u javnost, govoreći ono što bi trebalo da krije, radi protiv sebe? No to ne može da se objasni bez Frojda, neki novi doktor Vladimir Adamović će to da opiše.

Ja ću ovu tvrdnju da ilustrujem sa dva primera.

Da bi pokazao koliko voli svoj srpski narod, pogotovo onaj koji živi u ropstvu na Kosovu, Aleksandar Vučić je za Novu godinu poklonio svoj ručni sat prvom novorođenčetu srpskog roda u novoj godini na Kosovu. Teatralno je pred kamerama skinuo taj sat sa ruke i rekao da ga poslednji put nosi, a sat mu je poklonio češki predsednik Zeman, koji je bio nedavno u poseti Srbiji. To je onaj političar u kolicima koji je bio stalni kritičar Zapada (umro je malo posle posete). Vučić ga je doveo da ga ovaj predloži da bude „pomiritelj“ u ratu između Rusije i Ukrajine, valjda jedini on od svih evropskih političara ima kredibilitet da Beograd pretvori u Dejton. Šta li mu se čini? Morao bi da zna da se pokloni ne poklanjaju.

Još je komičniji slučaj sa Miloradom Dodikom, predsednikom Republike Srpske. Neki Srbi iz Bosne, ratnici u Ukrajini na strani Rusije, opljačkali neku crkvu u Ukrajini i ukrali ikonu. Pa tu ikonu poklonili Dodiku kao velikom borcu za srpsku stvar. A Dodik ukradenu ukrajinsku ikonu poklanja Sergeju Lavrovu, ruskom ministru inostranih poslova, kad je ovaj posetio Republiku Srpsku! Krađa i parakrađa!

12.

No ne bih se zadržao na ovoj storiji da Aleksandar Vučić ulazi u istoriju samo kao spin diktator. Ima ih još 75, čudna mi čuda, ništa naročito. Nije neka naročita stvar što je prognao Domanovića, svi diktatori gone svoje Domanoviće. Ne drži, valjda, Putin Gogoljevu sliku u svom kabinetu! Vučić je uradio veću stvar od progona satiričara, izmislio je patent kako da pobeđuje na svim izborima, od sada pa do večnosti. Pronalazak dostojan Nikole Tesle, da je Nobel nominovao lopove za laureate, Vučić bi bio prvi nosilac Nobelove nagrade. Kradljivac izbora! 

Ta priča izgleda ovako.

Pošto srpski diktator želi da se svetu prikaže kao demokrata, on priznaje instituciju izbora, odnosno daje svom narodu mogućnost da na slobodnim izborima bira svoju vlast. Razume se da izbore organizuje država, nema ko drugi. A u Srbiji Vučuć je država, što znači da je on organizator izbora.

Izbore su imali i drugi diktatori, čak ih je imao i Tito, ali sa jednom partijom koja se takmiči sama sa sobom, jednim kandidatom iz te partije koga određuje vrh partije, što će reći Tito svojeručno. Titovi izbori su bili partijski izbori, pa je predloženi kandidat dobijao gotovo 100% glasova. Sredinom pedesetih godina prošlog veka kao student stigao sam da i sam učestvujem u tom vodvilju. Ali, sredinom šezdesetih godina kao profesor učestvovao sam na nešto modifikovanim Titovim izborima, sa dva kandidata, istina iz iste partije, ali dva. Eksperiment je učinjen u pet okruga u Srbiji i na svih pet mesta je pobedio rezervni kandidat, onaj iza koga nije stajala Komunistička partija! Tako je bilo i u Toplici u kojoj sam u to vreme  živeo. Kad je to videla komunistička država, brže bolje je ukinula ovaj sistem i vratila ga na pređašnji sa jednim kandidatom, i tako do Titove smrti i još deset godina posle nje.

Drugi srpski diktator Slobodan Milošević, poslednji srpski komunista na vlasti, hteo ne hteo, morao je da prati svetski trend pada komunizma, pa je dozvolio višepartijski sistem i izbore na kojima učestvuje više partija. Pre toga se dobrano pripremio da te izbore dobije, ujedinio je Savez komunista i Socijalistički savez, korumpirao birače, prihvatio nacionalizam kao dopunu komunizmu, za poslaničke kandidate imenovao lekare umesto komesara, napravio sistem koji ne može da izgubi. Pa ipak, već na drugim ili trećim izborima taj sistem je počeo da gubi, njegova Socijalistička partija Srbije poražena je u svim velikim srpskim gradovima od novoformirane opozicije.

Kad je to video, diktator je jednostavno ozakonio krađu izbora, državni aparat koji organizuje izbore falsifikovao je njihove rezultate. Razume se da je u toj krađi uhvaćen, ne može to da se u potpunosti sakrije. Sledili su tromesečni protesti naroda 1996/97. na kojima sam imao čast, ovoga puta kao nazovi pisac, da i sam učestvujem. Da podsetim, protesti su završeni narodnom pobedom, diktator je bio slab posle poraza u novim balkanskim ratovima, pa je odlučio da prizna volju građana i donese nekakav lex specijalis koji je overio španski socijalista Felipe Gonzales ispred Evropske Unije.

Oslobođeni gradovi Srbije pripremili su pad komunizma u Srbiji 2000. godine, sa deset godina zakašnjenja od drugih zemalja diktature proletarijata. Sve ovo sam opisao u romanu „Ukleti Srbijanac“, čiji izlazak iz štampe diktator nije dozvolio, ali su neki primerci prošvercovani i ima ih u bibliotekama.

Treći srpski diktator Aleksandar Vučić je umeo da izvuče nauk od prva dva, pa je pronašao najbolji sistem za krađu izbora, što je patentirao na izborima od 17. decembra 2023. godine. Rekao sam, veliki izum, za Nobela! Evo kako izgleda taj pronalazak.

Vučić je smislio da na izborima u Srbiji, čak u pojedinim gradovima, u Beogrdu pre svih, glasa čitav srpski svet, Srbi iz drugih država, iz Republike Srpske, sa Kosova, iz Crne Gore, iz Severne Makedonije… Svi su oni dobili dvojna državljanstva i pravo da glasaju u Srbiji. To nije po ustavu, ali rekli smo da Aleksandar III ne poštuje ustav taman koliko ga nije poštovao ni Aleksandar I. Na državi Srbiji je da organizuje vozove, autobuse, kamione, druga prevozna sredstva … i preseli srpski narod iz drugih država u Srbiju na izbore. Tako sudbinu Srbije odlučuju ljudi koji ne žive u njoj. A onda obrnuto:  da iz Srbije vraća glasače u države odakle su došli, sa Srbijancima pride, tako da vlst i tamo pobeđuje,

A mogao bi gospodar Srbije da patentira svoj pronalazak na svetskom nivou, pa da srpske glasače prodaje širom sveta! Da „srpski svet“ odlučuje izbore u Belorusiji, kazahstanu, još ponegde, ako ne može u Rusiji ili Americi. Bila bi to velika pobeda srpskog genija: njegovi pobeđuju svuda, a on smanjuje dugove Kini! Smrt demokratiji, sloboda diktaturi!

No da pogledamo izveštaje o ovim izborima od strane evropskih posmatrača..

„Rekli smo u preliminarnom izveštaju da su glasači dovođeni iz drugih zemalja da glasaju na lokalnim izborima u Beogradu, mi smo to notirali“, kazao je šef ODIHR-a (ne umem da prevedem) Albert Džonson.

Za „fantomske“ glasače iz Republike Srpske, koji su dovedeni u Beograd  da glasaju za listu Srpske napredne stranke, sabirni centar bila je

Štark arena. Novinari su ih tamo videli i snimili, samo ih nisu videli Aleksandar Vučić i Ana Brnabić. Za ovaj upravljački tandem „izbori su bili najčistiji u istoriji Srbije“!

Interesantni su snimci koje je načinio odbornik u Skupštini grada Beograda, Milan Ljutovac,  kako se „pazarilo“ u Batajnici. Evo te dokumentarne priče.

Došao čovek u sabirni centar. „Dobar dan, srećan vam rad. Mene je poslao Milan Bojović (predsednikk naprednjaka u Batajnici) da se kod vas javim. Kaže da mogu da prodam glas, pa da pitam kolko dajete“. Dobio je odgovor da se za jedan glas dobija 3000, a ako sakupi još glasova 9000 dinara. Pijaca, buvljak!

I dok su predstavnici vlasti govorili da su „izbori čisti kao suza, nikad pošteniji“, međunarodni posmatrači, koje je vlast pozvala da joj overe krađu, govorili su sasvim drugačije.

Tako je šef  posmatračke misije Evropskog parlamenta Klemen Grošelj rekao da su izbori bili nefer i da su „nepravilnoti bile brutalne“. Evroposlanik Andreas Šider bio je još kritičniji od svog kolege. On je rekao da „ono što je video na izborima u Srbiji nije nikada nigde video, a bio je u mnogim misijama“.

„Pre svega da budem jasan, ovo nije u skladu sa evropskim standardima, ovo je daleko od svakih standarda. Posmatrao sam mnoge izbore, ovi su daleko od standarda na koje smo navikli. Oni koji imaju moć i kontrolu nad ovim izborima loše rade i ne rade u interesu svoje zemlje.“

Zanimljivo zapažanje imao je i izvestilac za Zapadni Balkan u nemačkom Bundestagu, Tomas Haker, koji je ukazao na masovni uvoz glasača u Srbiju iz drugih država.

I – šta se sada dešava? Vlasti Srbije, koje su galantno pozvale evropske posmatrače da nadgledaju izbore, uverene da će oni biti slepi na Vučićvu krađu i pristati na neke njegove dilove sa Zapadom, sad su besne na ove posmatrače što nisu bili ćoravi, nego videli ono što smo svi videli. A najbesniji je autor izbornog lopovluka, predsednik Srbije Aleksandar Vučić. I odgovara Evropljanima jezikom koji je naučio na stadionu Crvene zvezde, znači sa omalovažavanjem, uvredama, psovkama. „Šider je pokrao predsednika svoje Partije u Austriji, pa je sad došao ovde da nama soli pamet!“

A onda su krenuli režimski mediji, po oprobanom receptu, da blate kritičare Vučićevih izbora. Prva je došla na udar Šiderova supruga  Sonja Veseli Šider. (Pristojnost mi ne dozvoljava da to navodim.)

Vučića je u stopu pratila njegova „izabranica“ Ana Brnabić, optužujući Šidera da više veruje opoziciji nego zvaničnim izveštajima države.

A reč je o 50.000 „mrtvih duša“ iz Republike Srpske koje su se u Srbiji povampirile i postale glasači. Sa tom „rezervnom vojskom“ Vučić bi mogao da dobije i američke izbore! Neću da se dalje trošim na ovu temu, dovoljno je da kažem da je izborna seoba glasača iz susednih država u kojima žive Srbi u Srbiju najveća „seoba Srbalja“ posle one pod Arsenijem Čarnojevićem. Dostojna „Seoba“ Miloša Crnjanskog!

13.

Moram  da završavam ovu „satiru sa Domanovićem“  u glavnoj ulozi, koja treba da zatvori moj  krug započet „srbijanskom kredom“ još „Crvenim kraljem“ 1972. godine, kružnicom dugačkom 52 godine. Svestan sam da je to moj poslednji rad, ne bih hteo da ostane nedovršen kao Domanovićevi radovi.

Videli smo da sam, svestan svoje staračke nemoći, pozvao u pomoć učitelja iz Niša Tasu, profesora iz Beograda Bogdana Lukića, policajku Katarinu, glumca iz Leskovca Stefana…  Neka mi bude dozvoljeno da poentiram radom koji mi je posebno privukao pažnju „Novi Nju dil Kralja Ibija: Lični stav Dragice Stanojlović„, objavljenim krajem januara 2024. godine. Gospođa je lekarka iz Vršca, svakako je bliža Vladimiru Adamoviću od mene, pa uzimam slobodu da je pozovem u pomoć da završimo „Domanovića…“

„Niko od nas, koji smo imali privilegiju da sedamdesetih godina prošlog veka gledamo brilijantnog Zorana Radmilovića u ulozi Kralja Ibija, nije mogao, ni u najluđim fantazijama, da pretpostavi da će nam taj groteskni lik ušetati u svakodnevicu, i značajno uticati na naše živote.“

Da nešto kažem o Ibiju, uz pomoć Slobodana Selenića, koji je priredio štampanje komada u nas. „Svi putevi za otkrivanje ove drame vode nas do jednog naivnog đačkog pokušaja 1888. godine u liceju Rene u Parizu. Izvesni gospodin Eber, neomiljeni profesor fizike, bio je meta đačkih šala, licejci su nastojali da ga ismeju na razne načine, Jednom od njih, Alfredu Žariju, poslužio je za skiciranje glavnog junaka u ginjolu koji je sastavio pod nazivom „Poljaci“. Đački naivni i drski Poljaci i gospodin Eber, čije je ime doživelo karakterističnu transformaciju i od jednog časnog prezimena postalo skaredni naziv Ibi – zapanjili su i šokirali Pariz 1896. godine pod imenom „Kralj Ibi“. Kralj Ibi ili Kralj Govno obelodanjuju mnoge osobine koje će tačno pedeset godina kasnije postati osnova dramskog stvaralaštva onoga što danas podrazumevamo pod avangardnom dramom ili antidramom.“

Slobodan Selenić nije rekao zašto je gimnazijalac radnju smestio u Poljsku, ima li to neku političku pozadinu. Interesantno je da je gimnazijalac rekao da nije imao ambicije da stvori bilo šta što bi prevazilazilo veseli, narodski obojen, bulevarski komad u kome bi se narugao nasilničkom  i  vulgarnom profesoru fizike iz liceja Reno. Ispalo je drugačije, boemski Pariz je u pokušaju licejca video sveopšte narugivanje pokvarenom svetu. „Jedna nemoguća osoba, apsurdni kralj Ibi i njegova nemoguća žena, ambiciozna mama Ibi čas podsećaju na krljevski par Magbet viđen u satirički deformisanom ogledalu, a čas na Iroda iz srednjevokevnih inteluda koji je uvek spreman da nadmaši samog sebe u podlostima i pokvarenosti koja je bez premca“.

Ako sam dobro razumeo, kralj Ibi je simbol pokvarenjaštva istorijskog čovečanstva. Kad se za nekog kaže da je Ibi, onda se pod tim podrazumeva najgore što je taj svet dao.

Doktorka Dragica  Stanojlović dalje piše: „Žarijev Ibi u jednoj sekvenci komada nezadovoljan narodom, koji mu ne iskazuje dovoljno divljenja, postavlja pitanje da li da ga zameni za neki drugi.

Sadašnji srpski Ibi, odlazi korak dalje – on, zaista, menja narod, odnosno dodaje neki „svoj“ kako bi bio siguran da će se sve odvijati onako kako je planirao pre no što je izbore raspisao.“

Stvar je u tome što taj „srpski Ibi“ ne živi u stvarnom svetu Srbije, „on ima sopstvenu realnost i činjenice ga ne zanimaju“. (Doktorka ukazuje na izbornu krađu, no ja ovde neću o tome, Bela knjiga, koju opozicija najavljuje, svakako će da opiše i dokumentuje do kraja ovaj epohalni pronalazak.)

Doktorka dalje razvija svoj svitak, ukazuje na novu podvalu koju je spin diktator smislio, „nuđenje budućnosti koja je u stvari prošlost“. (Kao u komunizmu, prva petoljetka.)

 „Srpski Ibi je smislio novu igru za sve one, koje duže od decenije obmanjuje, a ovi mu zbog insuficijentnog misaonog procesa ili oportunizma veruju.

Ponovo, kao i pre deset godina, obećava preporod, koji će se odigrati kad bude predstavio neviđeni i nečuveni sopstveni plan o novim šansama koje se smeše Srbiji pod njegovim „mudrim“ rukovodstvom.

Pre deset godina plan se odnosio na borbu protiv korupcije, nepotizma i partijskog zapošljavanja.

Dok se „borio“ za proklamovane principe, korupcija je postala osnovna poluga društvenog funkcionisanja, nepotizam je nadrastao sve granice društvenih sistema, a partijsko zapošljavanje je osnovni način dobijanja posla.

Taj dobro „skrojen“ program je razvlastio institucije, legalizovao bezakonje, i kao društvenu elitu etablirao lopove, prevarante, hulje, amoralne, beskrupulozne, bahate, primitivne i zle.

U vreme tog Nju dila srušeni su objekti u Savamali, dogodila se nesreća sa helikopterom sa sedmoro mrtvih, otimačina u Krušiku, Jovanjica, smrt Stanike Gligorijević na naplatnoj rampi u Doljevcu, streljanje Olivera Ivanovića i masovna ubistva u osnovnoj školi u Beogradu, Duboni i Malom Orašju.

Po tom Nju dilu  spaljena je kuća novinara u Grockoj, prebijani su i hapšeni demonstranti, a ljudi iz Ibijeve svite su uznemiravali i ugrožavali telesni i psihički integritet mnogih koji nisu bliski kralju.

Na kraju tog „srećnog“ perioda mnogima je oduzet Ustavom zagarantovani suverenitet, jer im je poništeno pravo na slobodu izbora“.

Šta obećava Aleksandar Vučić svojim novim Nju dilom?

Doktorka Dragica Stanojlović elaborira:

„Stari Nju dil  podrazumevao je  enormno zaduživanje, tajne ugovore, poslove bez tendera i nametanje novih etičkih, moralnih i estetskih vrednosti.

Posle ovolikih i ovakvih „uspeha“ Ibi priprema novi Nju dil. Nije gotovo ništa ostalo što bi moglo da se devastira, uništi, razori i obesmisli. Možda je ostalo još neko prirodno dobro koje treba ustupiti međunarodnoj bandi lešinara uz zavidnu proviziju za domaće uništitelje?

Ostala je, verovatno, i mogućnost da se još zadužuje i uvede nas u dužničko ropstvo. Nisu iscrpljene ni sve metode terora, uzurpacija sloboda, i ograničavanja prava na istinito informisanje, okupljanje i obrazovanje. Po novom programu možda će javno da se promoviše sveopšti simulakrum.“

Doktorka Dragica Stanojlović iz Vršca poziva na bunu i otpor.

„A svi mi iz tog korpusa treba da budemo svesni šta znači braniti suverenitet i integritet, i shodno toj spoznaji moramo da budemo na ulicama i odatle neprestano poručujemo lopovima da ne pristajemo da nam se kradu glasovi. Ako posustanemo, izbora više neće biti, kao ni naših građanskih prava“.

Dobro, a gde je tu Domanović? I – gde sam tu ja?

Da bih odgovorio na ovo pitanje – koje je alfa i omega ovoga rada, moram da dovršim čitanje Žarija. Nosilac radnje u komadu je otac Ibi, dragonski kapetan, čovek od poverenja kralja Poljske Venceslava, sa ordenom poljskog Crvenog orla, bivši kralj Aragonije. Kralj ima u njega apsolutno poverenje i drži ga uza sebe na dvoru. Otac Ibi bi bio prezadovoljan, da se ne upliće mama Ibi, kojoj je to malo i htela bi da bude kraljica Poljske. Ona podstiče svog muža da svrgne kralja i zauzme njegovo mesto, kao što to čini ledi Magbet u Šekspirovom komadu. Njoj polazi za rukom da rasplamsa potajne ambicije muža.

Otac Ibi, koji nosi u sebi izgubljeno kraljevstvo u Aragoniji, prihvata pakleni plan mame Ibi i smisli atentat na kralja koji će da izvede uz pomoć kapetana Bordira, nezadovoljnog što ga kralj potiskuje u drugi plan.

Na večeri koju je priredila mama Ibi skovana je zavera da se kralj svrgne a da se otac Ibi popne na tron. Bordir uzima na sebe da raspori kralja.

Radnja se u Žarijevom komadu odvija kao na traci, logika tu nije bitna, radi se o ginjolu. Venceslav ima potpuno poverenje u svog generala, uzalud  ga njego kraljica Rozamunda  upozorava da ga se pripazi. Kralj kaže: „Gospodin od Ibija je vrlo pošten plemić i pre bi dao da ga konjima na repove rastrgnu no što bi izdao“.

Krvoločni i nemilosrdni kapetan Bordir izvrši državni udar na dvoru, uz pomoć svojih dragona pobije kralja i njegove sinove. Otac Ibi je kukavica i ne učestvuje u prevratu, ali prisvaja njegov ishod, proglašava sebe kraljem Poljske. Samo najmlađi kraljev sin, četrnaestogodišnji  Bugrelav uspeva da pobegne i da sa sobom povede soju mjku.

Ovde Žari otkriva najvažniu odliku novog poljskog kralja oca Ibija, radi koje je doktorka Dragica Stanojlović napisala svoj tekst a ja ga prihvatio: Ibijev karakter. Begunac sa dvora Bugrelav, koji se sad našao u ulozi Hamleta da sveti oca, ovako opisuje oca Ibija: „I ko me goni, gospode, ko? Jedan otac Ibi, prostačina, avanturista došao ko zna otkuda, pokvarenjačina, sramna skitnica! Kad samo pomislim da ga je moj otac odlikovao i dao mu grofovsku titulu, a on se, bestidnik, drznuo da koliko sutra digne ruku na njega.“

Otac Ibi je još u Aragoniji naučio kako se vlada: pomoću novca! Stoga on odmah razrezuje nove poreze, prisvaja sve finansije Poljske, jer kraljevina – to je on! Kad mu majka Ibi kaže da narod traži od njega „meso i zlato“, otac Ibi odgovara: „Meso može, ali zlato ne dam!“ Ali kad mu Bordir, koji ga je doveo na vlast, predoči da će ga narod svrgnuti ako mu ne ispuni zahtev, otac Ibi pristaje na sve samo da sačuva vlast. „Skupite tri miliona, ispecite sto pedeset volova i ovnova, he, biće tu i za mene zalogaj!“

Kad ocu Ibiju majka Ibi kaže da je daleko zabrazdio sa nepravdom, da će ako tako nastavi da ga pobedi mladi Bugrelav, jer je pravda na njegovoj strani, Ibi odgovara da su pravda i krivda jedno te isto.

Da bi to pokazao, kralj otac Ibi objavljuje da će u „cilju bogaćenja kraljevine da poubija sve plemiće i da im pouzima imanja,“ Pri tom će da izvrši državnu reformu. evo kako. „Prvo ću da izvršim  reformu pravosuđa, a posle ćemo preći na finansije.“ Sudijama će da poveća platu da uzimaju imanja plemićima, oni će od te otimačine da uvećavaju svoje prihode. A ko ne pristane da tako sudi, proći će kao ražalovani plemići. Otac Ibi se neće u to mešati, ali će od svega da zadrži polovinu za sebe. „Gospodo, ustanovićemo porez od deset odsto na nepokretnosti, drugi na trgovinu i industriju, treći na brak i četvrti na umiranje.“ Takav Ibijev Nju dil sablažnjava čak i majku Ibi. „Pobogu, oče Ibi, kakav si to kralj, poubija sav svet!“ I majka Ibi se okreće protiv svog staratelja, prelazi na stranu mladog Bugrelava.

Pošto je završio sa plemićima, otac Ibi kreće na seljake, njima razrezuje dupli porez. Ko ne plati ide u rupu, kao ranije plemići. Ali seljaci su tvrđi zalogaj od plemića, dižu bunu i prelaze na stranu Bugrelava. „Na oružje! Živeo Bugrelav, po milosti božjoj kralj Poljske i Litvanije“.

Kralju Ibiju je ostala samo vojska, ali on nema poverenja u nju, hapsi dotle odanog mu generala Borgiva. Džaba ga iskusni vojnik savetuje: „Čuvajte se, oče Ibi. Za ovih pet dana otkad ste kralj, počinili ste više ubistava nego što bi trbalo svecima u raju ako hoće da odu u pakao. Krv kralja i plemića vapije za osvetom, a taj će se vapaj čuti.“ Ibi ga osuđuje na smrt, no Žari mu „dozvoljava“ da pobegne i stigne u Moskvu ruskom caru Aleksiju, starom neprijatelju Poljske.

Tako se protiv Ibija stvara velika koalicija: mladi prestolonaslednik Burgelav, seljaci i narod, ruski car Aleksije, preostali poljski vojnici na čelu sa generalom Borgivom…

Veoma je komična scena kad jedan zalutali medved napadne Ibijevu vojsku. Dok se Ibijevi generali Kotis i Pil bore sa medvedom, otac Ibi beži na stenu i govori molitvu Očenaš. Kad generali ubiju medveda, otac Ibi to pripisuje sebi. „E, dakle, to što ste živi i što još hodate po snegu litvanskom, možete da zahvalite velikodušnoj vrlini gospodara finansija, koji se namučio, pogrbio i promukao, čitajući Očenaš za vaše spasenje i koji je isto tako vešto vitlao duhovnim mačem molitve kao kao što je ovde prisutni Kotis vitlao ovozemaljskim oružjem. Čak je naše požrtvovanje bilo i veće, jer se nismo kolebali da se uspenjemo na visoku stenu, da bi našim molitvama put do neba bio kraći.“

Mladi Alfred Žari završava svoju komediju kao burlesku. Pošto je otac Ibi pobegao iz Poljske, ista sudbina je snašla i majku Ibi, koja ga je nasledila na poljskom prestolu. Nije važno što su izgubili državu, nakrali su se para! Na kraju beže preko mora u Španiju odakle su i došli u Poljsku. Ostaje im još samo da tuguju za Poljskom, jer „da nije Poljske, ne bi bilo ni Poljaka“!

Postavljam pitanje u kojoj meri je primereno poređenje Aleksandra Vučića sa ocem Ibijem, kod više govornika, kao i kod doktorke Dragice Stanojlović?

I Vučić glumata kao Ibi, zvecka oružjem i diže vojsku na granicu sa Kosovom, da bi je vratio na prvu pretnju Amerike, drži beskonačne tirade po televizijama, laže koga stigne (I kad laže – laže!), preti na prazno… obećava na neviđeno, hvališe se do neba, sebi pripisuje sve zasluge a svojim prethodnicima podmeće sve poraze … rečju, velikosrpski kralj Ibi. Izmislio je, kao i Ibi, „sistem da se pravi lepo vreme i otera kiša“.

Kad se sve ovo uzme u obzir, jasno je zašto je Radoje Domanović napustio Stradiju i vratio se u Nebesku čekaonicu da referiše Svetom Petru da je Stradija izgubljena zemlja, jer je u njoj Đavo pobedio Boga. Propao je i pisac koji je „izmaštao“ Domanovićev povratak u Srbiju, a taj pisac sam ja – Ivan Ivanović. Nisam imao dovoljno imaginacije da omogućim Domanoviću da se nastani u Srbiji. Kao što nisam umeo ni sâm da postanem njen  građanin, kad već nisam hteo da budem njen podanik.

Da napravim bilans srpskog termidora.

Radoje Domanović je bio onaj Šumadinac koji je umeo da gleda više od jednog veka unapred i sagleda današnju Srbiju. Umeo je i da je opiše, animirao je njenog vođu („Vođa“), sagledao je njenu vlast („Stradija“), video je njen narod („Danga“).

Kad smo kod vođe, Domanoviću je pošlo za rukom da kroz jednog vođu, slepca koji vodi narod u provaliju, „uhvati“ sve diktatore ovoga sveta. Moji prethodnici su u vođi prepoznali i Aleksandra Vučića. Istina, među njima postoji jedna krucijalna razlika, Domanovićev vođa samo ćuti, zato ga ljudi proglašavaju mudrim, dok Vučić neprekidno govori po televizijama, zato ga ljudi ne proglašavaju glupim. Kad te neko zasipa „koještarijama“ sa svih strana, kad neprekidno govori „gluposti“, počneš i sâm da veruješ da je to mudrost. Međutim, to su dve strane iste medalje, Domanović je „Vođu“ napisao gotovo u isto vreme kad Žari „Kralja Ibija“, izvesno je da nisu znali jedan za drugog. Ne znam zašto „Vođa“ nije postao deo pozorišta apsurda, zašto to nije učinio Slobodan Selenić u svojoj studiji „Avangardna tragikomedija“? Ipak, srbijansko pozorište je dalo jednog doslednog „žarijevca“, reč je o Dušanu Kovačeviću. No to nije ova tema.

A dokle može da ide glupost neprekidnog samoisticanja, može da pokaže i ova scena u pozorištu srbijanskog ginjola. Pustio neko famu – novinar Predrag Popović je napisao knjigu „Saga o Vučićima“ – da Anđelko Vučić nije pravi otac Aleksandra Vučića, nego da je to novinar Albanac Fahri Musliju, koji je radio u istoj redakciji sa Angelinom. Meni to morbidno, ali i Domanović je tvrdio da kralj Milan nije Srbin. I šta radi Aleksandar? Dovodi Anđelka na televiziju da „dokaže“ da ga je on napravio a ne „tamo neki Šiptar“. Ni kralj Ibi nije bio toliki glupak! (Ibija stalno nazivaju gomnarom!) A jedan list dao fotografiju tog Muslija i Aleksandra Vučuća da pokaže da se liče, obojica imaju „zečju donju usnu“. Morao sam da „sklonim“ Domanovića iz tog simulakruma, vratio sam ga na nebo. Time sam priznao da nisam umeo da ga napišem!

Šta je bilo sa ostalim mojim „saradnicima“ ne znam, učitelj Tasu nisam ponovo sreo na pijaci, Bogdana Lukića nisam upoznao, policajku Katarinu ne smem ni da poznajem, ostala bi bez službe ako se pročuje da mi je pomagala. Verovatno neću da upoznam ni doktorku iz Vršca.  Jedino što su mi javili iz Leskovca da je glumac Stefan Dumanović napustio Srbiju i preselio se u Kanadu. Možda će tamo da ga dočeka pisac Nebojša Vasović, koji je pre njega izvadio „kartu u jednom smeru“, kao i toliki Srbi koji su „pobegli“ od diktature.

A ja? Ostalo mi je još samo da napišem odjavu iz literature, ove 2024. godine, kao što sam napisao prijavu za literaturu, one 1972. godine. U literaturu sam ušao satirom, satirom iz nje izlazim.

U međuvremenu sam uspeo da načinim Ivanov gambit, književno otvaranje sa žrtvom na početku partije. Ja ne umem na kraju da kažem da li se ta žrtva isplatila, da li je vodila u poraz ili u pobedu? I da li će još neki pisac da igra Ivanov gambit?

Ja sam početničkog „Crvenog kralja“ završio tom dilemom junaka romana fudbalera Zorana Jugovića. On kaže da je odigrao nerešeno, dobio je utakmicu ali je uništio sebe. A ja? Dozvolio sam da mi diktator ubije satiričara, da osnuje carstvo u kojem je satira zabranjena. Stoga, poslednja rečenica ovog rada mora da glasi: Ja, Radoje Domanović, poražen sam u Srbiji od diktatora Aleksandra Vučića.

Ipak, laskam sebi da sam bio „prorok“: Ko se boji Radoja Domanovića dobiće Aleksandra Vučića. To mi se u mojoj zemlji desilo, predajem partiju! Neka mi sudi Sveti Petar!

Sremčica, poslednji dan januara meseca 2024. godine 

Scroll to Top