Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.

Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u „organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije“.

Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije.

Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je „borbu za domovinu“ kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare „Planirani haos 1990-1996“, u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

 Ibran Mustafić

Kako su sa raznih ratišta u BiH dolazile pozitivne vijesti o uspjesima Armije, a mi kapitulirali, Srebrenička hunta na čelu sa Neserom je bila sve nervoznija. Od „legendi“ sve su više postajali obični lešinari, tako da im je takva situacija i tretman teško padao. Nije više bilo mjesta ni na radio-stanicama „o podvizima“. Baš u periodu kada je Srebrenica faktički postala jedan geto u kojem vlada neka vrsta primirja, u cijeloj BiH se vodi žestoki rat.

Naser je postao brigadir, mada je očekivao generalski čin, a svi komandanti brigada su postali majori. lako je u Srebrenici brigadir bio najveći čin, nekako mi je pojam „major“ izgledao puno veći. Valjda, što se iz nekadašnje vojske znalo za veličinu majorskog čina, a brigadiri su obično bili samo pojam za omladinske radne akcije, tako da mi je logičnije izgledao Naser kao brigadir, nego Zulfo kao major. Naser je bio neki tanki srednjoškolac sa završenim policijskim kursom, tako da se nekako i uklapao, ali da ljudi, koji nemaju ni razreda škole, postaju majori, to nisam mogao shvatiti.

Represija svake vrste se nastavljala! Igra živaca je bila konstantna borba koja se morala kontrolisati. U nekoliko navrata, pred više momaka, Naser je otvoreno tražio dobrovoljce koji će me likvidirati. Jednu večer, u moju kuću je došao daidžić Mefail sa Hasanom Salihovićem iz Dugog Poija. Hasan mi je imao nešto važno kazati, tako da mu nije bilo teško da me, uz ogroman strah, lično nađe kod kuće. Bio je mlad, još prije rata profesionalni policajac, nakon demilitarizacije komandir potočarskog odjeljenja policije.

– Slušaj, danas je Naser dolazio u policiju u Potočare. Otvoreno je pitao da li postoji koji dobrovoljac da bi te likvidirao? Svi su šutili, samo se javio neki Hazim iz Kalemaca. Molim te da se pričuvaš – saopštio mi je Hasan.

Nije me bilo strah, ali mi je, koliko zanimljiva, toliko i draga ta informacija. Nije mi Hasan bio ništa u rodu, ali saznanje da se neko sikira i da ti istog momenta dotura informacije, a ujedno je komandir policijskog odjcljenja, puno mi je značila. Kada jedna grupa mračnjaka toliko isplovi na površinu, zasjene dobrote svih ostalih ljudi, tako da se stiče dojam da je zlo ovladalo svijetom, ali kada čovjek vidi da je u komplctnoj populaciji čestitih jako dragih osoba, onda ti se i živi i bori.

Poslije niza sastanaka užeg i šireg kruga ljudi, konačno smo operativno počeli raditi na uspostavi političkog rada stranaka u Srebrenici i najavi uspostave Skupštine opštine, kao ustavno najveće legalne i legitimne institucije vlasti. Najavili smo jedan susret sa, kako ljudima iz Srebrenice, tako i ljudima iz okolnih opština, koje je zanimala naša aktivnost. Dogovorili smo se da se okupimo u zgradi osnovne škole u Srebrenici.

Kiša je lila kao iz kabla, ali smo ipak hirali u Srebrenicu. Kada smo došli pred školu, jedna grupa najupornijih ljudi nas je čekala okupljena ispod streha osnovne škole. Nije im bio dozvoljen pristup u zgradu. Policija je već stigla na intervenciju. I pored našeg insistiranja, zabrana ulaska u školu je ostala na snazi. Jedino je preostalo da pod vedrim nebom započnemo naš politički rad. Iz sale osnovne škole je konstantno ulazilo i izlazilo nekoliko tipova koji su bili „Naserovi kerovi“, tako da sam vidio da nešto nije u redu, a i na okupljenim ljudima se vidio strah. Kiša nije prestajala, tako da smo se uvukli u jedan izgorio objekat koji je bio kao malo veći kiosk.

– Ovako sam u politici svoju borbu za državu i narod i počeo, tako da mi je jasno da se istorija uvijek ponavlja, ali neka mafija zna da nećemo stati i da ćemo se snagom zakona i ustava protiv njih boriti. Ničija nije do zore sjala, tako da njihova neće dugo. Kako kiša lije kao iz kabla, zamolio bih vas da se raziđemo, ali ćemo što skorije naše susrete nastaviti – rekao sam, između ostalog, okupljenima.

Tako smo riješili da idemo kući u Potočare. Krenuli smo negdje oko 22 sata. Ahmo nas je do posljednjeg momenta zaustavljao na spavanju, s obzirom da je padala kiša. Sa nama su i ostali krenuli niz Crni Guber, prema pijaci. Kako je svako nastavljao svojim putem, grupa se sve više osipala. Nakon što smo se na Baratovoj rastali sa Ejubom, dalje je tzv. „potočarska trojka“ nastavila sama.

Bilo kuda da sam išao noću, uvijek sam se, ako je neparan broj saputnika, trudio da budem u sredini. Tako je bilo i sada. Nakon što smo prošli Soločušu, približavali smo se mjestu koji se zove Kapetanova Ćuprija, a na tom mjestu je most preko Križevice. Samo što smo naišli pored propusta i krenuli prema mostu preko Križevice, koji je od propusta udaljen desetak metara, ispod propusta je po nama zasijala baterijska lampa. Hamed, koji je bio krajnje desno do same bankine, naglo se okrenuo i povikao: „Šta to pališ bateriju, gasi to?!“

Baterija se odmah ugasila, a poslije su se čuli neki šapati ljudi koji su ispod propusta ležali u kanalu. Ne razmišljajući, produžili smo dalje, ponašajući se „kao da nam je vrana popila mozak“. Kada smo se od mosta udaljili dvjestotinjak metara, iza naših leđa se začulo klepetanje vojničkih čizama. Znali smo, ljudi koji su bili ispod propusta krenuli su za nama. Kada nam je topot čizama dobro isprobadao uši, prvi je Hamed povikao iz sveg glasa: „Prate nas!“

Istog momenta je, kao iz katapulta, sa moje desne strane krenuo prema lijevoj strani puta na koji se naslanjala međa, a sa donje strane puta se uz podzidu za njega vezivala rijeka. Zastao sam kao skamenjen i, tek što sam se okrenuo, začuli su se zvuci „klik, klik, klik“ od kočnica na automatskim puškama. Sado je ostao nasred ceste, tako da smo sa desetak metara dočekali paljbu. Tri automatske puške su po nama počele bljuvati rafale. Osjetio sam da sam pogoden na više mjesta, a najizraženiji su bili tihi bolovi preko mojih prsa, nalik na podnošljive ubode. Samo sam se vidio kako sam ostao ispružen u vodoravnom položaju na jedan metar iznad asfaita, a zatim sam, kao perka, počeo da lebdim polagano prema asfaltu. Na asfalt sam nekim nevidljivim rukama spušten puno nježnije nego što se u kabur spušta mejt. „Gotovo je, mora se mrijeti!“, zaključio sam.

Automatske puške su ječale bez prestanka, a pri silasku do samog asfalta samo sam u daljini vidio nerazgovijetnu svijetlu maglu. Vrata Ahireta su bila širom otvorena. Kada sam dotakao asfalt, otegao sam se i pomirio sa smrću. Došao je kraj i to iz redova „nazovi“ onih kojima sam posvetio sve. Kao i kod svakog koji se nađe pred vratima Ahireta, kroz glavu mi je u nekoliko trenutaka prošla kompletna inventura moga života i pomisao na moje nadraže i najbliže kako će moći prihvatiti ovu vijest. Nijednog trenutka nisam gubio svijest, tako da sam, pomirivši se sa sudbinom, duboko uzdahnuo da se rastanem sa dušom.

Nakon prvog uzdisaja, pri izdisaju sam izgovorio: „La ilahe illalah, Muhamede resulalah.“

Još sam pri svijesti i duša me ne napušta. Ponovo sam uzdahnuo i izgovorio kelemejšehadet. Opet ništa. Po treći put duboko sam uzdahnuo i izgovorio kelemejšehadet, ali me duša nije napuštala. Banditi su proletili pored mene i nastavili sa pojedinačnom paljbom. Sadu su dokusurivali pojedinačnim pucnjima u glavu. Kada sam vidio da me duša ne napušta i da banda dovršava posao na najbrutalniji način, povikao sam onoliko koliko mi je još snage ostalo: „U pomoć, u pomoć!“

Tog momenta, samo sam u pomoć mogao pozvati Boga. Tijelo nisam ni osjećao, tako da mi je samo funkcionirao mozak. Najednom se prema meni začuo topot koraka. Gledao sam ne sjetivši se da zatvorim oči. U rukama siluete zlikovca iznad moje glave, ukazao se vrh automatske puške na odstojanju od tridesetak centimetara. Ubica je uzviknuo: „Evo ti pomoć, majku ti jebem!“

Odjeknuo je pucanj u moju glavu. Pred mojim se očima uhvatila potpuna tama i ja sam definitivno bio pripremljen da pustim dušu. Iako nisam osjećao ni glavu, i dalje sarn bio svjestan i znao sam da postojim. Čujem samo da se užurbanim koracima zlikovačka trojka nastojala što prije udaljiti sa lica mjesta. Ležao sam nekoliko minuta ćekajući preseljenje ali sam sve više uviđao da nije još gotovo.

Poslije totalnog sljepila, nakon izvjesnog vremena na desnom oku su mi se na nebu ukazale zvijezde. Kako je bilo oblačno vrijeme, a kiša neprestano lila, nisam znao da li su stvarne ili je priviđenje. Ležao sam nepomično. Kada mi se počela vraćati nada u život, vidio sam da vrijedi pokušati pronaći spas. Pokušam se koncentrisati i pomaći desnu nogu, ali je nisam osjećao. Ni lijevu, isto tako. Lijevu ruku nisam osjećao. Pomakao sam desnu ruku i uvjerio se da mi je samo ona ostala.

Neposredno pored mjesta atentata, ispod puta je bila kuća Seada Begića. Na svojoj desnoj ruci počeo sam da puzim prema Seadovoj kući. Iako je kuća bila zagrađena, a i noć mrkla, puzeći sam instiktivno nabasao do kapije koja je bila otvorena i, uz pomoć desne ruke, uspio dopuzati do ulaznih vrata. Okrenuo sam glavu i naslonio uz vrata, tako da sam, dižući desnu ruku, počeo lupati u vrata zovući da mi neko otvori. U kući se vidjela neka slaba svjetlost, što mi je davalo nadu da ima neko.

 Kako mi se sve više vraćala nada u život, tako mi se i strah pojačavao da se zločinci ponovo ne vrate. Kada sam već izgubio snagu, a sa njom i nadu, iznenada su se otvorila ulazna vrata. Uhvatila su me dvojica momaka i uvukla u veliku prostoriju iza ulaznih vrata. Poslije toga su otišli u susjednu sobu. Molio sam ih da me ne ostavljaju, jer sam očekivao da će se dželati pojaviti. Iz velike prostorije je bio samo otvor bez vrata kroz koji se ulazilo u ostavu, tako da sam ponovo počeo da puzim u ostavu. Ostava mi je bila zaklon kao što je noju pijesak. Bilo mi je važno da bar veći jad ne gledam svojim očima. Iz mene je krv curila na sve strane.

Nakon izvjesnog vremena, iz sobe su se pojavila dva momka. Iako sam i u njih sumnjao, jer ne bi tada za mene bilo iznenađenje da i oni nisu direktno uključeni u atentat. Sve moje sumnje su se raspršile kada sam vidio da jedan od njih nosi infuziju. Nisam mogao da vjerujem da Bog može dati u kući jedinu tečnost koja mi produžava život. Ipak, Allah je svemoćan! Da sam do tada ikada i posumnjao, toga momenta sam se uvjerio da je Allah gospodar svih svjetova.

Jedan od momaka je bio medicinski tehničar i sa prijateljem je došao kod Seadove žene koja je bila bolesna, a infuzija je bila namijenjena njoj. Drugi momak je bio Safet Golić, Ejubov brat, komandanta Glogovskog samostalnog brdskog bataljona. Uvukli su me u jedno skrovitije krilo hodnika i momak mi je uključio infuziju. Molio sam ih svim na svijetu da obavijeste još koga, ali ni njima nije bilo baš prijatno da napuštaju zatvoreni prostor.

Kada se malo situacija smirila, Safet je izašao do obližnjih kuća i obavijestio komšiluk. Na vratima su se, poslije izvjesnog vremena, pojavili Fahro Suljić i Idriz Garaljević. Sada mi je bilo puno lakše, jer, i ako umrem, znam da sam umro uz ljude. Svijest nijednog trenutka nisam gubio, a kako je Fahro Suljić radio kao policajac, preklinjao sam ga da ide u Srebrenicu i obavijesti međunarodnu policiju. Iako ni mravu ne bi stao na put, i na prvi pogled izgledao kao bojažljiv, Fahro je za pojas zadio pištolj i sam se uputio prema Srebrenici. Ležao sam nepomičan sa uključenom infuzijom. Poslije izvjesnog vremena sam počeo povraćati. Negdje oko jedan sat iza pola noći, na cesti iznad kuće se začula buka transportera. U kuću su se pojavili vojnici i medicinsko osoblje Holandskog bataljona. Došli su sa dva borna transportera i jednim medicinskim. Odmotali su moje primitivno zavezane rane i uključili mi novu infuziju. Holanđani nisu heroji, ali na moju sreću, nisu ni ratni zločinci.

Neposredno nakon dolaska Holanđana, u prostoriju se iznad mene pojavio Hamed Efendić. Zdrav i čitav. Hamed se uspio baciti uz među i stići do prvog šumarka u kojem je pronašao spas, a kad je vidio transportere, oprezno se prebacujući, uspio je doći do kuće. Dok su me Holanđani ponovo previjali i uključivali infuziju, a ja povraćao bez prestanka, Hamed mi je prišao i čvrsto me držao za glavu. Upitao sam ga plačući:

„Hamede, gdje je Sado?“

– Sado je stigao do kuće, ima manju povredu na ruci, ali nije ništa teško i opasno po život – tješio me je Hamed, a ja sam želio da vjerujem da govori istinu.

– Hamede, neka me, molim te, voze do bolnice, umrijeću – govorio sam na izmaku snage.

– Nemoj da se sikiraš, moraju te medicinski zbrinuti! Nemoj da se sikiraš! Preživjet ćeš! Preživjet ćeš, tu nema nikakve dileme! – uvjerljivo me je tješio Hamed. Povjerovao sam mu.

Tek iza dva sata poslije pola noći iznijeli su me u transporter i povezli do srebreničke bolnice. Kada su me iznijeli iz transportera, ispred ulaznih vrata bolnice se skupila veća grupa ljudi. Iako sam bio pri kraju snage, iznad sebe sam ugledao Ahmu, Husu, Fakija i ostale naše momke koji su bili u punoj pripravnosti. Svi su imali naoružanje i bolnica je bila blokirana, tako da nije bilo potrebe za novim strahom.

Ono čega ću se cio život stidjeti je činjenica da je od nas trojice samo Hamed Efendić uz sebe imao pištolj. Ja i Sado bez igdje ičega. Koja naivnost i lakovjernost. Da smo sa sobom imali jednu automatsku pušku i na vrijeme upalili „lampice“ u mozgu, postavili „čeku“ na mjestu atentata, nijedan od zlikovaca ne bi preživio. Ipak, ono što će me cio život tješiti, na nas nisu pucali prekaljeni, istinski srebrenički borci i heroji. Na nas su pucali srebrenički psi rata koji su četnika samo vidjeli u zatvoru i koji su sijali strah po Srebrenici u sopstvenom narodu. Da su na nas pucali istinski ratnici, niko od nas ne bi imao šansu da preživi.

Nakon moga „nestanka“ od primljene anestezije, napokon sam počeo da osjećam za sebe. Bilo je to bunilo u kojem nisam znao ni gdje sam ni šta se sa mnom dogodilo. Dugo me je to stanje držalo dok definitivno nisam vidio da postojim, a kada sam osjetio da sam u bolničkoj postelji, sav u zavojima, konačno mi se počelo vraćati sjećanje. Nakon što sam malo došao do sebe, iako još uvijek u bunilu, vidio sam da dolaze prve posjete. Kada sam ugledao brata i s njim raju iz Potočara, nisam mogao da ne zaplačem. Došla je mati, amidže i strine, pristizale su komšije i prijatelji. Pojavio se Hamed Efendić. Na opšte zaprepaštenje, pojavio se Ekrem Habib.

– Boga mi, žao mi je Ibro, šta ti uradiše! Jebem im četničku mater! pričao je Ekrem, očito pokušavajući da slučaj pripiše četnicima.

– Ostao bih još, ali moram na dženazu“ – uslijedile su Ekremove riječi.

Naglo sam se trgao i zapitao: „Koju dženazu, šta to krijete od mene, recite mi sve?“

– Ibro, Sado je poginuo! – saopštio mi je Hamed pošto nije imao kuda dalje.

Drugi su šutili dok sam ja jecao.

Dok sam ležao, strine su me lagano češale po kosi, a kada me je strina Rahima počešala niz leda, osjetio sam jaku bol. Niko nije znao za tu ranu, tako da sam naknadno saznao da su mi dva metka naporedo ušla sa leđa neposredno ispod vratnih pršljenova. Doslovce su protutnjali „lizajući“ dva pršljena, a izašli odmah iznad vrata, ostavljajući iza sebe cijeli krater. Falilo je pola centimetra da prekinu kičmenu moždinu. Posljednji hitac, ispaljen neposredno u glavu sa tridesetak centimetara je ušao ispod lijevog oka, polomio jagodičnu kost i izašao pored lijevog uha. Obje su mi noge bile izrešetane. Na desnoj nozi je bila klasična prostrijelna rana. Metak je odmah ispod desnog koljena ušao posred noge. Prošao je između glavne cijevne kosti i pomoćne sa strane, samo okrznuvši jednu, ali, sreća, nije nijednu oštetio, a nije zakačio nijednu arteriju. Bolje se provukao nego da sam ga svojom rukom navodio. Ispod koljena na lijevoj nozi snop metaka je prekinuo kompletan potkoljenični mišić, ali nije zakačio nijednu tetivu. Za divno čudo, ni jednu ranu nisam imao na grudnom košu, mada sam udar metaka na prsima prvo osjetio.

Kada je osoblje došlo da me previje, odmotali su mi glavu. Još nisam za lijevi dio glave ni osjećao, a na lijevo oko nisam vidio. Jedva sam pričao, a od jela nije bilo ništa, jer mi je bio blokiran vilični zglob, tako da sam vilicu mogao pomjeriti samo koji milimetar. Ipak, pored tolikih rana, ovako može proći samo onaj koji se u tom momentu našao u Božijoj milosti. Od svih tegoba od rana najveća tegoba mi je bila što sam za dugi period dobio „besplatnu muziku“. Nikad mi poslije toga uho nije prestalo svirati, mada je muzika s vremenom postajala tiša.

Kasnije su mi rečki da su Sadino ukočeno tijelo, koje je ležalo pored ceste,  vidjeli tek su zoru. Nakon teškog ranjavanja, vjerovatno je pokušao da puzi, dok ga nisu sustigli krvnici. Između ostalih, kako mi rekoše, dva metka su mu ušla iznad pleksusa, a izašla iznad pazuha. Dvije rane su mu bile na vratu, koje su podsjećale kao da je u vrat zboden nožem. Familija mu je bila ubijeđena da su ga poslije teškog ranjavanja dokrajčili nožem, mada su rane na vratu bile izlazne od metaka ispaljenih u lobanju.

Sadino tijelo su odvezli do bolnice, a zatim do porodične kuće. Nakon toga je klanjana dženaza i obavljen ukop. Kažu da je bilo ljudi koji su plakali, a nisu smjeli doći na dženazu, tražeći oprosta što ne smiju.

Nisam mogao da više izdržim u bolnici, ali nisam mogao više ni da matretiram ljude koji su stalno zbog mene dežurali. Po mene je sa „ladom samarom“ došao amidža Hazim. Sveli su me prema autu, tako da sam nekako uspio da uđem, a zatim smo svi produžili kući u Potočare. Kada sam došao pred kuću, mati i brat su iz kuće iznijeli tepih, tako da sam pod kućom, na rudini, sjeo ispod moje šljive. Dolazili su mnogi, posjete nisu presrajale. Doduše, dolazili su i oni koji su mi svojim prisustvom samo vrijeđali rane. Kako je glavni put ispod moje kuće vodio prema Sušnjarima, bilo je i onih koji su tuda morali proći ali nisu smogli snage da svrate. Te su posjete bile, kako bi mi rekli, „usput“. Emocije su me razdirale, a sjeta za Sadom je bila sve jača, tako da sam ponekad zaboravljao na sebe.

Brata Sameta sam poslao se raspita da kupimo koju pušku. Otišao je do jednog čovjeka iz Konjević-Polja i kupio jednu automatsku pušku sa četiri stotine maraka. Došlo vrijeme da se sada oružje mora kupovati da se čovjek brani od „svojih“. Jednu automatsku pušku mi je poslao Ahmo, tako da smo i ja i brat bili naoružani. Svako večer je neko bio sa nama.

Nakon dva – tri dana provedena kod kuće poslije izlaska iz bolnice, otišao sam na previjanje, a pored toga je bila zakazana sjednica Skupština opštine u vezi novonastale situacije, kako opšte, tako i naše tragedije. Kada sam došao na previjanje, okupilo se naše medicinsko osoblje.

U bolnici sam molio, kako naše osoblje, tako i hirurga iz Ukrajine, koji je bio iz „Ljekara bez granica“, da me stave na spisak za evakuaciju preko Međunarodnog crvenog križa. Kako mi je, s obzirom na povrede, bio neophodan pratilac, naveo sam brata, jer mi je sada jedini motiv bio da izađem pod bilo kojim okolnostima iz Srebrenice, ali brata ne bih mogao ostaviti iza sebe. Ostala mi je to jedina nada, ali je ipak samo bila i ostala nada.

Iako sam u bolnicu došao u pidžami, isti takav sam produžio i na zasjedanje Skupštine. Nije me ništa interesovalo, nisam nikoga ni slušao, a mnoge prezirao. Znao sam da je atentat bio planski i da je iza njega stajala srebrenička mafija, tako da sam neke u sali jedva imao snage i gledati. Ustao sam onakav i samo rekao: „Uopšte me ne zanimate, radite šta hoćete, samo vas molim da me odavde pustite da izađem! Niti me zanimate vi, ni Srebrenica, i samo mi je u interesu da dođem tamo gdje sebi mogu obezbijediti daljnje liječenje!“

Na moje riječi ustao je Zulfo Tursunović, koji je, kao Naserov zamjenik, bio na Skupštini. Rekao mi je: „Ne možeš ti nigdje bez nas?! Ti ćeš sa nama, kad krenemo svi, onda ćeš i ti?“

Ostao sam zaprepašten! Znao sam da ni po koju cijenu neće dati da bilo kako izađem iz Srebrenice, ali su me više zaprepastile njegove riječi koje su se ticale i njihovog odlaska. Očito da je znao da će uskoro doći vakat da se iz Srebrenice ide, ali je bilo isto tako očito da iz Srebrenice treba ići bez bilo kakvog tereta. Očito, najveći teret smo bili mi. Sa nama je trebalo završiti.

(Usledećem broju: Naserovo bekstvo iz Srebrenice)