Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.

Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u „organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije“.

Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije.

Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je „borbu za domovinu“ kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare „Planirani haos 1990-1996“, u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

Ibran Mustafić

Dok su jedni gladovali i kopali tranšeje, drugi su nisu prestajali ženiti. Tako je jedan dan prostrujala vijest da se Naser oženio. Kako je bio gospodar smrti i života, mislio je da u Srebrenici može prevrnuti svaku.

Na kraju mu je za oko zapala neka Zlata iz Kamenice kod Zvornika. Bila jc lijepa, tako da Nasko nije mogao odoljeti. Cura nije htjela da se švalera, ali je htjela da se uda. Kako drugog izbora nije imao, „Gazda“ je oženio Zlatu i doveo kući. Nakon prespavane noći, otjerao je Zlatu. Bilo mi je žao te sirote, imala je nekog ponosa, ali je bila toliko naivna, kao da nije znala o kakvom se idiotu radi. Ipak, možda je i nužda natjerala.

Za to vrijeme je nekoliko članova srebreničke mafije imalo svoje privatne magacine. Kada je završeno kopanje tranšeja, nekako baš u to vrijeme su počeli da u Srebrenicu dolijeću helikopteri. Svi letovi su bili prema Žepi, a naše neke jedinice su poslije toga odlazile u Žepu i do Srebrenice pješke donosili razne artikle, uniforme i oružje. Dolazak helikoptera i doprema uniformi, municije i oružja u demilitarizovanu zonu nikako mi nije bila jasna. Naprotiv, bila mi je sasvim jasna, ali sam sve više uviđao da se Srebrenici bliži kraj. Dok se u Srebrenicu dovozi naoružanje i municija, za to vrijeme iz Srebenice u povratnom letu odlaze drugi, navodno na vojno doškolovavanje. Istina, neke koji su poslani na vojno doškolovavanje trebalo je, prije toga, poslati da završe osnovnu školu. Pored „vojnog kadra“ u helikoptere su se ukrcavali i drugi za koje su bila planirana mjesta u skupštini i ministarstvima Tuzlansko-podrinjskog kantona. U Srebrenicu je dopremana roba koja je bila unosna za nastavak „biznisa“, a procurila je i informacija da je u prvom letu prispjelo preko 300.000 DM. Novac je najefikasnije sredstvo za stvaranje dodatnog haosa.

Nakon što je ispratio mnoge, na red je došao i Naser sa svojom ekipom. Istina, ono što sam mogao da saznam, kada je došla naredba da i sam Naser napusti Srebrenicu, tu naredbu nije rado prihvatio. Tražio je svaki način da ne ide, ali je očito morao ići. Poslije nekoliko dana provedenih u Žepi, Naser se vratio u Srebrenicu. Navodno je morao doći jer su u samoj Srebrenici izbili neki problemi. Jedan momak iz Glogove je zapalio stan, pa je poslije toga pritvoren. Navodno su Glogovci probali napasti na zatvor i osloboditi svog saborca, tako da je Naser našao ispriku da se vrati u Srebrenicu. U stan, koji je izgorio, uselio se Hilmo i Munira Subašić sa svoja dva sina. Navodno, kako je bila povjerilac za dijeljenje humanitarne pomoći, Munira je krala humanitarnu pomoć, tako da joj je borac iz Glogove iz revolta zapalio stan. Kada se navodno situacija smirila, Naser je opet morao produžiti za Žepu. Konačno, poslije dugog čekanja na let ostali smo bez Gazde, jer se već pročula vijest da je odletio.

U međuvremenu, u moju kuću, 2. aprila 1995. godine, je stigla lijepa vijest – brat mi je dobio sina. Našoj radosti nije bilo kraja. Svaku priliku, kada bi ugrabio, brat ga je uzimao u naručje i nosao, tepao mu kao nikome do tada. Nije ga se mogao nagledali, kao da je znao da njegova sreća neće dugo trajati.

I poslije toga su helikopteri sa tovarom dolijetali, a u drugom pravcu odvozili povlaštene i privilegovane. U Srebrenicu je ukupno pristiglo osamnaest letova, a posljednji će završiti kobno. U ranim jutarnjim satima odjeknula jc vijest da je pao helikopter u Žepi.

Kada sam čuo za tu vijest, pohitao sam u Srebrenicu. Na ulazu u centar grada sretoh Nusreta Salihovića koji je išao sav izbezumljen, jer je saznao da je u helikopteru poginuo i njegov šurak, a moj rođak dr Sead Halilović. Kada mi je Nusret rekao da je u helikopteru poginuo moj amidža Nurdin – Nurćo, ostao sam skamenjen. Nisam mogao da vjerujem, jer nikakve zdrave logike nije bilo da Nurćo može biti u helikopteru. Vratio sam se kao zaleđen kući i tu vijest rekao amidžama, bratu i ostaloj familiji. Svi su bili skamenjeni. Sjatili smo se svi u amidžinu kuću, čekajući nove pojedinosti. U Žepu je otišla jedna vojna jedinica koja je trebala donijeti poginule i ranjene. U neko doba poslije pola noći pojavila se grupa momaka pred kuću. Sa kamiona smo istovarili amidžino tijelo. Nastao je opšti figanj! Jedini amidža koji je spas potražio u Tuzli, prvi je izgubio život. Ipak, bila mu je sudbina da se bar ukopa tamo gdje je najviše želio.

Nakon dženaze, koja je bila, mislim, 9. maja, s obzirom da je helikopter pao u jutarnjim satima 7. maja, stizale su druge informacije o padu helikoptera i drugim pojedinostima. U helikopteru su poginula tri ljekara, pilot i kopilot, amidža Nurćo i Hasiba i još neki koje se ne mogu sjetiti, ali svi oni koji su otišli iz Srebrenice i vratili se nazad, uglavnom su ranjeni. Jedina iznimka koja je bila teže ranjena bio je doktor Dževad. Očito i u helikopteru je napravljena dioba. Pad helikopera se dogodio na mjestu neposrednog prizemljenja, očito da nije ni uzrok pada četnička paljba, s obzirom da je helikopter pao u dubini zaštićene zone Žepa. Po amidžinim povredama je očito bilo da one nisu bile smrtonosne i da se dugo patio dok je dušu ispustio. Kada helikopter pada, piloti se prvo sikiraju za sebe, a putnici su uvijek, po instiktu u drugom planu. Ali, ovdje svi piloti poginuli, a oni koji su bili u ravnopravnom položaju sa drugima samo ugruhani. U helikopteru su čekivali da se vrati i Naser, ali njega nigdje. Pri padu helikoptera, kako sam čuo od drugih, Ramiz je samo govorio da paze na neku torbu koju je nosio. Pričalo se, pored povjerljivih dokumenata, da je u torbi bilo ponovo oko 300.000 DM. Sve su to bila pitanja koja su u meni ulijevala dodatnu sumnju u sve, a definitivan moj zaključak je bio da je pad helikoptera uvod u nestanak Srebrenice.

Odmah poslije pada helikoptera, potrefio se i Bajram, tako da se naša kompletna ekipa 11. maja obrela kod Hameda Efendića, na drugi dan Bajrama. Naravno, pored Bajrama, koji je uistinu bio u drugom planu, glavna tema je bila kako opšta, tako i novonastala situacija. Od očito prisutne nervoze došlo je do svakakvih polemika.

Hamed Efendić je „likovao“ zbog nedolaska Nasera i istinski se radovao njegovom definitivnom eliminacijom iz Srebrenice, dok sam ja imao apslutno drugačiji stav. Ja sam smatrao, ne samo da je potreban, nego da je u Srebrenici toliko teška nastupajuća situacija za koju je Naser znao. On nije ni želio da se vrati, a pored toga, ako je Naser definitivno izrastao u našeg smrtnog neprijatelja, smatrao sam da je bilo koje zlo nad nama moćniji da uradi iz Tuzle nego iz Srebrenice. Naser je pakosniji sa distance, jer nije hrabar. Opasni tipovi ne ubijaju direktno, oni posao završavaju na drugi način.

Iako sam u dušu znao Aliju Izetbegovića, nikada u Srebrenici nisam do kraja smio reći svoje pravo mišljenje, jer bih sa svojim stavom prema tom izdajniku ostao sam. Mnogi su bili mišijenja da će Naser u Tuzli ili Sarajevu biti uhapšen. Jusuf Nukić, a i mnogi drugi još uvijek su se zaklinjali u Izetbegovića, dok meni nije pukao film: „Jusufe, ti ne znaš Izetbegovića, neću ti ni reći ko je i kakav je, ali te molim da ga ne spominješ! Samo ti mogu reći da Izetbegović nije ono što ti misliš“, rekao sam jasno, ali te riječi su u sobi izazvale muk.

Sada mi je apsolutno jasno da je oficijelna državna, politička i vojna klika svjesno izvela Nasera iz Srebrenice samo sa jednim ciljem. Osnovna njihova zamisao je dodatno od toga giliptera praviti još jaču „karizmatičnu ličnost“, kako se navodno „eto dogodio genocid, ali sve bi bilo drugačije da je on bio u Srebrenici!“ Savršena podlost!

U Srebrenici se razglabalo ko bi mogao biti u ekipi egzekutora, koji su ubili Sadu i mene izranjavali, s obzirom da nam je bilo jasno ko su nalogodavci i da je sve bilo perfektno isplanirano, samo da su bili slabi izvršioci. Zaista je bilo jasno da se radi o ubicama iz reda srebreničke mafije i da nisu u pitanju pravi srebrenički borci i istinski ratnici. Naime, na mjestu zločina je pronađeno, nisam siguran, sedamdeset i šest ili devedeset i šest čahura. Očito da su bili iz reda onih koji su znali zaklati ili ubiti samo svezanog čovjeka.

Mene su mnogi pitali za imena, ali nisam ništa konkretno govorio. Nisam bio siguran, tako da sam se uvijek ograđivao, ali su se konkretno od imena počeli spominjati Šaćir iz Konjevjć-Polja, Refo, Nedžad sa Pala, Zloćo sa Skenderovića, Pišta iz Žanjeva, Belja, Mandže, članovi Interventnog voda Potočarske brigade. Hamed Efendić mi je rekao da ima informacije da su se pored Ćamilove kafane u ulazu u Potočare, za vrijeme atentata, nalazila dvojica Malgi, Naserovih pratilaca, koji su bili kao rezervna varijanta. Nisam nikad htio da se zamaram oko pojedinaca, s obzirom da je to stvar policije i tužilaštva, i da je iza atentata stajao vrh u samoj Srebrenici, ali sam ubijeđen da je u to bio umiješan i sam politički i vojni vrh u Sarajevu, ali i u Tuzli, jer su nastojali eliminisati sve koji bi se mogli oduprijeti izdaji Srebrenice. Dovoljno je reći da ni do sada niko iz Srebrenice nije odgovarao, kako za izdaju, tako ni za mnogobrojna počinjena ubistva.

Kako sam se zabavio sam o sebi, ni za šta više nisam bio upotrebljiv. Nakon Sadinog ubistva i mog teškog ranjavanja, kompletna ekipa je bila pred raspadom. Narodom je ponovo zavladao strah i bezvoljnost, tako da se već nazirala definitivna kapitulacija. Na terenu se svakog dana oko Srebrenice usložnjavala situacija. Već je bila procurila informacija da su na prostoru Sućeske četnici zauzeli dva punkta na kojima je bio UNPROFOR, a da su Sućešćani pokušali vratiti taj položaj. Uporedo sa svim dešavanjima oko Srebrenice, najavljena je takozvana deblokada Sarajeva. Počele su i četničke provokacije na ostalim dijelovima linije razdvajanja. Kada sam ćuo za informaciju da je jedna grupa naših boraca izašla izvan demilitarizovane i zaštićene zone i na putnom pravcu između Bratunca i Skelana napravila zasjedu, te pobila neke pripadnike četničkih formacija, jasno mi je bilo da se zlo traži da bi se riješio problern Srebrenice. Nakon toga je izašla jedna grupa iz Sućeske: i na prostoru između Milića i Podravanja napravila zasjedu i tom prilikom pobila grupu četnika. Na „Srni“ je odmah uslijedila vijest da su musimanski ekstremisti iz Srebrenice upali na prostor pod srpskom kontrolom i tom prilikom likvidirali nekolicinu ljudi koji su sjekli drva. Pored svih problema koji su se ticali bezbjednosne situacije, sve su više kulminirali problemi sa hranom, tako da je stanovništvu ponovo prijetila glad.

Nikako mi nije bila jasna tolika lojalnost komande holandskih vojnika prema srebreničkoj mafiji. Zamolio sam holandskog doktora da mi bar, ako može, omogući da u pisanoj formi, preko njih, uputim dva pisma, jedno u Sarajevo a drugo na Pale, jer sarn znao ako se šta ne pokuša učiniti da će uslijediti neminovna katastrofa. Jedno pismo sam namjeravao uputiti Izetbegoviću, a drugo Momčilu Krajišniku, s obzirom da je tada Karadžić bio tretiran kao ratni zločinac, a sa Krajišnikom sam se toliko poznavao da sam osjećao kako će nešto u njemu proraditi i da će ispravno shvatiti situaciju, te da bi mogao nešto učiniti da se ne dogodi najgore. I od toga nije bilo ništa, tako da su i dva pisma ostala moj nedosanjani san.

Očito, Holanđani su pristali da na linije idu i naši vojnici samo iz razloga da sa sebe skinu odgovornost i da svijet uvjere da Srebrenica nije demilitarizovana zona. I zaista, tog momenta, holandski bataljon, koji je trebao raspolagati sa oko 600 ljudi, imao je oko 250 vojnika, a 28. divizija 5.500 „demilitarizovanih“ ljudi.

Kada sam se, poslije primljenih injekcija, vratio kući i kada sam se poslije strahovitih bolova, oporavio, brat je bio jako potišten jer je vidio da sam od bolova zaista dosta patio. Sjeli smo, a on je poslije kraćeg razgovora, nastavio: „Ibro, evo već nekoliko noći stalno sanjam da sam sebi vadim zube! Na pomolu je neka velika tragedija. ja znam šta moj san znači, daj Bože da ću preživjeti!“

Pogodile su me njegove riječi, te sam ga pokušao tješiti, ali sam znao da i meni takav san predstavlja najveću moru koja mi se može dogoditi. Tako je i bilo.

Jedno jutro odjeknula je vijest da su četnici do grada sišli preko Kozarice i da su na soliter, u neposrednoj blizini srebreničke bolnice, ispalili zolju i otvorili vatru. Srećom, osim ogromne panike koja je zavladala, nije bilo ljudskih žrtava. Nakon toga pročula se informacija da se jedna jedinica iz enklave sprema da napusti zonu zaštite i demilitarizacije. Nisam ni vjerovao, ali nisam ni znao koje su im namjere? Jednu večer sam sjeo pred televizor da pogledam dnevnik „Srne“, jer druge kanale nisam mogao ni gledati. Na „Srni“ je uslijedila vijest koja me je šokirala: „Danas su jedinice srebreničkih ekstremista upale na srpske prostore i izvršile napad na srpsko selo Višnjicu, kojom prilikom je poginulo nekoliko srpskih civila. Selo je spaljeno, a nakon toga srebrenički muslimanski ekstremisti su ga opljačkali i vratili se u zaštićenu zonu.“

Ostao sam šokiran! Zaista je pored vijesti išao i snimak sa mjesta događaja, a i neka baba je komentarisala dešavanja. Znao sam da je iz Potočara u toj akciji sa pozicija komandnih mjesta, učestvovao Ekrem Sahibović i Ibrahim Mandžić Mrki. Odmah mi je bilo jasno da je srebrenička mafija odlučila da završi sa Srebrenicom i da se kompletno stanovništvo srebreničke enklave svjesno trpa pod četnički nož. Sutradan, iako sam se jedva kretao, uzeo sam štake i produžio na Donje Potočare. U samom putu sam sretao neke momke koji su se vraćali sa Višnjice. Nosili su uglavnom svi rnaskirne uniforme koje su pristigle u helikopterima. Inače, uniforme su se dijelile samo podobnima, nekima i po dvije, a maskirne uniforme su bile jedan od znakova prepoznavanja podobnih u prelasku iz Srebrenice za Tuzlu. Kada sam došao na Potočare, zatekao sam jednu grupu momaka u maskirnim uniformama, a među njima je bio i Mrki. Počeo sam na sav glas histerisati: „Jeste li vi uopšte normalni?! Pa, šta to činite, vi svjesno stvarate alibi četnicima da napadnu Srebrenicu! Vi niste u Višnjici ubili dvije-tri babe, vi ste u Višnjici ubili muslimanski narod!“

Kad su se malo našli zatečeni mojom reakcijom, Mrki je pokušao da smiri situaciju: „Nismo mi samoinicijativno otišli u akciju. Mi smo dobili naredbu iz Sarajeva.“

Zaista mi je djelovao uvjerljivo, tako da sam ostao bez teksta. Sarajevo i državna politička i vojna vlast je definitivno aktivno počela raditi na nestanku Srebrenice i Srebreničana. Više nisam imao dileme. Mi smo žrtvovani. Sarajevo traži preko svojih izdajnika u samoj Srebrenici alibi za napad na nedužni narod zaštićene zone. Oni direktno stavljaju do znanja da Srebrenica nije demilitarizovana.

Pored toga što su pobili tri-četiri babe i starca, nisu ni ovog puta pojedinci zaboravili na koju kravu i ovcu. Zaista, nakon svega saznajem u Sarajevu da je naredbu za napade oko Srebrenice potpisao „đeneral“ Enver Hadžihasanović.

Nakon Višnjice, uslijedila su svakodnevna četnička ganatiranja, dok nisu konačno krenuli u zauzimanje pojedinih punktova UNPROFOR-a.

Jednu večer, iz pravca Kiselice, vjerovatno koristeći rudnički tunel prema Sasama, jedna četnička jedinica je upala na prostor srebreničkog naselja Vidikovac i izvela brzu diverzantsko-terorističku akciju. Tom prilikom je poginula jedna žena i jedno dijete. Eskalacija napada poslije ovog incidenta je bila toliko vidljiva da je nastavak direktnih napada prema Srebrenici bilo pitanje dana. Kao da su i četnici samo čekali naredbu iz nekih viših centara moći. Za naredbu iz Beograda nije trebalo ni sumnjati, ali sam uvijek smatrao da je i sam Beograd bio u tijesnoj korelaciji sa pojedinim vladama najuticajnijiii zemalja svijeta i rukovodstvom UN-a. Sve to nije ni bitno, ali, definitivno, vlast u Sarajevu im je glavna karika.

Kad su u pravcu Srebrenice uslijedili prvi direktni napadi, oslabila je kontrola nad narodom od strane srebreničke mafije, tako da je jednu večer narod krenuo da pljačka prepune magacine sa hranom, koje je, navodno, srebrenička mafija čuvala kao zalihe. Bilo je ljudi koji nisu imali vremena od uzetog brašna ni hljeba ukuhati. Kako se napad prema Srebrenici bližio, narod je bio bezvoljan. Neki su govorili: „Šta čekaju više, što ne upadaju, od dva dermana – ili život ili smrt, jer nam je i ovako sve dosadilo?“

Srebrenička mafija je zaista toliko pripremila narod na bezvoljnost za životom, da to ne bi uspjele uraditi ni obavještajne službe najorganiziranijih zemalja svijeta. Iako su, navodno, pokušavali organizirati odbranu, komandu niko nije zarezivao ni kao mali nokat, pa su počeli stimulisati borce tako što su im dijelili prehrambene artikle i nešto novca. Navodno, kako je bilo nekih navodećih raketa za uništavanje tenkova, počeli su da daju nagrade po 10.000 DM za uništeni tenk. Čuo sam da su nekim i fiktivno davali po 10.000 DM za navodno uništeni tenk, iako nisu ni pokušali učestvovati u odbrani.

Uglavnom, dosta dobrovoljaca je pokušalo da uspostavi kakvu-takvu odbranu, ali je to bilo kratkog daha. Najuporniji, koji su pokušavali nešto učiniti, su oni borci koji su bili sa nama nerazdvojni i koji su takoreći protjerani iz vojske.

Na jednom od punktova, kojeg su pokušali uzeti četnici, jedan od naših giliptera, vjerovatno po zadatku, je ustrijelio jednog vojnika holandskog bataljona, tako da se raspadao i kompletan sistem odgovornosti Holanđana. Pogibijom njihova vojnika i njima je svjesno upućena poruka da idu četnicima u Bratunac.

Među posljednjima koji su ostali braniti prilaze gradu Srebrenici bili su ljudi okupljeni oko Huse, Fakija, Sibinca, Ahme i drugih patriota koji nisu pristajali na izdaju.

(U sledećem nastavku: Bežimo, stižu osvetnici)