Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.

Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u „organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije“.

Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije.

Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je „borbu za domovinu“ kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare „Planirani haos 1990-1996“, u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

Ibran Mustafić

Desetog jula 1995. godine sam uzeo štake i sa momcima, koji su uvijek bili oko mene, krenuo preko Osoja, Bakrenu Guvnu i Golom Brijegu. Poslije smo produžili preko Ravanice i kad smo došli do ispod Ravanice, imali smo kompletan pogled prema Pribičevcu, Ljubisavićima, Bibićima i samom gradu.

Posmatrali smo prodor četničkih formacija. Kako smo imali i dvogled, pratili smo kompletno dejstvovanje i napredovanje. Sa jednog usjeka sa Pribičevca djelovali su tenkovi direktno po gradu Srebrenici, a iz pravca Ljubisavića su se vidjele četničke formacije koje su pred sobom osvajale teren. Tada nisam još ni znao, a već je u Srebrenici održan sastanak u opštini na kojem je dogovoreno da banda napusti Srebrenicu. Plan za sebe i opljačkani novac od srebreničke sirotinje je već bio spreman. Plan za odbranu Srebrenice u novonastaloj situaciji nije uopšte ni postojao. Tada, na papiru komandant 28. divizije je bio Ramiz Bećirović, najpoznatiji po tome što je na početku agresije u Sućeskoj prvi na krov svoje kuće izvisio bijelu zastavu i što mu je supruga veliki dio novca donešen iz Sarajeva „bacila u kontejner“ pri padu Srebrenice.

Nakon našeg posmatranja situacije, za dva sata počele su da gore kuće po Pusmolićima, a zatim je krenuo prodor četnika kosom iznad Orahovice, prema Sućeskoj. Drugim krilom četnici su silazili preko Bibića prema Bojnoj. Nakon izvjesnog vremena nadletjela su dva aviona NATO-a, ali su samo ispalili dvije-tri dimne bombe, bez bilo kakvog učinka. Ni tada nismo gubili nadu da svijet i UN neće sebi dozvoliti sramotu. Posmatrali smo i prolazak nekih ljudi iz Srebrenice koji su iz pravca Joševe išli prema Lipi, a zatim prema Gornjim Potočarima. Ibran Planić Tećo je sve posmatrao dvogledom, tako da je uočio kako se iz grada prema Lipi vraćaju i naš hodža Alija i Enver, distributer humanitarne pomoći. Kada ih je ugledao, rekao je: „Eno vraćaju se i ona đubrad, majku im jebem, dođe mi da uzmem pušku i da pucam na njih!“

Možda bi to Ibran i uradio, ali ja sam rekao da to ne čini, iako se još uvijek djelimično kajem. Osim Pribičevca i Ljubisavića, sa drugih strana nije bilo pješadijskih četničkih napada, tako da se stekao dojam da su napad na Srebrenicu četnici izvršili sa malim snagama. Nakon što se približavala noć, krenuli smo nazad prema Potočarima, ali kad smo sišli u rijeku kod bazena u Podjarku, četnička artiljerija je djelovala po samom centru Gornjih Potočara. Nisam mogao nikako doći do kuće, tako da sam sa ostalima krenuo Sevdijevoj kući do Brdareve Njive. Kada sam ušao u Sevdijevu kuću svi koji su se okupili bili su kao pokisli, kao da su znali da se bliži kraj. Nakon što se dobro smrklo, krenuli smo iz Brdareve Njive prema svojim kućama. Kada sam došao kući pratio sam izvještaje i nove vijesti, a nakon toga iza deset sati se na mojim vratima pojavio Hamed Efendić. Ostali smo u razgovoru do četiri sata ujutro, tražeći bilo koji modus da nešto učinimo. Pošto je u Potočarima ta noć protekla relativno mirno, a kako nismo znali za detalje stanja u samom gradu, osnovni zadatak nam je bio da uspostavimo vezu sa gradom, ili, bolje rečeno, sa Husom, Ahmom, Fakijem i drugim momcima, kako bi se sa njima dogovoriii da uspostave bilo kakvu kontrolu, a mi bi se pobrinuli da kontrolišemo situaciju u Potočarskom dijelu Zaštićene zone. Hamed je u četiri sata prebacio automatsku pušku preko ramena i sam krenuo kući u Donje Potočare.

Nekako sam samo malo dremnuo, tako da smo 11. juli dočekali kao izbezumljeni. Ustali smo zabrinuti, tako da smo nazor nešto popili.

Tog jutra nismo nimalo imali brašna, tako da nismo mogli skuhati hljeb. Mati je otišla kod tetića, koji je bio imam, i uzela nešto brašna, makar za jedan hljeb. Dok sam u kući sjedio sa Sametom i Ibrahimom, ispod moga prozora se pojavio Enver, povjerilac bande za Gornje Potočare. Pozvao nas je na sastanak u Kamenjaču. Kaže da se trebaju pripremiti nosila i organizirati neka civilna zaštita. Kako je bio naš otvoreni neprijatelj, samo sam ga sa prezirom otjerao ispod prozora, rekavši mu da ja sa njima nemam ništa zajedničko i da me oni uopšte ne zanimaju. Udaljio se bez ijedne riječi. Bio je jako zabrinut, jer je očito znao da je donesena odluka da se kupe. Vjerovatno mu je dodatnu brigu davala činjenica da mu se kuća prolamala od deponovane humanitarne pomoći koja je bila spremna za nove šverc ture.

Kako nismo imali drugog rješenja, Sametu i Ibrahimu sam rekao da bi bilo najbolje da se spreme i odu do Šušnjara kod Sadika Ademovića i da vide kakva je gore situacija i organizacija. Same i Ibrahim su se spremili i otišli do Šušnjara. Kako je vrijeme neminovno prolazilo, a Ibrahima i Sameta ni na pomolu, sve me je više hvatala nervoza. Počeo sam da psujem, jer sam imao osjećaj da je Same možda kod Sadika koju i popio, tako da je i to bio jedan od razloga što ih nema. Kako je dan odmicao, granatiranje Potočarske doline je bilo sve izraženije, a većina ljudi se već hvatala puta prema Milačevićima. Naišla je i jedna grupa Glogovaca, koja je bila u sastavu Glogovskog samostalnog brdskog bataljona, koji su sa mnom ostali u kraćem razgovoru. Pitali su me šta bi bilo najbolje raditi.

„Nama nema druge, jedino što nam je preostalo je da se branimo, koliko god možemo, kako smo zasrali, tako sada moramo i ispaštati“, uporno sam objašnjavao, ali sam vidio da definitivno u Srebrenici nema duha za borbu, jer je banda već bila saglasna sa planom nestanka Srebrenice.

Ja tog momenta nisam ni znao da je sva opštinska, nazovi vlast i štab, bila na Čumavićima, spremna da se fata Tuzle, dok su većina naših momaka, okupljena oko Huse, Ahme, Fakija, Subija, Ibre.. .najnaivniji i najhrabriji još uvijek branili prilaze Srebrenici. Kod mene je došao daidžić Mefail, koji je namjeravao da posljednji put ode do grada da vidi kakva je situacija, tako da sam ga zamolio da ponese pismo Ahmi, Husi i Fakiju. Napisao sam im da drže stanje pod kontrolom u samom gradu, a mi ćemo kontrolisati stanje u Potočarima, ali kada su Ahmo i Faki dobili pismo, četnici su faktički bili na Učinoj Bašči, predgrađu Srebrenice.

Kako Sameta i Ibrahima i dalje nije bilo ni na pomolu, bio sam sve nervozniji i nervozniji. Kod mene su stalno navraćali ljudi, pitajući šta da se čini, ali svaki bi na moj prijedlog samo rekao da od toga nema ništa. Kada mi se tetak Omer pojavio na vrata, došavši mahsuz da, sav u suzama, pita šta da se čini i kada sam mu rekao da ne smijemo slobodnu teritoriju napuštati ni za šta na svijetu, on mi je samo rekao: „Bolan Ibro, pa sve sa Križevca ode. Ljudi razbijaju košnice i kupe med, što mogu ponijeti sa sobom, nose. Ne možeš nikog zaustaviti, jer je sve krenulo!“

Vidio sam da je svaki pokušaj da se ljudi zaustave i stave u odbranu samo gubljenje živaca i vremena i da je zavladao opšti haos u kojem je samo srebrenička banda znala šta treba činiti, naravno za sebe. Kada se sjeti čovjek da su ljudi do posljednjeg dana želi pšenicu koja je bila prispjela za žetvu i da su pojedini požnjevene snopove mlatili samo da bi posljednji hljeb skuhali, definitivno je bilo jasno da je nastupio kraj.

Kako se bližilo petnaest sati jedanaestog jula, čekao sam da poslušam i posljednje vijesti u svojoj kući. Nakon uvodne špice na Radiju BiH i nekih početnih vijesti, uslijedila je informacija koja mi je ubila dušu: „Danas je u Zenici, na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem, zasjedao Glavni odbor SDA proširen sa komandantom, članovima Generalštaba Armije Republike BiH i komandantima korpusa. Razgovaralo se o trenutačnom stanju u armiji i budućim aktivnostima.“

Nakon završenih vijesti, oplele su sevdalinke, kao da se u Sarajevu slavi dvadesetogodišnjica slobode u suverenoj, nedjeljivoj i cjelovitoj Republici BiH, koja je dostigla standard najrazvijenijih zapadnoevropskih zemalja. Okamenio sam se i definitivno bio svjestan da u genocidu u Srebrenici sudjeluje kompletan vrh SDA, politički vrh na čelu sa Izetbegovićem i cijeli vojni vrh Alijine vojske koja apsolutno nije imala nijedan atribut Armije RBiH. Dok oko moje kuće vlada opšta vriska naroda i djece, dok moju kuću obasipaju granate sa svih strana, u Sarajevu tutnji sevdalinka, a u Zenici Alija sa svojom zločinačkom falangom čeka ishod genocida u Srebrenici. Bilo mi je apsolutno jasno da je Alija namjerno izašao iz Sarajeva i sazvao sjednicu Glavnog odbora SDA u Zenici, te pozvao na jedno mjesto kompletan vojni vrh samo iz jednog razloga; da ništa niko ne preduzima dok se genocid u Srebrenici ne završi.

Pozvati sav generalštab i sve komandante korpusa na stranački sastanak u Zenicu, u momentu dok se u Srebrenici dogada najokrutniji genocid, bila jc namjera da niko ne bude na svom mjestu sa kojeg bi nešto pokušao učiniti. Alija i SDA je državni izdajnik i koljač sopstvenog naroda u Srebrenici, isti kao i Karadžić, Milošević i Mladić, samo što se od ovih nismo boljem ni nadali. SANU-ov i Miloševićev igrač za BiH je definitivno sebe ogolio do kosti. Gdje će mu duša? Bože, molim te budi prema njemu pravedan, jer njegovo vječito stanište po tvojim zakonima mora da bude vječiti džehenem. I njemu i njegovoj izdajničkoj kliki sjeme se zatrlo! Nikad niko u povijesti nije imao na čelu više ubica sopstvenog naroda. Ovakvu savršenu izdaju i prevaru historija još nije zabilježila.

Neosporna je bila činjenica da je Fikret Abdić izdajnik, ali mi je tog momenta bilo jasno da je tog izdajnika napravio veleizdajnik. Svoju izdaju je uvijek prikrivao upirući prstom u druge.

Na moja vrata je došao daidžić Mefail, koji se vratio iz Srebrenice. Bio je sa jednim prijateljom, tako da sam se na brzinu spremio, uzeo dvije automatske puške i zamolio njih dvojicu da krenu sa mnom na Potočare. Kada sam se na pola kilometra približio centru Donjih Potočara, sreo sam se sa Hamedom Efendićem i njegovim sinom Fejzom. Sa sobom su nosili puške i namjera im je bila da dođu u Gornje Potočare do Hamedovog brata Sabita i njegovih sinova i da vide šta dalje činiti.

Hameda sam molio da se vrati nazad i da odemo do baze Holandskog bataljona kako bi se sastali sa njihovom komandom i da pokušamo razgovarati i dobiti neke nove informacije. Hamedov Fejzo je solidno pričao engleski, tako da nam je mogao poslužiti i kao prevodilac. Istina, Hamed je nevoljko prihvatio moj prijedlog, tako da se nazad vratio skeptičan. Došli smo do Hamedove kuće, ostavili naoružanje i produžili dalje. Tu sam se rastao i sa mojim daidžićem, koji je gledao kako da za sebe nađe spasa i da konačno krene prema Šušnjarima, kuda se kretalo mnogo sposobnog muškog stanovništva.

Kada sam sa Hamedom došao do centra industrijske zone u Potočarima, pored same potočarske klaonice je bila formirana propusna rampa koju su uspostavili holandski vojnici. Do samog punkta je bila velika masa ljudi koji su tražili spasa. Tada je već Hamedova supruga i kćerka bila u krugu holandske baze u fabrici akumulatora. Na punktu je bio prisutan i oficir za vezu holandskog bataljona, tako da smo sa njim odmah uspostavili komunikaciju, s obzirom da smo se već poznavali. Ulaz u fabriku akumulatora je već bio zakrčen. Nisu nikom dozvoljavali da uđe. Holandski vojnici su narod nastojali zaustaviti na platoima i krugovima drugih industrijskih postrojenja. Kada smo uspostavili komunikaciju sa oficirom za vezu, bio je izričit da ne možemo ući u njihovu bazu, jer navodno nema potrebe. Kako sam tražio bilo koju smirujuću informaciju, upitao sam holandskog oficira: „Gospodine, šta vi i vaša komanda možete ponuditi ovom narodu?“

„Ovdje ste apsolutno bezbjedni i zaštićeni!“ odgovorio mi je oficir, a ja sam pokušavao da se uvjerim u istinitost njegovih riječi.

Sa Hamedom sam se vratio nazad i došli smo do njegove kuće. Narod je na prostor Donjih Potočara pristizao sa svih strana. Svi su nastojali da nas bilo šta upitaju, jer su i sami očekivali neko ohrabrenje. U kuću smo došli totalno izbezumljeni, ni sami ne znajući šta da činimo?

Nakon izvjesnog vremena, ponovo smo krenuli među narod. Ispred Hamedove kuće je već bio sa naoružanjem Mrki Mandža sa Belim iz Dugog Polja, nestrpljivo šetkajući i dobro motreći na svaki naš potez. Očito je bilo da je imao zaduženje da osmotri svaki naš korak. Kada smo vidjeli da smo pod nadzorom „naših“ i da će ponovo iskoristiti svaku priliku da završe sa nama, zaista mi je počela da slabi pamet i ni sam više nisam znao koja je za nas odluka najpovoljnija. Otišli smo među narod, pokušavajući doznati dodatne informacije, ali sve je bilo uzalud. Neki su se ljudi čudili da sam još ovdje, ali nije bilo izbora. Kada nas je okružila jedna veća skupina ijudi, rekao sam im „da se nikad od njih ni do sada nisam odvajao, tako da i dalje ostajem sa njima“.

Kada smo ponovo krenuli prema Hamedovoj kući, sreli smo se sa Mrkim Mandžom, koji je bio krenuo za nama da nas ne izgubi iz vida.

„Sta čekate vi, što više ne krećete?!“, uslijedilo je njegovo pitanje koji je očito bio nestrpijiv.

„Polahko, ima još vremena, krenućemo,“ uslijedio je moj odgovor, sam misleći „tu priliku više nećeš dočekati“.

Ja i Hamed smo ponovo produžili do njegove kuće, definitivno razvučene pameti. Hamedova kuća je svakog momenta bila sve punija i punija. Spustili smo se do njegovog hodnika i svi izgledali blijedi kao krpa. Hamedov zet Ajo je sjedio uslonjen na zid ne govoreći ni riječi, pored njega Hamed, a ja sam sjedio na stepenicama koje su vodile na sprat, jer sam još uvijek jedva se kretao od zadobijenih rana. Najednom se na vrata pojavio brat Samid sa našim prijateljem Hamzom. Same je već djelovao kao da je malo „zakačio“ rakije, tako da je izgledao smiren, a Hamza je bio definitivno uspaničen da je djelovao kao da je pred nervnim slomom.

„Pa, gdje si ti Same do sada?!“, uzviknuo sam.

Hamza nije ni čekao na Sametov odgovor, tako da je histerično povikao: „Šta čekate, u grad su ušli četnici, polazite iz ovih stopa, na Lipi vas čeka Ahmo sa 170 svojim momaka?!“

Sav izbezumljen samo sam poskočio sa stepenica pogledavši Hameda, dok je on, uzdignutih ruku, čvrsto izgovorio: „Ja sam donio odluku, ostajem ovdje!“

Našao sam se u jednoj situaciji da sam doslovno ostao bez teksta. Odmah je i moj brat reagovao: „Ibro, ti nikud ne mrdaš, ti isto ostaješ ovdje!?“

„Same, onda idite zovite i druge naše momke da ostanemo skupa, pa ćemo vidjeti šta dalje?“, pokušah ih ubjeđivati.

„Ne Ibro, ja i Hamza sad idemo, nas čekaju naši momci, ja ću sa njima. Mi smo ratnici, skupa smo počeli ratovati, ja sada idem sa njima, ako treba skupa i ginuti. Čuvaj mi Nerfidu (suprugu) i moga Nurdina (sina). Tebi je ovdje bezbjednije, ti ćeš preživjeti. Daj mi nešto para, ako imaš“, rekao je Same.

Ostao sam bez teksta i uhvatio se za džep. Sa sobom sam još imao 1.100 DM, tako da sam mu odbrojavao pitajući koliko mu treba. Uzeo je samo 200 DM, rekavši da mu je dosta.

„Dabogda svih 200 u Kladnju popili!“, rekao sam bratti, a zatim nastavio: „Same, molim te samo pređite liniju i nijednog metra za bandom? Nađite se pod hitno sa Ahmom i, moj vam je savjet, da se, ako banda krene prema Tuzli, hvatate Žepe?“

Ustao sam i posljednji put u životu zagrlio brata. Nisam plakao, plačem sada, jer tada nisam smio zbog njega, iako sam u sebi crkavao, ali sam se morao suzdržati. Krenuli su iz kuće, a ja sam ostao više misleći na brata, nega na sebe.

Definitivno, ja, Hamed i Fejzo smo ostali sami. Nakon izvjesnog vremena u Hamedovu kuću je stigao njegov brat Sabit koji je sinove poslao preko šume, a on došao na Donje Potočare. Oko kuće je bio opšti haos, narod je prema industrijskoj zoni u Potočarima dolazio sa svih strana. Kada sam izašao napolje da ponovo osmotrim situaciju, narod, koji se kretao iz pravca Srebrenice, je bio u pratnji transportera UNPROFOR-a, ako je to ustvari i bila ikakva pratnja.

Kako se dan bližio kraju iz Srebrenice se u Hamedovu kuću pojavila tetka njegove supruge. Bila je sva izbezumljena. Odhukivala je, ne mogavši da dođe sebi, a kada se malo pribrala, povikala je na sav glas: „Bolan Hamede, pa šta ti i Fejzo ovdje čekate, bježite kud znate!? Pa, bolan Hamede, na moje oči kod pijace u Srebrenici ubiše mi Sabriju, koji je bio šlagiran! Gotovo da je bio skroz nepokretan, tako da nas sustigoše, a kada im smeta šlagirano sa sedamdeset i kusur godina, šta će tek raditi tebi i Fejzi!“

Pričala je i otpuhivala izbezumljena starica, tako da nas je njena priča potpuno skamenila. Odmah sam ustao na noge i Hamedu kazao: „Hamede, polazimo i mi!“

Ni Hamed nije oklijevao, tako da smo ja, Hamed, Fejzo, amidža Bego, koji je u međuvremenu došao u Hamedovu kuću, Hamedov brat Sabit i jedan momak iz Hranče, koji se nijednog momenta nije odvajao od mene, iako sam ga samo znao iz viđenja, krenuli uz rijeku prema Šušnjarima. Imali smo i nekog konja kojeg je uzjahao Sabit ali je i konj jedva išao. Kako smo pokušavali što više žuriti da bi sustigli brata i ostale naše momke, te da bi se uspjeli naći sa Ahmom, sve su me više noge izdavale, tako da sam poslije pređenih dva-tri kilometra počeo da ječim od bolova. U neposrednoj blizini moje kuće sreo sam se sa majkom, ne imajući kada da je zagrlim, tako da mi je samo na brzinu zaželjela sreću. Rastajem se sa majkom, a mislim na brata. Kada sam naišao pored kuće, sva su svjetla bila popaljena. U kući mi je ostalo sve, svaki dokument, svaka fotografija, svaka vrijednost, ali mi tog momenta nije ništa na um padalo. Ipak, nakon stotinjak metara, okrenuo sam se da posljednji put pogledam kuću, jer sam se rastajao od svojih uspomena, znajući da ću, ako i preživim, cijeli život ostati sirotan i prosjak. U kakvom smo stanju bili svi, najbolji je pokazatelj da nemam nijedne fotografije iz predratnih dana. Kada čovjeku na um ne padaju glavne uspomene, to je stanje gore od smrti. Zaista, iako sam živ, ja sam tog momenta umro.

Drugi moj ži’vot, poslije Srebrenice, jedino je imao smisla ako ičim uspijem nahraniti dušu. Našao sam utočište u borbi za istinu, pravdu i pravo. Ali, i živjeti se mora. A za život je potrebna i materijalna nafaka. Šta i kako dalje? Na Palama, u Srebrenici, Banjaluci, kolju ispod vrata, a u Sarajevu vlast kolje iza vrata. Miliji im u Sarajevu Desnica Radivojević, Srbin iz srebreničkog sela Crvica, nego Ibran Mustafić. Miliji im komšija Srbin koji je pobjegao na Pale, dohvatio se haubice i sipao smrt po Sarajevu, nego Ibran Mustafić, žrtva genocida, koja je za domovinu dala sve. Alija Izetbegović, glavni strateg ugnjetavanja sopstvenog naroda, sa svojim pijunima za branitelje je izmislio „devizne vojne knjižice“ kojim bi Srbi, koji su ubijali svoj grad, otkupili stanove nad kojima su imali stanarsko pravo. Ovo je jedina „država“ u svijetu u kojoj je stanarsko pravo pretočeno u vlasništvo, a vlastita uništena imovina postala „kolateralna šteta“. Zato se nalazimo na raskršću – ili revolucija ili tihi nestanak.

Da li je to izbor ili sudbina, ali cijeli život provoditi između čekića i nakovnja mogu samo dijamanti. I oni će ostati okrnjeni, ili samljeveni, ali će bar od njegove tvrdoće ostati brazde i na čekiću i nakovnju.

Kako smo se približavali ispod Milačevića, već je nastupala mrkla noć. Kolone su išle na sve strane, jedni prema Šušnjarima, a drugi prema Potočarima. Granate su odjekivale na sve strane. Kad sam došao do Broševića, zahučala je takva paljba iz VBR-a da se jeka plotuna, usmjerena prema Buljičkom Brdu, slivala u jedan horski ujednačen zvuk, a geleri su pištali na sve strane.

(U sledećem broju: Smrt na rate)