Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.

Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u „organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije“.

Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije.

Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je „borbu za domovinu“ kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare „Planirani haos 1990-1996“, u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

Ibran Mustafić

Novu godinu 1993. sam dočekao u Srebrenici u Ahminom stanu. Brat je otišao kod cure sa Mrkelom, koji je oko ponoći izašao na ulicu i krenuo prema centru Srebrcnice. Počelo je žestoko granatiranje, tako da je Mrkeli geler odnio dobar dio nožnog mišića. Ipak, sa takvom ranom, stigao je do kuće u Potočarima ali će mu ta „novogodišnja četnička čestitka“ ostati „vječna uspomena“.

Poslije Nove godine, kuća i Potočari su mi postali glavno utočište. Jutarnja bijela pura i post do večere. Najveće iznenađenje na jelovniku bi bilo ako bi mama otišla do tetke Have. Tada bi se našlo i pekmeza, ili bar jedan hljeb od pšeničnog brašna. Glad i smrt su harali. Poslije akcije na Sase, Lozničku Rijeku, Bjelovac i druga područja, kako se i očekivalo, ili preciznije, kako je planirano, konvoji su stali, tako da se grozota svuda osjećala. Svako, ko je išta imao od stoke, klao je i mijenjao za brašno. Kilogram mesa je u početku bio kilogram kukuruza ali je cijena mesa padala, tako da je kilogram mesa dostigao pola kilograma kukuruza. Ne da niko kukuruz za meso. Cijena 100 kg pšenice je dostigla cifru od 2.000 DM ali i za to je trebalo pronaći prodavca.

Dok je narod doslovno gladovao, drugi su se počeli bogatiti. Za pojedine komandante je radila i vršalica, tako da je cijena bila bolja nego ikada. Na prostore Srebrenice su dolazili i Žepljaci da kupe pšenicu. Pričalo se da je jedan čovjek došao sa naftom da kupi pšenicu. Nije bilo samo za njega. U Katačićima je dao naftu i pare ali je na kraju ostao bez para, nafte i pšenice. Nije čovjek znao kako da se vrati nazad u Žepu. Navodno je pšenicu nabavio od Nedžada Bektića, ali odmah, nakon što je krenuo za Žepu, zasreli su ga, navodno, iz „Nedžadove ekipe“. Pojedini mlinari su počeli da nosaju zlatno prstenje. Na Osmačama su žene davale zlatno prstenje za pregršt krompira. Narod je sve više i više pokušavao da traži mogućnost kupovine na prostoru Konjević-Polja. Kilogram soli je dostizao cijenu i do 120 DM, a o kafi i šećeru samo su bijesni mogli razmišljati. Svaki dan od ukuhane malo materine kukuruze, pola je bilo za nas, a pola za one koji su išli od vrata do vrata za mrvicom hljeba. Znao sam da ćemo doći u ovakvu situaciju i zato sam bio protiv akcije na Sase. Pored toga što nam geostrateški ne znači ništa, ujedno mi je bilo jasno da smo završili sa humanitarnom korom hljeba. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam više sretao žive mrtvace. Bilo je ljudi koji su smršali po tridesetak kilograma. Za to vrijeme Gazdi je med bila omiljena hrana. Ponekad je i kilogram bilo njegovo dnevno trebovanje.

Pored granatiranja, koja su svakodnevno odnosila živote, došlo je vrijeme da skapavamo i od gladi. Nikada ne mogu odgovoriti sebi na pitanje da li je to i našoj hunti bilo stalo da skapavamo od gladi? Vječito me je mučila dilema da li je njihova logika bila da trebaju unovčiti svoje novostvorene zalihe ili je bila prisutna logika da glad nema očiju, pa da je gladnog lakše motivisati za nova osvajanja. Ni danas ne znam, ali s obizirom da sam svjestan konačnog ishoda, lahko je zaključiti koja bi od nabrojanih razmišljanja imala najvalidniji odgovor. Ipak, definitivno mislim da je narod, kroz svjesno planirani haos, bio pripreman za genocid.

Na svu moju nedaću, jedan dan su kod mene došla dva tetića, koji su kod Ahme bili na Biljegu. Ahmi sam uvijek govorio da ih pripazi, jer su bile izbjeglice sa Skelana, a nesposobni otac i bolesna mati su im bili protjerani negdje preko Srbije. Kada su bahnuli kod mene, jedva smo i mi imali šta prezalogajiti. Dijelili smo zalogaj hljeba tako što smo ja i brat prvi ustajali iza sofre, uzimajući samo toliko da bi mogli zavarati glad. Nije nam bilo prijatno ali smo pristali na gladovanje.

Kako sam u nečemu morao naći utjehu, otišao sam jedan dan u biblioteku u Srebrenici i pokušao naći nešto za dušu. Donio sam nekoliko knjiga od Andrića i Ćosića. Njihova djela su mi tada bila neophodna, jer sam najviše mogao naučiti iz djela dokazanih bosanskohercegovačkih i muslimanskili neprijatelja. Čitao sam „Vrijeme smrti“, ali moj najveći problem je što je dan prolazio dok udariš dlan o dlan, a noši bez svjetla su bile duge kao godine. Najgore mi je bilo kada se ufuram u knjigu i kada pokušam da čitam noću. Tako jednu večer dok pokušavam još koju stranicu završiti, čujem škripu ispod kuće. Bio je veliki mraz, tako da se čula škripa koja je nastajala od hoda po prtini.

Izašao sam na prozor i vidio kolonu koja se kretala ispod moje kuće u pravcu Milačevića. Nisam znao ni ko su ni gdje će ali je bilo očito da se radi o vojsci. Bio jc 6. januar 1993. godine, badnje veče uoči pravoslavnog Božića. Kako bi prošla jedna kolona, poslije izvjesnog vremena bi nailazila druga. Nisam imao pojma šta se dešava, tako da me je pomalo ta činjenica i zadesila.

Kada sam ujutro ustao, saznao sam da je ranom zorom krenula akcija na Kravicu. Nije mi bilo krivo što nisam saznao ništa od mojih neprijatelja ali mi je bilo krivo što nisam nista saznao od mojih prijatelja. Kada sam ustao, bio sam jako nestrpljiv i nastojao sam svim silama da krenem preko brda prema Kravici. Došao je kod mene rođak Kemo i sa njim sam krenuo prema Jaglićima. Nastojao sam da dođem što prije, tako da smo, uz moje požurivanje, prije podneva stigli na Jagliće. Otišli smo do isturenog komandnog mjesta ali nismo našli nikoga. Kada sam pogledao prema Kravici, talas dima se kretao prema Bratuncu. Čuli su se zvukovi helikoptera ali nisam primijetio da su djelovaii. Bilo mi je krivo što nisam prije znao za akciju, jer sam bio spreman da noću krenem sa svima, s obzirom da sam smatrao da je akcija na Kravicu apsolutno opravdana sa vojničkog aspekta ali i sa humanitarnog, jer je dosta stanovništva skapavalo od gladi. Kada smo ja i Kemo stigli na Jagliće, u Kravicu se već ušlo. Sa Jaglića sam jurnuo prema Kravici iz koje je narod kuljao kao da se vraćao sa vašara. Niko nije išao prazan, kolona od nekoliko kilometara je iza sebe vukla šta je stigla. Uglavnom, najveći sretnici su bili oni koji su doprli do bijelog brašna, pšenice i soli. Ostalo je u Srebrenici predstavljalo luksuz. Kada sam došao iznad Ježestice, nisam znao koji je moj smisao nastaviti dalje prema Kravici, ako je sve već bilo gotovo, jer bilo šta da donesem iz Kravice nije me zanimalo, s obzirom da smo se ja i brat zakleli da ćemo izdržati, a da ništa ne uđe u našu kuću od vlaškoga haka. Radovao sam se narodu koji je vukljao hranu iza sebe, jer znam šta je glad. Kako je padao snijeg, a noću su bili jaki mrazovi, glavno prevozno stredstvo mnogih su bili kapci od šporeta na drva – „smederevaca“. Na njima je svako sposoban mogao povući koliko je na kapak moglo stati. Kada sam vidio da jedan čovjek iz Kravice uzbrdo po snijegu vozi biciklo pored sebe, odlučio sam da se vraćam. Prvog dana ulaska u Kravicu, ko nije htio nije ni mogao ponijeti hrane. Mogu da zamislim da je neko ponio deterdženta, rakiju, pa i suđa, ako nije imao, ali mi ni do danas nije jasno da 7. januara neko iz Kravice, po dubokom snijegu, pored sebe vozi biciklo. Kada sam se vratio na Jagliće, počele su da padaju granate ali su srećom prebacivale. Uplašio sam se za brata koji je sa Sapkom išao iza mene prema Jaglićima. Ipak, sve je dobro prošlo.

Po informacijama koje sam mogao dobiti znao sam da se u Kravicu ušlo poslije tri-četiri sata borbi i da na našoj strani ima dosta poginulih i ranjenih. Otišao sam do jedne kuće na Jaglićima u kojoj je bila smještena pokretna bolnica. Kada sam ušao u prostoriju, ječalo je nekoliko ranjenika. U najtežem stanju je bio Haris Ćelo iz Kazana. Bila mu je uključena infuzija. Kada je infuzija istekla, zovnuo sam Kemu i rekao da moramo nositi Harisa. Pitao sam bolničko osoblje kad je Haris donešen, a oni su mi odgovorili da je već tu nekoliko sati. Izašao sam vani i našao dvojicu momaka da ja i Kemo sa njima uprtimo nosila i da Harisa nosimo što prije za Srebrenicu. Nećkali su se tako da sam morao podviknuti. Ni tada mi stvari nisu bile jasne. Vidio sam da je ovdje samo ustvari stihija koja srlja kako se kome nakrivi. Čovjek iz Kravice vozi biciklo 7. januara, a ranjeni borac leži nekoliko sati. Niti ko na njega gleda, niti je on nečiji problem. Naravno, bez ikakve organizacije ljudima je najpreče da stignu do hrane, jer znaju, ako ne ulete prvi i ako budu čekali nečiju sadaku da će crknuti od gladi. Isto tako bi me čudilo da je nestalo ljudske duše i da neko može na ranjenog borca gledati tako ravnodušno. Ono što me posebno čudilo je to šta ustvari u Srebrenici predstavlja Ratno predsjedništvo ili Izvršni odbor opštine, ako nije u stanju ni nosila obezbijediti? Njihov jedini zadatak je izgleda bio da se sa svojim uzurpiranim funkcijama samozadovoljavaju i da u narodu šire sadizam i strah.

Snijeg je počeo da sipa. Nosili smo Harisa, koji je bio teško ranjen u Kravici. Ranjen je od gelera bombe „kašikare“ u predjelu stomaka, a kako sam mogao da čujem, tada su još nastradala trojica naših boraca. Jako ga je bilo teško nositi po velikom snijegu ali želja da se spasi jedan mladi život je bila jača. Kada smo stigli na Močojnik naišli smo pored kuće Alje Ademovića, pred kojom sam ugledao velike volovske saone. Otišao sam i, ne pitajući nikog, uzeo saone, pa smo Harisa natovarili i počeli vući. Često smo zastajali, jer je imao jak nagon na povraćanje. Samo je povraćao sukrvicu koja je više ličila na talog od crne kafe. Kada smo konačno stigli na Derviševac stajao je jedan kombi, te smo ga unijeli u njega. Pored kombija je stajala jedna grupa naoružanih momaka koja je sa sobom imala i jednog zarobljenika, starijeg izbezumljenog čovjeka, od oko šezdeset pet godina. Bili su voljni da ga malo i maltretiraju, te sam im skrenuo pažnju da ga ne diraju, već da ga uredno sprovedu do Srebrenice. Sa kombijem sam došao do Gornjih Potočara, pa smo Harisa pretovarili u jedan kamiončić za Srebrenicu. Nastojao sam da i ja krenem u Srebrenicu, da bih otišao do doktora Nedreta Mujkanovića, koji je u ljeto došao u Srebrenicu, predstavljajući se kao hirurg, iako je navodno pred rat tek bio krenuo na specijalizaciju. Ostali rnomci su me ubjeđivali da ne trebam ići jer će oni odraditi taj posao. Kako sam saznao, Nedret je tek sutradan došao u bolnicu, da bi pogledao Harisa, ali je, nažalost, Haris toga jutra umro. Bilo mi ga je žao, jer me čitavo vrijeme grizla savjest što nisam otišao u Srebrenicu. Imao sam dojam da bih nešto više uradio.

Spomenuh doktora Nedreta, koji je uradio solidnog posla za koji objektivno nije bio ni stručan, niti je imao adekvatne uslove. Nedretov boravak u Srebrenici bio je jako upitan, jer, imam dojam, da je došao više po nekom drugom zadatku, nego kao doktor ali to on najbolje zna. Znam samo da je svoj boravak u Srebrenici od desetak mjeseci, poslije rata dobro naplatio, kako profesionalno, tako i politički i materijalno.

Otišao sam jedan dan u bolnicu, u kojoj je bilo svega nekoliko doktora, na čelu sa dr. Avdom Hasanovićem. Prilikom ulaska u bolnicu, zapahnuo me je strahovit smrad truleži, jer je srebrenička bolnica bila više mrtvačnica, nego bolnica. Svaki naš borac ili civil trebao je Boga moliti, ako treba biti ranjen, da to bude tako da što prije umre, jer svako teže ranjavanje, koje nije izazivalo trenutačnu smrt, je bilo umiranje u mukama. U Srebrenici je više umrlo boraca od obične prostrijelne rane koja je mogla biti u normalnim uvjetima sanirana za nekoliko dana, nego što su neke opštine dale boraca. Srebrenica je paradigma bosanskog stradanja, gdje je roditelj ranjenog borca morao da se digne i da posljednju marku ili seftu duhana, da bi sinu obezbijedio injekciju penicilina. Gangrena je harala srebreničkom bolnicom. Srebrenička bolnica je jedina ustanova koja je doživjela prizore iz partizanskih filmova da se ljudima amputiraju noge testerom.

Jedan od osnovnih hiruških rekvizita u bolnici je bio bonsek i amputacija bez anestezije. Svjesni smo da se u Srebrenicu nije mogao poslati top, nismo ga ni trebali ali da se u Srebrenicu nije mogao poslati jedan vrstan hirurg, jedini je odgovor da srebrenički čovjek i borac nije nikog ni interesovao.

Nakon pada Kravice, konvoji sa hranom natovarenom na sebe ili na kapku od šporeta „smederevca“ su ispod moje kuće, prema Srebrenici, defilovali neprestano tri-četiri dana. Narod je malo progledao na oči, jer se prilično snabdio hranom za nekoliko dana, pa i više. Poslije Kravice, našao sam se uvečer sa Sadom i Ibetom. Pričali smo o njihovim doživljajima. Hvalili su se da su među prvim ušli u Kravicu.

„Kada smo stigli do centra Kravice i kada smo upali u prodavnicu, odmah smo sebi otvorili po pivo“, Ibe nam je pričom izazivao pljuvačku na usta.

„Odmah sam sebi obezbijedio i nešto bijelog brašna, a kada smo ušli u jednu kuću, na stolu me je čekala taze patišpanja“, nastavio je Ibe.

Sado je do početka akcije bio na isturenom komandnom mjestu ali kada se već ulazilo prema Kravici, napustio je i krenuo na borbene linije.

„Smajo Mandža je bio jako rigorozan, tako da se iznerviravši, počeo psovati sa riječima prema Naseru, misle li i oni danas uopšte ratovati, pa su i oni krenuli“, pričao je Sado.

Kravica nikada nije bila u okruženju, tako da je uvijek imala odstupnicu, sa dvije strane. U Kravici je neko od civila mogao poginuti samo ako nije htio ići, jer je kompletno stanovništvo, nakon našeg vojnog udara, krenulo preko brda prerna Drini i bezbjedno stiglo do Zelinja i Poloma. Najjače njihovo vojno utvrđenje na prilazu Kravici su bili Šiljkovići, ali ni oni nisu dugo izdržali pred dejstvima, uglavnom boraca Konjević-Polja. Kravica oćito nije ni očekivala napad, nego lagodan doček pravoslavnog Božića. Zanimljivo, već tada je u akciji na Kravicu bio ranjen Veiz Sabić, koji je komandovao jedinicama iz Konjević-Polja. Nije čudo što je bio ranjen ali je jako čudno što je ranjen sa leđa!? U vremenima kad kvarni ljudi počnu raspolagati sa ljudskim životima, „sumnja“ postaje temelj razmišljanja.

Nakon Kravice, nastala su nesnošljiva granatiranja. Avijacija je počela da djeluje noću, tako da gdje zanoćiš, učiš sva sureta i dove koje znaš i čekaš sudbinu. Jednu večer došao nam je daidžić Mefail i poslije večere smo u jednoj sobici, koja je ujedno bila i kuhinja, poređali se svi i zaspali kao u stari vakat. Negdje oko ponoći samo što se začulo brujanje aviona dvokrilca, nastao je opšti potres od eksplodiranih bombi. Svi su se prozori sručili na nas i naše jorgane kojim smo bili pokriveni. Vani je bio mraz od dvadesetak stepeni ispod nule. Svi promrzli, ali neozlijeđeni, ustali smo zgrtati staklo i najlonima zatvarati prozore, da bi mogli zoru dočekati. Sa jutrom smo krenuli da vidimo prave učinke i izvještaje. Na nas su padali i bojleri, napunjeni eksplozivom. Ispod Kućišta, trideset metara pored kuće Sevke sa Kule pala je bomba, ali su geleri provalili zid i ubili dijete od nekoliko godina. I Sevko je poginuo braneći prilaze Čaušu, tako da nevolja nikada ne dolazi sama. Zbog svoje nemoći da urade pješadijski, četnici su koristili sva raspoloživa sredstva. Rogač. Tablja, Kamenolom, Mačkovac, Petućac, Tara, i mnoga druga mjesta bile su lokacije sa kojih je srpska aktiljerija svakodnevno sijala smrt. Ako samo kažemo da je u zgradi osnovne škole u Osatu, gdje su mnoge izbjeglice našle utočište, od jednog projektila poginulo na desetine, onda je svaki komentar suvišan. U Srebrenici ljudska smrt je bila samo kolateralna šteta, tako da je u Srebrenici do aprila 1993. godine ubijeno oko 1.800 nevinih ljudi, žena i djece.

Iako je svega manjkalo, u Srebrenici je jedino nastala hiperprodukcija novokomponovanih narodnih pjesama. Svaku večer kada bih otišao na sijelo kod Sade, nije nikada prošla noć, a da jedna budala, vjerovatno plaćena, nije ispod kuće pjevala:“Ko to sedmog kroz Kravicu prođe – Naser Orić, nije Karađorđe!“, ili ona „Kome smeta zelena beretka – Il Arkanu ili Radovanu. Naser Orić, momak iz Orića, Veći strateg od Ratka Mladića.“ Po Srebrenici se mogla čuti i pjesma: „Ne volim te Alija, zato što si balija!“

Neka lokalna grupa „Sateliti“ i „Veseli Sastavci“ nikada nije bila zaposlenija na pisanju, komponovanju i izvedbi novih „hitova“ u cilju veličanja likova i djela novih moćnika. Bilo je i onih uvrijeđenih koji još nisu dobili svoju pjesmu, tako da su izdavali naredbe da se što prije piše i stvara i njihova himna.

Kao dijete sam slušao svirače Bjelovčane, a posebno je „uz debelu“ pjevao i svirao Huzeir. U večernja sijela, na dane ženidbe, ekipa bi zasjela, šiša bi ukrug kružila, a Huzeir bi udovoljavao novim narudžbama. Često bi pjevao: „Nema bolje knjige od Kurana, Nit čistije vjere od Islama, Niti slađeg mesa od kurbana.“

A oni koji bi smatrali da su pretjerali, ili oni koji su naginjali partizanštini, tražili bi i onu: „Ej, poranio od sokola tiću – Slavni junak Miloše Zekiću – Poranio na Crvene stijene – Gleda vojsku i opreme njene.“

Nakon više popijenog pića, oni, koji bi htjeli udariti kontru, započeli bi: „Na vrh gore Romanije, ustaški se bajrak vije, Pa neka ga nek se vije, nek sc vije ustaški je!“

Svako vrijeme je na isti kalup, životne nedaće su sastavni dio svakog vremena, kao i pjesme. Svako vrijeme je vrijeme režima, samo zavisi ko je na čelu režima i da li je on upakovan zakonom i demokratijom. Najteže je vrijeme kada neljudi nastoje da postanu veliki.

(U sledećem broju: Teror u Srebrenici)