Planirani haos
Ratni memoari Ibrana Mustafića, političkog i vojnog predvodnika Muslimana u Srebrenici (7)
Naserov teror nad nepodobnim Muslimanima
Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.
Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u „organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije“.
Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije.
Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je „borbu za domovinu“ kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare „Planirani haos 1990-1996“, u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.
Ibran Mustafić
Kompletna demokratska vlast opštine Srebrenica je bila smijenjena, a svi koji su obavljali bilo koju funkciju, bili su faktički osuđeni na odstrel, jer su deklarativno nabrojana sva imena koja su, kako je stajalo u odluci, „pobjegli iz Srebrenice, izdali svoj narod i prepustili ga na milost i nemilost četničkim hordama“.
Nabrojani „izdajnici“, prije svcga, kako su nas voljeli zvati, „potočarska trojka“ (ja i dva Hameda), dok je koliko-toliko držala sudbinu Srebrenice u svojim rukama, bošnjački narod se odbranio i nije doživio masovna stradanja ali kada su „zajahali“ novi spasioci, predvođeni „herojem Gazdom“ Naserom Orićem i bitangama oko njega, krajnji ishod ostade genocid.
Naravno, kao nosilac liste ljudi kojima se zabranjuje sve, kao sastavni dio Odluke „Ratnog predsjedništva Srebrenica“, bio sam počašćen ja. Bilo mi je i drago, jer su bar djelimično zadovoljili i moj ego, da se ipak zna ko je bio i ostao „glavna violina“. Kada sam dobio priliku da vidim tu Odluku i pročitam spisak, mogao sam i razumjeti imena nabrojanih koji se nisu nalazili u Srebrenici i koji su stvarno pobjegli, ali kada sam odmah ispod sebe vidio Hameda Salihovića, načelnika policije i ključnog čovjeka što nije predato naoružanje, a koji je trenutno i član Štaba i oficir bezbjednosti, te ime Hameda Ffendića, predsjednika SDA, koji je obični borac sa svojom kompletnom porodicom u Srebrenici, bilo mi je jasno sa koliko je tendencije donesena Odluka i da je u Srebrenici na snazi „vojna hunta“ i strahovlada bezobzirnih ljudi koji pred sobom ruše ustavni poredak da bi zadovoljili svoje interese.
Crni „mercedes“ je rulao kao bijesan, tako da je Srebrenica podsjećala na utrku „Formule 1“ u Monte Karlu, samo što je na stazi oko Srebrenice bio jedan bolid. Protutnjao je pored mene Naser Orić za volanom bolida, smotavši malo prema trotoaru na kojem sam se nalazio, ali se nisam ni pomakao. Kada je izašao iz bolida i sreo se sa mnom, samo mi, uz svoj kes, reče: „Boli tebe, ti ideš mirno preko ceste! Zamalo te autom ne udarih!“ Uz još ironičniji kes samo sam mu rekao: „Da si Bogdo!“
Nakon izvjesnog vremena, iz nekih izvora je procurila vijest da je sa četnicima u Bratuncu sklopljen aranžman o prodaji „mercedesa“. Spomiljala se cifra od 15.000 DM, koliko je traženo i 10.000 DM, koliko su nudili neki iz Bratunca. U početku nisam za ovu informaciju mogao da vjerujem. Mi ginemo kao snoplje, a da neko sa četnicima sklapa poslovne aranžmane. Ipak, nakon nekog vremena, „mercedes“ je preko noći nestao bez traga i glasa.
Poslije predstave posljednjeg nivoa primitivizma koji je bio za normalnu osobu nezamisliv u ratno vrijeme, naišao je Ibran Planić Ibe i rekao mi da je skoro došao iz Sasa. Već je vozio kamion „zastavu 640“, koju je uspio „zarobiti“ u Sasama i zovnuo me da tražimo Sadu i da ponovo idemo u Sase ne bi li našli nešto pšenice. Sjeo sam sa njim u kamion, pronašli Sadu, te nastavili prema Sasama.
Na samom ulazu u Sase, stanje je bilo haotično, vašarska atmosfera bez muzike. Narod je tutnjao na sve strane. Utakmica je počela. Ko šta ugrabi, uspio je! Osmačani su bili pored tenka T34. To je njihovo! U blizini, pored tenka, okupile se dvije suprostavljene ekipe koje su pred sukobom. Između njih je stajalo bure nafte. Ko će nadvladati? Krenuli smo dalje.
Iz kamiona sam gledao prizore koji su me činili krajnje depresivnim. Svako je bio u žurbi. Jedan čovjek je nosio džak pun poklanih kokošiju. Nekako je uspio doprijeti do kokošinjca ali je smatrao da su poklane kokoši najmirniji i najsigurniji plijen. Niz njegova leđa se cijedila krv. Nešto mi stalo u grlu.
Nikakve organizacije. Očito, u Srebrenici postoji „vlast vojne hunte“ samo na papiru. Dok bi Avdić, Fejzić, Džemo i drugi članovi Ratnog predsjednišrva i Izvršnog odbora trebali sa policijom da normalizuju stanje na terenu, da Civilna zaštita planski radi na zaštiti i prikupljanju opskrbe i drugih sredstava, oni trče za Naserom po gradu da se sa njim grle.
Kuća Bate Rankića je već gorjela, Bilo mi je drago. Znao sam ga dobro. Bio je, uz Krketa, vodeći ekstremista i jedan od glavnih kolovođa genocida na prostoru Sasa, odmah s početka agresije. Inače, Sase su, pored Skelana, bie najizloženije „četničkom paljenju požara“. Ipak, ekipa iz Sasa, sa Rešidom i njegovim bratom Kadirom, i drugim našim vrijednim momcima, do posljednjeg trenutka je odoljevala napadima.
Opet zakrčenje. Jedan čovjek natovario pun špediter stolarije. Vjerovatno se namjerava vratiti i useliti na novooslobođeni prostor odakle je uspio izvući živu glavu, ili je osjetio priliku da ubaci stolariju na tek urađenoj kući prije rata. Sa druge strane dvojica u svađi sa uperenim puškama jedan prema drugom. Kao da je pitanje trenutka kada će neko opaliti. Prizor identičan dvoboju kauboja na Divljem Zapadu. Oko nečeg se spore, samo ne znam šta je u pitanju?
Nastavili smo dalje. Ibran Planić Tečo je na jednom mjestu stao i krenuo u pretres kuća u potrazi za pšenicom ili nekim drugim od potrebnih artikala. Sa njim je izašao i Sado. Ostao sam sam u kamionu i poslije sagledanih prizora nije mi bilo ni do čega. Nakon što se Ibe vratio sa nešto pšenice u džaku, produžili smo do raskrsnice u Bjelovcu, okrenuli se i nastavili nazad. Za divno čudo, očekivao sam salve granata iz Srbije, ali je bio tajac. Očito da se nisu još presabrali. Najviše smo žrtava pretrpili od granata iz Srbije poslije ulaska u neka područja i po minama u noćnim traganjima za hranom. Nastojao sam da se što prije izgubimo, da čovjek ne gleda očaj, jad i bijedu. Pri našem povratku, neki su nastojali da se popnu na kamion i nastave sa nama. Vraćali su se sa kakvim-takvim plijenom, a drugi su hitali u pravcu Sasa sa nadom da je i za njih nešto ostalo.
Došao sam kući. Dok sam se odmarao, u ušima su mi odzvanjali povici paradera: „Pobjeda! Pobjeda!“
Nakon doživljenog prizora i sagledavanja kompletne situacije, u sebi sam rekao: „Poraz!“
Sa ovakvim načinom vođenja rata i ovakvom komandom i vlašću, nas samo može očekivati velika katastrofa. Naravno, svako veče slušam Radio BiH i izvještaj iz Srebrenice. U izvještaju, koji, prije svega, nije smio proći bez „veličanja lika i djela srebreničkog Muse Kesedžije“, opisana je akcija „u kojoj je likvidirano preko 140 četnika“. Naravno, „mi nikada nismo ni imali gubitaka“.
Vidim, ovdje vlada planirani haos. Bože, pa mi smo u lažima prevazišli Srbe ali znam da će nam se naše laži dugoročno obiti o glavu.
I sada, kada odem u svoje Potočare, nigdje žive duše! Izginulo je sve što je vrijedilo, a mnogima se ni za kosti ne zna. Od Srba iz Mjesne zajednice
Potočari, nekim čudom, poginuo Lazo iz Studenca i, zna se kako, Miloš iz Sijemova. Svi drugi, živi i zdravi.
Sutradan sam, poslije akcije na Sase, ponovo produžio za Srebrenicu. Nakon što sam malo provrljao po gradu i sa nekim malo popričao, otišao sam do Štaba i sjeo u kancelariju sa Sadorn. Dva-tri naoružana vojnika su kod Sade doveli jednog sredovječnog čovjeka od četrdesetak godina. Bio je zarobljenik iz akcije koja se završila. Jedna ruralna faca. Plav i neobrijan, kojem brada nije bila četnički imidž. Sjeo je kod Sade i krenula je priča. Sado ga je ispitivao sa pozicije oficira bezbjednost. Sjedio sam i nijemo posmatrao. Na stolu kod Sade je stajala njegova sveska, a ispred njega je stajala bajoneta. Poslije prvih pitanja koja su se odnosila na osnovne generalije, Sado je nastavio: „Ovdje se priča sve što se zna. Imaju dvije metode, jedna je lijep način, a druga – bajoneta sa soli.“
Znao sam da je to Sadin trik da bi zarobljeniku stavio do znanja da mora pričati, a da je ta druga metoda nepotrebna i isključena. Izvadio je Sado i svoju kesicu sa duhanom i sva trojica smo zapalili. Pričao jc čctnik o svemu. Naravno, na prvom mjestu su trenutne četničke snage koje su bile koncentrisane u Bratuncu i okolini.
Kako je u samim Sasama na početku agresije bio počinjen strahovit zločin nad Muslimanima, Sado je raspolagao sa velikim spiskom pobijenih. Osralo mi je u sjećanju da je na spisku bilo najvise familije Salihović i Omić. Pričao je četnik sve što je zuao, ponekada kao da se trudio da posvjedoči i ono što ne zna.
„Ko se najviše isticao u tim zločinima?“, pitao ga je Sado.
„Što se tiče onih koje sam poznavao, glavni predvodnici su bili Krke i Bato“, odgovorio je četnik.
Pretpostavljao sam da bi tako nešto moglo i biti.
„Gdje su završavala tijela likvidiranih?“, nastavio je Sado.
„Uglavnom, najviše tijela je bačeno u jalovinu rudničkih jezera“, odgovorio je.
Na spisku je bilo kompletnih porodica, djece i žena. Četnik jc govorio o iživljavanjima i silovanjima. Razgovor je trajao oko jedan sat, a kada je Sado rekao da su za danas završili, pozvao je u kancelariju momke da četnika sprovedu do zatvora. Niti sam više četnika vidio, niti sam se za njega posebno interesovao. Jedino znam da ono što sam čuo iz njegovih usta, nikada više nikog nije interesovalo. Poslije svega, nikada niko nije odgovarao za strahovite zločine na prostoru Sasa.
Nakon što su odveli četnika, ostao sam sa Sadom. Pričao mi je o mnogim stvarima ali mi je kroz razgovor najviše spominjao nekog Šarca iz Podravanja.
„Šarac je bio jedan stariji čovjek, zarobljen poslije akcije na Podravanje sa još nekoliko njegovih. Ostao mi je u posebnom sjećanju. Oni su prebijani na mrtvo ime ali Šarac je bio priča za sebe. Svaka mu čast! Takvu odanost srpstvu još nisam sreo. Iako je isprebijan na mrtvo ime, ja mu kažem da će sa nama u akciju, a on kaže da ga možemo vješati ali da nikada ne bi pucao na Srbe. I stvarno, princip se ponekada isplati. Na kraju se potrefi situacija da ga moramo zamijeniti ali je i zaslužio, iako ne vjerujem da će još dugo živjeti. Svaka mu čast“, divio se Sado Šarčevim stavom.
Kako je vrijeme prolazilo, uviđao sam da sam nepotreban i suvišan, iako sam zaista imao samo jedan motiv – da pomognem. Kad sam jednom ulazio u zgradu opštine, pored vrata je pisalo „Prijeki vojni sud“. Nisu pisala imena „sudija“ ali sam saznao za dvojicu; jedan je bio Zulfo Tursunović, a drugi Rešid Efendić Mujo. Čim sam vidio „naziv institucije“, pogotovo ono „prijeki“, obuzeo me neki strah, a kad sam saznao za imena sudija – naježio sam se.
Pored toga što je Naserov zamjenik, komandant Sućešćana, Zulfo je još i „sudija Prijckog vojnog suda“. Pored toga što je nepismen, Zulfo je sedamdeset i neke godine prošlog vijeka, kada je Titin režim bio ćvršći od stijene, u Kojinoj kafani u Srebrenici nožem počinio dvostruko ubistvo. Bio je nepravomoćno osuđcn na smrt, a kazna mu je zamijenjena sa 20 godina robije, od kojih je odležao 14. U Fočanskom zatvoru je upoznao i Aliju Izetbegovića.
Već u tom periodu se od strane „ekipe“, predvodene Naserom, osjećala opšta hajka prema nekim ljudima koji nisu bili po njihovoj volji, tako da su mnogima u prostorijama Vojne policije „prebirana rebra“. Ipak, od svega me najviše tješilo to što sam vidio da u Srebrenici ima naoružanja više nego što raspolaže Prvi korpus, pa sam smatrao da se stanje u rukovođenju i komandovanju može popravljati. Iz Sasa je, pored tenka 1 34, koji je završio na Osmačama, stigao i transporter koji su Hakini borci parkirali ispred Domavije.
Po prvi put sam, nakon Sasa, vidio i jedan mini VBR koji je izgledao kao namontirana dva bubnja na stalak. PAT-ova i PAM-ova je bilo više nego je trebalo. Brdski top je bio odavno u funkciji, puškomitraljezi M58 nisu bili toliko popularni, tako da se prestiž pojedinih temeljio na puškomirraljezu M84. Minobacača, kalibra 60 i 80 mm je bilo dovoljno, ali jedina nedaća je bila – logistika. Sa onoliko naoružanja, uz logističku podršku, mogli smo se ravnopravno hrvati sa agresorom. Ali, gdje je poštenje, pamet i mudrost?
Kada sam se, poslije mog dolaska, prvi put sreo sa Hamedom Efendićem, imali smo prijatnu i trezvenu komunikaciju bez pretjerane ljubavi. Hamed, stari borac od principa, Danas nema Hameda i njegovog Fejze, bisera od djeteta. Pojela ih obojicu 1995, a još stoji „Odluka ratnog predsjedništva“ na kojoj je Hamedovo ime odmah ispod moga da je napustio Srebrenicu i „ostavio svoj narod na milost i nemilost četničkim hordama“.
Poslije izliva moga nezadovoljstva situacijom, Hamed je nastavio smirujućim tonom: „Ibrane, ja sam na početku svega ovoga doživio svašta i propatio svega. Najbitnije je sve ovo preživjeti, a poslije toga će sve doći na svoje mjesto. Ja sam bio u najtcžim borbama. Izgubio sam i sestrića Bekira. Na početku, bio sam sa Naserom i Sadom. Naseru sam dao 3.000 DM i ostatak oko 1.000 DM u dinarima, ukupno oko 4.000 maraka, s namjerom da se preko Ibrahima Goluba od pekara iz Bratunca kupi brašno i doveze narodu u Potočare. Ali, ni para, ni brašna.“
U Srebrenici je, jedino na zemaljskoj kugli, bio kriterij da je loš komandir onaj ii čijoj jedinici ima najmanje poginulih. Naser Orić je to objašnjavao argumentom da „ta jedinica nema žara u borbi“. Obično bi u takvim jedinicama pronašli „krtice“. U bataljonu „Biljeg“ tu ulogu je imao Ahmet Tihić, vječiti mutikaša. Svoj neposluh je odmah na početku agresije pokazao Hakija Meholjić. O torne mi je i brat ispričao: „Kada je krenula haranga prema Hakiji Meholjiću, on je svoju jedinicu proglasio HVO. Jedne prilike je došla naredba da se blokira Hotel „Domavija“, u kojoj je bilo sjedište Hakine jedinice. Kompletan hotel je opkoljen i sreća da nije došlo do krvoprolića. Hako ti je na svojim vozilima ispisao HVO, tako, pošto je njegova jedinica bila smještena u hotel, mi smo ti njegov HVO preveli u „Hakino Vojno Odmaralište“. Ipak, nađen je neki kompromis i nije došlo do najgoreg.“
Vojna policija je bila u katastrofalnom stanju, ona je bila strah i trepet i za naše ljude. Mnogi su premlaćeni, zatvarani, počeli su da pljačkaju i narod, tako da je Naset morao da smijeni Mirzu i na njegovo mjesto postavi Atifa Krdžića.
S obzirom da je na prostoru kompletne slobodne teritorije formirana neka vlast koju su nazivali „Subregija“, a koja je objedinjavala sve slobodne dijelove opština Srebrenica, Bratunac, Vlasenica i Zvornik, znao sam da je Sado predsjednik Ratnog predsjedništva „Subregije“, a Naser – komandant Oružanih snaga „Subregije“.
Formiranjc „Subregije“ moralo je bili povezano i sa likvidacijom Nurifa Rizvanovića, tako da sam sve više bio ubjeđenja da je preko „Subregije“ glavni zadatak trebalo da bude formiranje Korpusa, jer jå očito Naserova sujeta procijenila da on mora da bude minimalno komandant formacije koja se zove – korpus.
Znao sam kako je išao kompleran plau za Nurifovu likvidaciju, ali su me zanimale pojedinosti. Iako je on govorio da nema ništa protiv toga da Naser bude komandant, protiv Nirifa je radila konstantno propaganda koja je trebala završiti odstrijelom. Na kraju je likvidacijom i završilo ali je bilo logično da nekoga ne možeš ucmekati, a da prije toga ne posiješ propagandu. Uglavnom, uvijek je najveći adut izdaja.
Nakon što mi se Sado o svemu otvorio, počeo je o nekim detaljima: „Moj Ibro, jebo ti narod! Narod je obična stoka koja samo zna za drugim halakati. Nurifu je presudio narod. Kada smo uhapsili Nurifa Rizvanovića, Mirsada Kavazbašića, Aliju Muškića, njegovu pratnju i još neke druge, u
Konjević-Polje je dovedeno oko tri hiljade ljudi. Kada je Nutif izveden pred narod na binu i kada sa bine pitaš da li treba izdajnika ubiti, svi uglas kliču „ubiti, ubiti“. Narod će te uvijek jebati. Kada Zulfo Nurifa udari tupim dijelom noža u glavu, narod kliče. Nurifa i njegove u zatvoru su ubili na mrtvo ime. Nurif je na binu izveden u donjem vešu. Ja sam sve ispitivao.“
Nisam mogao da dođem do daha od Sadinih riječi. Morao sam da ga opomenem da je vrijeme kada i tebe mogu optužiti. Ti znaš da si još postavljen za predsjednika ‘Subregije.'“
Sado se uvijek vadio: „Radio sam svoj posao krajnje profcsionalno i sve sam pokrivao papirima, imam zapisnike šta sam poduzeo u cilju bezbednosti.“
Nisam mogao da se otrgnem dojmu da je Sado, kao jedan od najmudrijih ljudi koje sam upoznao, dozvolio sebi da ga Naser doslovno namagarči. Naime, Naser je, kao glavni scenarista, odmah poslije održanog mitinga u Konjević-Polju, na kojem je „u ime naroda“ faktički donesena presuda nad Nurifom Rizvanovićcm, sa ostalim jedinicama iz Cerske i Konjević-Poija, te sa nešto naših momaka iz Srebrenice, otišao u akciju na zvorničku Kamenicu. Zaista su uzeli Kamenicu u kojoj je, po izvještajima sredstava informisanja, „likvidirano oko 120 četnika“, ali ono što sa sigurnošću znam, na Kamenici je poginulo nekoliko naših, dok je bilo nešto i ranjenih. Među poginulim je bio i, meni draga osoba, Džemo iz Nurića, inače dobar borac. Sa tom akcijom je Naser, kao i povratkom u Srebrenicu, stvorio svoj alibi za Nurifa. Akcijom je potkrijepio tvrdnju da je Nurif izdajnik, a na putu za Srebrenicu, kada je Nurif likvidiran, nije ni prisustvovao. Bilo mi je jasuo da se Naser, kojeg su već svi zvali „Gazda“, dobro išlifovao i da je postao opasan, ali sam isto tako znao da Naser ima „ljude u sjeni“ koji su njegovi glavni savjetnici.
„Sado, ti si bio u koloni i kada je Nurif likvidiran. Znaš dobro da se priča da je i mezar za Nurifa već bio iskopan“, govorio sam mu.
Sado je rekao: „Ja sam onog momenta kada smo krenuli za Srebrenicu iz Konjević-Polja za vođu puta imenovao Nedžada Bektića, tako da je njegov zadatak bio da Nurif dode živ i zdrav do zatvora u Srebrenici. Ko je izvršio likvidaciju Nurifa Rizvanovića ne znam tačno ni ja, ali se pričalo da je direktno upetljan, Zulfo, Barak i još neki.“
Nurif je nekima rekao da zna da će biti likvidiran, još pri hapšenju. U pritvoru u Konjević-Polju je doživio mnoge muke, a u njegovom premlaćivanju se najviše isticao neki Hazim Omerović koji je cijelo vrijeme u Srebrenici pokušavao da glumi Gazdinog dvojnika. Mirsad Kavazbašić se uspio nekako spasiti, iako je zavijan u prijesne kože. Navodno ga je spasio Gazda ali onaj ko može nekog spasiti, logično je da druge može i u smrt slati. Aiija Muškić je preživio, i on je, koliko znam, bio plav kao policijska uniforma. Nurif je sa sobom imao jednu gospođicu koja je pokušala da se probije do Tuzle. Bila je medicinska sestra, rodom sa Sikirića kod Bratunca. Svašta se piičalo. Po nekim izvorima, kažu da su je neki iz „ekipe“ sustigli, silovali i likvidirali ali ono što je istina je to da joj se gubi svaki trag.
Sa svakom novom informacijom, sve sam se više i više zgražavao i bilo mi je sve jasnije da je kompletan narod, koji se našao u ovakvoj situaciji,
Samo talac kriminogene hunte, koji mora završiti katastrofalno.
(U sledećem broju: Napad na Jezero i Skelane)