Raspad bivšeg režima i hapšenja u svetlu novog doba: hoće li posao novih vlasti obaviti staro tužilaštvo?
STRAH, HAOS I BEKSTVA
Dok oslobođena Srbija tek ulazi u veliki posao čišćenja od kriminala, korupcije, narko mafije i njenih zaštitnika i saučesnika unutar uništenih državnih institucija, formiranje novog saziva Skupštine Srbije skoro u tišini prate Evropski parlament (čija je „pridružena članica bila Srpska napredna stranka u okviru „evropskih narodnjaka“), Evropska komisija (koja je bila saučesnik Aleksandra Vučića u svim nepočinstvima), te Savet Evrope i svi druge evropske institucije, sa časnim izuzetkom Europola koji je radio svoj posao uprkos svemu rečenom. Njihov stav o novom predsedniku države i predsedniku vlade, tek će se videti i čuti.
Politička mafija u administraciji EU i njene veze sa Srbijom, tokom proteklih deceniju i po, ne ulivaju poverenje u ono što će činiti u narednom periodu. Navodno, Srbija je kandidat za članstvo u EU, i po tom osnovu ima 250-300 miliona evra godišnje bespovratnih sredstava. Za taj novac nešto mora i da uradi. I dok ova dilema lebdi nad turbulentnim vremenom promena u koje Srbija ulazi, „na terenu“ se dešavaju neverovatno, često nadrealne scene, da budući optuženici hapse svoje dojučerašnje šefove i načelnike, „gazde“ i naredbodavce…
Nikola Vlahović
Gotovo petnaest godina nakon što je Srbija dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji, jedno pitanje i dalje dominira odnosima Beograda i Brisela: zašto je Evropska komisija bila saučesnik u zločinu protiv čovečnosti u porobljenoj Srbiji koju je radikalsko-naporednjačka mafija bacila u tamnicu laži, dezinformacija, nasilja, ubistava, krvavih represalija i izolacije od ostatka sveta? I ko će da odgovara za to, osim Ursule fon Der Lajen?
Da li će nova vlada predati dokaze Evropskom tužilaštvu u vezi sa ovim i kad? Od uspostavljanja diktature Aleksandra Vučića javno su govorili nadležne persone u Briselu da je on ključni faktor stabilnosti na Zapadnom Balkanu. I za njih je to i bio: potpisao je Briselski sporazum 2013. godine, a zatim i sve ostalo u vezi sa Kosovom, zaključno sa Ohridskim sporazumom kojim je faktički priznao njegovu „državnost“ i čime je prestalo da postoji slovo Ustava R. Srbije, koje kaže da je to deo države Srbije.
Od „nove Srbije“, sad se traži i sprovođenje potpisanog: uspostavljanje diplomatskih odnosa sa samoproglašenim Kosovom, razmena diplomatskih akreditiva i sve što sledi u vezi sa tim. Izričito se traži i uvođenje sankcija Ruskoj federaciji (tačnije, Putinovom režimu).
Ovo je „decidirano“ saopštila komesarka za proširenje EU neposredno nakon pobede „Studentske liste“ na vanrednim parlamentarnim izborima 25. oktobra 2026. Nova Srbija nikako ne sme da zaboravi da je ovaj isti sastav Evropske komisije punih 14 godina takođe javno i uz velike počasti, promovisao zločinački režim Aleksandra Vučića kao „najvažnijeg partnera regiona Zapadnog Balkana“.
Tek kad je „đavo odneo šalu“, i kad je slobodarska Srbija ustala protiv mraka i zla, usledilo je jedno „nemušto“ i lažljivo priznanje da je zločinac „preterao“. I to tek kad su studenti „zakucali“ na vrata Evrope i pojavili se u svakom većem gradu EU, gde su dočekivani oduševljeno i masovno od strane srpske dijaspore i od domaćeg stanovništva.
Danas se u prevratničkoj atmosferi u Srbiji, među okorelim pripadnicima režima bivšeg diktatora, bije odsudna bitka: ko će koga da strpa u zatvor. „Kandidati“ za robiju hapse one do sebe, kako bi makar malo pokazali da su bili „za današnjicu“ a protiv „reakcije“. Tek sledi veliko „posipanje pepelom“, razna izvinjenja i scene kajanja. A, dešavaju se i ovakvi paradoksi „u prelaszno doba“…
Naime, Generalna skupština INTERPOL-a biće održana od 30. novembra do 3. decembra 2026. godine u Hong Kongu, uz učešće visokih predstavnika policijskih i bezbednosnih institucija iz država članica ove međunarodne organizacije. U sastavu delegacije srpske policije treba da budu ministar unutrašnjih poslova, državni sekretar, načelnik Odeljenja za međunarodnu saradnju i evropske integracije, kao i predstavnici Odeljenja za međunarodnu operativnu policijsku saradnju, odnosno Nacionalnog centralnog biroa INTERPOL Beograd. Međutim, posebnu pažnju izaziva mogućnost da se među članovima delegacije nađe i Goran Isaković, aktuelni načelnik Odeljenja za međunarodnu operativnu policijsku saradnju, čije se profesionalno postupanje i rukovodeći kredibilitet dovode u pitanje. Prema diplomatskim izvorima MT njegovo eventualno prisustvo ovom međunarodnom skupu neće biti poželjno jer se Goran Isaković u dosijeima unutrašnje kontrole Europola (čiji je Srbija član već pounu deceniju, od 2016. godine) redovno „isticao“ u primeni nedozvoljene fizičke sile (prekorečenja ovlaštenja) prema studentima tokom protesta održanih 2025. i 2026. godine.
Generalna skupština INTERPOL-a nije protokolarno putovanje niti prilika za nagrađivanje rukovodilaca na osnovu njihovog formalnog položaja. Reč je o jednom od najznačajnijih međunarodnih policijskih skupova, na kojem Republiku Srbiju moraju predstavljati profesionalno dokazani, stručni i kredibilni pojedinci, čiji rad i ponašanje ne dovode u pitanje ugled institucije koju zastupaju.
Uzgred, treba reći da je u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova, a posebno Nacionalnog centralnog biroa INTERPOL Beograd, postoje policijski službenici sa dugogodišnjim iskustvom, neposrednim operativnim rezultatima, specijalističkim znanjima i značajnim doprinosom međunarodnoj policijskoj saradnji. Njihovo iskustvo i stručne kompetencije trebalo bi da predstavljaju osnovni kriterijum prilikom određivanja sastava delegacije. Ali, umesto toga, svrgnuti režim AV, kao „ruka iz groba“, pojavljuje se ovde u liku pomenutog Isakovića.
Ovaj primer je važan, jer će se na takvima „testirati“ nova vlada i njene namere. Već nakon 25. oktobra 2026., počelo je da teče dragoceno vreme za formiranje nove vlade. Pa i nakon teško kompromitovane i uvek režimske Republičke izborne komisije sa zvaničnim rezultatima izbora, neko je odlučio da „još malo sačeka“ sa formiranjem parlamenta. A, dragoceno vreme je prolazilo. Srećom, unutar palog režima, usledio je obračun među raznim klanovima i frakcijama.
Na primer, dosadašnji direktor BIA Vladimir Orlić i načelnik operative, Nikola Vasiljević, prvog vikenda u novembru 2026. održali su hitan sastanak zbog opšte pobune unutar Agencije. A, da stvar bude gora Vasiljević je pred svedocima zapretio jednom od načelnika operative koji se suprotstavio rukovodstvu: „Njega ću da rešim privatno, ima da ga ubijem!!!“ Istovremeno, „pošteni“ načelnik Simić smenjen je nakon što je odbio da učestvuje u navodnom falsifikovanju dokumentacije, a potom raspoređen na operativne poslove na Paliluli. Pominjala su se i premeštanja „kadrova“, izvesnog G. Colića i neke V. Sokić. koja se u Agenciji kao u kafani hvalila kako je „odrasla u SNS“.
Nikola Vasiljević, uplašen zbog svih nezakonitih radnji svakodnevno ne samo da upućuje pretnje ljudima i saradnicima već i deluje protiv njih. Iz straha zbog svega što ga čeka, naredio je da pronađu i u Crnu Goru deportuju izvesnog Bakića da ne bi ovde davao izjave ili ne daj bože svedočio na procesu, jer je pod njegpovom kontrolom i vrhom BIA, organizovao masovno (i nasilno) sakupljanje glasova za srušenog diktatora i njegov režim. A, ko ke kome unutar BIA pretio smrću onima koji odbijaju nezakonita naređenja, i mnoge druge intrige iz zgrade na Banjici, tek će doći do javnosti.
Izvesni Milan Karapandžić, službenik BIA, koji je „po dužnosti“ progonio jednog beogradskog advokata, pa čak i podneo krivičnu prijavu protiv njega, čim je AV katastrofalno poražen na izborima 25. oktobra, već narednih dana je moilio nadležni sud da što pre donese presudu na njegovu štetu, i da što pre odbije njegovu tužbu, i sud mu 4. novembra usvaja molbu i donosi presudu na njegovu štetu (odbija mu tužbu, bez ijednog održanog suđenja!).
U takvim i sličnim haotičnim scenama, načelnik operative BIA Nikola Vasiljević, uplašen zbog svih nezakonitih radnji svakodnevno ne samo da je upućivao pretnje ljudima i saradnicima već i delovao protiv njih. Iz straha zbog svega što ga čeka, naredio je da pronađu i u Crnu Goru deportuju izvesnog Bakića da ne bi ovde davao izjave ili ne daj bože svedočio na procesu, jer je pod njegovom ličnom kontrolom i celim vrhom BIA, organizovao masovno (i nasilno) sakupljanje glasova za srušenog diktatora i njegov režim.
Ali, nadležno tužilaštvo sada može bez brige da ispita ove ozbiljne navode, a rukovodstvo BIA da odgovori javnosti i zakonu. Postoji zabeležen sastanak Republičkog javnog tiužioca Zagorka Dolovac sa šefom Delegacije EU u Srbiji Andreasom fon Bekeratom, koji je „na licu mesta“ oslobodio straha i rekao da se više ne plaši i da slobodno postupa, jer je „tužilaštvo postalo slobodno“…I na snimku se vidi kako Dolovac gleda fon Bekerata, kao da ne veruje, pa je ovaj gospodin to morao da ponovi par puta i mirnim glasom kaže: „Just do your job properly“ („Samo radite svoj posao kako treba“)…
Po mnogo čemu mnogo ozbiljnija i opasnija poluga bivšeg režima bila je i Vojna bezbednosna agencija (VBA). Tamo se nalaze „sive eminencije“ iz senke: Jovanić, Nešić i Kušlić kao Vučićev pravi oslonac tokom proteklih godina. Dok je javnosti namerno usmeravana pađnja na na BIA, Vojno-bezbednosnu agencija je ostala pravi centar lojalnosti prema Aleksandru Vučiću. Ta „lojalnost“ nikada suštinski nije bila sasvim u civilnoj službi, već i u vojnoj kontraobaveštajnoj strukturi.
Na čelu te mreže stoje i dalje general-potpukovnik Đuro Jovanić, general Žarko Nešić i penzionisani oficir Branislav Kušlić, koji su godinama radili po ugovoru. Đuro Jovanić, rođen 1977. u Apatinu, završio je Vojnu akademiju, intendantski smer 2001. godine. Karijera mu je do 2012. tekla uobičajeno;radio je kao komandir vojničkog restorana u kasarni u Somboru a otuda i nadimak „Đuro Kutlača“.
Prekretnica dolazi kada Vučić postaje ministar odbrane, Jovanić postaje njegov ađutant. Od tada slede brza naporedovanja i vanredna unapređenja (od kapetana, majora do generala, sve za samo nekoliko godina!). Direktor VBA je od 2018. godine Žarko Nešić, rođen u Prištini, njegov bliski saradnik. I on takođe „dolazi iz restorana“, jer je bio upravnik vojničkog restorana u prištinskoj kasarni „Kosovski junaci“. Upućeni izvori znaju brojne anegdote o njegovom vikend „konobarisanju“ u lokalima na Kosovu, pa čak i o učešću u krađi Yugo vozila 2001. godine koje je skrivio kao pripadnik službe bezbednosti Prištinskog korpusa (vozilo ukradeno podoficiru u Preševu i odvezeno na KiM).
Za srušenog diktatora bavio se poslom „kontrole“ načelnika Generalštaba Milana Mojsilovića (mada su on i Mojsilović kumovi, „uredno“ ga je špijunirao za račun „vođe“). Branislav Kušlić je bio i ostao najmanje vidljiv penzionisani oficir koji, godinama radi u VBA đî posebnom ugovoru. Opisuju kao tihog izvršioca, „sivu ruku“ koja drži kontinuitet i tehničke detalje, daleko od reflektora. Bio je navoidnoi organizator jednog centra za Vučićeve „botove“ mada je Ministarstvo odbrane odbacilo te optužbe o bot-centru i prisluškivanju.
godine, pa sve do vrha VBA, plus sumnje oko mandata i kadrovanja, činilo je ovu trojku „Glavnim štabom“ Vučićeve stvarne super-kontrole nad bezbednosnim aparatom.
Ona jeste delom bila u BIA, ali ništa manje (ako ne i mnogo više) u VBA. A, čime su se BIA i VBA (svaka za sebe, i svaka u službi AV), bavile tokom paklene decenije i po pod komandom samoproglašenog „vođe“ i njegove razgranate narko mafije? Možda jedan simptomatičan slučaj, najboolje govori o zločinačkim poslovima kojima su se bavili. Naime, sada skoro zaboravljeni slučaj pokojne dr. Tamara Kačar Novković, koja je bila molekularni biolog i jedna od najcenjenijih DNK veštaka Nacionalnog kriminalističko-tehničkog centra (NKTC) MUP-a Srbije, doživela je strašnu sudbinu voljom vrha bivšeg režima. Bavila se forenzičkim analizama bioloških tragova i radila na dokazima koji su mogli da odluče o sudbini ozbiljnih krivičnih postupaka.
Sve se promenilo nakon policijske akcije u beogradskom restoranu „Durmitor“ 1. juna 2017. godine, kada je uhapšeno više osoba za koje se sumnjalo da pripadaju škaljarskom klanu. Među dokazima bili su pištolji na kojima je Tamara obavljala DNK veštačenje. Njeni nalazi pokazali su DNK tragove Mitra Muratovića i Miloša Nilovića, zvanog Runjo. Međutim, na suđenju 11. juna 2018. Tamara je iznela nešto što je dodatno zakomplikovalo slučaj: naknadnom analizom mešanog DNK profila na pištolju „Walther“ pronađen je i trag treće osobe Mališe Vućića, koji je takođe bio uhapšen u Durmitoru. Na osnovu tih saznanja tužilaštvo je podiglo novu optužnicu, ali je sud nije potvrdio. Upravo nakon njenog dopunskog nalaza i svedočenja počinju njeni profesionalni problemi. Tadašnja državna sekretarka MUP-a Dijana Hrkalović bila je „nezadovoljna“ njenim veštačenjem (čitaj: njen „pretpostavljeni“ AV je bio „nezadovoljan“).
Od dr Tamare Kačar Novković se očekivalo da postupi drugačije u vezi sa DNK nalazima. Ali, to se nije desilo. Ova časna i hrabra ličnost nije povukla svoj nalaz niti promenila stručno svedočenje. Umesto da nastavi da radi posao za koji je bila stručna i nagrađivana, premeštena je iz Nacionalnog kriminalističko-tehničkog centra u Sektor za vanredne situacije MUP-a, na niže radno mesto koje nije imalo veze sa njenom specijalizacijom. Rešenje o premeštaju doneto je 28. novembra 2018. godine, na osnovu ovlašćenja tadašnjeg ministra Nebojše Stefanovića. Sa njom je iz laboratorije uklonjena i njena koleginica Anđelka Vučetić-Dragović, tadašnja šefica DNK laboratorije. Anđelka Vučetić-Dragović je smenjena nakon što je na sudu potvrdila veštačenje dr Tamare Kačar Novković i rekla da je upravo dr Kačar Novković bila „nosilac predmeta“ i da je ona kontrolisala i potpisala nalaz. Nakon toga, Dr Kačar Novković je godinama pokušavala da se vrati na svoje radno mesto. Vodila je pravnu borbu, obraćala se nadležnima i tražila da joj se omogući povratak u NKTC. Obraćala se i kabinetu tadašnjeg ministra Aleksandra Vulina, ali nije uspela da se vrati u laboratoriju. Policajci su taj Sektor za vanredne situacije, u koji su premeštani nepodobni zaposleni, interno nazivali „depo za policijski otpad“. Dana 8. februara 2022. godine Tamara Kačar Novković pronađena je mrtva ispred zgrade u kojoj je stanovala na Voždovcu. Prema prvim informacijama, radilo se o samoubistvu. Više javno tužilaštvo naložilo je obdukciju i toksikološke analize radi utvrđivanja okolnosti smrti. Nakon njene smrti, Novi policijsko-sindikalni savez podneo je krivičnu prijavu protiv Dijane Hrkalović, Nebojše Stefanovića, Vladimira Rebića, Milana Stanića i drugih NN lica, zbog sumnje na proganjanje i navođenje na samoubistvo. U prijavi je iznet stav da je dr Kačar Novković godinama trpela zastrašivanja, pretnje i pritiske zbog odbijanja da svoj stručni rad prilagodi tuđim zahtevima.
Sumnja u tajno praćenje i učešće VBA u ovoj stvari, takođe je postojala, ali, ako se ovaj slučaj ponovo istraži, ne bi bilo iznenađenje da je „vojna služba“ imala „izvršnu ulogu“. Dr Tamar Kačar Novković nije bila političarka, nije bila kriminalac, nije bila deo bilo kog klana. Bila je stručnjak koja je radio DNK veštačenja i svedočio o onome što je pronašla u dokazima. Ko je odlučio da je „skloni“ zauvek? Hoće li novo tužilaštvo u Srbiji na ovakvim primerima pokazati da je istraga prljavih poslova bivšeg režima moguća na način da se završi procesuiranjem i hapšenjem alktera zločina?
I dok traje raspad glavnih temelja zločinačke mašinerije bivšeg režima, njegovom bivšem „vođi“ u inostranstvo je pobegao i treći kum (nakon Nebojše Stefanovića i Nikola Petrovića). Naime, brat Zvonka Veselinovića, Goran Veselinović (poznat po nadimku „Goxi Narkoman“), našao se u Crnoj Gori, kod svoje treće supruge. Sustiže ga paničan strah od hapšenja zbog dokaza iz Sky prepiski i glasovnih poruka gde se pominje u raznim situacijama kao jedna od karika narko mafije, ali i zbog kompanije „Telekom Srbija“ iz koje je izvukao na desetina miliona evra, vezama sa klanom „Belivuk“ i firmom „Rajt“. Ima, kako izvori kažu i spreman plan za bekstvo u Grčku (poseduje grčko državljanstvo i grčki pasoš).
Pobegao je i Vučićev „kripto-stručnjak“, „perač“ prljavih miliona braće Vučić, Dušan Petrović, sin Pavla Petrovića, iz Fiskalnog saveta, koga je njegov prezimenjak (prema nekim izvorima i dalji rođak!), „kum“ Nikola Petrović „vrbovao“ da otvore „firmu za pranje novca“. I otvorili su je na Dušanovo ime. Dali su joj ime Crypto 12, i uspeli da blizu milijardu evra preko nje „operu“ i iznesu iz Srbije u vidu kripto valuta. Samo u jednoij godini firma je imala 32 miliona evra prometa, a navodna zarada kje bila „piščjivih“ par miliona.
Ali, kroz ulaganja u kripto valute i na taj način pranjem narko novca braće Vučić, „obrnuli“ su preko 800 miliona evra, prema nekih računicama i blizu milijarde evra. Nikola Petrović je u svom prezimenjaku prepoznao „potencijal“ jer je Dušan obožavalasc kokaina i stručnjak za kripto valute. U toj idealnoj kombinaciji, „kum“ Nikola je dobio poslušnog „službenika“ za potrebe državne mafije. Prve nedelje novembra Dušan Petrović je „pakovao“ kofere i spremao se za odlazak u London, a u međuvremenu (prema izvoru MT), se već tamo i preselio.
Treće tužilaštvo u Beogradu izdalo je 9. novembra nalog za hapšenje Stojana Vujka, Ivana Bošnjaka i Andreja Đulića, zbog postojanja osnova sumnje da su odgovorna lica privrednih društava „Milenium tim“ i „Danub riversajd“ izvršila krivično delo građenje bez građevinske dozvole iz člana 219a Krivičnog zakonika.
Da bude jasnije o čemu se radi, po Vučićevom odobrenju srušili su hotel „Jugoslaviju“ na Novom Beogradu, spomenik arhitekture, i na njegovom mestu planirali gradnju novog hotela i stambeno poslovne kule-nebodera, te su kao odgovorna lica privrednih društava „Milenium tim“ i „Danub riversajd“ izvršila krivično delo građenje bez građevinske dozvole iz člana 219a Krivičnog zakonika. Četvorica iz ove korporacije (odvde pomenuti i još jedan) našla su se na listi zahteva za uvođenje američkih sankcija i moguće krivično gonjenje, koji je republikanski kongresmen Vilson (Wilson) uputio državnom sekretaru Marku (Marco) Rubiju, a ovaj prosledio Ministarstvu pravde SAD na dalje postupanje.
Srbiju tek čekaju velika iznenađenja, kad narod sazna šta su mu radili. Tada se može desiti da neki drugi (narodni) sud reši neka pitanja.
