Feljton
Crna knjiga Evropske unije i NATO-a (1)
Životno važni interesi?
Najnoviji rad Volfganga Efenbergera čini dve stvari: prvo, interpretativni pregled istorijskih odnosa zavisnosti, saveza i navika koji utiču na evropske države i na političkom i na vojnom nivou, i drugo, oprezna, ali pronicljiva analiza aktuelnih događaja koji će uticati na sudbinu i budućnost Evrope. Autor je hrabar jer dovodi u pitanje negovane izvesnosti i naizgled samorazumljiva objašnjenja koja, kada je reč o tumačenju stvarnog stanja stvari, definišu našu političku i društvenu svakodnevicu. Njegovi zaključci, koje u svakom slučaju dozvoljava sebi na kraju opširnog, pedantnog i detaljnog izlaganja činjeničnog stanja, pokazuju da je autor sklon da ne prihvati nekritički opšteprihvaćene obrasce tumačenja, već, naprotiv, da koristi postojeće činjenično stanje u celini i bez selektivnih ideoloških treptaja. Pri tome gotovo neizbežno dolazi do zaključaka za ocenjivanje događaja koji se delom jasno razlikuju od zaključaka tzv. „mejnstrima“.
Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije izvode iz njegove knjige Crna knjiga Evropske unije i NATO-a, s podnaslovom “Zašto svet ne može živeti u miru?“, u prevodu Paje Ilića
Volfgang Efenberger
Predgovor
Trenutno doživljavamo fazu velikih promena moći u međunarodnoj strukturi. Za donosioce odluka u Evropskoj uniji i u onim nadnacionalnim institucijama u koje su evropske države integrisane, to znači da je neophodna akcija u smislu povećane budnosti i repozicioniranja. U ovom procesu, dobro uvežbane i negovane izvesnosti moraju biti dovedene u pitanje, a neke baciti u vodu. Otvorenog uma, konvencionalni politički i vojni savezi i njihova održivost u vremenima krize moraju biti dovedeni u pitanje, kao i imidž neprijatelja koji su njihovi politički lideri decenijama uporno prenosili građanima ovog kontinenta. Aktuelne velike globalne društvene promene povezane sa promenom vrednosti na svim nivoima kulturnog, društvenog i političkog suživota imaju mnoge uzroke, od kojih su najznačajniji ukorenjeni u stalnom usponu i padu moći, prema rečima Britanaca, istoričar Pol Kenedi. Ali makroklimatske promene, ekološko osiromašenje i demografske promene, da navedemo samo nekoliko primera, takođe su aspekti koji deluju kao ubrzivači požara.
Samo zbog ovih problema, istorijskim događajima koji su doveli do sadašnjeg stanja često se pridaje sporedna pažnja u mogućim objašnjenjima trenutne situacije. Međutim, sadašnji odnosi moći i dominacije, zavisnosti i ograničenja imaju svoje korene u strukturama koje su narasle tokom dugih vremenskih perioda, koje se ne mogu menjati iz dana u dan samo zbog povezane dugoročne vremenske konstitucije i horizonta ispoljavanja. u sadašnjosti. Za razliku od ovih dugoročnih uticaja, sadašnjost većina doživljava kao svet koji se menja ubrzanim tempom i zbunjen trendovima globalizacije, u kojem akteri moraju biti manje u političkim telima, a više u multinacionalnim, globalno operativna sedišta preduzeća Sve više ljudi se oseća zarobljeno i mogu samo da reaguju umesto da deluju.
U ovakvim tužnim vremenima, kojima smo svi direktno svedoci, važno je prepoznati polazišta našeg razumevanja društveno-političkih prilika i preovlađujućih izvesnosti. Na kraju, interpretativni suverenitet je u pitanju i karte se menjaju, u nekim slučajevima sa dugoročnim posledicama za ostatak 21. veka. Izvan „lažnih vesti“, sve više ljudi sumnja da neki noviji istorijski događaji možda nisu onakvi kakvima su ih decenijama navodili da veruju, u smislu njihovih uzroka i odgovornih, i da, pored zvanično sankcionisane istoriografije – koja je u Evropa je dužna istorijskim događajima 20. veka, ali ima direktan uticaj na tumačenje sadašnjosti – postoje i druga tumačenja jednakog ranga, možda čak i iskrenija, koja zahtevaju pažnju i razmatranje. Da istoriju pišu pobednici i da trenutni odnosi moći i dominacije imaju centralni uticaj na ono što se saopštava ljudima više nije vredno pomena.
Međutim, očigledan je nedostatak uravnoteženih, naučno ozbiljnih publikacija koje dolaze do različitih zaključaka. Ovo je takođe zbog ograničenog pristupa informacijama potrebnim za ovo. Kao ekskurs, treba napomenuti da u geopolitičkom smislu, autor ovih redova treba sa iznenađenjem i izvesnim zaprepašćenjem da primeti da trotomno delo Aleksandra Gelijeviča Dugina „Grundlagen der Geopolitik“ („Osnovi geopolitike“), tj. kontroverzna za razumevanje aktuelne ruske spoljne politike, ali na kraju krajeva važna zbog svoje važnosti za rusko rukovodstvo, još uvek nema autorizovan, ozbiljan i kompletan prevod na engleski jezik. Na nemačkom govornom području ovo delo je praktično nepoznato, pošto još nije pronađen izdavač koji bi ga preveo na nemački.
Nije potrebno deliti neoevroazijske ideje ovog političkog filozofa, na kojeg se s pravom kritički gleda, ali ih je potrebno poznavati. I moramo priznati da smo u takozvanom slobodnom svetu podložni hegemonističkom monopolu tumačenja kojem se ne može lako pobeći. Stoga su potrebni hrabri pisci da stvari nazovu pravim imenom, da kritički preispitaju ono što smo zavoleli i da, analizom postojećeg činjeničnog stanja, dođu do tvrdnji koje su potkrepljene činjenicama i delimično dopunjuju ili odstupaju od kanonizovanih tumačenja.
Najnoviji rad Volfganga Efenbergera čini dve stvari: prvo, interpretativni pregled istorijskih odnosa zavisnosti, saveza i navika koji utiču na evropske države i na političkom i na vojnom nivou, i drugo, oprezna, ali pronicljiva analiza aktuelnih događaja koji će uticati na sudbinu i budućnost Evrope. Autor je hrabar jer dovodi u pitanje negovane izvesnosti i naizgled samorazumljiva objašnjenja koja, kada je reč o tumačenju stvarnog stanja stvari, definišu našu političku i društvenu svakodnevicu. Njegovi zaključci, koje u svakom slučaju dozvoljava sebi na kraju opširnog, pedantnog i detaljnog izlaganja činjeničnog stanja, pokazuju da je autor sklon da ne prihvati nekritički opšteprihvaćene obrasce tumačenja, već, naprotiv, da koristi postojeće činjenično stanje u celini i bez selektivnih ideoloških treptaja. Pri tome gotovo neizbežno dolazi do zaključaka za ocenjivanje događaja koji se delom jasno razlikuju od zaključaka tzv. „mejnstrima“.
Nesumnjivo je da Volfgang Efenberger ima iskustvo da to uradi. U skorije vreme, objavljivanjem svog trotomnog dela Europas Verhangnis 14/18 (Smrt Evrope 14/18), u kojem istražuje iskonsku evropsku katastrofu 20. veka, pokazao je da do sada pažnja nije bila podjednako fokusiran na sve tada važne donosioce odluka i da nije sve rečeno za uravnoteženo tumačenje Prvog svetskog rata u njegovim uzrocima. To je postalo još očiglednije u knjizi koju je Effenberger zajedno sa Džimom Mekgregorom uređivao, Oni su želeli rat, u kojoj je, posebno, uloga relativno kontrolisane, ali moćne britanske elite objavljena u brojnim materijalima različitih autora i na taj način dala nove dimenzije glumci u ovom krugu nacija. Činjenica da Efenberger još uvek nije dobio pažnju koju zaslužuje u medijima na nemačkom jeziku je zbog specifičnih nemačkih uslova, u kojima se svaka izjava koja makar malo odstupa od nemačke jedine ratne krivice odmah proglašava istorijskim revizionizmom. Za ovo je bio potreban australijski istoričar u liku Kristofera Klarka, kome je ovde prvi put bilo dozvoljeno da sve postavi na svoje mesto. Volfgang Efenberger se uopšte ne bavi raspodelom krivice, već pokazuje kako nastaju istorijske „istine“ i koje pretenzije na legitimitet i moć su povezane sa njima. U svojoj knjizi „Geo-imperijalizam. Die Zerstorung der Velt“ („Geo-imperijalizam: uništenje sveta“) autor je pokazao da ima široko znanje o geopolitičkim i geostrateškim događajima u poslednjih 150 godina, koji sežu daleko mimo istorije nemačkih i evropskih događaja i da je u stanju i da ih na odgovarajući način kontekstualizuje konkretnim primerima.
Ova knjiga se fokusira na Evropu, tako da poznavanje globalnih događaja nije samo korisno za Efenbergera, već je i preduslov za pozicioniranje i odmeravanje Evrope u svetu. Prema tome, superiornost koja je izgubljena posle Prvog svetskog rata mora da se uporedi sa onim silama koje su od tada dominirale. Prednost i mana našeg kontinenta bila je i ostala polifonija, koja nastaje zahvaljujući brojnim zemljama sa ponekad jasno divergentnim spoljnopolitičkim interesima.
Evropsku uniju i njene institucije naslednice Efenberger vidi u odnosu na istorijsku ideju ujedinjene i time međunarodno moćnije Evrope. U tom procesu, on ne može da izbegne okretanje angloameričkom svetu kao glavnom protivniku i ulozi Velike Britanije, koja je vekovima možda imala interes da podeli Evropu na nekoliko protivnika samo da bi zaštitila sopstvene pretenzije na moć. Efenberger skreće pažnju na posebno blizak odnos Engleske sa Sjedinjenim Državama, koji je poguban za Evropu, a sa druge strane, ispituje odnos evropskih država prema Rusiji, a posebno Nemačke prema Rusiji, i rasvetljava fundamentalne geopolitičke teorije. i diskurse koji sprečavaju miroljubivu koegzistenciju – a time i saradnju Evrope i Rusije ili Evrope i Azije, koje su se plašili Britanci i Amerikanci. Činjenica da su Velika Britanija i SAD sposobne da utiču na Evropsku uniju i da iskoriste NATO kao polugu da spreče evropske zemlje da se zbliže sa Rusijom postala je očigledna čak i nespecijalizantu. Na toj pozadini treba posmatrati akcije Sjedinjenih Država, ali i NATO-a u kavkaskim zemljama i Ukrajini. Bregzit takođe dobija novo značenje koje Evropa treba da razmotri.
Možda će ovo jednog dana postati stepenica istorije kada se osoba u 22. veku osvrne na 21. vek i analizira istorijske događaje u pogledu primenljivosti „klasičnih“ geopolitičkih teorija. Danas je Kina ta koja pokušava da odredi tempo. Kina želi da se Azija – a pod tim podrazumeva i vodeću poziciju – razvija zajedno sa Evropom kroz Novi put svile, ali u suprotnom smeru. Pravila igre više neće postavljati Evropa, već Kina. Očigledno je da se anglo-američki lideri hiperventiliraju iz ove vizije budućnosti: imali su i imaju veliki uticaj na Evropu – Zbignjev Bžežinski je Evropu nazvao kvaziameričkom kolonijom – ali ne i na Kinu. Efenberger postavlja ključno pitanje: šta treba, šta može i šta Evropa želi da bude? Posebno obraća pažnju na evropsko-američke odnose i postaje jasno da oni nisu bili i nisu ravnopravni odnosi. Dok iznosi činjenice, dolazi do neizbežnih nezgodnih pitanja koja moraju sebi da postave donosioci političkih odluka u evropskim državama i Briselu. Ona takođe prihvata do sada nezamislivo, zagovarajući potrebu da se preispitaju tradicionalni savezi i, ako je potrebno, da se stvore novi savezi.
Da je EU krhka i da je na raskrsnici postalo je jasno nedavno zahvaljujući korona krizi. Sada se rešava pitanje kakvu će ulogu Unija imati i može imati u budućnosti. Volfgang Efenberger više puta naglašava mogućnosti koje su postojale u prošlosti da se krene drugim putevima koji bi mogli doprineti mirnijem svetu. Autor dolazi do nekih otrežnjujućih zaključaka, koji ga dovode do podnaslova: „Zašto svet ne može naći mir“. Činjenica da knjiga, međutim, čitaocu ne izgleda kao pesimistična jadikovka, posledica je činjenice da on kroz opis složenih odnosa pokazuje niz mogućih strategija delovanja i time jasno stavlja do znanja da smo imali i još uvek imamo mogućnosti. da se situacija okrene drugim, boljim. U tom smislu, autor se može smatrati u rangu sa Noamom Čomskim i drugim značajnim upozoravačima, uzbunjivačima i prijateljima mirnog razvoja svetskog društva.
Herman Muckler, Beč, jul 2020
Balkan se prestrojava
Početkom novembra 1990. godine, Kongres je usvojio Zakon o stranim sredstvima za 1991. godinu, oštro umanjujući sredstva za Jugoslaviju pošto je strateška uloga zemlje za NATO zastarela sa očekivanim kolapsom Varšavskog pakta. Proročanstvo CIA-e se ostvarilo ranije nego što se očekivalo: 25. juna 1991. godine republike Hrvatska i Slovenija proglasile su nezavisnost, a dva dana kasnije počeo je građanski rat. U isto vreme, Sovjetski Savez je učinio poslednji napor, a Mihail Gorbačov je bio zatočen i izolovan na Krimu od 18. do 21. avgusta. Vođe pokušaja puča su navodno bili članovi strukturno konzervativne i reakcionarne hunte, kao i komunisti iz KPSS. Boris Jeljcin, predsednik sovjetske konstitutivne republike Rusije, pozvao je stanovništvo na otpor, a zaverenici su kapitulirali posle tri dana. Do kraja avgusta nezavisne su se proglasile republike Gruzija, Estonija, Letonija, Kirgistan i Uzbekistan.
Isto su u jesen učinile i jugoslovenske republike Makedonija i Bosna i Hercegovina, protiv protesta srpske manjine. Savet bezbednosti UN je bio prinuđen da uvede embargo na oružje Jugoslaviji.
Na sastanku NATO-a u Rimu početkom novembra 1991. predstavljen je novi „Strateški koncept Alijanse“, koji je uključivao razvoj snaga za brzo reagovanje kao i snaga za reagovanje na krizu. Pre toga, kancelar Kol je sebi postavio cilj da stvori ustavnu osnovu za učešće nemačkih vojnika u kolektivnim operacijama UN ili Zapadnoevropske unije (VEU), čak i van teritorije NATO. Stratešku preorijentaciju Bundesvera stavio je u ruke spretnog vojnog planera Klausa Naumana i imenovao ga za najmlađeg generalnog inspektora Bundesvera do sada. Sada su odluke NATO-a brzo sprovedene. Takozvani Stoltenberg-Papig61 iz februara 1992. godine, koji je preorijentisao Bundesver u pogledu vojne politike i strategije, usledile su u novembru „Smernice za odbrambenu politiku“ koje je izdao novi ministar odbrane Folker Rue.
Krajem novembra 1991. godine, beogradska vlada je zvanično zatražila raspoređivanje mirovnih snaga UN za stvaranje tampon zona između zaraćenih strana. Dok je EU zadržala ekonomske sankcije protiv Srbije i Crne Gore, ministri spoljnih poslova su 17. decembra u Briselu odlučili da priznaju druge jugoslovenske republike prema međunarodnom pravu, što se dogodilo početkom 1992. godine. U decembru 1991. godine, pripajanjem osam bivših sovjetskih republika Zajednici nezavisnih država (ZND), Sovjetski Savez je postao istorija. U svom poslednjem zvaničnom aktu, Mihail Gorbačov je predao komandu nad strateškim nuklearnim oružjem ruskom predsedniku Borisu Jeljcinu i naterao Kremlj da podigne crvenu zastavu. Rusija se i dalje držala Jugoslavije kao subjekta međunarodnog prava, ali je početkom 1992. sledila politiku priznavanja EU. Ministar spoljnih poslova Kozirev pristao je da uspostavi diplomatske odnose sa Ljubljanom i Zagrebom, ali ne i sa Skopljem, zbog interesa Grčke i EU. U maju 1992. ministar inostranih poslova Kozirjev je, tokom putovanja u Jugoslaviju, uzalud pokušao da posreduje između zaraćenih strana. Bio je pod pritiskom nacionalne komunističke opozicije koja ga je optužila za podaništvo Zapadu i izdaju srpskog „bratskog naroda“. Vrhunac njegove saradnje sa Zapadom bio je pristanak Rusije na ekonomske sankcije uvedene ostatku Jugoslavije od 29. maja 1992. za šta je sam Beograd okrivio sebe.
Novi izazovi za NATO
U vreme kada je Rusija morala da se ponovo osmisli i kada je bila voljna da vodi zajedničku politiku sa Zapadom, američki sekretar odbrane Ričard Čejni poverio je svom državnom sekretaru Polu Volfovicu da razvije novu strategiju SAD za obezbeđivanje globalne dominacije SAD. Pomagali su mu Luis Libi i Zalmaj Kalilzad. 18. februara 1992. predstavili su Priručnik za planiranje odbrane, dokument od 46 stranica za fiskalne godine 1994-1999. Ovde već nalazimo glavne linije američke politike nakon 11. septembra 2001. godine: „Naš glavni cilj je da sprečimo pojavu rivala. Ovo je osnovna premisa nove regionalne strategije odbrane sprečiti neprijateljske sile da kontrolišu region i njegove resurse i u vezi sa ovom globalnom ambicijom moći. Ovi regioni uključuju Zapadnu Evropu, Istočnu Aziju, teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza i Jugozapadnu Aziju.“ Dalje je pozivao na obezbeđenje američkih globalnih interesa i. širenje „američkih vrednosti“ podržavanjem demokratskih oblika vladavine i otvoreno se ističu interesi: pristup ključnim sirovinama, posebno naftnim poljima u Persijskom zalivu, i sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje. Preporučena je akcija protiv hipotetičke pretnje: „Sjedinjene Države moraju biti spremne da spreče upotrebu nuklearnog, biološkog oružja ili hemijskog oružja. Sada je NATO trebalo da postane ne samo instrument zapadne odbrambene i bezbednosne politike, već i odgovoran za uticaj SAD na evropske bezbednosne probleme (vidi Balkanski ratovi/Ukrajina).
Sa raspadom komunističkog bloka, ujedinjena Nemačka bi mogla efikasno da raspusti svoj Bundesver. Međutim, čini se da to nije bio deo planova prekookeanskog kuma, pošto su SAD već 1987. godine počele da transformišu svoje oružane snage za misije širom sveta. Bundesver je usledio sa zakašnjenjem.
U Londonskoj deklaraciji od 6. jula 1990. godine, NATO je sebe proglasio „najuspešnijim odbrambenim savezom u istoriji“ i istakao svoju novu ulogu „još veće snage za promene“ u Evropi. U Evropi. Faktor stabilizacije u Evropi, OEBS, postao je zastareo za SAD i Evropa je time izgubila priliku da transformiše OEBS u evropski sistem kolektivne bezbednosti koji uključuje i Rusiju. Cilj SAD je bio revidiranje strategije NATO-a u skladu sa idejama novog svetskog poretka. U tom cilju, NATO je trebalo da se proširi u globalno aktivan interventni savez nakon završetka sukoba Istok-Zapad.
Pretnja sada nije bila na istoku, već na jugu. Iako je opasnostima suprotstavljeno vojno, istovremeno je bilo neophodno obezbediti slobodan pristup stranim tržištima i resursima u smislu generala Alfreda M. Greja. Geostrateg je imao u vidu instituciju preko koje bi se mogli uspostaviti odbrambeni i bezbednosni kontakti sa demokratijama u razvoju centralne i istočne Evrope i Evroazije. Kolin Pauel, tadašnji predsednik Zajedničkog štaba, odobrio je plan i 5. juna 1993. godine u Armiš-Partenkirhenu je svečano otvoren Evropski centar za bezbednosne studije Džordža Maršala za obuku osoblja iz istočne Evrope i centralne Azije oblast timskih i komunikacionih tehnologija za zajedničku saradnju uz podršku Nemačke.
Sporazum iz Mastrihta
Ministri spoljnih poslova i finansija su 7. februara 1992. podigli čaše šampanjca uz „Ugovor o Evropskoj uniji“ sa njegovim planom za monetarnu uniju – skraćeno „Ugovor iz Mastrihta“. Mnogi ekonomisti, posebno u Nemačkoj, nisu bili raspoloženi za slavlje, bili su zabrinuti, a neki čak i šokirani ovim planovima, jer Evropska unija ne bi bila stabilna i izazvala bi sukobe. Zagovornici su prvenstveno isticali prednosti zajedničke valute: nema troškova razmene, niske transakcione troškove i rezultirajuću povećanom trgovinom. Stanovništvu je obećan rast i prosperitet. Glavni ekonomisti Dojče banke, Komercbanke i Drezdner banke su se izjasnili za evro.
Nemačka se takođe pokazala uzornim učenikom u izvršavanju odluka NATO-a. Ruehle-ove smernice za odbrambenu politiku otvoreno su formulisale novu stratešku orijentaciju bundesvehra; kao obrazloženje navedeni su „vitalni bezbednosni interesi“. Iako su političari, kao i predstavnici bundesvehra, voleli da umanjuju politički značaj VIK-a, 1995.godine Savezno ministarstvo odbrane kratko je i sažeto pomenulo „proširenu misiju bundesvehra“..
Bivši državni sekretar u Ministarstvu odbrane Lotar Ruhl izjavio je da „kolektivna odbrana“ teritorije Alijanse u Evropi ne može ostati“ glavna funkcija “ NATO-a, kopnene snage više ne mogu biti u centru pažnje. „Glavni zadatak savezničkih snaga bila je vojna podrška upravljanju krizama i sprečavanju sukoba: mešanje u preteće situacije kao sprečavanje. Za to su potrebne Evropske vazdušne, morske i interventne snage, sa aeromobilnom kopnenom komponentom bez skupog balasta velikih mobilizacionih organizacija.
Na ovoj etapi vojne rekonstrukcije, izrazi poput „sprečavanje sukoba“ i „održavanje mira“ smirili su građane i odvratili pažnju od stvarnih namera, ali VIK opisuje Nemačku kao „kontinentalnu srednju silu“ sa globalnim interesima, i ističe se „održavanje slobodne svetske trgovine i nesmetan pristup tržištima i sirovinama širom sveta u okviru pravednijeg Svetskog ekonomskog poretka“. Prema tački 10, uticaj na međunarodne institucije mora biti „u skladu sa našim interesima“i“ na osnovu naše ekonomske moći, našeg vojnog doprinosa i, pre svega, našeg autoriteta kao stabilne demokratije sposobne za delovanje“.
Pojavom VIK- a Bundesver se razvio u instrument nemačke spoljne politike-parlamentarna rasprava više nije bila u toku. Apsurd: Bundesvehr je mogao biti raspoređen da učestvuje u borbama širom sveta prostom većinom glasova u Bundestagu, ali u slučaju odbrane bila je potrebna dvotrećinska većina. Sa oprezom, misije izvan teritorije NATO-a, takozvane misije van dometa, bile su prihvatljive za nemačko stanovništvo.
Ministarstvo odbrane imenovalo je 150 vojnika medicinske službe upućenih u Kambodžu od 1991.do 1994. godine kao „anđele Pnom Penha“. Oni su bili odgovorni za snabdevanje UN-ovih „plavih šlemova“ i delovali su pod znakom „humanitarne misije“. Nakon nasilne smrti narednika medicinske službe Aleksandra Arndta, ministar odbrane Rue je jasno stavio do znanja da će se nemačka javnost morati naviknuti na mrtve nemačke vojnike. Smrt vojnika je deo „normalnog života“.
Sada je pravni okvir za raspoređivanje još više oslabljen: 13. januara 1993. vladina koalicija podnela je zahtev za raspoređivanje bundesvehra u budućnosti, kako u „mirovnim“, tako i u „mirovnim“ merama u okviru UN-a, tako i nezavisno „u okviru regionalnih sporazuma“ ili „u saradnji sa drugim državama“. Letovi za Sarajevo, praćenje embarga koji su na Srbiju i Crnu Goru nametnule Nemačke pomorske jedinice u Jadranskom moru u okviru NATO-a i veu – a-ove misije se mogu smatrati ustavnim, jer su brodovi nemačke mornarice morali samo da posmatraju, a ne da koriste silu za uništavanje prestupnika embarga.
Nemački vojnici na NATO-ovim avionima AWACS takođe su učestvovali u praćenju zone zabrane leta uvedene iznad Bosne i Hercegovine od oktobra 1992. U martu 1993.godine AWACS je dobio dodatni zadatak da vojno obezbedi zonu zabrane leta kroz kontrolu vatre – to je značilo direktno borbeno raspoređivanje nemačkih vojnika, prvi put nakon završetka Drugog svetskog rata: u Somaliji su morali da obavljaju humanitarne zadatke u „sigurnom prostoru“: izgradnju terenskih bolnica, bunara i škola. Međutim, kako su SAD zauzele aktivnu stranu u građanskom ratu, stanovništvo Somalije bilo je uglavnom protiv prisustva UN-a. „Snage. UN su postale okupaciona vlast koja se ne stidi masovnih ubistava i time još više podstiče pobunu“, napisao je Der Spiegel 20. septembra 1993. Ostali su samo nerešeni problemi i građanski rat koji je nastavio da tinja.
Nemačka vlada se nadala da će mu razmeštanje bundesvera u inostranstvu dati stalno mesto u Savetu bezbednosti UN i priliku da se vrati u svetsku politiku. Ideološki zaokret je savršeno funkcionisao. Bela knjiga o odbrambenoj politici iz 1985.godine i dalje je glasila: „Bundesvehr nije instrument za nezavisni vojni razvoj Savezne Republike. „Bela knjiga“ ministra odbrane Volkera Ruea (1994), nasuprot tome, samo sažeto glasi: „Bundesvehr je jedan od nekoliko instrumenata nemačke spoljne politike.“
Smisao oprezne eskalacije misija bundesvehra izvan regiona od Kambodže do Somalije jasno je artikulisao političar CDU-a Heinrich Lummer: oni „prvenstveno služe da ljude naviknu na mogućnost rata kao (novog-starog) sredstva nemačke politike“. Instrumentalizacija takozvane humanitarne intervencije, s druge strane, ima manje zajedničkog sa humanizmom nego sa potrebom da se Bundesvehr ponovo opremi, pretvarajući ga iz ofanzivno orijentisanih teritorijalnih odbrambenih snaga u interventne snage sposobne da deluju zajedno sa velikim silama“.
Nakon propasti komunističkog sistema, mnogi građani na zapadu i istoku nadali su se konačnoj pobedi liberalne demokratije, „krajnjoj tački ideološke evolucije čovečanstva“.11 međutim, čekalo ih je razočaranje. Umesto jasnog blokovskog sukoba, u vidokrugu svetske javnosti došlo je mnoštvo novih nerazumljivih sukoba i ratova: raspadajuća Jugoslavija, rat u Persijskom zalivu, Ruanda večni mir ponovo je postala daleka perspektiva.
„Ako se u Evropi dogodi još jedan rat, to će biti izazvano nekim glupostima na Balkanu.“
Oto fon Bizmark (1815-1898)
Novo imperijsko doba
Promena straže u Beloj kući: nadolazeći Bil Klinton
U svom inauguracionom govoru u januaru 1993.godine, Bil Klinton je ukazao na potrebu globalizacije i s njom povezanih promena „za zaštitu američkih ideala života, slobode i težnje za srećom“.1. Pozvao je generaciju koja je odrasla u hladu hladnog rata da preuzme „odgovornost u svetu zagrejanom sunčevom svetlošću“, ali kojoj preti „drevna mržnja i nova kuga“. Pošto je kolaps komunizma doneo „staru neprijateljstvo i nove opasnosti“, Amerika mora nastaviti da „vodi mir“. Klinton je upozorila da će, ako se ospore vitalni interesi, delovati „mirnom diplomatijom ili, ako je potrebno, silom“. Pritom je ukazao na hrabre Amerikance koji su služili svojoj naciji u Perzijskom zalivu, Somaliji i drugde. Klinton je svoj govor završio rečima: „od ovog radosnog samita čujemo poziv iz doline da služimo. Čujemo trube… Promenili smo stražu. Bog vas blagoslovio.“
Spoljnopolitičke koordinate su potpuno nepromenjene kada su demokrate došle na vlast. Kada je u pitanju rat ili intervencija, uvek postoji dvostranačko jedinstvo u američkom Kongresu. I tako je Klinton nastavio politiku svog prethodnika, nastavio je da podržava predsednika Jeljcina i insistirao na mirovnim pregovorima između zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini. Kao deo mirovnih pregovora, Bosanski predsednik Alija Izetbegović i hrvatski lider Mate Boban potpisali su mirovni plan UN u martu 1993. godine, ali je lider bosanskih Srba Radovan Karadžić odbio da pristane. Krajem jula, strane građanskog rata su se dogovorile o projektu ustava koji je predviđao ujedinjenje tri Republike – Srpske, Hrvatske i muslimanske. Uprkos tome, bosanski Srbi su zauzeli planinu Igman, čime su završili opsadu Sarajeva. U isto vreme, u Gruziji je nastao još jedan očaj napetosti.
(Nastavak u sledećem broju)