Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu. Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran ma mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u „organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije“. Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi posle devet meseci provedenih u pritvoru bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne članove uže i šire familije. Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je „borbu za domovinu“ kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare „Planirani haos 1990-1996“, u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici, Mustafić je 2016. godine svedočio u sudskom postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

Ibran Mustafić

Izbjeglica je u Srebrenici bilo sa svih strana. Sve što je moglo pristići iz Glogove i Podčauša, bilo je ovdje. Poslije masovnih likvidacija u Glogovoj i Bratuncu, sve što je moglo doprijeti doprlo je. Nisu sa sobom imali ništa, pa je glavni problem bio kako ih sve prehraniti.

Kako je cijela Johovača bila puna stoke, počelo se meso masovno klati i dijeliti. Ja sam u početku odbijao da uzimam ali kada sam vidio da uzimaju svi, onda sam i ja počeo. Okretali su se mnogi ražnji.

Kada je nastala pljačka, neki nisu gledali šta je, samo da se uzme. Cijela Begova Njiva bila je prekrivena tepisima koji su se sušili poslije pranja. I terasa Naserove kuće je bila sva zastrta tek opranim tepisima. Sve je to dovezeno iz Srebrenice. U prvim danima, kada se ovladalo teritorijom, neki su upali u Fabriku akumulatora i masovno nosili portable od kompjutera, misleći da su televizori. Adem Habibov je odmah uzurpirao teretnog „mercedesa“ od Zadruge, a njegov brat Amir „mercedesa“ od Cinkare. Odmah se gledalo gdje treba šta jamiti. Adem se odmah bacio na izvlačenje nafte iz terminala „Transporta“ i „Ekspresa“. Ne znam da li je Naser Orić u to upleten ali je, izgleda, opljačkan i sef u kojem je bilo zlato i srebro u „11.  martu“.

Uslijedile su akcije prema Ježestici, iz pravca Blječeve je izvršen napad prema Zagonima, tako da je Blječeva malo prodisala. Ginemo i mi kao snoplje, ali ginu i oni. Paljani su dobri borci i što je za njih specifično, niko nije glavni. Dovoljno je samo reći Paljani. Ni oko bilo koga se ne vrti sve ali su ih samo one najveće hulje odmah napustile i odjezdili u grad sa Naserom. Na organizaciji je dosta uradio Senad Golub ali je poginuo. Da ti pravo kažem, nisu ga mogli smisliti. Važio je kao čovjek Ibrahima Goluba i Nurifa Rizvanovića. Da bi Naser mogao iskontrolisati Paljane, prvo je za komandanta na Pale poslao Mirzu, a nakon toga Smaju Mandžu. Opasan je bio borac i Šemsin sin iz Lokve ali je poginuo u Srebrenici na kamionu kod autobuske stanice. Došlo je do pucnjave, a kao jedan od njegovih ubica spominje se Kemo sa Pala. Kemo ti je čitava budala ali veoma kvaran i opasan. Podmukao kao i uvijek i stalno je uz Nasera. Sve prljave poslove odrađuje za njega. Naser je oko sebe okupio većinu hohštaplera koji su najveći strah i trepet za Muslimane.

Nakon napada na Ježesticu, Kemo je u torbi donio odsječenu glavu i plašio narod po Srebrenici. Bilesi je plašio i bolničko osoblje. Ne znam tačno ali se priča da je umiješan i u likvidaciju Bate iz Srebrenice i njegove majke. Cvilili su, kažu, kao guje. Izgleda da su poklani, a Bato je ostao u Srcbrenici poslije četničkog napuštanja. Ovdje je pravi haos i ne zna se ni ko pije, ni ko plaća ali je to izgleda nekom i u interesu da je takvo stanje. Iako se do Srebrenice ne mogu ranjenici prebaciti, jer nema goriva, Naserov mlin na naftu, koji je dovukao iz Čumavića, melje brašno po cijelu noć. Dok sirotinja ratuje, drugi paradiraju i bogate se.

Osmačani su prokukali na Brežance da ih ovi granatiraju iz pravca Brežani. Sa Naserom i ostalim Potočarcima krenuli smo prema Brežanima. Uslijedio je napad. Pri napadu na Brežane imali smo i minobacač. Prije nego što smo krenuli u pješadijski napad, trebala je prethoditi minobacačka priprema. Minobacačlija je bio Smajo Mandža. Kada je počeo šarati, uvukao sam se u žile jedne bukve samo da sačuvam glavu. Sreća, pa niko ne pogibe. Smajo ispali granatu a onda gledaju gdje je eksplodirala, pa na osnovu toga zakreću cijev da vide gdje će slijedeća. Smajo na minobacaču kojeg ne zna podesiti, a Hazim iz Voljavice, oficir artiljerac, kojem se ne dozvoljava da pride minobacaču. Oni sve mogu i oni bi vozili i avion.

Naser rat smatra kao igrariju u kojoj se predstavlja kao Rambo, a drugima glave odlijeću. Tako je bilo i u drugom napadu na Zalazje. Mi uhvatili Zalazje u obruč prečnika dvjestotinjak metara, a Naser po Zalazju puca kao Rambo iz PAM-a, tako da je veća sreća preživjeti Naserov PAM, nego četničku paljbu.

Kada sam već kod Zalazja, zaista je Zalazje bilo neophodno napasti, jer su nas sa tih pozicija konstantno granatirali. Dva su napada izvršena na Zalazje, Zalazje nam je „pojelo“ dosta momaka. Poslije drugog napada, kada je i uzeto Zalazje, poginuo je i Hića, Feho, Nedžad Ćatić… Ja mislim da je Zalazje odnijelo preko pedeset momaka. Zanimljivo, dok se lije krv na sve strane, nisam se nikada iz akcije vratio, a da već nije procurila vijest da je „Naser ostao u okruženju“.

Baš poslije jednog napada na Zalazje, vraćao sam se krvav i znojav. Naišao sam na Nasera i ekipu koja je već sjedila za ispečenim ražnjem. Zvali su doduše i mene ali sam ih zaobišao. Ja se tek iz borbe vraćam, a oni ispekli. Pa, kada su onda zaklali?! Kada sam krenuo prema kući, vijest je već bila da je Naser ostao u okruženju. Neke su žene izašle ispred mene da pitaju, očito one koje su prije nego će akcija krenuti znale da će „Naser ostati u okruženju“. Cinično sam im odgovorio da je ostao u okruženju pečenih ražnjeva i da mu fali samo još koja pička. On je tako razvio propagandu da je imao samo svoje telale koji nisu trebali ni ratovati, samo Muslimane plašiti i o njemu stvarati legende.

Moj brate Same je nastavio da mi priča: „Kada su odlučili da jednu ekipu pošalju u Tuzlu, jer im je, navodno, trebalo naoružanja, došli su kod mene i uzeli mi pušku, tako da sam ostao razoružan. Nakom toga uslijedila je neka akcija na Tablju. Nije se znalo kojim povodom ni zbog čega, Vodio nas je Nurzet. Ja sam iz principijelnih razloga krenuo u akciju. Bez puške, goloruk. Samo mi je bio cilj da im dokažem da nisam kukavica i da mogu u akciju i bez puške. Ušli smo preko Obadi duboko u teriroriju, a da niko nije znao kuda idemo. Kada smo se našli u okruženju vidio sam da je jedini cilj akcije da izginemo. Rekao sam Ijudirna šta je na snazi i da nam je sada glavni zadatak da se izvučemo. Na vrijeme smo se počeli izvlačiti, a da smo napadnuti, niko žive glave ne bi izvukao. Poslije toga sam im rekao da sam dokazao da u akciju mogu i bez puške i da oni nastave. Objektivno, neka su me razoružali, možda mi je i bolje. Ja sam svoj dug dao, a sa njima dalje nisam ni trebao. Mi nismo isti i ja svakako njima i ne pripadam. Ti znaš da sam ja, pored svih, bio jako blizak sa Senadom Peletom. Odmah na početku, iako je i Pele bio specijalac saveznog MUP-a i Naserov daidžić, došlo ¼e do njihovog sukoba i prepirke. Pele je dobro vidio situaciju, pokupio se I otišao. Zvao je i mene, ali ja nisam htio ni da čujem. Ne bih to uradio ni zbog tebe. Ne bih mogao dozvoliti da me mnoge ljudi  zovu pobjeguljom“, to mi je ispričao Same.

Tek što sam se dobro odmorio, nakon dva-tri dana Naser dođe pred moju kuću i vikendicu mog amidže, u kojoj je živio cijeli rat, jer je u Cornjim Potočarima bilo puno bezbjednije u odnosu na Donje Potočare gdje je imao kuću. Naser je došao da amidži Ibrahimu kaže da se sprema i da idu za Srebrenicu. Izašao sam iz kuće i pozdravio se sa Naserom.

„Sutra ranom zorom kreće akcija na Sase. Ulazimo u Zalužje i Voljavicu.

Hoćeš li i ti sa nama?“, upita Naser, uz svoj uobičajeni kes, više ironično, nego ozbiljno.

„Hoću!“, odgovorih kao iz topa i odmah krenuh u kuću da obučem prikladnu uniformu.

Ubrzo smo krenuli i kada smo došli u Srebrenicu sa Naserom produžih do zgrade u kojoj je stanovao Mrčo iz Voljavice. Naser mu reče da iz stana iznese jedan „škorpion“ za mene. Uzeh škorpion i stavih ga oko pasa. Produzili smo do stana iznad robne kuće u kojem je tada stanovao Naser. U stanu zatekoh i Seada Mangu iz Voljavice. Manga, vojni policajac! Stari kavgadžija.

Kad smo stigli do Zalazja, napravili smo plan. Svaka jedinica je imala pravac dejstva. Koliko se sjećam: Sućešćani sa Zulfom Tursunovićem – Loznička rijeka, Soločušani sa Safetom Mujoćem – Andrići, Biljačani, Brezovčani i Skenderovčani zajedno sa Mišom – Kunjerac. Ahmo Fihić sa svojima je već bio ubačen u Voljavicu, čiji je glavni cilj bio držati Voljavicu i ujedno napraviti zasjedu iz pravca Bratunca, te otvoriti borbe ako počne pristizati pojačanje iz Bratunca. Nakon što je sve uštimano, počele su borbe.

Gledao sam na velikoj daljini kako na Gradini preko ceste prelijeću dva-tri četnika. Naser je otvarao vatru, iako ¼å bilo vazdušne linije preko kilotnetar i pol. Dobacivao sam mu sa strane: „Ne troši, bolan, džaba municiju?!“ Uzvratio mi je jednim simpatičnim kezom. Uslijedila je salva granatiranja sa četničkih položaja. Minobacačke granate su sijale oko Mijine kuće ali je padao snijeg koji je više ličio na susnježicu, tako da, zbog vlažnog terena, nisu predstavljale najgoru opasnost. Nakon toga „založi“ tenkovski i pogodi direktno u kuću. Navališe svi u najsigurniju prostoriju. Naserovo maskirno bijelo odijelo, s obzirom da je padao snijeg, bilo je dosta crveno od prašine cigle koju je granata podigla. Iz prsta Ramiza Bećirovića je curila krv. Da li geler ili komad cigle, zakačio ga je po vrhu prsta. Preko radio stanice je pokušavano doći do podataka sa terena, da li napredujemo ili nema pomaka?

Poslije oko tri sata borbi, u istureno komandno mjesto je ušao Safet Mujić i Ahmo Begić. Njihov pravac napada su bili Andrići, sa Kunjercem najveća četnička utvrda. Odstupili su. Ahmo se izuo i izlijevao vodu iz obuće. Iznureni od umora i straha, sa već nekoliko ranjenih i jednim poginulim, nisu mogli dalje. Četnici sa Andrića su udarali svim raspoloživim arsenalom. Naser je histerisao na Safeta. Safet se nije nešto posebno uzrujavao, samo se branio konstatacijom da je u Andriće nemoguće ući.

Pred kraj dana sam otišao do druge kuće na Zalazju koja je bila nešto ispod Mijine, a koja je bila pretvorena u mini kasarnu. U njoj je bilo vatre i kreveta, jer je bila i prije akcije namijenjena za vojsku koja je držala položaje na Zalazju. Nakon što se ušlo duboko u noć, pomolio se u kuću Sado i Naser. Sva trojica smo se opružili poprijeko preko jednog kreveta i pokušali zaspati.

Nekako smo i uspjeli, iako sam se cijelu noć prevrtao kao na ražnju.

Iako još nije bilo na pomolu zore, ustali smo, jer je poslije malo predaha trebalo nastaviti dalje. Cijeli dan sam proveo na potezu izmedu dvije kuće, iščekujući nove vijesti sa ratišta. Pucalo je na sve strane i više se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. Nakon provedenog dana, osjećao sam sve više nervozu i besmisao provođenja noći na Zalazju, tako da sam sa prvim mrakom krenuo sa Sadom i Ramizom za Srebrenicu. Kod Ramiza smo svratili i nešto prezalogajili, a poslije toga nastavili za Potočare. Kod Sade i Ramiza sam osjećao djelimično ushićenje ali sam sve više i više postajao skeptičan u konačni ishod rata oko Srebrenice. Pokušavao sam svim silama da nadem opravdanje za akciju na Sase, Kunjerac, Lozničku rijeku, Andriće, Voljavicu, Bjelovac… Ipak, skepsa je bila jača od svih mojih argumenata koji su je mogii odobravati.

Kompletan prostor koji je izložen dejstvima u ovoj akciji je gravitirao prema Drini, dakle, prema Srbiji. Nisam sumnjao da ćemo ovladati tim prostorom ali sam isto znao da je to kratkoročno i da je nemoguće taj prostor stalno držati pod kontrolom. Sva ključna brda i kote prije ove akcije smo kontrolisali, faktički granicu na Drini ali sa distance koja je branjiva kao bedem. Svaki silazak neposredno na Drinu je bio propraćen sa gubitkom u ljudstvu, a sav plijen u hrani nije vrijedan jednog konvoja humanitarrie pomoći.

U jesen, za jedan dan naše snage su uzele čitav prostor od Fakovića do Žlijepca, koji je äà samoj obali Drine. Nije bilo velikih ljudskih gubitaka ali su najveći gubici nastali poslije masovnog granatiranja iz Srbije, tako da su se naše snage povukle u brda i kompletan prostor je faktički ostao „ničija zemlja“ ali je bio naš – sa distance. Kako je i prostor, koji se sada našao pred napadom naših snaga, geostrateški u istoj poziciji, znao sam da će konačan ishod biti identičan kao i napad na Fakoviće. Jedino opravdavajuće u ovoj akciji, sa vojnog aspekta, je to što je ova akcija ujedno obuhvatala ulazak Glogovaca u svoju Glogovu, koja je bila Bratuncu za leđima i koja je presijecala glavnu komunikaciju između Bratunca i Kravice. Samo sam razmišljao i pretumbavao činjenice po glavi.

Ipak, u svakoj kombinaciji sam dolazio do zaključka da ne treba srljati i da treba napraviti spoj snage i pameti. Jedno bez drugog ne ide. Rat je igra nerava, igra mudrosti, u kojoj naprasni dobijaju bitke, a mudri dobijaju rat.

Poslije prespavane noći, krenuo sam sa Sadom i amidžom u Srebrenicu.

Otišli smo do Štaba. Možda ima novih informacija. Prva novina je bila da su Glogovci ušli u Golgovu, što je bilo jako dobro, a druga novost je bila da je jedna naša formacija od stotinjak boraca, u kojoj su bila i dva ljekara, prije dva-tri dana krenula za Srebrenicu iz Tuzle ali da je razbijena od strane četnika i da se ne zna ništa o njima. To je ona formacija u kojoj sam trebao biti i ja.

Dolazile su neke vijesti da se poneko pojavio živ u Sućeskoj ali da se većini gubi trag. Čuo sam da je u Sućesku stigao i Hasan Bećirović sa još nekoliko ljudi. Jadni Haso, uspio se probiti i doći! Otišao prije rata nakratko vani, i, kada su mnogi hrlili iz Bosne, Hasko se vratio u Srebrenicu. Došla je vijest da je uspio doći i Nurica iz Bratunca. Kada su neki iz najbližeg Naserovog okruženja čuli da je stigao Nurica, nastalo je veselje. Bio sam i ja sretan ali nisam imao kada da se toliko veselim ako sam znao da je nestalo oko osamdeset ljudi. Sramotno mi je bilo gledati veselje za jednim pridošlim, dok se nestali i ne spominju. Medu novopridošlim je bio i Menso Gadžo. Stari lisac se uspio probiti. Bilo mi je jako drago ali nisam to javno pokazivao. Nikada nisam do kraja odgonetnuo ovaj slučaj nestanka toliko ljudi ali sam stalno sumnjao u izdaju. Počela me gristi savjest zbog njihovog nestanka, jer sam, po svim realnim pretpostavkama, trebao doći sa njima. Nikada vjerovatno neću doći do informacije da sam možda trebao i sam nestati. Nestanak ovolikog broja ljudi sam počeo da povezujem sa onim razgovorom amidžića Mirsada i Nasera, i iznenađenje amidžića kada sam donio odluku da se vraćam nazad za Igman.

Distanciran i oprezan odnos prema meni, nakon moga dolaska u Srebrenicu, sve više mi je govorio da sam preko Ružine vode samo trebao krenuti za Srebrenicu, a očito da nije apsolutno bitno da li ću i doći. Ma, iskreno rečeno, nakon svega, nisam smio doći. Ja sam trebao na tom putu zaginuti.

Skupina, koja je krenula iz Tuzle za Srebrenicu, imala je nekog vodiča koji ih je naveo direktno sa Ružine vode na četničku kasarnu na Han-Pijesku.

Neki su pobijeni. Neki su se sami ubijali. Zasjede su bile česte. Uglavnom, nema oko sedamdesetak ljudi. Na polasku iz Tuzle su dobili po neku tabletu za „preživljavanje“ ali su najsretnije prošli oni koji tu tabletu nisu ni popili. Koji su popili, počeli su da haluciniraju.

Sa amidžom Ibrahimom sam krenuo kamionom prema Skenderovićima da iz Štaba dopremimo hranu. Mirisale su lepinje. Na prilazima Skenderovićima sve je viže bilo vojnika koju su se vraćali iz akcije. Svako je tražio svoje. Lepinja i konzerva ribe ili feta sir. Ibrahim se volio svađati i ubjeđivati ali je na kraju popuštao. Iako volim amidžu, ipak mi je najmilija istina, te moram reći da se on nekada ponašao kao da je Naserov zamjenik. Nastupao bi huljivo, tako da sam jedva čekao da se hrana preda odgovornom kojem je bila namijenjena. Nisam mogao ništa da kažem amidži, prvo jer sam ga previše volio, drugo, jer sam ga poštovao, treće jer sam smatrao da nismo na istoj razini da se konfrontiramo i, četvrto, znam da bi na kraju razgovor završio sa onim „ne pametuj“. Nije lahko biti vozač Štaba. To je vlast, a to treba staviti do znanja i najbližim. Mada me je neizmjerno volio, kroz amidžu sam vidio mnogo i shvatio da nema brata dok ne rodi majka. Jedino pravi brat je u stanju poginuti za brata.

Na Skenderovićima je bilo svakakvih infotmacija sa ratišta. Uglavnom su se sve završavale da ima napretka, da ima poginulih i ranjenih i da se dalje napada. Vratio sam se sa arnidžom u Srebrenicu i ponovo odlučio da idem na Zalazje. Najednom je kroz Srebrenicu prostrujala vijest da su uzeta planirana područja. Narod se veselio, jer je narod volio pobjede. Samo su bili utučeni oni koji nikada više neće sresti žive, svoje najmilije koji su u akciju krenuli na svoj posljednji životni put. Došao sam preko puta zgrade opštine Srebrenica i odjednom se pucnjava čula sa svih strana. Pobjedaaaaaaaa!!! Pobjedaaaaaaaa!!!

Odjekivalo je na prilazima centru. Odjednom se u Srebrenicu pojavila rulja predvođena Naserom, koja je pucala i slavila. Naser je išao na čelu parade.

Činilo mi se da se više raširio nego što je bio raspon ulice. Vriska je odjekivala! Stajao sam sa strane i nijemo posmatrao. Kada su naišli ispred zgrade opštine, niz stepenice je izletio Hajrudin Avdić, oficijelni Naserov predsjednik Ratnog predsjedništva. Trčao je bez duše prema Naseru, pokušavajući da ga zagrli, govoreći mu: „Đe si Nasko!?“ Dohvatio je Nasera ali ga je on, smrknuto ushićena lica, otresao kao posljednju taraču. Hajrudin Avdić i Hamdija Fejzić (novopečeni Naserov predsjednik IO SO Srebrenica), kao Olio i Stanlio, su nastavili da za njima klancuju i da malo oližu slave ali su to radili ponizno i nevješto. Nije ni bitno što su Avdić i Fejzić prihvatili da budu Naserove tarače ali mi je bilo neshvatljivo, ako su već tarače, zašto to mora svako znati. Onakvo poniženje ne bih prešutio ni Staljinu! Kada su pored mene prodefilovati, nisam se ni pomjerio, gledao sam nezainteresovano posljednji nivo ljudskog primitivizma ali sam objektivno i uživao u odnosu Nasera prema Avdiću i Fejziću. Prema truljama se treba ponašati tako da i drugi znaju da su trulje. Ustvari, tadašnje kompletno tzv. Ratno predsjedništvo je bilo u ulozi trulje, jer svako ko nije prihvatao ulogu trulje, morao je da se suoči sa neprilikama. Nakon defilea u povorci oko Srebrenice, zaurlao je crni „mercedes“ kojeg je Naser uzurpirao za sebe. „Mercedes“ je bio vlasništvo Ibrahima Golubovića, koji je sa Nurifom Rizvanovićem došao u Srebrenicu ali je poslije prvih neprilika vidio da je iz Srebrenice najpametnije otići, jer je to najbolji način za čuvanje glave.

Ratno Presjedništvo opštine Srebrenica je formirano „ad hoc“. Na prvom sastanku, koji je na početku agresije održan u Bajramovićima, na kojem je bio Naser, Hamdija Fejzić, Zulfo Tursunović, Akif Ustić, Ahmo Tihić, Ševket Đozić i još neki, dogovoreno je da se Naser izabere za komandanta, Akif za njegovog zamjenika, a Hajrudin Avdić za predsjednika Ratnog predsjedništva. Hamdiji Fejziću je pripala funkcija predsjednika Izvršnog odbora opštine Srebrenice. Kako su tada još uvijek grad držali četnici, nisu uspjeli ni doći do zgrade opštine Srebrenica, a već je bila usvojena Odluka Ratnog predsjedništva da se na prostoru Srebrenice zabranjuje bilo koji politički rad i da se gase sve političke parttje.

Kompletna demokratska vlast opštine Srebrenica je bila smijenjena, a svi koji su obavljali bilo koju funkciju, bili su faktički osuđeni na odstrel.

(U sledećem broju: Badnje veče u Kravicama)