Analiza
Simo Spasić vs. Miljenko Dereta?
Dragomir Anđelković
U politici pojedinci – na nekim, često ne i pozitivnim osnovama – postaju simboli određenih ideologija, pokreta, režima, društvenih (anti)vrednosti, istorijskih fenomena.
Vašington je personifikacija američke borbe za nezavisnost, Hitler ekstremnog rasizma. Nedavno sahranjeni general Mladić oličava otpor srpskog naroda zapadno od Drine pokušajima da bude pokoren i proteran sa vekovnih ognjišta. Miloš Obilić personifikuje nadvremensko junaštvo, a Miloš Obrenović vešto dovijanje da nacija izvuče korist bez velikih žrtava.
Gledano iz tog ugla, ko je živi simbol Vučićevog ne samo lažnog, već po posledicama za srpski narod krajnje štetočinskog „patriotizma“? Uveren sam da je to čovek upečatljivog lika i (ne)dela kolikog god da je sam po sebi nebitan – Simo Spasić!
Taj agresivni branilac lažnog cara Aleka i njegove kriminalne, veleizdajničke i generalno maligne politike, više puta je pravosnažno osuđivan i u skladu sa tim godinama je robijao za niz krivičnih dela, od proganjanja neistomišljenika do silovanja!
Nije najgore to što taj čovek izgleda primitivno i agresivno – kao da je eksponat na nekoj od izložbi zločinačkih fizionomija nekada čuvenog Čezara Lombroza – jer fizionomija, sa svojim tvrdnjama da se kriminogene sklonosti mogu prepoznati po specifičnim crtama lica, ipak spada u pseudonauke.
Problem je što se Spasić ponaša na izopačen način. Uz navedena krivična dela samo da pomenem u prilog tome pisane poruke koje je upućivao onima sa kojima se ne slaže (verovatno je od gazda usmeren da deluje protiv njih kako bi bili zastrašeni), u kojima im preti „vešanjem“ i „stavljanjem na kolac“, odnosno kaže da će im „piti krv“.
Sve rečeno je odvratno ali ipak nije razlog da kažem da je nasilnik Simo personalni simbol Vučićevog prevarantskog patriotizma. Nešto drugo je povod za to. On je osnivač i predsednik Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih na Kosovu i Metohiji. Radi se o nevladinoj organizaciji koja se, makar u teoriji, bavi rasvetljavanjem sudbina postradalih Srba i ostalih građana lojalnim Srbiji, pre NATO agresije 1999. i pošto su „mirovne“ (zapravo okupacione) snage preuzele kontrolu nad našom južnom pokrajinom. Uz to bi ta NVO trebalo da širi istinu o nedelima albanskih bojovnika.
Na čelu takvog Udruženja umesto da se nalazi neka civilizovana osoba, koja svojom pojavom i argumentima doprinosi borbi protiv neistina o dešavanjima na Kosovu i Metohiji – pogotovo pošto smo mi u svetu stigmatizovani kao dželati, radi čega se guraju pod tepih enormni zločini koje su albanski teroristi izvršili nad Srbima – njega vodi čovek koji kao da je glumac sa ulogom negativca u kriminalističkom filmu, što učvršćuje najgore predrasude o nama umesto da izazove empatiju za postradale.
Činjenica je da svako može da osnuje nevladinu organizaciju, koliko god na ovaj ili onaj način u neskladu sa onim što je njena misija (recimo okoreli alkoholičar može da bude na čelu asocijacije trezvenjaka ili silovatelj predsednik centra za pomoć žrtvama te vrste seksualnog nasilja). No, problem je kada vlastodršci nju podržavaju.
Nije samo cinično što Simo Spasić pokušava – ko zna možda i iskreno jer teško da sa svojim intelektualnim kapacitetima razume kakav utisak ostavlja – da doprinese afirmaciji istine o onome šta se našem narodu desilo na Kosovu i Metohiji, već je užasno što su oni koji drže vlast prihvatili da ga instrumentalizuju.
Vučić je, naravno, taj ko i o tome odlučuje, a on je čovek koji se i te kako dobro razume u političku propagandu. Dobro zna kakvi su efekti onoga što radi Spasić. Ipak, upregao ga je u svoju kočiju. Zašto?
Odgovor je prost: Vučić je izvršio veleizdaju Kosova i Metohije, predavši tamošnje preostale srpske pozicije albanskim separatistima te delujući u prilog ulaska Prištine u sve relevantne međunarodne organizacije i aranžmane (od energetske, preko telekomunikacione, do geopolitičke sfere), odnosno povlačeći poteze koji vode zaokruživanju faktičnog priznanja lažne kosovske države od strane oficijelnog Beograda.
Da bi plodovi njegovog izdajničkog rada bili konsolidovani, ide mu u prilog da se što većem delu građana Srbije ogadi sve što ima veze sa zaštitom naših interesa na Kosovu i Metohiji. Za to je idealno ono što radi Simo Spasić. To je kao da se Džek Trbosek predstavlja kao branilac prava žena!
Što pre sa vlasti srušimo Vučića, povećavamo šansu da na njegov zlonamerni pristup „odbrani“ Srpstva stavimo tačku. Međutim, to se neće desiti ako se vlasti dokopaju oni koji bi, iz ovog ili onog razloga, hteli da Alek bez Kosova padne ali da vođenje njegove veleizdajničke politike po pitanju Kosova bude nastavljeno, pa verovatno i dopunjeno rušenjem Republike Srpske, prihvatanjem haških laži o našoj ključnoj krivici za dešavanja krajem 20. veka, enormnim povećanjem autonomije Vojvodine …
Tako smo stigli do još jedne, ništa manje važne, priče o personalnoj simbolici, koja se na antisrpski način ukršta sa prethodnom.
Studentski pokret je – gle paradoksa – svoju prvu klasičnu konferenciju za medije održao 2. septembra u prostorijama društvenopolitičkog „event“ centra „Miljenko Dereta“, koji je osnovala NVO „Građanska inicijativa“. Pre toga su studentski aktivisti individualno ili oficijelno u ime svog pokreta, iskazivali stavove na ulicama i društvenim mrežama, ali ne na gore naveden način.
Kada su krenuli novim putem, oni koji su sebi prisvojili pravo da govore u ime studenata, izabrali su mesto koje se zove po Miljenku Dereti. Da se podsetimo ko je on bio?
U pitanju je, od početka epohe sukoba za tzv. jugoslovensko nasleđe, dugogodišnji NVO aktivista evroatlantskog usmerenja, a prethodno – i za srpske komuniste među kojima su mnogi već tada shvatali da nešto nije u redu u truloj državi Jugoslaviji – fanatični pristalica politike J. B. Tita. Kao medijski delatnik, između ostalog, bio je jedan od (podobnih) režisera faraonske sahrane tog boljševičkog diktatora 1980. godine, da bi potom kao društvenopolitički aktivista (NVO i partijski) delovao kao branilac njegovog (antisrpskog) nasleđa zapakovanog u NATO ambalažu.
U skladu sa tim, na perfidan način, bio je za prihvatanje lažne kosovske nezavisnosti. Kako je rekao 2010. godine: „Malo-malo, pa naša vlast izmisli neku dilemu – ako nas primoraju da biramo između Kosova i EU, izabraćemo Kosovo – i onda se rve sama sa sobom i sa odlukama koje štede vreme i budućnost ove zemlje“.
Zastupao je stav da se u Srebrenici dogodio genocid te je podržavao nakaradnu Hašku interpretaciju naše savremene istorije. Na tim osnovama je zagovarao totalnu idejnu okupaciju Srbije, a to je lukavo skoro pa predstavljao kao patriotski čin. Kako reče: „Prihvatanje krivice i suočavanje s činjenicama nije slabljenje države, već njen jedini moralni i civilizacijski oporavak.“
Da ne dužim: Miljenko Dereta je bio naglašeni tzv. drugosbijanac, ali pametniji od većine njih, koji je svoje misli umeo da tako stilizuje da deluju relativno odmereno, ali su u njima suštinski bile sadržane iste ideje kao u onome što su govorile Sonja Biserko i Nataša Kandić. Na taj način je delovao i kao funkcioner Građanskog saveza a zatim i poslanik (2012-14) LDP-a Čedomira Jovanovića u Skupštini Srbije.
Ipak, da to još jednom ponovim, ono što je zagovarao nesumnjivo je bar delom bilo neskriveno na pozicijama protivnim Ustavu Srbije koji nameće bespogovornu odbranu Kosova (i samim tim naše neodricanje od teritorijalnog integriteta makar i po cenu EU integracija). Zato, ali i zbog svega drugog što je daleko od nacionalno posvećene pozicije, naizgled je zapanjujuće što su predstavnici tzv. Studenskog pokreta odnosno onoga što postaje Studenska lista, izabrali prostor posvećen njemu za mesto održavanja svoje prve prave pres konferencije.
Uveren sam da su to oni koji su već tada umnogome uzurpirali studenski pokret (a daleko su od njegovih izvornih ustavobraniteljskih principa i ideje „da ovi odu a da se oni prethodni ne vrate“), želeli da testiraju javnost. To su radili sa namerom da ako ona ne reaguje zbog toga što su nastupili pod „firmom“ Miljenko Dereta, krenu dalje, a ako se pobuni, da se „studenti“ naprave ludi kao da nisu znali o čemu se radi.
Pošto je sve prošlo kao po loju i uverili su da je gro opozicione javnosti upalo u zamku konstrukcije da ko na bilo koji način kritikuje tzv. Studentski pokret ili tačnije njegove uzurpatore, taj navodno radi za Vučića, povukli su sledeći potez. Njegovu potku čini hirurško eliminisanje Lompara sa Studenske liste i sa njim nacionalne ideje koju je on u okviru nje trebalo da simboliše.
Tako je umesto višekomponentne simbolike koja je trebalo da odražava izbalansiranost Studenske liste sa težištem na ustavnosti – čiji suštinski važan deo je morao da bude Milo Lopar – njen primarni personalni marker postao Miljenko Dereta.
Bez programskih reči koje bi mogle da otrezne veliki deo patriotske javnosti koja želi da sa vlasti ode veleizdajnik Vučić, tako su uvijeno iskazani predizborni (geo)politički orijentiri onih koji su podmuklo – da to ne shvataju ni mnogi koji su na njoj, a kamoli ljudi koji u širim okvirima podržavaju Studentsku listu – postali profiteri od dosadašnjeg toka studentsko-građanskog mirnodopskog ustanka, te na tim osnovama pokušavaju da ulove vlast (uz podršku minornih nacionalnih organizacija, koje misle da će arlaukanjem sa NATO vukovima sebi za budućnost uspeti da „kupe“ koji pojen kod publike opijene studenskom pričom).
Tako smo došli do toga sa se rvu Spasić i duh Derete. Prvi je primitivan i agresivan. Drugi je bio uljudan i obrazovan. Prvi je zombi jurišnik koji radi ono što mu gospodar kaže, drugi je bio ideološki fanatik sposoban da pravi partnerstva sa onima koji u globalnim i regionalnim razmerama misle kao i on. I naravno, svakom normalnom čoveku na prvi pogled deluje da je Dereta spram Spasića putokaz za stvaranje boje Srbije. Nažalost, nije tako. Makar ne za Srbe. Radi se o dva modela okupacije, jedne razbojničke, a druge otvoreno soroševske, obe podvučene evroatlantizmom.
Spoljni stratezi završetka postmoderne okupacije Srbije, kao što su uradili u Crnoj Gori, planiraju da se prva, sada aktuelna okupacija, u nekom trenutku zameni drugom. U susednoj, istorijski gledano srpskoj zemlji a uveliko antisrpskoj državi, don Milo je pao i mafija je potisnuta u drugi plan (što je daleko od toga da je eliminisana sa velike scene), ali njegova politika udaljavanja Crnogoraca od izvornog srpskog identiteta i geopolitičkog poistovećivanja sa tzv. evroatlatskim svetom, u potpunosti je nastavljena.
Oni koji su išli na litije koje su dovele do rušenja Đukanovićevog režima, to nisu želeli, kao što i mnogi koji se kunu u Studensku listu nemaju u vidu institucionalnu zamenu lažnog patriotizma idejama Derete. Uprkos tome idemo u tom pravcu, ali to ne znači da tamo moramo i da stignemo. Patriotski svesna Srbija trebalo bi da nastavi da se bori protiv SNS kartela ali i da osvešćuje što više građana u vezi sa pravim namerama evroatlantističkih stratega i njihove druge frakcije srpskih kvislinga (prva je Vučićeva a druga je NVO-žuta unija otimača Studenske liste), te da tražimo način da im se suprotstavimo.
Ako bi nacionalni činioci koji su eliminisani sa Studentski liste, u nekom novom formatu nastupili na izborima, to bi svakako bilo mnogo lakše, ali ako se to i ne desi, važno je da biramo one (svako neka proceni ko mu je u vezi sa tim najprihvatljiviji), koji će imati hrabrosti da u Parlamentu nedvosmisleno deluju sa pozicija odbrane Kosova i drugih nacionalnih interesa.
Ko ipak nije spreman da zbog prethodne prevelike privrženosti mitu o oslobodilačkom Studenskom pokretu podrži bilo koga drugog, čisto da i to kažem, bolje je da glasa i za ovakvu Studensku listu koja je pripremljena za izbore (nisu svi koji se na njoj nalaze evroatlantski jurišnici), nego da razočarano apstinira.
SNS falanga će svakako ozbiljno direktno (ubacivanjem lažnih listića) i indirektno (kupovinom glasova i ucenama ) da krade na izborima pa da bismo imali šansu da održimo plamen otpora (uz organizovanje masovnih protesta tokom postizborne noći), koji pre ili kasnije ipak može da dovde do nacionalno-demokratskog oslobođenja Srbije, bitno je da što više glasova bude na strani protivnika onoga što oličava Simo Spasić.
Ne da bi, ne daj Bože, duh Miljenka Derete trijumfovao (još nismo stigli do tačke kada je to realno), već kako bismo bez pauze nastavili bitku protiv Vučićevog režima (iz mnogo razloga pa i zašto što dok je pod velikim pritiskom ne sme da daje nove nacionalne ustupke) i očuvali nadu da ćemo pre ili kasnije stići do obnove prave srpske državnosti!
